utorak, 29.03.2016.

Fotka

Kad napravim pretragu s određenim imenom na FB, iskoči mi među ostalim rezultatima i netko tko je, na neki loš, sjebani način ostavio duboku brazdu u meni. Godinama je slučajni pogled na sliku te osobe (ili slučajni susreti, koji su srećom bili rijetki) u meni izazivao mučninu, jer bi mi taj pogled opet odvrtio cijeli taj usrani film...

No, sad je valjda prošlo dovoljno godina... Desetak već. I sad je ta slika u meni izazvala ono što je nekad davno izazvao prvi pogled uživo na to lice. Presjeklo me nešto. Kao grom da me je opalio.

Priča je i dalje mučna i teška i nikad više ne bih bio njezin protagonist.


Samo se prisjetih osjećaja koji se nikad nije ponovio i kojeg bih rado opet doživio, s nekim drugim.

-10:41 - Komentiraj ( 4 ) - Print - #

ponedjeljak, 28.03.2016.

Easter Rising

Pišem ovo zakačen na live streaming irskog svečanog, spektakularnog koncerta kojim njihova nacija (a vjerujem i mnogi novopečeni Irci pridošli iz Hrvatske) obilježava stotu godišnjicu Uskršnjeg ustanka, ugušenog u krvi, kojim su najoptimističniji od njihovih tadašnjih domoljuba pokušali "ukrasti" svoju neovisnost od Engleza, tada zaokupljenih 1. svjetskim ratom. Tada nije uspjelo, ali je uspjelo nekoliko godina kasnije.

I sve djeluje tako stvarno. Veliko, ponosno, svečano. Ponos se osjeti u zraku.

Povukao bih paralelu s Hrvatskom. U nas se takav ponos posljednji put osjetio još 1995. godine. Možda ni tad, možda je to bilo još ranije.

Hrvatsko domoljublje sada je laž. Krinka koja služi da se osiromašenom puku oduzmu i zadnje lipe iz džepova. Isforsirana galama kojom se skrivaju kriminalna djela. Viči glasno da si Hrvat i ukazuj na "one druge" u nadi da se nitko neće sjetiti pokazati na tebe.

Ne, ja nisam ponosan što sam Hrvat. Nisam dio stada koje ponosno bleji u klaonici jer je glavni mesar na nju okačio zastavu.

Ako onog ponosnog Hrvata zapitaš zašto voli Hrvatsku, što će ti reći? Da li će ti reći da ju voli jer se razvila u divnu državu, vrijednu 1991. godine i prolivene krvi? Može li ti reći da ju voli jer svima omogućuje pošten rad s plaćom dostojnom čovjeka? Može li ti reći da ju voli jer ljudi u njoj žive sretno i rasterećeno?

Ne može, naravno.

Hrvatsku u ovom trenutku može voljeti samo onaj tko je nepošten, glup ili slijep kraj zdravih očiju. A ja nisam i ne želim biti ni jedno od navedenog.

Možeš voljeti krajolike, neke drage ljude i mjesta... Ali ne možeš ju, kraj zdrave pameti, generalno voljeti.

A bolje sutra se nigdje ne nazire. Osim možda u Irskoj, Kanadi, Njemačkoj. Da, možda je to jedini način za voljeti ovakvu Hrvatsku. Otići tamo, govoriti strani jezik, raditi i živjeti među strancima i razbijati se žudnjom za rodnim krajem.


Da bi osjetio ljubav prema Hrvatskoj moraš postati Irac.

-23:32 - Komentiraj ( 10 ) - Print - #

petak, 04.03.2016.

Dužničko ropstvo - događa li se baš uvijek nekom dugome?

Kad si neobrazovan, jedino sreća ili nepoštenje te mogu uzdići s dna.
Ili goli, uporni rad, iako - taj i ne nudi neko uzdizanje, tek te pridržava da ne padneš.

Nitko mi nije kriv što se nisam školovao. Nitko mi nije kriv što nisam nepošten. Također, nitko mi nije kriv ni što nemam sreće.

Preostaje mi samo da radim. I radim, već godinama. Više poslova.

Za plaću - u radnom odijelu na tregere. Za slabu plaću. Osim toga, imam i dodatni obrt koji pomalo raducka, tek toliko da me izbavi od neimaštine. Prije desetak godina mi je lijepo krenulo. Mogao sam normalno živjeti, priuštiti si podosta toga.

U jednom sam trenutku sa svojom mini-plaćicom živio čak kao samac podstanar. I uspijevao. Plaćao stanarinu, režije, kredit za auto, hranio se vani jer nisam znao kuhati, solidno se oblačio, izlazio, putovao. A sve to jer sam radio užasno puno, ista dva posla koja radim i danas. Zapravo, sve što sam si priuštio mogao sam si priuštiti tek za vikende, jer sam preko tjedna padao s nogu od posla. Ali bilo je lijepo.

Nakon godinu dana takvog života morao sam se zbog nekih obiteljskih problema vratiti svojima, u obiteljsku kuću, a taman sam bio posustajao pa mi nije bilo toliko krivo. Velik je fizički umor pratio moj samački život.

Tako je i ostalo. Ostao sam u tročlanoj obiteljskoj "komuni" sa sestrom i majkom, u prevelikoj, nikad dovršenoj kući. Dijeljenje obaveza na tri dijela, bez stanarine... Ipak nešto lakše. Sve ostalo je bilo isto. Isti poslovi i veoma sličan način života. Eventualne kreditiće nisam slagao jedan na drugi, uvijek sam čekao da prethodni riješim prije no što bih digao novi. I naravno, kao većina radno sposobnih Hrvata donjeg srednjeg sloja - bio sam do kraja u dozvoljenom minusu na tekućem računu.

Onda se sve promijenilo. Kupio sam motor. Malo isforsirano, nategnuto, na drugi kredit, prije otplate prethodnog. Ne bi ni to bio toliki problem da se nisam prve godine baš puno vozio na njemu. Tu su počela nezdrava "snalaženja", kreditne kartice, pozajmice, presipanje iz šupljeg u prazno... Uglavnom - pružio sam se više no što sam se mogao pokriti.

Sljedeća godina (2012.) bila je godina totalnog ronjenja into the deep shit. Prva prerada motora po mom ukusu (koja je koštala), zatim odlazak na more istim tim motorom. Opet - nategnuto. Otišao sam na more bez love, peglajući kartice, računajući na silan posao koji imam dogovoren nakon povratka. Prošlo bi to, da nije bilo velikog sranja - pada i loma noge, što je sav taj dogovoreni posao učinilo neizvedivim.

Tu počinju 4 godine diip šita. Prvo su me stigle kartice i neke neriješene obaveze od prije ljetovanja. Pored već postojeća dva kredita, podigao sam još jedan, da "počepim rupe".

Bolovanje se odužilo. 8 mjeseci na 70% plaće, sa samo djelomičnom realizacijom onog drugog, samostalnog posla (koliko se moglo s računala, a to je samo jedan dio djelatnosti kojima se bavim).

Sve je postalo teže. Pokušavajući održati dotadašnji lifestyle i još uvijek si priuštiti poneka zadovoljstva, režije sam počeo plaćati selektivno... Uvijek sam kasnio s nečim. Počele su se događati prve ovrhe, zapravo - prijetnje ovrhama. Uvijek bih se nekako snašao. Nekom novom kratkoročnom pozajmicom, ili slično, tko zna kako. I nekako plivao.

U onim trenutcima kada je izgledalo da se počinjem vaditi iz gliba, uvijek se nešto loše dogodilo. Npr. raspao se auto, od neodržavanja. A bez auta ne mogu. Pa se opet nekako snađem (ni sam ne znam kako) da ga popravim, a on se raspadne ponovo nakon 15 dana... Jer smo zapravo previdjeli jedan problem, zbog kojeg popravak koji je podosta koštao nije na kraju imao nikakvog smisla.
Ajd sad opet, iz početka. Kupi drugi motor za tu (sad već staru) kantu od auta... Plati i majstora, opet. I opet - ne znam otkud mi novac, gdje sam ga izmislio... Zapravo, znam. U međuvremenu sam si pribavio još jednu kreditnu karticu, jer nisam vidio drugog izlaza.

To je bila kap koja je prelila čašu. Još sam neko vrijeme pokušavao presipati "iz šupljeg u prazno", nadajući se da ću vremenom uspjeti smanjiti ukupan dug i proći bez većih problema.

Situacija je kulminirala polovinom ljeta 2014. godine. Sve sam teže uspijevao u prebacivanjima duga s kartice na karticu i u jednom trenutku, na nagovor tada bliske mi osobe pustio sam da mi blokiraju Diners. Time sam umanjio stalni stres i svojim dugovanjima uspio uvidjeti stvarnu visinu.

Dogovorio sam otplatu s njihovom službom loših plasmana. Od toga sam trenutka od svoje 4.000 kn "visoke" plaćice u kreditima i otplatama imao čak 3.000 kn, a ostatkom sam rješavao svoje obaveze u kući, a taj mi ostatak za to nije bio dovoljan.

Ostatak za režije i sve ono mimo toga, što čini život (kavu u bircu, gablec, gorivo, registraciju auta i motora, odjeću...) morao sam si namaknuti onim drugim, dodatnim poslom. I tako je to sve do dana današnjeg.

Za svo to vrijeme motor je osvanuo na Njuškalu 2-3 puta, u onim trenutcima malodušja kad se činilo da nema drugog izlaza. I svaki put mi je bilo žao, svaki put sam povukao oglas. Jer, ako jednom ode, tko zna kad ću ga opet imati.

A bez motora više ne bih, hvala. Motor je postao ta silna strast koja me drži normalnim, onaj ventil kojeg svatko od nas treba imati, iako si od 2012. godine više nisam uspio priuštiti nikakvo konkretnije putovanje na njemu.
Ne krivim motor za probleme, tj. ne krivim sebe zbog nabavke tog motora. Iako su tada moje financije zašle u sferu nategnog i neurednoga, vjerujem da bih još uvijek nadošao, vratio se u normalu. Za probleme je ponajviše kriva zla sreća, taj pad i lom noge koji je situaciju pretvorio u totalno nenormalnu. To je bio okidač koji je pokazao koliko lako se život okrene naopačke, jer uvijek se zdrav čovjek koji zna i hoće raditi radom može održati podalje od dna, osim u slučaju bolesti ili takve teže ozljede. Tada sve ono najgore postaje moguće.

Uglavnom, blizu sam kraja te ružne golgote. Još samo dva mjeseca i sve moje financijske nedaće postati će prošlost. Čini se da sam izdržao.

Svi krediti, sve otplate, baš sve - IZLAZI nakon nekoliko godina tog dužničkog ropstva i nakon gotovo dvije godine totalnog dna. Ostaje mi samo normalni, svehrvatski minus na tekućem.

Još se neki oblačić moguće prijetnje ovrhom šulja iznad moje glave, no čini se da ću i to uspješno riješiti.

Također, i suđenje koje traje već nekoliko godina, tj. moja tužba vezana uz pad s motora uskoro treba biti okončana u moju korist.


NIKAD VIŠE.

Nakon ove lekcije, jedino što mi je na umu jest - nikad više kredit, nikad više kartice.

A čini mi se da ću moći tako.


Imam već i plan. :)



P.S. - opet mi fali kategorija za ovo... Da stavim pod "Paranormalno"?? :D


-19:20 - Komentiraj ( 3 ) - Print - #

četvrtak, 03.03.2016.

Čekajući Godoticu, ili barem dobru vožnju

Kako zračiš, tako i privlačiš, kaže "mudrost" koju pročitah ovih dana.

Ja baš nikako ne zračim. Ne pretjerujem, znam to. Sjećam se tih vremena kad sam ispoljavao znatiželju i zanimanje za ženski rod. Uvijek bi se negdje dogodilo neko uzajamno pogledavanje. Sad toga nema, oči koje me okružuju su mrtve.
To bi bila paćenićka verzija moga doživljaja okolnoga svijeta. Ona realnija mi kaže kako je možda u meni problem. Možda nisu mrtve, samo isključene... Možda te oči koje nas okružuju moramo prvo upaliti svojima.

Znam što mi je zapravo. "Suhi vez" motora. I vlastita glupost, jer, dok se drugi voze jer im to vremenske prilike dozvoljavaju, ja sam motor rastavio u namjeri da ga stilski preradim. I ne uspijevam ga dovršiti zbog nedostatka vremena i novca.

I sad mi fali. Užasno mi fali vožnja.

U međuvremenu, čekam tu neku kojoj oči svijetle. I bediram opet jer se svakog dana sjetim posljednje važeće, ne zato jer ju jako volim, to već znate... Već zato što mi je teško izbjeći sve stvari i mjesta koja me na nju asociraju.

Pizdarija je zapravo što je to prva žena s kojom sam živio. I to godinu dana. Dva mjeseca u ljubavi, 3-4 mjeseca u nevjerici zbog sranja koja su iz nje izbijala, a ostatak godine u pokušajima da oživim u sebi ono s početka.
I kakav god bio taj odnos, ipak je trajao. Dovoljno da se u čovjeka usiječe milijun asocijacija. Jebeni sendviči koje mi je ona pravila ujutro, prije posla, a koje si sada pravim sam... Iako ih nikad prije nje nisam pravio. Neki financijski potezi učinjeni na njezin nagovor, koji su me toga trena bacili u blato, ali dugoročno oslobodili stresa i otvorili put k oporavku...

Mjesta koja smo posjećivali skupa, pića koja smo pili, ljudi s kojima smo se družili...

Zapravo trebam nekog drugog, da sve to premjesti u ropotarnicu prošlosti. A sad to jednostavno ne ide, jer ne mislim ni na koga novog, živog, intenzivno mojeg dok se vozim autom ispod prozora bivše. I sve dok je tako, ubijat će me asocijacije.

Dok ne sretnem nekoga, ili dok ne sjednem na motor. A motor će me ove godine voziti daleko.

Daleko je dobro.


Daleko je najbolje.


-19:23 - Komentiraj ( 8 ) - Print - #

Designed by 1971
< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




posjetitelja

Graktanje On/Off

Google


Dodaj banner 1971 na svoj blog:
1971 design-blog
Code bannera (zip-datoteka)


ARHIVA


Mix postova (od starijih k novijima):

Čovjek iliti homo sapiens

O kokošima i svinjama

Mržnja i nacionalizam

Scenarij

O internetskim upoznavanjima

Hvala ti, mama Ljubice

Moja šišaljka

Religije-utvare mraka i prošlosti

O Gotovini

Idiotizam

Mala škola roditeljstva

Ljubav je...

Igra s lutkicama

O krštenju djece

Glupost duga 14 godina

Socijalno udaljeni

O žrtvama pedofilije

Na pivkanu kod Paje-za vinkovčane

Pismo čitateljice

Luzeri, bemveji i mi

Feminizam

Glad

Glavaš

Putujem

O vezama i majicama (mojblog.hr)

Neću ti kupiti smrt (mojblog.hr)

Blože moj jadni

Living by myself

Ujna, raskalašena i bujna

Obrazovni post

Priča mi se s vama

Zov mesa

Weekendlove

Kakav svijet?

Swing 1

Swing 2

Nevjerojatno

Žene "u paketu"

Trening za ljubomorne frajere

Da, draga moja...

Roba s greškom

Kategorizacija žena

Kokošmen, d last ekšn hirou

Vjerski fanatik

Prvi rođendan

Slika majke

AUTO-PLIN: moja iskustva

Malo o Bogu, religiji i ljudima...

Impotencija

Černobil

S Venere i Marsa

Ekonomistica Mara

Penisologija

Domovinski rat 2008

Zadah iz usta

Stari rockeri

Ljubomora

Sin

Predahni, putniče, ako ne žuriš na vlak

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Za slobodnu riječ hrvatsku

Kad sreći udariš šamar

Točka na kojoj istina postaje laž

Ženske svinje



Favoriti:

Nenad Barinić

Lucy Fair

Missillusion

Snoopyshist

Vlastita soba

Nachtfresser

Umorni Konj

Jedini

So far away

Igniss

Tonique DeWeen

Neverin

Lou Salome

sarahB.




Kad me drugi pogode

Ne lupi, Bože, nikog,
K'o što si mene udario,
Zemljom crnom,
Travom zelenom.

(romska pjesma, thanks to Asja)


Neki od legendarnih postova drugih blogera:

Nekoliko životnih istina koje ću reći sinu kad postane punoljetan

... i nastavak


Bosanski proces (bajka)

Ne volim vas

Strah od odbjeglog Prdca

Nabij me na riječi - ovaj link gađa u prazno. On je zapravo spomenik po meni najopičenijoj ženi koja je ikad pisala na blogu. Njezin trag je ostao ovdje.




Ukupna arhiva:

Svibanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)
Veljača 2009 (12)
Siječanj 2009 (10)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (15)
Kolovoz 2008 (20)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (13)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (17)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (21)
Siječanj 2007 (21)
Prosinac 2006 (28)




eXTReMe Tracker