petak, 28.04.2006.

Mala noćna muzika III

Eto, Dragi Dnevniče... Spavao sam do pol 12 sinoć (ono kao "leći ću malo poslijepodne, sklopit oči na sat vremena..."). Dugačka S-flexi-kost više ne boli, još me samo pomalo podsjeti na ono što je bilo proteklih dana...

Dobro je ispalo što sam ostavio mogućnost anonimnih komentara. Kad čitam Springnights nekoliko postova niže zadovoljan sam. Ima meni sličnih na ovome svijetu.

Podnaslov: Dobar seks

Ne volim seks pisati sa x-om na kraju. Izgleda mi kao spam. Ovako seljački mi bolje djeluje. Ima neki poseban šarm.
Pisao sam negdje tamo davno već o Miši koji baš i ne sluša vlasnika... Kad godinama svjesno negiraš zov tijela izgubiš se u svemu tome. Za muškarca je najgore kad posumnja u sebe.

I onda se opet dogodi dobar seks. Ja ga doživljavam možda drugačije od drugih, meni je potrebno da nešto "struji" kroz dva tijela podjednakom žestinom. Rijetko onako vizualno, pogled me više ne napaljuje. Možda je stvar u broju tijela koja su kroz sve te godine prošla kroz ruke i prodefilirala pred očima. Dobar seks mi počinje odgovarajućim poljupcem. Za to se čovjek rodi ili ne. Pusa mora biti senzualna, meka, lepršava, radoznala, čvrsta... Malo s jezikom, malo bez. Pa joj papaš donju usnu, pa ona tebi, pa se jezici igraju u nekom svom čarobnom plesu... Onaj tko zna -zna. Tu važi "natural born". To se ne uči.

Želja. Strast. Hedonizam. Senzualnost. I kad to ponovo pronađeš s nekim skužiš da si brinuo uzalud. Jer s odgovarajućom osobom funkcioniraš odlično. S onim drugima često BAŠ nikako.

Užasno je dobro opet seksat kao napaljeni mladac. Ali to naravno nije sve.
Tamo gore netko baca kockice i baš se ludo zabavlja. "Hm, jedna šestica i četiri jedinice... Samo seks. Na ostalo će pričekati".

Podnaslov II: Posjedovanje

Jednom mi je netko "prijetio" posesivnošću.

"Vidjet ćeš kad postanem posesivna, nećeš moći živjeti od toga. Ne mogu to kontrolirati, uvijek sve uništim."

Rekao sam joj da me to ne brine. "Slobodno me posesiraj... Što više možeš".
Znao sam da mi to neće biti problem jer mi je do nje stalo. Kad ne bježim od potpune veze dajem svu moguću pažnju i time smirujem taj poriv totalnog posjedovanja.

Veza nije prošla. Zbog tamo nekih razloga.

"Nisi me baš nešto posesirala dok smo bili skupa..."

"Nisi mi dao povoda."

Kad netko posesivnost izjednači s ljubavlju tada bez nje ostaje kao riba na suhom. Bez posesivnosti ga ništa ne grije.
Nisam joj dao povoda za posesivnu ljubomoru. I time ju učinio praznom i hladnom prema sebi. Jer ona drugačije ne zna.

Podnaslov III: Bacanje pod noge

Već sam puno tupio o samopoštovanju. Opet mi se netko baca pod noge.
Ajme, kako je to neprivlačno...

Nitko me neće privući prazninom, dobrim seksom i autodestrukcijom. Taj paket ne funkcionira za mene.

Duh. Iliti duša. Netko tko me želi upoznati, tko me respektira i isto traži za sebe. Netko s kim mogu razgovarati o svemu.

Opet fakin soulmate. Fatamorgana.

Noć je vrijeme kad se čovjek može dobro istresti. Kao da ležim kraj nekog u mraku. Sa zapaljenom cigaretom. Što će reći da bez pušenja nema ljubavi.

četvrtak, 27.04.2006.

Blago meni...

Kad na blogu imaš mejl-adresu ondak ti pišu mnogi ljudi iz cijelog svijeta.
Tako su meni pisali Patrick Hawkins, Sandy Webster, Stanislaus Brussard (Francuz?!), Bab Self, Freddy Carrey, Rodney Holt, Wilfred Jackson, Helena Terrel, Harold Walters, Hadrian Leonard, Robert Rivera, Willy Mendez, Simmy Cunningham, David Crawley, Sibyll Dillon, Tina Harmon, August Dawning i mnogi drugi.

I pišu meni ti svjetski ljudi o mnogim temama, brinu se za mene i savjetuju.
Čak ponekad shvate problematiku i predlože mi rješenje kojeg se nikad sam ne bih sjetio... "Enlarge your penis", npr...

Ja sam sretan čovjek. Komuniciram s cijelim svijetom.

srijeda, 26.04.2006.

Sigurnost

U jednom trenutku slika kostura iz jučerašnjeg posta uploadana na www.blogspremnik.com izgledala je ovako:

Ajd dečki malo poradite na sigurnosti pa ćemo onda sigurno kod vas.

Ovo bi trebala biti slika kostura. Ponovo. Hvala dobroćudnim hackerima.

utorak, 25.04.2006.

Mini-forum bloga 1971

Kao eksperiment dodao sam link foruma ipod postova. Možda netko poželi širu raspravu o nekoj temi, a rasprave ne volim protezati kroz komentare posta.
Registracija je za sada brza, ne zahtijeva ni e-mail aktivaciju.

Dakle, tko god poželi tamo sam mu na raspolaganju. Možda ne odmah, ali svakako ću čitati i odgovarati.

Dr. Pršo

Vjerujete li u alternativnu medicinu?

Tjedan dana sam imao bolove u kralježnici. I kočilo me. I presjeklo svaki put kad bih sjedao u auto ili naglo ustao. I strahovao sam da ujutro neću ustati. Jer sam osjećao trnce u nogama i povremeno se događalo da mi ruka počne otkazivati.

Tri su bila moguća rješenja: čekati da prođe, ići liječniku ili otići do kiropraktičara za kojeg sam puno puta čuo.
Prvo nije prošlo, drugo izbjegavam koliko god mogu... Odlučih se za treće.

Svi su čuli za njega. Ali nitko nema broj telefona. Nitko se ni imena ne može sjetit. Kažu, star je čovjek. Možda je i umro.

Preostalo mi je da se provozam do obližnjeg sela u kojem traženi kostolomac navodno obitava. Poveo sam frenda, zlu ne trebalo. Ako ne budem mogao vozit nazad, jel... Ušli smo u trgovinu u centru sela i pitali. Dobili odmah broj mobitela, nazvali i našli čiča Pršu upravo u trenu kad je došao kući u autu identičnom mome. Pa sam se odmah našalio kako bi bilo lijepo da dobijem popust.

Dr. Pršo je jedan škrt starac. Ordinacija mu je drvena klupa u predsoblju. Možda je pola tajne upravo u toj drvenoj klupi.

Uglavnom... Ispritiskao me je po kralježnici dvaput. Tri puta je nešto krcnulo. Nije me jako ni boljelo. Kad sam ustao, nisam odmah ni skužio. Rekao mi je da još malo sjednem. Malo smo pričali.
Kad sam drugi put ustao shvatio sam. Sve je u redu.

U auto sam ušao bez problema. Sretan.

Osjećaj olakšanja, nestanak straha... Ajme. Bolje od seksa.
Skoro.

ponedjeljak, 24.04.2006.

Kazne koje nam zatvaraju oči

Premijer Sanader najavljuje trostruke kazne za lihvare, narkodilere i pedofile. Pročitali ste to? I ja sam. Ali meni to baš ništa ne znači. Ja odmah pomislim na posljedice njihovih zločina. Na štetu koja se kaznom ne može naplatiti niti anulirati.

Pedofilija. Pogađa me ta riječ.
Posljedice... Očaj, nesigurnost, strah... Crnilo. Sve crno.

Spomenuo sam već jednom da sam bio blizak s žrtvom takvog zločina. Danas mi je opet puna glava te teme.

Rekla mi je to. I nije više spominjala. Mislio sam da je to odavno iza nje.
Nisam tada znao. Nisam znao da je to uzrok njenih nesanica, histeričnih napada, nejasne seksualne orijentacije, njenih depresija i manjka samopouzdanja... Nisam izdržao. Otišao sam. Nisam znao zašto sve to radi.

Onda sam pročitao ovo što želim da i vi čitate. Jer možda je i netko od vas blizu takve osobe. Možda vam je rekla. Jednom. I nikad više. Možda mislite da je sve to iza nje. Možda vam nije jasno zašto joj ne možete blizu, zašto joj ne možete pomoći.

Vjesnikov članak o pedofiliji na internetu počinje slijedećim tekstom:

Djeca koja se s tim zločinom sretnu izravno imaju puno uznemirujućih reakcija. Možda i vječnu traumu koja ih cijeli život spriječava da nađu smirenje, ljubav, da zasnuju zdravu obitelj...



Djeca s tim odrastaju. I zatome to u sebi. I to ih prati cijeli život. Ne govore nikome o tome, čak se trude ne sjećati se. Zakopaju to u neki mračni kutak prošlosti. A ono ih proganja i dalje. I nikad ne bi priznali. Zbog srama.

Posljedice zlostavljanja rastu pojačane dodatnim traumama koje se uvijek negdje usput zakače u ovom svijetu koji nema puno osjećaja za svoje psihički i emocionalno oštećene stanovnike.



U zadnjem citiranom tekstu prepoznajem svoju bivšu djevojku. Još se jako dobro sjećam kako je ležati šutke kraj nekoga i slušati nervozu u zraku. Sjećam se kako je biti istjeran bez razloga iz stana ili prodavaonice. I stajati na ulici i dvojiti da li otići ili pokušati još jednom.

Dragi gospodine Sanaderu, a da radije osnujete specijaliziranu ustanovu za pomoć žrtvama tih koje ćete zatvoriti na dvije-tri godine duže?

U RH ne postoji specijalizirana ustanova za rehabilitaciju žrtava pedofilije. Niti bilo kakva grupa potpore.
A žrtve su svuda oko nas. Vjerujte mi, čitam o tome puno... Pratim. Svatko od vas je barem jednom susreo jednu od tih žrtava. Vjerojatno i više njih.
Niste znali, naravno. Ne nose oni to kao zastavu. To je negdje duboko skriveno.

Ako poznajete takvu osobu koja ne uspijeva živjeti sa sobom motivirajte ju da potraži pomoć. Da čita o svome problemu. Motivirajte ju na socijalizaciju i aktivan život.

Ako ste slučajno u vezi s njom... Budite hrabri, strpljivi i uporni.

Citati: "Vjesnik","Novi horizonti" i "Avaz"

nedjelja, 23.04.2006.

Čovjek s upitnikom u očima

Hm... Da li je soulmate samo moja fatamorgana?

Oduvijek me drži ta pomisao da negdje postoji osoba koja je stvorena za mene i s kojom život ne može biti ništa drugo (naravno, uz neke uobičajene problemčiće) nego zanimljiva i topla bajka. U bajke kao što već znamo vjeruju djeca. Odrasli pričaju o kreditu za auto, susjedovoj švalerki, problemima na poslu, životnom osiguranju, nogometu, pecanju i trač-partijama. Pričaju i o tome kako je jučer zagorio ručak, kako cipele za dijete koštaju 300 kuna i kako ih bračni partner seksualno zapostavlja. A da ne pričam o neplaćenim računima za plin i struju.

Potrošili se snovi. Ako su ih uopće i imali.

Nešto se čudno događa. Po gradu gledam malu djecu podjednako kao i najdražu mi kategoriju - mlade mame smirenih pogleda. Odem kod frenda i dobacujem se loptom s najmlađom mu kćeri. Pol sata. Nirvana.

Aukurac... Postoji li očinski instinkt?

Pa sad nešto razmišljam... Jesam li prestao vjerovati u tu karizmatičnu i toliko željenu TheOsobu koju ću voljeti cijeli život?
Mogu li se zadovoljiti seksom, nekim tko me hoće i pričama o neplaćenim računima i susjedinom psu koji sere po travi blizu ulaza?

Da li je ovo samo kriza ili stvarni "klik" u ovoj blentavoj glavi?

Opet trebam vremeplov da me smiri.
Ili profesora Baltazara. Da mi smućka epruvetu.

Bože, u kog ne vjerujem... Daj mi da budem glup.

subota, 22.04.2006.

@komentari, @castanea i @nikolina

Prve negativnosti

Nije trebalo puno vremena da mi blogeri dokažu kako je bolje skriti komentare.
"Tražili ste, evo vam ga"... Blog vodim forumskim stilom, dobio sam i forumski način komentiranja. Svađe i prepucavanja u komentarima.
Blog ipak ne služi za to. Ako sam dobro shvatio, trebali bi napadati samo mene. Jer se komentari odnose na post.

Parah, dobila si neki čudan mail bez subjecta... Na njega ne moš odgovorit, imaš tu na blogu jedan mail-link za to.
Ovdje samo: ti si zagrizla udicu a ne Nikolina. Ako malo razmisliš shvatit ćeš. Ako ne - pitaj.

Komentari od danas idu na off. Možda se i situacija normalizira jer posjeta po "Statcounteru" bilježi pad.

Biti "cool" do sada je donijelo više nevolja nego dobrih stvari.


Friend

Svi mi imamo neku "pomaknutu dasku" u glavi. Još nisam sreo čovjeka koji je pun zdravog samopouzdanja a da nema potrebu izbacivanja sebe u prvi plan, koji je potpuno miran sam sa sobom, čiji su zaključci uvijek logični, humani i koji ima realan i odmjeren pristup životu i ljudima u cjelini.

Tako je i moja prijateljica imala neki unutarnji sjebani razlog da tuđe radove okači na svoj blog bez naznake da nisu njeni.

Kavu s njom ću piti i dalje (nije frend stara cipela) i nadam se da ću joj zakucati dovoljno upitnika u glavu pa da će početi više vjerovati u SEBE.


Iritantni agresivni egocentrici

Za gore navedenu pojavu uvijek je najbolje rješenje bilo ignorirati ih. Jer sve drugo samo hrani njihovu bolesnu neutaživu glad. To je ujedno i odgovor za Woolf na pitanje iz komentara prethodnog posta. I još jedna poruka za Parah, koju cijenim. Zbog sisa na blogu, naravno.

petak, 21.04.2006.

Lagano, lagano...

Ajd da malo prikočim...

Frka s poslom riješena, uzimam malo vremena za sebe. Ovih dana sve je bilo posao i blog.

Jako mi je drago bilo kad sam skužio da skoro nikad nisam solo na svom blogu. Uvijek netko zaviruje. Moja mala sobica sad nalikuje birtiji i nije to loše. Veselije je.

Vijest dana: Castanea is back in town.

I čast mi je izjaviti da s tom curom pijem kavu. Skoro pa redovito.

Eh, da... Imam male poteškoće s Hal's MiniFavs... Ponekad zablokiraju dizanje cijelog bloga. Ne želim ostati bez te liste, baš mi je dobra takva kako je zamišljena... Iskreno se nadam da ti problemi neće biti učestali.

Socijalno udaljeni

Pupa me nedavno "kresnula u žicu" komentarom na jedan od starijih postova na temu upoznavanja ljudi s neta.

"Izvrnute vrijednosti" ja vidim u stvarnom svijetu. Jedan od dokaza je prethodni post. Samo jedan. Dalo bi se tu nabaciti i mali milijun drugih tema i temica, počevši od raznih prevara, nepravdi, kriminala, licemjerja. Kad se o netu radi ja bih ta upoznavanja radije nazvao upoznavanjima obrnutog redoslijeda. Jer upoznavanje kreće iznutra. I kao takvo mi je drago.

Ne tajim ništa o sebi.
Maturant sam u 35-toj godini života. Razlog tome je preduga priča. O gluposti.
Radim u plavom prašnjavom radnom odijelu. Vozim polovnjaka na kredit. Živim sa majkom i sestrom jer sam odustao od sulude ideje solo podstanarstva shvativši nakon godinu dana da živim i radim da bih platio stan i režije. Možda dignem stambeni kredit.
To je moja realnost. Socijalna.

Kad bih se htio malo "ušminkati", naveo bih neke hobije i vještine. Ali to nije realno jer od hobija ne živim.

Vidim se sasvim jasno. Vrijednosti su mi više karakterne, iracionalne nego one opipljive. Zadnje tri cure u mom životu bile su mnogo obrazovanije od mene. Zadnja ekstremno. I ekstremno imućnija. Niti jednoj od njih nisam zatajio tko i što sam.
Niti jedna nije imala karakterne kvalitete koje želim naći u osobi kojoj ću posvetiti cijelog sebe. Uvijek sam ja otišao. Za mene kvalitet osobe nije u imanju ili obrazovanju, njih tri su mi samo zadnja potvrda i pečat na taj stav. Obrazovanje drugih me više ne fascinira. Samo po sebi nije dovoljno za respekt. Novac pogotovo.

U sebi jako napredujem. U realnom životu, u statusu materijalnom ili društvenom puno sporije. I tu sam se bitno pomaknuo ako pogledam par godina unazad.

Budala sam, prezirem novac. Toliko da ne živim zbog njega. Ali ne toliko da ću ga odbiti ako smatram da ga nekim poslom i kvalitetom obavljanja istog zaslužujem. Na tom području vidim samo moguć napredak.

I pitam ja vas, blogeri... Što su stvarne vrijednosti?

četvrtak, 20.04.2006.

Mala noćna muzika II

-Jedan sajam
-Mnoštvo izlagača koji su nepoznanica do zadnjeg časa,
-Jedan poslovođa u strahu od šefa
-Jedan šef koji zna da mora napraviti ozračje panike da bi bio siguran da će posao biti napravljen.
-Ja

Dovoljno elemenata za 17-satno radno vrijeme.

Umoran sam. Kičma mi se raspada, pijem voltarene. Sutra opet ista priča.

Pored svega toga još sam se oprostio s nekim. Moj naklon, draga moja. Na neki čudan način respekta će za tebe sigurno ostati. Tvoja jednostavna čvrstoća fascinira.

Zašto svi skrivaju komentare na blogovima? Trend? Ne volim trendove.
Neki čak i uklanjaju varijablu on/off komentara i ostavljaju ih trajno skrivene. I onda ja ne mogu klikat komentatore.

Printer me zajebava. Ostao sam bez samoljepljivog papira za ink-jet. Ostao sam bez praznih CD-a. Ne pišem si spiskove za kupovinu. Na greškama se uči. Uskoro ću maturirati. Na greškama.

Odoh u krpe. Pametniji sam kad spavam.

utorak, 18.04.2006.

Zamka zvana "cool"

Upravo (19:00) završih sa zakašnjelim ručkom. Jer sam jedva uspio završiti sve što mi se danas nagomilalo na poslu.

Još jutros mi je Castanea javila da sam na tu nekoj cool listi.
(Da, dobro ste pročitali, Castanea što ne piše zbog ljubavi. Tu je. Živa i zdrava. Čita. )

Nisam bio jako iznenađen jer ipak vjerujem u sebe. Kako god to vama zvučalo. No bio sam malo zatečen, malo sam se dvoumio želim li to ili ne.

Ono što sam do sada smatrao jedinim pravim priznanjem je uvrštenje među osobne favorite po blogovima.

Nisam prvi put virtualno eksponiran. Već sam jednom bio taj koga se čitalo. I upao u zamku. Uživio se u ulogu, žrtvovao prvobitne ideje u korist bitke protiv tamo neke kritičke suprotne struje. Bio sam jedan od nekolicine suprotstavljenih koji su uzrokovali kraj lijepog druženja jedne šarolike forumske škvadre. Tada sam shvatio snagu pisane riječi i principijelnog pristupa. Shvatio da ako čovjek time dobro barata može uvijek okupiti dovoljan broj pristaša. I samo je do njega da li će to iskoristiti na pozitivan ili onaj drugi način.
Prošlo je neko vrijeme i shvatio sam da i sam dvojim oko nekih tema koje sam tamo napadao drvljem i kamenjem. Shvatio gdje sam pogriješio. Ponijela me virtualna popularnost. Izgubio sam sebe, pisao za raju. Isturio se ispred pasivnije grupice i ratovao.

Isto to sad vidim i kod nekih s cool liste. Pisanje da bi se održalo ime. Pisanje kojem se polako gubi smisao. Mislim da više ne mogu podleći tome.

Prvo sam jutros htio poslati zamolbu da me se briše s liste. Onda sam se malo zamislio. Još ne tako davno sam ovdje napisao jedan post za kojeg sam silno želio da ga pročita što više ljudi. Shvatio sam da imam iskustava koja bi nekome mogla pomoći. Barem da se zapita o nečemu.

Dao sam netu puno, imam još za dati. I dobio sam puno. Mislim da mogu još dobiti. U obliku novih spoznaja, u obliku novih prijateljstava ili nedaj(daj)bože nekog osobnog napretka.
Pa neka bude ovako. Želim vidjeti gdje to vodi.

Eh, da... Castanjeto, kad budeš slijedeći put htjela na kavu najavi mi se na vrijeme. Preko moje PR službe. Ne moš sad sa mnom van kad ti hoćeš.

Djeca

Bit ću dovoljno slobodan da regiju u kojoj živim okarakteriziram primitivnom. Bez obzira na to mislim da neću seliti nikuda. I ako bi se jednog dana dogodilo da imam djecu (još ne odustajem od ideje ) trebat ću čvrsto odlučiti na koji način ih odgajati.

Na svojoj koži sam već bezbroj puta osjetio kako je biti drugačiji od drugih, bitno se razlikovati u stavovima. Bez obzira na to što živim na teži način zadovoljan sam samim sobom.

Djeca u početku ne mogu birati način na koji bi živjela. Roditelji im postavljaju temelje.

Najveća dvojba mi je vjera, krštenje. Da li djeci unaprijed odrediti da budu drugačija i neprilagođena držeći ih dalje od vjere jer to roditelji smatraju ispravnim načinom, ili ih nastojati uvući u uobičajeno bez obzira na to što roditelji u sve to ne vjeruju?

Ako izaberem "lakši" način, krstim dijete u crkvi i ne držim ga podalje od vjeronauka koliko će ga zbuniti to što ni malo ne vjerujem u ono na što ga navodim?

Ili - koliko bi bilo jednostavno pružiti djetetu svu moguću vjersku izobrazbu s tim da ju ne shvati zdravo za gotovo već da o njoj razmišlja i određuje se prema njoj kroz vlastito odrastanje?

Rješenje bi možda bio vremeplov. Vidjeti koliko će društvo ostati primitivno i netolerantno prema različitostima. Ali vremeplova nema.
Dvojbe ostaju.

ponedjeljak, 17.04.2006.

Retro (iliti kad sam bio jako mali)

Mogu reći da slušam svašta. Počeo sam sa nekim stvarima od kojih sam sad miljama daleko. Ali ih se uvijek rado sjetim. Nostalgija. Valjda.

Depeche mode. Kad su sasvim drugačije zvučali. Jedan od prvih albuma u životu. Najljepši cover kojeg sam ikad vidio. 1982. godina.

Slijedeći korak bio je rock. Pa blues. Pa jazz. Onda opet čujem npr. Elemental, pa poželim i to imati.

Kakav bi život bio bez glazbe?

subota, 15.04.2006.

Preduskršnja glupost

Ništa mi nije draže nego pročitat "Jutarnji" uz kavicu. Danas je osobito zanimljiv. Crkva započinje male lokalne križarske ratove za spas duša vjernika svojih.
Ne znam čime misle ti ljudi. Užasno su realni, naravno. Nitko se više neće seksat prije braka. Jer to Crkva nalaže. Na Krku će se proglasit zone čednosti jerbo je hodat u vrućim hlačicama nepojmljiva sablazan.

Kardinal Bozanić izjavljuje:

Aha. Pa ne primjećujemo da ste vjeronauk uglavili u škole. Tek ćete plaćati PDV na milodare i donacije. Sve ove godine niste. Evo, sad ćemo prihvatit da ste prisutni u društvu. Jerbo ćete bit porezni obveznici.

Uvijek sam mislio da ću barem krstiti djecu koju budem imao. Ako budem imao. Da im ne otežavam život u primitivnom društvu. Sad već malo dvojim.

petak, 14.04.2006.

Prigodna

Pošle žene da farbaju jaja,
aj, pošle žene da farbaju jaja
Ima'l koja da ofarba moja,
aj ima'l koja da ofarba mojaAaAaAaAaAAA?....

Ošini.

Ovisnost o tipkovnici iliti kako sjebat oči i kralježnicu

Nisam odrastao uz PC. Sredinom svojih dvadesetih gledao sam druge kako mi nešto uslužno rade na njemu i to plaćao. Tada ga nisam znao ni upaliti.
Prošlo je neko vrijeme i shvatio sam da bi bilo bolje da sam pravim pripremu za taj posao i nosim gotove radove na realizaciju. Kupih si tada rabljeni komp, Pentium jedinicu. Imao sam nekih 28-29 godina. Miša držao kao da je živ. Molio komp da uradi ono što sam zamislio jer nisam ni jednim programom dobro baratao. I psovao ga kad to nije htio učiniti.

"Hajde, glupa spravo! Koji ti je k****?!"

Prvi OS bio mi je win95. Problematičan. A svi su me uvjeravali da na moju kantu ne ide 98.
Kad se dogodio prvi pad sustava zvao sam frenda u pomoć. Jer sam znao instalirat samo igrice.
Rezultat nije bio dobar. Tada sam pokušao sam. Izgubio noći u instalacijama, skužio da mogu stavit stabilne win98. Često su me ujutro našli s glavom na tipkovnici. Najbolje se uči na svojoj koži, uvijek sam bio taj.

Spojio sam se na net i navukao na forume. Stekao neke prijatelje i tražio ljubav. Proširio si vidike. Izišao iz svoje male bare.

Kad sam jednom frendu koji je bio puno bolji korisnik PC-a rekao da ću jednog dana dizajnirat web samo me je čudno pogledao. Znao sam da ću doći do toga iako tada nisam znao ni kako se zovu programski jezici potrebni za to. Tada mi je netko spomenuo Dreamweaver. I kupio sam si bolji komp. I krenulo je.
Prve stranice kojima sam tada bio prezadovoljan sada su mi sramotne i smiješne. Loš sam u web dizajnu. Uvijek samokritičan. Zato idem naprijed. Sve čime sam danas zadovoljan sutra mi je loše. Jedini način za ići naprijed. Kad vidim dobar dizajn (npr. Parah dox by Zeko zna, oduševio sam se i to ukupnim dojmom a ne samo onim sisama gore lijevo ) dobijem motivaciju.

Volio sam se literarno izražavati još u osnovnoj. Net mi je dao šansu, mogao sam lako imati uvid u natječaje i sudjelovati. Uglavio sam jednu priču u pravu zbirku s mirisom tiskarske boje. I poslao još nekoliko na druge adrese.

Zanimala me je video-montaža. Vježbao sam. Na pornićima, naravno. Napravio "The best of blow-job". Skužio. Zanimala me je interakcija s raznim drugim uređajima, umotao sam sobu u audio, video i mobitelske kablove.

Sve mi započinje ovdje, na istom mjestu. Posao, hobi, ljubav, prijateljstva.

Trenutno napadam frenda strip-crtača da se malo udružimo. Znam da zajedno možemo napravit čuda.

Postao sam jebeni freak. Jesam. Ostat ću bez očiju. Hoću. I sa "Z" kralježnicom. Naravno.

Popravio sam PC večeras. I ozdravio. Ajme, kakav sam kreten. Strašno.

četvrtak, 13.04.2006.

Mrtav zbog struje

Ovo pišem s bezvrijednog PC-a. Koji traje uz manje ili veće probleme već cca. 10 godina.
A sve to zbog svoje strašne pile plaćene 7.200 kn prije tri godine. A koja se kvari i kvari.

Prvi hard disk crk'o već nakon godinu i pol. Drugi je možda sad. Ili je nešto drugo?!

I jedan i drugi su računala kupljena od sastavljača. I jedan i drugi su za svoje vrijeme imali jaka imena prišarafljena u kućištu. Strašne marke.

No što je sad ovo? Tko tu koga j***?!

Slijedeći će biti brand-name. Možda je tu kvaka. Ono, kao s autima... "Kvaliteta dijelova prve ugradnje"...

Sad nemam love. I mrtav sam dok ovo ne riješim. Jer sam postao jebeni freak.

Nekako sam nostalgičan za kamenim dobom. Mirni živci, uloviš dinosaura, opališ ženu i svi problemi riješeni.

srijeda, 12.04.2006.

Da, draga moja...

Ovako je bolje. Sjetim te se ponekad, bit će to tako još neko vrijeme.

Kad prođe još malo dana naići ću da ti vratim knjige.
Na kratko samo. I pozdraviti te.

ponedjeljak, 10.04.2006.

Glupost duga 14 godina

On bijaše 21 ljeto mlad dečkić sa silnim manjkom samopouzdanja.
Ona je bila nešto starija, pametna i lijepa.
Sreli su se kad su prijatelju ručno brali tri jutra kukuruza zaostalog od prethodne ratne godine.
On ju je skeptično pogledao kad je došla, bila je skockana kao za teniski meč sa šminkerskim društvom. Otfrknuo je s prijezirom i počeo brati kukuruz. Počela je i ona.
On se trudio, uvijek je davao sve od sebe. Ali ju nije stizao. Buljio je u leđa te zgodne cure koja je bila sve dalje u redu do njegovog. Pred kraj dana bio je lud za njom.
Sutradan nije došao. Zglobovi su mu se raspali. Ona je došla.

Sretao ju je poslije toga u gradu. Uvijek ju je pogledao drugačije nego bilo koju drugu. Ali... I ona je uvijek pogledala njega. Ubola ga u oči. I trajalo je to.
On je pomislio da fantazira. Jednoga dana ju je vidio s dečkom. I nije htio gledati u nju, nego je rekao prijatelju do sebe da on pogleda gdje će ona gledati. I prijatelj je potvrdio. Ali nije ni morao jer se taj pogled dao osjetiti na zatiljku.

Jednog dana skupio je hrabrosti i nazvao ju. I zamucao. Nije znao reći ništa pametno. Ona se nasmijala, rekla da je zauzeta, da ima puno posla... Baš se osjećao jadno i posrano.

Mislio je da je gledanju konačno došao kraj. Prevario se. Kad ju je prvi put poslije toga vidio opet su ga te oči ubole.

Njen dečko je u međuvremenu postao njen muž. Rodila mu je kći. Ali naš nesretni berač kukuruza je još uvijek osjećao taj pogled kako ga svrdla kad god ju je sreo. I ništa mu nije bilo jasno.

Godine su prošle, naš berač je imao druge cure. I skupio popriličan broj istih u svojoj povijesti. Prestao je zamuckivati pred curama.

Njen muž je poginuo u prometnoj nezgodi.

Naš mladac s početka priče ju nije dugo vidio. Kad se to opet dogodilo, opet su ga trnci prošli od istog onog pogleda. I to se ponavljalo.

Jednog dana ju je opet nazvao. Predstavio se, pozvao ju na kavu. Ona je odbila konkretan izlazak iako je ostavila mjesta kavici ako se negdje usput sretnu. Njemu je sad već postalo svejedno. Jer kad god ju je vidio imao je dojam da se taj pogled izmijenio.
Osim čvrstog svrdlanja koje je još uvijek bilo isto, taj pogled je postao nekako... Hladniji?

I sad je on odlučio kavicu s njom provesti u djelo. Došlo je vrijeme da se to odradi.
Sjesti s njom, diviti se njenoj hladnoći, zatvorenosti, možda i nezanimljivoj površnosti.

I nasmijati se sebi jer je od nečeg jednostavnog napravio četrnaestogodišnju glupost.

petak, 07.04.2006.

Rođeni s vrućim poljupcem

Nisam baš neki Mr.Fucker. Nisam trčao za suknjama zbog obaranja svjetskog rekorda niti zamračio na baš svako dupe što se njihalo pred ovim mojim grbavim nosom.
Jednostavno - vrijeme, prekidanje veza koje ne vode nikud i želja da ne budem sam ostvarili su zajedno neko iskustvo.

Kad si mlad i ne znaš spreman si previše generalizirati stvari. Pokušaš s dvije punije cure koje baš i nisu drugo ime za tjelesnu želju i stvoriš si zaključak da su sve punije cure mrtvaci u krevetu. Imaš jednu ludo mršavu koja te cijedi kao limun dok ne počneš nalikovati na narkomana i već zaključiš da su sve mršavice takve...

Vrijeme nas uči i mijenja. I onda jednog dana shvatimo svoje zablude i ograničenja koja smo si sami nametnuli. Jer nema pravila.

Kad već znaš da iz poljupca možeš pročitati pola seksa iznenadi te što si naletio na puniju curu s vrućim poljupcem. Ne poklapa se s ranije naučenim.
Onda skužiš da si dobro pročitao taj poljubac. Pa ti sve teorije padnu u vodu.

S poljupcem se rađa.
Strast je jedino što se ne uči. Takav se rodiš ili ne.

utorak, 04.04.2006.

Sise i emocije

Čim sam pročitao Anin komentar na prethodni post znao sam što ću joj odgovoriti. I znao sam da će mi za to trebati cijeli novi post.

Pa, dakle... Draga moja... Ili Drage moje... Nisam još nikad upoznao ženu koja skriva sise.
A i zašto bi ih skrivala, zar ne? Lijepe su. Dar prirode. Velike, srednje, male... Za svakog po nešto. Velike jako zakače pogled, srednje - idealne za sve, male - rođene za ljubit...

Dakle, nikad nisam upoznao ženu koja skriva sise. Ali znam zato mali milijun žena koje ih uzdižu raznim žičanim "konstrukcijama", umetcima, jastučićima iliti nedajbože silikonom...

I to (naravno) samo zato jer takve bolje iskazuju žensku osobnost i širinu duha.
I naravno, takve će u muškarca prije pobuditi respekt prema osobi i karakteru žene. I izazvati u njemu čisto platonske emocije.

O ČEMU PRIČAMO????!

To su praiskonske uloge. Žena mu zamiriše onom stvari ispred nosa i on ga tada mora staviti. Priroda. Jednako stvarno i istinito kao i samo postojanje tijela. Totalna istina.

Ne vidim da žene bježe od te svoje uloge.

Kad sam pred nekoliko ljeta negirao vlastitu seksualnost istražujući najviše duh i karakter žena s kojima sam bio u vezi jako me je začudilo odumiranje seksualne želje. Valjda sam bio u takvoj idiotskoj fazi. Mislio sam da sam na pravom putu da pronađem "ono pravo".

Još nisam susreo ženu koja ne voli znati da je privlačna i poželjna. Od toga ipak sve kreće. Što će dalje biti, to ovisi o karakterima. O navikama, zahtjevima, principima. O željama, nadanjima, snovima.

Dakle, žena će sisama nastojati izmanipulirati emocije. Jer joj je to u krvi. Jer ne razumije da će time izazvati samo seksualnu želju.
To jest - razumije. Ali je sklona tome pridavati razna druga značenja. Zamatati sise "u celofan".

Da zaista želi emocije razvijala bi neke druge vještine u ophođenju s muškarcima. Znala bi da je način na koji s njim postupa i komunicira važniji od samih sisa s kojima je priča počela.

I ja sam ovim postom sebi dao neke odgovore.
A curi ipak najviše volim pogledat u oči. Ali tek nakon što prvo temeljitim pogledom zaključim da ne odudara previše od onoga što volim u krevetu. I tada su mi te oči najvažnije. Pomoću njih se stvara magnetizam. I ono što se nalazi iza tog pogleda, mala centrala u glavi.
Ali ja sam čudak. Ne gledam samo sise. Ili možda i nisam, možda nas ima još takvih?!

A što se ženskog ili muškog vladanja svijetom tiče mislim da će on za 50 godina biti poprilično izbalansiran. Ako ne čak i pod ženskom čizmom. Jer žene očigledno idu naprijed. ;)

ponedjeljak, 03.04.2006.

Igra s lutkicama

Često sam s rijetkim najboljim frendovima znao pretresti razmišljanja o muško-ženskim odnosima. Onako, kad se nađu dva frenda koja su oduvijek razgovarala o svemu - pretresanje iz šupljeg u prazno.
Sjećam se nekadašnjih nedoumica o ženama i njihovom načinu razmišljanja.
Relacija Venera-Mars. Mission Impossible.
Sad, s nekim vremenskim odmakom stvari izgledaju potpuno drugačije. Sad svaki od nas zna da je žena prizemljenija. Vrlo često i stabilnija. Racionalnija. Sliku kvari jedino PMS. Taj pak zna stvari postaviti skroz naopako.

Kad u tu racionalnu priču umiješamo ljubav tada upitnici postanu veći. Onu čudnu iracionalnu pojavu o kojoj se priča, neki ju vječito traže a malo tko ju je doživio.
Izgleda da su nam prodale foru. A mi nasjeli kao male bebe.

Pisci, pjesnici, slikari, tekstopisci popularne glazbe... Uvijek muški na vrhu. Emocija - pisana, opjevana, otpjevana... Uvijek je dublja, produhovljenija ako je autor muškarac. Gibonnijev tekst ni jedna žena još nije dostigla. Ima bezbroj takvih primjera.

Jedan prijatelj za to ima svoju "Teoriju o lutkama".
Dok smo se mi igrali rata, nogometa, policajaca i lopova, klikerali se i pravili praćke one su se igrale s lutkicama. S cijelim obiteljima lutaka. Manipulirale, fingirale svađe, osvajanja, ljubav, brak...

Često sam to pomislio. Ljubav je ženama jedna naučena lekcija, uvježbana još u djetinjstvu. Čast izuzecima, ali to su u pravilu žene koje su u tom istom djetinjstvu ozbiljnije emotivno "oštećene" nekim ozbiljnijim raskolom obitelji, nekom žešćom psihotraumom.

A mi smo se i dalje igrali rata i jednog dana se pred svim tim odnosima našli nespremni. I pogubili se u tome.
I počeli pisati pjesme.

nedjelja, 02.04.2006.

Malo psihologije

Malo sam "zaguglao" pojam iracionalno. Pa nađoh gore navedeno.

Dobra uvertira za slijedeći post.

Ljubav je...

... prevara koju nam je bog servirao kad mu je bilo dosadno. I od tada se ludo zabavlja.

Ili to samo ponekad tako izgleda.

subota, 01.04.2006.

Zalijetanje

Ne treba se zalijetati s novim poznanstvima. Ali kad čovjek želi i voli svašta. I kad je samoća tako neprivlačna...

Povrijeđujem druge. U zadnje vrijeme često. Bez loših namjera, nedovoljno se držeći svega onoga što sam već odavno shvatio o sebi i drugima.
Prošli tjedan dvije osobe, u proteklom mjesecu još dvije.

No, znam... Nisam se samo ja zaletio.

Ne kočite upoznavanje, ali ne letite u vezu. Prelako netko strada.