Dok zbrajam modrice tvoje takozvane ljubavi,
i lažem ljudima kako su tome krivi samo uglovi stola,
pokušavam i u svojoj sreći lažnoj biti dostojna bola.
Dok vežem plamteću pašminu oko svoga vrata,
i govoreći kako sam samo malo prehlađena,
skrivajući od svih da sam tvojom rukom povrijeđena.
Dok gledam zaslijepljena bolom u tvoje sunce,
smijem se usiljeno u tvojem pravcu mada bih radije plakala,
pitam se; Bože, hoću li ikad prestati biti njegova mala.
Dok govorim strancima o našim planovima,
u mislima razdirem dječja imena što smo ih smišljali,
i uništavam zidove čije smo boje zajedno birali.
Dok zbrajam bezbrojen sitne ožiljke na duši,
i lažem sebi kako vječna ljubav mojim venama kola,
pokušavam postati konačno dostojna bola.
I dok me glasovi neke dobre prošlosti guše,
smišljam kako hrabro prepoloviti sve naše na pola,
jer tek tada ću, ja, tvoja mala, postati dostojna bola.