subota, 31.01.2009.

Lociranje sina

Mali milijun sličnih stvari kruže mobitelima, ali slijedeći zapis me se izrazito dojmio... zubo


-19:15 - Komentiraj ( 5 ) - Print - #

......

Još poneka riječ na konto prethodnog posta...

Kada sam se prije nekoliko godina sam nasukao na vlastita očekivanja (mislio sam da imam vezu, a služio sam samo za seks), odlučio sam početi sam upravljati vlastitim životom. Dakle, od tri moguće opcije - da sam upravljam njime, da on bude mala demokracija kojom upravljaju dvoje ljudi ili da netko drugi njime upravlja potpuno isključujem ovu zadnju opciju.

To ne podrazumijeva želju da upravljam nekim drugim životima, tek možda da ravnopravno sudjelujem u njima.

Uvijek imamo nekoliko rješenja. Nekoliko mogućih raspleta situacije.

Ako nam na poslu nešto smeta, možemo potražiti drugi. Uvijek možemo. Ponekad će taj drugi biti lošije plaćen ali ćemo u njemu naći više zadovoljstva. Sve je to samo naša odluka.

Tako je i u svim drugim odnosima.

Ako sam u nekoj vezi, smatram da imam pravo znati odgovore na pitanja koja me zanimaju. Također smatram da i one imaju pravo znati odgovore na takva pitanja.

Ali, pazi čuda... One nikad ne pitaju.

-11:19 - Komentiraj ( 22 ) - Print - #

petak, 30.01.2009.

Moć odluke

Jedna od mojih ključnih karakteristika u odnosu prema suprotnom spolu jest odluka. Predumišljaj. Predodređenost prema razvoju situacije. A potječe još iz vremena kad sam se prepuštao struji, kad sam dozvoljavao da se dugo zadržim u odnosima za koje sam znao da će teško odvesti u bilo kakvom meni željenom pravcu, a ostajao sam jer mi je, eto, trenutno - dobro. I poslije bio ljut na sebe jer nisam imao snage stvari koje ne vode nikuda prekidati u ranijim fazama.
Već tada se počela stvarati sklonost k odluci, unaprijed određenom stavu u odnosu na osobe i situacije. Koliko je to dobro ili ne trenutno nisam u stanju procijeniti. Jer to sam ja i to ne mogu promijeniti.

Ta predodređenost postajala je sve snažnija proteklih godina. O čemu se zapravo radi? Recimo da sam u većini slučajeva situaciju uspijevao sagledati logički, prije no što se u nju upletu bilo kakve emocije. I odrediti se u odnosu na razvoj te situacije.

Dakle, cilj br. 1 je naći osobu s kojom ću se "poklopiti" u svemu onome što je bitno. I onda, ako to uspijem ostvariti - s tom osobom zasnovati obitelj (što je cilj br. 2). No, nisam uvijek radio na tome planu. Znao sam si napraviti predah u tim svojim potragama i provesti određeno vrijeme s nekim u vezi za koju odmah znam da ne ide u željenom pravcu. I uvijek su tu postojali problemi - kako postaviti takvu vezu da nitko ne bude povrijeđen ni ponižen, koliko bi takva veza trebala trajati, koliko u toj vezi treba dati sebe.

Vremenom sam razvio neki vlastiti mehanizam koji će na neki način dati do znanja drugoj strani da to za mene nije TO i da je stvar privremenog karaktera, predah za dvoje ljudi koji će ipak dalje svatko svojim putem.
Problem je u tome što se takvi signali često zanemare. Ili se Ona povede za idejom da će moju određenost uspjeti pobijediti.
Ne kažem da nije uspijevalo. Jest - jednom. Jednom u životu sam vezu koju sam započeo kao neobaveznu počeo gledati drugim očima. Zanemario neke činjenice. Počeo razmišljati o nekom drugom razvoju situacije. I sad mogu reći - vrlo je vjerojatno da se to neće dogoditi nikad više.

Nedavno sam imao jednu takvu vezu. Zanimljivo druženje, predah. Sva logika, sve one nemilosrdne činjenice govorile su da tu ne vidim svoje ciljeve. No, imao sam zanimljivu sugovornicu, poželjnu, osobu za koju sam mislio da će se prema novonastaloj situaciji uspjeti odrediti na sličan način. I sa mnom provesti neko vrijeme u nečemu neopterećenom i opuštenom. Naravno - prevario sam se.

Nakon što smo tjelesnoj privlačnosti prvi put potpuno otpustili kočnice (a što nitko od nas dvoje nije nazvao ničim drugim nego tjelesnom željom ili radoznalošću), rekao sam:

Nemoj da za mjesec-dva budem za nešto kriv.


Rečeno mi je da neću biti kriv. Da smo već odrasli ljudi. Zanemario sam tada činjenicu da sam slične odgovore već čuo u životu i da uglavnom nisu bili sasvim točni.

Proveli smo skupa otprilike dva mjeseca u odnosu koji nije bio tek seksualni spoj već i dosta druženja i razmjene misli. Nikad se nismo našli samo zbog seksa. Sjeli bi uz kavu i proveli tako u razgovoru nekoliko sati. Baš se dobro družili. I nakon toga bi se skupa odvezli u nepoznatom pravcu. I naravno da smo i tu u pauzama tjelesnih "okršaja" pričali o svemu i svačemu. E, s tim dijelom, čini se - žene imaju problem. Jer tu se valjda stvara neka jača bliskost na koju ni ja nisam 100% imun, ali eto - ja uspijem ostati na pravcu kojeg sam si odredio.

Osim susreta, razmjenjivali smo i dosta poruka online. I ne mogu reći da mi je bila naporna. Nije. Rado sam se družio s njom. Jer bila mi je zanimljivo društvo.

Sve do jedne večeri kad je valjda PMS bio u pitanju, ili neko njeno unutrašnje "veliko spremanje", a ja se valjda nisam na poruku javio istog časa:

Dobro, ako se tebi ne priča sa mnom, ja te ne bih htjela siliti, javi se kad budeš htio.


U sekundi mi je sve bilo jasno. Žena vapi za JOŠ. Za VIŠE. Želi još pažnje za sebe. Želi sve za sebe. Zaboravila je na moju zamolbu s početka.
Prepoznah tu i isti onaj uzorak ponašanja svojstven valjda cijelom ženskom rodu, valjda skroz nesvjestan i urođen: optužiti, da bi se on počeo boriti, opravdavati. Da bi se ona osjećala važnijom.

Pustio sam ju tada. Dijelom zbog grča u vlastitom želucu koji je u njoj zapravo tražio bijeg od grčeva, odluka, dvojbi i opravdanja. A dijelom jer sam ju morao pustiti. Zapravo, otjerati što dalje. Jer se moja odluka nije mogla promijeniti i jer ja nisam čovjek za nju.

Volio bih u takvim situacijama pomoći da me se arhivira na pravi način. Bez loših osjećaja, optužbi, gnušanja. Jer se nisam pretvarao da sam nešto drugo. I jer je za odnos u kojem nitko nikoga neće kriviti za mjesec ili dva također potrebno dvoje.

-21:40 - Komentiraj ( 16 ) - Print - #

Simply incompatible

Post 18+, roditeljska zaštita aktivirana... zubo


Sto ljudi - sto ćudi. Rekao bi naš narod. Ili njihov narod? Jebiga, ak' je njihov rekao onda se ispričavam. rolleyes Skinuo bih i zastave da ih imam.

Daklem, nismo svi isti. Tako je meni osobno fascinantna priča o M, ženi visokoj cca. 1,55 m koja obožava muškarce visoke preko 180-190 cm, ali ak' je ikako moguće da imaju i 150 kila žive vage. Iako sam čistih 190 visok, obljubljivah tu istu M. kad sam težio nekih 90 kg i nikako do njena srca nisam uspijevao doprijeti. Jebajiga. Možda bih sada mogao, ali ima drugog. Veeeeeelikog čovjeka, ako je istina ono što su mi drugi ispričali.

No, nisam baš ni pretjerano rastužen. Jer, meni je u toj priči još više toga falilo. Tad sam prvi put naletio na presitna ustašca (samo još jednom kasnije na još ekstremniji slučaj), pa iako je M. bila umjetnik u niskim poljupcima (da, pazim na rječnik, ipak je ovo javno mjesto zubo ) ipak mi priča nije pasala.
Jer, *ebo to kad se s nekim ne možeš pohrvat onako pun strasti, bez puno obzira i bojazni da ju možda ne bi prignječio previše i od strastvenoga hrvanja napravio nezgodu praćenu žešćim posljedicama. Zapravo, uvijek mi je s presitnim curama falila uopće želja za strastvenim obaranjem. Jer mi je ne baš kompatibilno tijelo uzvraćalo ne baš kompatibilnom reakcijom.

Dakle - ono jedino pravo moglo se dogoditi s ženama 170+. Što je i praksa potvrđivala. Jer s takvima pamtim mnoga žestoka obaranja. Kad se čovjek pretvori u beštiju s koje frca znoj (al' ne prestaje peglat), a sve ispod, iznad i uokolo se trese, škripi i podrhtava.
Životinja. Džaba mu zadnjih par tisućljeća evolucije.

Prestrašno mi se sjetiti (a i sramota me pomalo, jer će stvarno netko pomislit da sam neciviliziran) kad sam u par navrata stao ispred žena ravnih sebi. Ravnih ravninom očiju. Dobro, nisam gledao što je na nogama, ali... Nisam ni mogao. Jer sam se borio s nastojanjem da u tim slučajnim susretima ili razgovorima dvoje ljudi koji se NE POZNAJU iz mene preočigledno ne izbije -životinja. rolleyes
Jerbo sam već osjećao poskakivanje nozdrva.
Ali eto, još uvijek to nisam iskušao. Jedna je bila udana, a drugi put sam bio u vezi, u njenom najstabilnijem periodu pa mi savjest ne bi dala da pokušam.

I onda su se zvijezde poklopile. Bar što se visine tiče. 185 cm, 65 kg. Wow! Neću ovdje pričat o kvaliteti obaranja, tek o šoku kojeg sam doživio... Kad sam shvatio da nismo baš kompatibilni. A kladio bih se u suprotno.
Naime, kad sam odabranicu u žaru borbe okrenuo zguza shvatio sam da... NE DOHVATIM. Šok. Nevjerica. Motanje dekice pod koljenima. Namještanje.

Kako? Kako sad?! Zašto?

Ne priznajem to! Neću!!!

Možda je ona ekstreman slučaj. Zapravo, i jest. Ima skroz duge noge. Preduge. Možda nije uvijek tako.
Možda s one dvije ne bi bilo tako.

Ne želim izgubit vjeru u totalnu kemiju. U potpunu strast. U Veliki Prasak.

Ne želim! rolleyes

-00:30 - Komentiraj ( 12 ) - Print - #

srijeda, 28.01.2009.

Kutija za drukanje

Od jutros je u funkciji druckbox u mojoj firmi.

Iliti poštanski sandučić za prijedloge i pritužbe ("pritužbe na rukovoditelje ili kolege"). Predivan način poticanja onog najgoreg u ljudima.

Želim naći posao negdje drugdje.

-10:16 - Komentiraj ( 4 ) - Print - #

utorak, 27.01.2009.

Poluprajvat staf

Joj, što ne volim generalizacije, a ne volim ni kad me se tako shvati ako sam, eto, trenutno malo nabrijan na neku pojavu pa zvuči kao da sam kivan na neki rod, spol, rasu ili bilo što drugo u kompletu. Tako bijaše i s postom prethodnim.

Iako se, eto, ne bih sasvim povukao od napisanih tvrdnji jer i dalje svjesno i odgovorno tvrdim da su žene sklonije navedenoj pojavi. Iako ih, naravno, ima i onih sasvim drugačijih.

Al ih nešto ne upoznajem lejtli. Žene koje sam upoznao u zadnje vrijeme baš i ne ulijevaju nadu. Onda mi se tu dolje skopča neka marchelina, čije sam postove često znao rado pročitat bez obzira da li piše o majstoru koji bi joj pročačkao špinu, ili reagira na neku fuj-pojavu iz aktualnog javnog ili vlastitog života.
I shvatim da, oprostite na izrazu - serem malo, jel... Jer uvijek postoje osobe s kojima bih se rado družio, bez obzira jesu li u pitanju muški, žene, Židovi, crnci ili Eskimi.
Barem pola komentara prethodnog posta napisale su osobe koje se na ovoj adresi respektira, dakle - nije problem u ženama općenito već u vlastitoj mi okolini. Ili, možda čak i u meni trenutno. Dozvoljavam. zubo

No, kad pogledam stvari na hrpi, nije ni čudo što sam u ku*rcu u zadnje vrijeme. Počevši već od žena s kojima sam završio u životu, pa posla za kojeg sam shvatio da je izuzetno klimav i da već sutra mogu ostati bez njega jer se ne znam uvlačiti u šupak, pa do spoznaje da kasnim s obrazovanjem kojeg sam si planirao (opet vezano za posao i sigurnost), prijateljstava koja sam stavio na led jer ne želim više davati kredit ljudima koji su ga kod mene potpuno prokockali, pa opet žena koje srećem u zadnje vrijeme a ne poželim vidjeti se s njima drugi ili treći put, činjenice da nisam seks'o već dva mjeseca a i ne da mi se zbog toga nešto poduzeti...

Dobro da sam još i normalan. Zapravo, nisam baš siguran u tu tvrdnju jer sam primjetio da ponekad razgovaram sa samim sobom. zubo

I uz sve to, još sam u tako mračnom razdoblju odbacio cigarete. Uspješno. Zapalih do sada dvije cigarete u tri mjeseca (koje me nisu povukle na još). Iako mi ponekad sve gore opisano na hrpi uzrokuje žestoku nervozu i u tom trenutku shvatim zašto su na psihijatrijama ostavili mogućnost pušenja. rolleyes

Zato mi oprostite što ponekad zvučim crno.

Bit će bolje. Sutra mi počinje školica (prava večernja - prvi sat je u 20:00 h). Promjena kojoj se veselim.

U međuvremenu, iskoristio bih činjenicu da me se dosta čita u zadnje vrijeme da podržim Vedranu Rudan. Možda nekog potaknem na kakav dobar post na tu temu.
Izrael je trenutno sinonim za krvoproliće. Ne smatram se stručnjakom za bliskoistočnu krizu, ali mogu reći da mi stvar izgleda očajno. I da jako dobro razumijem što je Rudan htjela reći. Nikakve to veze nije imalo s holokaustom, kako je odmah zaključio neki ljigavi dežurni dušebrižnik, a potvrdili ovi ljigavci s NoveTV.




P.S. Također nešto ne vjerujem kako ću izbjeći osobno u postovima, iako sam tako planirao. Jebajiga, meni je ovo medij za ispucavanje iz petnih žila, iliti dubine duše ako vam je tako draže. Bolje je i to nego pušit pa popušit.

-21:54 - Komentiraj ( 6 ) - Print - #

Nove cipele

Volio bih sresti žensku osobu kojoj nije najveća sreća kupiti nove cipele.


.. riječi su jednog mog "kolege" iskričara (čitaj: kolege po muci).

Materijalizam je boljka koja češće pogađa žene. Jedna od najomraženijih izjava mi je kako "iza uspješnog muškarca uvijek stoji žena".

Pitao bih, ako smijem... Tko stoji iza SRETNOG muškarca?

Zaradio sam dosta love zadnjih mjeseci. I naravno, porješavao tekuće probleme, tako da nije ostalo ne znam koliko novca ali sam si napokon nešto i priuštio. Prvi put u životu otišao sam u trgovinu i ne gledajući na cijenu izvalio nekoliko tisuća kuna za novu jaknu, nove cipele i još štošta. Nisam se perverzirao, za neke odjevne predmete sam odlučio da će biti jeftini. Ali za neke sam odlučio da ću kupiti što mi se sviđa, bez obzira na cijenu.

Osjećam se dobro kad se izvučem iz plavog radnog odijela i obučem se u brižno složene smeđe tonove. Kad uletim u udobne i lijepe cipele i nabacim lijepu jaknu.
Osjećam... Udobnost koju sam zaslužio. Zaradio. Sa svojih deset prstiju sitno isjeckanih staklom i dva oka koja su skoro ispala od buljenja u monitor računala.

Ali ne osjećam sreću. Ne osjećam mir ni spokoj. Tek nešto udobnosti. Tek malo zadovoljstva jer se, eto, ne moram postidjeti gdje god ušao. Ali ne spavam mirnije zbog toga.

Ne radim džaba. Naplaćujem svoj rad. Ali i dalje prezirem novac. Uvijek ću raditi, uvijek ću naplaćivati svoj rad i uvijek ću prezirati novac. Zato ga, kako mi jedna od bivših reče- nikad neću ni imati. Mašala.

S već spomenutom sugovornicom od neku večer komentirao sam neke blogerice... Da, ima stila, da - pogode teme, ali... Da, izbija iz tog pisanja neka šminketina. ŠMINKURINA. Snobovština. Zbog koje gubim želju i volju da ih dalje čitam.

Samo su mlađe još pošteđene toga. Mlađe još vjeruju. Barem ove koje imaju što reći.

Starije najčešće zaslužuju samo da ih se finom, novom muškom cipelom nabije u guzicu. Jer, nekako je sve lakše s godinama - prestati vjerovati. Čast izuzetcima zbog kojih ja još uvijek vjerujem.

I pitam vas opet, za kraj... Tko stoji iza sretnog muškarca?

On sam, ili ipak... ?

-00:34 - Komentiraj ( 19 ) - Print - #

nedjelja, 25.01.2009.

Sarkozy je Srbin! Ubij gada!

Ne znam kako ste reagirali na vijest da većina prijavljenih na natječaj za posao revizora (a s završenim ekonomskim fakultetom) nije znala činjenice poput onih da je Sarkozy predsjednik Francuske ni da je Stradun u Dubrovniku.

Meni je u početku bilo smiješno. I mogao bih se nasmijati na to, ali i sarkastično komentirati kvalitetu obrazovanja u RH, stvarnu vrijednost nabrijanih domaćih yuppie-ja (čitaj: JAPIJA zubo ) i cijeli sustav vrijednosti vlastite mi domovine, ali i današnjice općenito.

Nakon te vijest vjerojatno sam, kao i svi vi ostali, nastavio čitati dnevne novine. Vijesti poput paljenja zastava ili uklanjanja istih, vijesti o premlaćivanjima navijača i kamenovanju automobila, vijesti o ubojstvima kamatara...

I dalje nam se s TV-a i iz novina bahato smješka sve okruglije Sanaderovo lice i priča nam o modernoj, europskoj državi. I dalje naš rodoljub-narodnjak Marko Perković puni stadione crnim odorama. I dalje momci stari 20 godina (koji pršte razumijevanjem tematike) tuku sve što se ne zove Ante ili Jure. I dalje nabrijani skinheadsi ne razumiju zašto je njihov "rat" u suprotnosti s vrijednostima za koje se, navodno, bore...

I dalje nitko ne shvaća da imamo problem.

Možda se netko našali pa objavi da je Sanaderu mater Srpkinja, a Sarkozy mu brat, Srbin rođeni. I da će se sastati npr. na Stradunu u gradu Fiume da se dogovore o granicama Velike Srbije.
Pa se onda slete svi ti silni obrijanoglavci, potpomognuti kremom intelektualnog društvenog sloja tek pristiglom s ekonomskih fakulteta i porazbijaju cijelu talijansku i pol francuske obale ne znajući što se to zapravo i gdje se to zapravo događa.

Jer, sve dok se to događa unutar granica Lijepe naše - čini se da ništa nije sporno i da nitko ne shvaća da postoji problem.

-17:35 - Komentiraj ( 11 ) - Print - #

subota, 24.01.2009.

Ružičaste slike

Svatko od nas ima bar jednu ružičastu sliku iz prošlosti, uokvirenu, smještenu tamo gdje ju svi vide... Neku u koju često upire prstom.


...."Nekad su auti bili kvalitetniji"...

........"Ni kruh nije što je nekad bio"....

............."Car je nosio prekrasno novo ruho"....


Što se dogodilo s carevim ruhom? Završilo je u ladici s lijepim sjećanjima? Ili je ipak netko povikao "Car je gol!"?

Problem kutaka s lijepim sjećanjima je taj što vremenom lako postanu oltari. A onaj tko previše kleči premalo hoda.


* * * * * * * * *



Večeras mi se dogodilo nešto lijepo. Sugovornica mi je hvalila blog. I pisanje. S puno žara.
Zvučalo mi je kao da govori o nekom drugome.

Nešto slično mi se dogodilo i prije mjesec dana.

Možda sam za to rođen. Zvuči ljepše nego biti rođen da bi bio anonimni šljaker s vicem od stručne spreme, solo na pragu četrdesetih, čudni Marsovac u malome gradu.

Ne klečim više, zbog izguljenih koljena. Mislit će ljudi da sam nekome popušio.


-01:19 - Komentiraj ( 7 ) - Print - #

srijeda, 21.01.2009.

............

Ostavih iza sebe jedno turbulentno razdoblje, ne toliko burno u zbivanjima koliko u vlastitoj nutrini.

Pa pomislih, kad već blogam tamo negdje skrivećki... Koga zavaravam? Ionako neću nešto previše pisati, sve priče su manje-više ispričane... Ne nadam se ni nekoj konkretnoj publici, predugo me nije bilo...

Ipak ovaj blog ima neko mjesto pod suncem. :)))) Barem kad je riječ o silnim nakupinama gluposti opisanim na njemu.

Onaj gdje sam se skrivao ostavit ću za neki budući egzil.

Nekako mislim da je vrijeme pisanja bloga s autobiografskog stajališta definitivno prošlost, barem kad je riječ o aktualnim zbivanjima. Autobiografski elementi će se vjerojatno pojavljivati u službi pojašnjavanja tema budućih postova.

Što se događalo u međuvremenu... Ništa previše bitno.
Ovih dana pokušavam vratiti mir kojeg sam doveo u pitanje u posljednje vrijeme. A s puno nemira ne uspijevam funkcionirati.

Daklem... Ajmo dalje. Mirnije.

-20:22 - Komentiraj ( 20 ) - Print - #

Designed by 1971
< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




posjetitelja

Graktanje On/Off

Google


Dodaj banner 1971 na svoj blog:
1971 design-blog
Code bannera (zip-datoteka)


ARHIVA


Mix postova (od starijih k novijima):

Čovjek iliti homo sapiens

O kokošima i svinjama

Mržnja i nacionalizam

Scenarij

O internetskim upoznavanjima

Hvala ti, mama Ljubice

Moja šišaljka

Religije-utvare mraka i prošlosti

O Gotovini

Idiotizam

Mala škola roditeljstva

Ljubav je...

Igra s lutkicama

O krštenju djece

Glupost duga 14 godina

Socijalno udaljeni

O žrtvama pedofilije

Na pivkanu kod Paje-za vinkovčane

Pismo čitateljice

Luzeri, bemveji i mi

Feminizam

Glad

Glavaš

Putujem

O vezama i majicama (mojblog.hr)

Neću ti kupiti smrt (mojblog.hr)

Blože moj jadni

Living by myself

Ujna, raskalašena i bujna

Obrazovni post

Priča mi se s vama

Zov mesa

Weekendlove

Kakav svijet?

Swing 1

Swing 2

Nevjerojatno

Žene "u paketu"

Trening za ljubomorne frajere

Da, draga moja...

Roba s greškom

Kategorizacija žena

Kokošmen, d last ekšn hirou

Vjerski fanatik

Prvi rođendan

Slika majke

AUTO-PLIN: moja iskustva

Malo o Bogu, religiji i ljudima...

Impotencija

Černobil

S Venere i Marsa

Ekonomistica Mara

Penisologija

Domovinski rat 2008

Zadah iz usta

Stari rockeri

Ljubomora

Sin

Predahni, putniče, ako ne žuriš na vlak

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Za slobodnu riječ hrvatsku

Kad sreći udariš šamar

Točka na kojoj istina postaje laž

Ženske svinje



Favoriti:

Nenad Barinić

Lucy Fair

Missillusion

Snoopyshist

Vlastita soba

Nachtfresser

Umorni Konj

Jedini

So far away

Igniss

Tonique DeWeen

Neverin

Lou Salome

sarahB.




Kad me drugi pogode

Ne lupi, Bože, nikog,
K'o što si mene udario,
Zemljom crnom,
Travom zelenom.

(romska pjesma, thanks to Asja)


Neki od legendarnih postova drugih blogera:

Nekoliko životnih istina koje ću reći sinu kad postane punoljetan

... i nastavak


Bosanski proces (bajka)

Ne volim vas

Strah od odbjeglog Prdca

Nabij me na riječi - ovaj link gađa u prazno. On je zapravo spomenik po meni najopičenijoj ženi koja je ikad pisala na blogu. Njezin trag je ostao ovdje.




Ukupna arhiva:

Svibanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)
Veljača 2009 (12)
Siječanj 2009 (10)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (15)
Kolovoz 2008 (20)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (13)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (17)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (21)
Siječanj 2007 (21)
Prosinac 2006 (28)




eXTReMe Tracker