subota, 15.11.2014.

Neke stvari koje nismo napravili u životu

Jučer sam sreo čak dvije bivše, one koje ne srećem često. Prvu u banci, pozdravio sam ju rado, nisam ju vidio godinama. Ona mene - ne toliko rado. Razlog ne razumijem. Nije bilo velike svađe, nitko nikoga nije gadno povrijedio, jednostavno - ispalo je da nismo baš funkcionalan par.

Da se jasan gard nije osjetio u njezinom ponašanju jučer, pozvao bih ju na kavu. Čisto da čujem kako živi, šta ima nova... Jednu prijateljsku kavu, ljudsku. Bez ikakvih drugih primisli. Ali ajd... Ona je valjda izabrala da to ne želi.

Drugu samo vidjeh na ulici, u prolazu. Nije me vidjela. Prisjetih se nekih slika iz te 6-godišnje krevetske poluveze.

Sjetih se eksperimenta kojeg je upražnjavala na meni. Otprilike deset dana glumila mi je da joj kasni menga. Mogla je to jer ju je imala par dana prije, tih dana nismo bili skupa. Nakon što sam bio upoznat s "problemom", dolazio sam joj svakoga dana. Razmišljao o opcijama, pripremao se za rasplet, kakav god on bio. Tad sam bio spreman na sve. I oprostiti, lako, kad mi je priznala da me samo proučava. Htjela je vidjeti kako ću se ponašati. Da li ću odmah nestati.

Oprostio sam joj stvarno lako. Bio sam mlad i tolerantan. Nije mi žao ni danas, jednostavno - bio sam takav i to je bilo prirodno, spontano.

I tako, slika za slikom, osoba za osobom i došao sam i do nekih scena zbog kojih mi je i danas žao. Jer nisam napravio ono što sam u tom trenutku poželio, jer sam želio biti odmjeren, promišljen, odrastao, zreo, funkcionalan... Ili sam se samo previše bojao da ne požalim?

Bilo je to prije 6-7 godina. Moja je draga bila znatno imućnija i znatno obrazovanija od mene. Kad smo bili sami bili smo si OK, no čim bi se u blizini pojavila treća osoba, ponašanje moje drage se izobličilo. Sjećam se te večeri kad smo pokupili njezinu cjeloživotnu prijateljicu i otišli pucati bilijar. Išli smo mojim autom, autom niže klase, kojem šteka centralno zaključavanje. Bila je nervozna. Jer - što će sad misliti njezina jaranica? Zar nije mogla naći frajera s boljom pilom?

A fendica je bila savim OK. Niti u jednom trenutku nije pokazala da joj bilo što smeta. Žuna je kljucala samo u glavi moje drage. I nakon nekoliko upadica na račun mog auta tijekom večeri, u trenutku dok sam polagano vozio i opušteno razgovarao s njih dvije, začulo se graktanje: "Jel možeš ti još sporije vozit???"...

U tom trenutku osjetio sam snažnu želju da zaustavim kraj ceste i pustim ih da idu pješice. Nisam to napravio. I žao mi je. Jer veza ionako nije trajala još dugo poslije toga i jer je zaslužila te večeri ići pješice. Možda to nisam napravio zbog prijateljice koja to nije zaslužila.

Strašno mi je žao. Jer znam da bih osjetio silno zadovoljstvo kad god bih se sjetio kako bijesna izlazi iz auta i odlazi u noć.


Druga takva slika... Možda godinu dana poslije, na slici druga osoba. Mjesec dana mi je skakala po živcima, a ja tad još nisam znao zašto. Bio joj je rođendan, sjedili smo u bircu uz Jarun. I opet mi je bjesomučno turpijala živce. U džepu sam imao poklon za nju. Privjesak za lančić. Od srebra ili bijelog zlata, ne sjećam se. Ne sjećam se ni kako je izgledao. Stvari mi ne znače puno u životu, pamtim ljude i događaje.

I nikako ga nisam vadio iz džepa. Nije se dogodio takav trenutak da bih to poželio. Dok nije sama graknula da hoće vidjeti poklon, jer je znala da imam nešto za nju.

I opet ta žuta minuta... Snažan poriv da pred njom otvorim kutijicu, izvadim privjesak i odnesem ga do obale Jaruna. I zavitlam daleko, što dalje, na pol jezera ako je moguće. I opet - nisam to učinio. Dao sam joj jebeni privjesak.

I žao mi je. Obožavao bih sjećanje na taj "buć!" na Jarunu. Na trenutak kad sam učinio baš ono što sam tako silno želio. Na trenutak kada sam ispoštivao sebe.


Valjda je nada da će se stvari popraviti ono što mi ne da učiniti takvu stvar, jednim jednostavnim postupkom okončati i zapečatiti vezu. Iako ispada da je svaki put u tim trenutcima iz mene progovorio nepogrješiv instinkt.

Onaj "ja" kojemu je jasno sve što mu treba biti jasno.





-08:24 - Komentiraj ( 7 ) - Print - #

četvrtak, 06.11.2014.

Idemo dalje.

Pitam se... Kad nada umre? Nije bilo tako davno kad sam mislio da je moja umrla. Ali bio sam u krivu. Čini se da se frajla regenerira. Ili reinkarnira.

Još je jedan kraj iza mene. Mini ipak nije naučila vjerovati. Nakon više mjeseci slobodnog pada, stvar je napokon okinula na tlo. U prvi mah sam osjetio olakšanje, sad ipak osjećam samo tugu.

Kad se sjetim mira, sreće i zadovoljstva u početku, tuga se samo pojača. Toliko sam se nadao da će se draga izboriti sa svojim avetima, a u isto vrijeme, negdje u podsvijesti, znao sam da neće uspjeti.

Prekidali smo već jednom, prije dvadesetak dana. Trajalo je samo jednu noć. Ujutro su frcale poruke, oboje smo željeli nastaviti. Mislio sam da će se iz toga izvući neke pouke. Bio sam u krivu.

Početkom tjedna, Mini se razboljela. Razdvojili smo se jer ja večeras putujem, ne bi bilo ugodno da provedem dva dana na putu pod visokom temperaturom.
Nismo se vidjeli dva dana. Nisam ni slutio kakav se film rađa u njezinoj glavi.

Svoj virtualni život vratio sam na normalnu razinu. Šalio se, lajkao, kritizirao politiku. Onako kako sam navikao. Ipak, doduše, uz malo više opreza i bez pretjerivanja. Neka Mini malo uvježbava povjerenje. Jedino je tako moguće, drugačije ne želim. Da mogu disati slobodno, družiti se, biti onaj koji jesam. Tako ili nikako drugačije.

I ispalo je ovo drugo. Nikako.

Sinoć je jedna moja fb-komentatorica rafalno lajkala hrpu mojih statusa. I komentirala. Zapravo, zadnja dva dana. Žena s kojom sam popio kavu prije nekoliko godina. I nedavno ju sreo na ulici i razgovarao s njom cijele tri minute.

Mini mi se javila čudnom, meni nerazumljivom porukom.

Nazvao sam ju. I šokirao se. Ona je zabrijala da sam ja s tom ženom u ljubavnoj vezi. No, ovaj put više nisam imao snage. Nisam ju razuvjeravao, vikao sam na nju. Svašta joj rekao. Jer ne mogu više.

Ne mogu se više s tim boriti. Izgubio sam mir, poklekla mi je zaljubljenost. Sumnja je dugo uništavala nadu. I napokon ju uništila.

Večeras se prisjećam, onako mazohistički. Prisjećam se prve zajedničke vožnje na motoru. Zajedničkog ljetovanja. Zajedničkih buđenja i jutarnjih kava, sendviča u vrećici, uređivanja namještaja.

Tuga večeras trese, žešće nego ovaj rasklimani autobus na putu za Umag.

A nada čeka na red u krematoriju. Još jedna.

Ili je to uvijek ista? I koliko će joj trebati za novu reinkarnaciju?

Vrijeme će pokazati, valjda.

I liječiti. Vrijeme uvijek liječi.


Mali P.S. tjedan dana kasnije... Ipak smo nastavili dalje, zbog svih stvari koje su valjale u vezi. A ima ih puno. I mislim da će ovo biti zadnje napisane riječi o Mini i meni. Jer više ne osjećam potrebu za "istresanjem", sve mi je manje-više jasno.

-21:54 - Komentiraj ( 22 ) - Print - #

Designed by 1971
< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




posjetitelja

Graktanje On/Off

Google


Dodaj banner 1971 na svoj blog:
1971 design-blog
Code bannera (zip-datoteka)


ARHIVA


Mix postova (od starijih k novijima):

Čovjek iliti homo sapiens

O kokošima i svinjama

Mržnja i nacionalizam

Scenarij

O internetskim upoznavanjima

Hvala ti, mama Ljubice

Moja šišaljka

Religije-utvare mraka i prošlosti

O Gotovini

Idiotizam

Mala škola roditeljstva

Ljubav je...

Igra s lutkicama

O krštenju djece

Glupost duga 14 godina

Socijalno udaljeni

O žrtvama pedofilije

Na pivkanu kod Paje-za vinkovčane

Pismo čitateljice

Luzeri, bemveji i mi

Feminizam

Glad

Glavaš

Putujem

O vezama i majicama (mojblog.hr)

Neću ti kupiti smrt (mojblog.hr)

Blože moj jadni

Living by myself

Ujna, raskalašena i bujna

Obrazovni post

Priča mi se s vama

Zov mesa

Weekendlove

Kakav svijet?

Swing 1

Swing 2

Nevjerojatno

Žene "u paketu"

Trening za ljubomorne frajere

Da, draga moja...

Roba s greškom

Kategorizacija žena

Kokošmen, d last ekšn hirou

Vjerski fanatik

Prvi rođendan

Slika majke

AUTO-PLIN: moja iskustva

Malo o Bogu, religiji i ljudima...

Impotencija

Černobil

S Venere i Marsa

Ekonomistica Mara

Penisologija

Domovinski rat 2008

Zadah iz usta

Stari rockeri

Ljubomora

Sin

Predahni, putniče, ako ne žuriš na vlak

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Za slobodnu riječ hrvatsku

Kad sreći udariš šamar

Točka na kojoj istina postaje laž

Ženske svinje



Favoriti:

Nenad Barinić

Lucy Fair

Missillusion

Snoopyshist

Vlastita soba

Nachtfresser

Umorni Konj

Jedini

So far away

Igniss

Tonique DeWeen

Neverin

Lou Salome

sarahB.




Kad me drugi pogode

Ne lupi, Bože, nikog,
K'o što si mene udario,
Zemljom crnom,
Travom zelenom.

(romska pjesma, thanks to Asja)


Neki od legendarnih postova drugih blogera:

Nekoliko životnih istina koje ću reći sinu kad postane punoljetan

... i nastavak


Bosanski proces (bajka)

Ne volim vas

Strah od odbjeglog Prdca

Nabij me na riječi - ovaj link gađa u prazno. On je zapravo spomenik po meni najopičenijoj ženi koja je ikad pisala na blogu. Njezin trag je ostao ovdje.




Ukupna arhiva:

Svibanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)
Veljača 2009 (12)
Siječanj 2009 (10)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (15)
Kolovoz 2008 (20)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (13)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (17)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (21)
Siječanj 2007 (21)
Prosinac 2006 (28)




eXTReMe Tracker