petak, 06.01.2017.

Psi žena

Muškarci se šminkaju, žene spavaju s psima, a ljudi se općenito, muški ili ženski, radije druže s virtualnim ljudima putem raznih LCD-zaslona, nego s osobama koje ih okružuju. To bi otprilike bio super-koncentrirani sažetak društvenih fenomena novoga doba.

Za prvo ne marim niti ću o tome pisati, to već odavno opisuju razočarane žene. Treće razumijem u potpunosti. Ljudi s kojima se obožavam družiti su uglavnom daleko, čast rijetkim izuzecima s kojima se družim uživo.

Drugo me zapanjuje, iz dana u dan sve više.

Jednom je jedna moja coffee-prijateljica zaključila da ne volim pse. Potpuno pogrešno. Ako ću jednom u životu poželjeti imati kućnoga ljubimca, sve su šanse da će to biti upravo pas. Trenutno ga nemam niti želim. Živim svoj život uglavnom bez obaveza, želim u svakom trenutku biti sposoban uhvatiti se motora i ceste (bez obzira koliko se to često događa, jer mi uglavnom ovisi o trenutnoj financijskoj situaciji), bez razmišljanja moram li nekome servirati večeru, ili da li će to neko stvorenje koje ovisi o meni poludjeti od samoće ako me nema dva dana.

Izuzev psa koji je trčao po vlastitom mi dvorištu, a dovela ga je sestra kao svog kućnog ljubimca o kome sam skrbio u situacijama kad ona nije bila doma, s psima sam se uglavnom susretao kroz vlastite veze sa suprotnim spolom, dakle - neke od mojih bivših imale su pse za kućne ljubimce. I bili smo si OK, njihovi psi i ja. Još uvijek znam reći kako su mi, nakon prekida jedne veze, više nedostajali njezin mali nećak i njezin mali pas nego ona sama. Čovjek se veže i za stvari uz koje provodi vrijeme, a kako ne bi za živa bića.

Pse svojih bivših doživljavao sam kao OK priču, jer bili su to obiteljski kućni ljubimci, udomljeni uglavnom zbog društva jedinoj djeci u obitelji, starom ocu kojem zbog narušenog zdravlja koristi dvaput na dan prošetati po kilometar ili slično. To mi je nekako ta "zdrava" verzija držanja kućnoga ljubimca. Dakle, obiteljski film u kojeg mi se pas savršeno uklapa.

Ona druga verzija, meni manje zdrava ili prirodna jest kad su njih dvoje par. Ona+Pas. Ne obavezno, jer postoji to i u varijanti On+Pas, no Ona+Pas je mnogo učestalija verzija.

Zašto "manje zdrava"? I otkud mi to da su njih dvoje par?? Gledam to nekako kroz vlastiti primjer. Kako sam u prošlom postu konstatirao, sve su šanse da ću u dogledno vrijeme postati pravi namćor, čovjekomrzac, a i ženomrzac jer su prerijetki odnosi kojima sam zadovoljan. No, još uvijek se borim za onih svojih nekoliko ljudi s kojima ću funkcionirati i još uvijek mi oni puno znače, opipljivi ili poluvirtualni (tu mislim na one koje poznajem, ali ih prerijetko srećem).
I još uvijek tražim tu neku partnericu s kojom ću podijeliti emocije, zadovoljstva, nedaće, životni prostor i postelju. Tko zna, možda u nekoj zajedničkoj budućnosti i brigu za kućnoga ljubimca.

I onda srećem te žene, uživo ili virtualno, kojima je pas jedini primatelj njihovih emocija. I ne mogu se oteti dojmu da su one odustale od muškarca kao potencijalnog partnera, pa tako i od mene i prije nego sam se pojavio u blizini.

Da, one su za svog životnog partnera odabrale psa. Svjesno, polusvjesno, nesvijesno, ali to je tako. Muškarca možda trebaju za povremeno hopa-cupa, a meni to ni malo nije atraktivno. Isprazno hopa-cupa ne zadovoljava moje najvažnije potrebe.

Dobrim mi je dijelom za takav dojam zaslužan internet, to mučko đubre koje pokazuje, razotkriva, osvjetljava. U moru slobodnih žena čije ću fotke povremeno pregledati privuče me rijetko koja. Prerijetko. Kad vidim naslikušu s 300 nabrijanih selfija, zatvorim profil na iksić u vrhu stranice. Ako vidim nešto privlačno na slikama, a u postovima ili interesima koje je objavila vidim Seku Aleksić ili krajnju nepismenost, opet klikam na X.

I onda me napokon neki prvi dojam privuče. I već na trećoj slici upoznam i njezinog psa. OK, žena ima kućnog ljubimca. Još ne stvaram negativan dojam. Listam dalje. Još jedna fotka na kojoj je sama, pa još dvije s psom. Pa opet jedna njezina, pa tri s psom. Pa jedna na kojoj ljubi psa.

Dovoljno. Obično tad ne ugasim samo stranicu, već i računalo.


Dečki, samo se vi šminkajte. Što vam drugo preostaje?

-20:46 - Komentiraj ( 14 ) - Print - #

petak, 30.12.2016.

2017. - godina definicije namćora

Već godinama 1. siječnja za mene je beznačajan datum. Ove se godine to bitno mijenja - svjestan sam koliko je 2017. godina za mene važna.

Ne, ne želim si svašta nešto dobroga u toj godini. Mislim - želim si, ali to nije poanta. Želim si, ali se ne nadam. Želim si, ali ne iščekujem.

Brojka 2017 u meni budi silnu znatiželju. Zanima me samo kakav ću iz te godine izaći - da li kao "tihi optimist" kakvim sam se oduvijek smatrao, ili kao duh u hibernaciji. Kao čovjekomrzac, namćor, mizantrop, ili kako vam već draže. Meni je nekako riječ namćor najmilija, ja ju doživljavam kao opis onog koji, između ostalog ne voli ni sebe, a 15 kvadratnih kilometara oko sebe i sve ljude, životinje i stvari u tom prostoru ne voli još i više.

Gotovo da sam to već i postao u 2016. godini. S kolegama na poslu se sad više definitivno ne družim. Odradimo mi posao skupa, no pauze za klopu i kavu više ne provodim s njima. Radije sjednem za računalo i zafejsačim se. Jer su ljudi s kojima se rado družim većim dijelom ondje, fizički daleko, ali riječju prisutni po sobicama tog zla zvanog internet.
Rijetki su ljudi koje želim blizu sebe. No, još uvijek postoje. Njima me blizu dovede internet, ili ponekad - motor. Osim, naravno, ono dvoje-troje lokalnih s kojima ispijam kave i čašice razgovora. Jer baš nitko, pa ni ja ne može baš skroz bez živih ljudi.

Hoću li u 2017. postati tolerantniji? Sumnjam.

Možda za nijansu važnije od toga da li ću postati čovjekomrzac jest pitanje hoću li postati ŽENOMRZAC. I tu je 2016. napravila bitan iskorak - prva je to moja godina u posljednjih 15-20 bez ikakvog emotivnog angažmana prema suprotnom spolu. Po prvi put nisam imao dodira s ženom koju bih poželio ili shvatio kao nekog svoga, osnovano ili neosnovano, na dan, mjesec, tri mjeseca ili godinu.

Imao sam tek neko seksualno druškanje, da ne zaboravim kako žensko tijelo i milovanja izgledaju. Budući da partnericu nisam želio iz bilo kojih drugih razloga osim seksa i čašice razgovora, druškanje se rijetko događalo, odlazio sam k njoj jednom u dva mjeseca ili rjeđe, sve dok nisam dobio nogu u dupe. S punim pravom.

Hoće li mi 2017. donijeti neku ljubav? Neće. Žene s kojima čovjek poput mene može ostvariti emotivnu vezu ne žive u mojoj regiji. Znam to dobro, pregledao sam cijeli internet u potrazi za njima. Ne, ne šalim se. Na internetu sam ih tražio. Gdje bih dalje? U mome svakodnevnom životu rijetka su upoznavanja novih lica, a potpuni SF su tolike hrpe novih lica iz koje bi ovakav namćor isfiltrirao nekoga sebi zanimljivog.
U mom kraju žene imaju hladne, ćoškaste face u koje se ne mogu zaljubiti, ili su narcisoidni egocentrici sa 300 selfija na fejzbuku (što mi govori dovoljno o njihovom karakteru), ili su ovakve kao ja - namćori koji nikog ne žele i nikome ne vjeruju. Ili su, naravno, glupe, primitivne i nepismene (skoro zaboravih ovu kategoriju).

U 2016. sam shvatio da mi glazba čini dobro. Slušam ju u autu, uvijek. Nešto što mi paše, po svome izboru. Uglavnom vrtim dva-tri CD-a mjesecima. No, čim iziđem iz auta, zaboravim na glazbu. Zaboravim si uključiti faking media player na kompu, i pustiti si listu po svome izboru. I onog trena kad idem spavati, shvatim da bih bio raspoloženiji da sam se toga sjetio. Jer glazba me opušta, glazba mi godi. Stari YU rock - 70-e, 80-e, neki dobar blues od preko bare, stariji ili noviji, svejedno....

Hoću li se u 2017. češće sjetiti pustit si muziku? Iskreno se nadam. Do ovog se trenutka pisanja posta to nisam sjetio. Odoh sad to ispraviti. Nemojte mi se razbježati dok nađem nešto dobro u kompu. :)

I ja sam pomalo egocentrik, znate? Jest, pišem ja više kao razgovor sa samim sobom, ali svejedno volim kad to nekog zanima.

U 2016. godini sestra se udala i odselila. I, tako karakteristično hrvatski, da ne kažem slavonski - s 45 godina u guzici živim s majkom. O razlozima zašto će to tako ostati i ubuduće pisat ću jednom drugom prilikom, tema je veoma atraktivna.

Dakle, da li ću se u 2017. otisnuti u samostalan život već sam odgovorio. Neću.

U 2016. godini riješio sam se svih financijskih nedaća koje su me pratile godinama u toj mjeri da mi je npr. svaka vožnja motorom dalje od 50 km predstavljala ozbiljan financijski izdatak, a kupovina odjeće i obuće luksuz kojeg sam si veoma kontrolirano priuštio tek cca svake druge godine. Jesenas sam napokon promijenio auto, jer se u starom nisam više usuđivao zaputiti do prvog susjednog grada. Prije 15 dana sam riješio posljednje repove dugova.

Da li ću u 2017. godini imati više novca? Svakako. Odlučio sam to i toga se pridržavam. Uostalom, moram.
Želim kupiti puno bolji motor od trenutnog, nešto baš-baš veliko, snažno i sposobno za napraviti puuuno kilometara. Motor je moje jedino veliko zadovoljstvo. Motor, cesta i kilometri. I ono kad me doveze blizu onim ljudima s interneta s kojima se volim družiti.

Nisam si pustio muziku kad sam napisao da ću to učiniti, pala mi je na pamet rečenica koju nisam htio zaboraviti... Tako to ide... Idem ju pustiti sad.

Dakle, silno me zanima kako će me obraditi 2017. godina. Da li ću se lijeno i egocentrično do kraja prepustiti mizantropiji, ili ću se ipak boriti za više topline u sebi.

Zdravlje je jedino što si zaista i sigurno želim u 2017. godini i svim godinama nakon nje. Svim ostalim upravljam samo ja. I sve ostalo je pis of kejk.


Želim vam svima sretnu i veselu novu 2017. I puno zdravlja, prije svega. Uz priču o dvije kutije kojom ovih dana davim sve oko sebe. O crnoj i bijeloj kutiji. Crnu otvorite kad vam bude najgore i pročitajte poruku pohranjenu u njoj.
Bijelu otvorite kad vam bude najbolje. I pročitajte poruku, naravno.

U objema porukama napisano je isto:



PROĆI ĆE.





P.S. - Eh, da... I ak se ne vidimo - sretna vam nova 2017. :))





-21:24 - Komentiraj ( 5 ) - Print - #

utorak, 13.12.2016.

Sasvim obično poslijepodne. U pošti.

U glavnoj pošti moga grada ima mali milijun šaltera. Barem 10, čini mi se, da sad ne dumam o tome... Danas su radila samo tri. Za predati obično pismo čekao sam u redu iza 5-6 ljudi. Neki frend s mora mi je tražio da mu napravim neke naljepnice za motor, pa sam ih slao kao obično pismo. Igračke velike djece, šta'š.

Zbunila me djelatnica na šalteru. Tako me je milo, glupasto gledala i još glupastije se smješkala. Očigledno sam njezin tip frajera, al' ono - skroz. Što svakome na svijetu kod nekoga daje neke šanse, jer - ako mene s ovim gulašem od face netko može tako gledati, to doslovno znači da nitko nije skroz neprivlačan. Čini se da postoji poklopac baš svakome loncu, barem kad je ta prva privlačnost u pitanju. Nećemo sad o karakterima i srodnim dušama, jbga. Kurs današnje priče je jednostavniji.

Uvijek sam zavidio frajerima koji doživljavaju takve reakcije na svoju pojavu. Ono, *ebote - pa ne moraju se ni potruditi! Još od osnovne škole sam to gledao i želio to samome sebi. Samo se pojaviš, a stižu kuriri, papirići, porukice, dok se pošiljateljice skrivaju "stidno" i kikoću stotinu metara dalje.

Ja sam smišljao priče, eksperimentirao s pristupima, pravio budalu od sebe, a sve uglavnom uzalud.
Jednoga je dana i meni krenulo. Ali nikad, baš nikad nisam doživio reakciju poput ove u pošti.

Što sam učinio? Ništa. Samo sam čekao da predam to pismo, platim i pobjegnem. Gledao sam u pult, nervozno, kao faking gej. Jer gospođa je malko starija od mene. Iako još dovoljno privlačna, to više nije ono što si želim. Ta me je sklonost ostavila, ima od tad više godina. Sad gledam mlađe, barem malo. A te mlađe vesele oronuli duh nas starih ojebina.

Možda ne bi bilo loše podružiti se malo s njom? Još nedavno sam to tako znao učiniti. Ali ne. Mrzim ta izvlačenja poslije. Zgadim se samom sebi.

Izostala je reakcija alfa-mužjaka, koji "to" mora pribrojati reckama. Samo sam htio pobjeći iz pošte. Da se više nikad ne zateknem u njezinom redu.

Ili, možda dođem namjerno za mjesec-dva ako mi lađe potonu, da si bildam ego.

Nikad se ne zna.

-22:27 - Komentiraj ( 15 ) - Print - #

nedjelja, 05.06.2016.

Kišni dan

Ova subota bila mi je neradna. Svaka druga je takva. Dugi vikend. Za razliku od kratkoga, kojeg mrzim.

Što god radio tijekom dugog vikenda mogu uraditi bolje. Ako se želim odmoriti, ili ako želim raditi drugi posao (jer radim ih nekoliko u životu), svejedno. Ili ako se želim voziti motorom. Sve mogu bolje. Ili - mogu sve to pomalo, ako mi tako dođe.

Danas sam se želio voziti motorom. Ono, opaliti neku konkretniju rutu, da se izdovoljim ceste. Nije baš uspjelo. Tek sam razmišljao o tome, a kiša mi je presjekla dan i učinila ga neiskoristivim.

Nisam imao "plan B". Bez motora kao bez života, bez neradne subote. Bolje bi bilo da sam radio, jer kad sam takav, besposlen, onda valjda previše razmišljam o svemu onome o čemu ne bih trebao.

Počeo sam razmišljati o ženama. Za početak o jednoj kojoj se samo trebam javiti da bi napokon popili tu kavu i izišli iz virtuale, ali ne želim.
Jer svaki put kad sam na to pomislio, pročitao sam od nje takvu nebulozu da bi me trenutno prošla svaka želja za druženjem.

Othrvao sam se tome i danas. Dovoljno zgodna i inteligentna, u dobi koja mi paše, u situaciji koja mi paše, ali s mozgom koji me redovito spusti na zemlju, ta će žena zauvijek ostati samo virtualni poznanik.

Isto je i s ostalima koje mi se povremeno, ovako ili onako pojave u vidokrugu. Ništa cjelovito. Bilo bi tu seksa, ali mi on nije jedina potreba.

U prošlom sam se postu i njegovim komentarima dotakao te teme usamljenosti... Ne, neće mi otpasti ruka ni noga, a ni Prcmilojko ako budem sam. Neću se propiti ni oboliti na živce ako budem sam. Al' mi je nelijepo. Obrok je jestiv, al' fali desert.

Rijetko, veoma rijetko me uzme ta usamljenost u toj mjeri da se prodam za nečiju blizinu, onako kao emocionalna droljetina, a sve pod izlikom da trebam seks. Jest, trebam ga, ali mnogo više ono nešto drugo. Ono prije i poslije. Razgovor, blizinu, dodire... Privid onog što mi nedostaje.

Danas sam to učinio. Nudio se, nekome od prije, kao zadnja kurvetina. I, srećom - bio odbijen. Jer, kad god sam se tako prodao za privid bliskosti, poslije sam se osjećao još lošije.

I sutra će biti kišni dan. I sutra ću razmišljati koga bih od tih izglednih šansi koje mi se zadržavaju u puškometu mogao pozvati na kavu. I neću pozvati nikoga, jer znam da me ni jedna od njih zapravo ne zanima dovoljno.

Možda i sutra napišem neki post na blogu. Tko zna, možda se tu među vama krije netko tko razmišlja kao ja. Tko kuži o čemu ja to palamudim.

Bah. Preko 500 postova sam napisao.

I nikad ih nitko nije kužio. Uglavnom se pecate na stilske figure.

A možda barem dio dana bude suh. Pa i ako se opet budem uvaljivao nekome iz prošlosti, za sat-dva fizičke blizine, da barem poslije toga mogu sjesti na motor i liječiti si duh.

Ak' sam već kurvetina, barem da budem kurvetina na motoru.


Privlačnije zvuči.

-00:09 - Komentiraj ( 13 ) - Print - #

petak, 29.04.2016.

Sva tuga radosti

Pisao sam nedavno o dužničkom ropstvu u kojem sam živio proteklih godina. Najtežu etapu izlaska iz njega priveo sam kraju prije mjesec dana - riješio sam se svih velikih kredita i otplata. Iako sam znao da to nije sve, jer imam još i dugove obrta i neke režije dugo vremena neplaćene, ipak je sve postalo lakše jer sad u preostale dugove mogu pretočiti konkretne iznose iz plaće i tako ih lako riješiti.

Opustio sam se malo. Počastio sam se dva puta nekom klopom vani. Nije da to nisam napravio godinama, jesam ponekad, ali ovaj put nisam imao osjećaj da kradem od samoga sebe .

Svejedno - bolje da to nisam napravio. Jer ništa, ali baš ništa ne može čovjeka rastužiti kao spoznaja da nema s kim podijeliti radost. Da nema s kim proslaviti uspjeh.

Ona, koja je u toj mojoj borbi bila podrška (jer valjda nitko ne može ne valjati u svakome smislu) u svemu je ostalom odlučila biti idiot. Dugo već nismo skupa i dugo ju već ne volim vidjeti.

I opet mi je kriva.

Kriva za krah radosti.


Srećom, neke su se stvari u pravilnicima i propisima promijenile, tako da u sljedećih mjesec-dva trebam riješiti duplo više dugova nego što sam planirao ovoga proljeća. Opet je frka, opet nema love.

Opet je teško. Srećom.


Jer za samačku radost ja nemam dovoljno snage.

-10:33 - Komentiraj ( 6 ) - Print - #

Designed by 1971
< siječanj, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




posjetitelja

Graktanje On/Off

Google


Dodaj banner 1971 na svoj blog:
1971 design-blog
Code bannera (zip-datoteka)


ARHIVA


Mix postova (od starijih k novijima):

Čovjek iliti homo sapiens

O kokošima i svinjama

Mržnja i nacionalizam

Scenarij

O internetskim upoznavanjima

Hvala ti, mama Ljubice

Moja šišaljka

Religije-utvare mraka i prošlosti

O Gotovini

Idiotizam

Mala škola roditeljstva

Ljubav je...

Igra s lutkicama

O krštenju djece

Glupost duga 14 godina

Socijalno udaljeni

O žrtvama pedofilije

Na pivkanu kod Paje-za vinkovčane

Pismo čitateljice

Luzeri, bemveji i mi

Feminizam

Glad

Glavaš

Putujem

O vezama i majicama (mojblog.hr)

Neću ti kupiti smrt (mojblog.hr)

Blože moj jadni

Living by myself

Ujna, raskalašena i bujna

Obrazovni post

Priča mi se s vama

Zov mesa

Weekendlove

Kakav svijet?

Swing 1

Swing 2

Nevjerojatno

Žene "u paketu"

Trening za ljubomorne frajere

Da, draga moja...

Roba s greškom

Kategorizacija žena

Kokošmen, d last ekšn hirou

Vjerski fanatik

Prvi rođendan

Slika majke

AUTO-PLIN: moja iskustva

Malo o Bogu, religiji i ljudima...

Impotencija

Černobil

S Venere i Marsa

Ekonomistica Mara

Penisologija

Domovinski rat 2008

Zadah iz usta

Stari rockeri

Ljubomora

Sin

Predahni, putniče, ako ne žuriš na vlak

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Za slobodnu riječ hrvatsku

Kad sreći udariš šamar

Točka na kojoj istina postaje laž

Ženske svinje



Favoriti:

Nenad Barinić

Lucy Fair

Missillusion

Snoopyshist

Vlastita soba

Nachtfresser

Umorni Konj

Jedini

So far away

Igniss

Tonique DeWeen

Neverin

Lou Salome

sarahB.




Kad me drugi pogode

Ne lupi, Bože, nikog,
K'o što si mene udario,
Zemljom crnom,
Travom zelenom.

(romska pjesma, thanks to Asja)


Neki od legendarnih postova drugih blogera:

Nekoliko životnih istina koje ću reći sinu kad postane punoljetan

... i nastavak


Bosanski proces (bajka)

Ne volim vas

Strah od odbjeglog Prdca

Nabij me na riječi - ovaj link gađa u prazno. On je zapravo spomenik po meni najopičenijoj ženi koja je ikad pisala na blogu. Njezin trag je ostao ovdje.




Ukupna arhiva:

Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)
Veljača 2009 (12)
Siječanj 2009 (10)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (15)
Kolovoz 2008 (20)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (13)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (17)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (21)
Siječanj 2007 (21)
Prosinac 2006 (28)
Studeni 2006 (19)




eXTReMe Tracker