.malenimoj https://blog.dnevnik.hr/130908malenimoj

ponedjeljak, 07.12.2009.

Pavle sam na svijetu ....


Nisam dugo, iz raznoraznih razloga šetala ulicama svoga grada, polako, korak po korak, osjećajući onaj davno zaboravljen miris gradske vreve, promatrala ljude koji žure, nigdje.
Izlozi okićeni u ovo predblagdansko vrijeme, zvuk automobila koji netragom nestaju, puni tramvaji ljudi, sudbina, strahova i zebnji.
Hladno je, zima štipa za obraze i prste, ne osjećam je, danas ne. Uživam u tišini koja me okružuje, mislim mi vrludaju, razmišljam, pitam se .... kuda, zašto, dokle????
Svi se pravimo kao da znamo, obećavaju nam brda i doline, a ne znaju da znamo da lažu, na silu nam zatvaraju usta i oči, na silu ...
Nije fer, nije fer kada znaš što se nalazi s druge strane istine.... Misli se roje, suze naviru na oči.... ne osjećam ništa, tek neki neobjašnjivi osjećaj nemoći, jada. To više nije ljutnja, jer ljuti ti se mogu samo na pravog neprijatelja, a ovaj je lažan, podmukao, jadan ... Ali jači od mene, i iako nerado priznajem poraz, ovaj puta uz zaglušujući, tup zvuk hohohohoho...priznajem ga.
Postoje dva izlaza, povući se ili nastaviti lakše, nježnije... U onim trenucima kada sam sama sa sobom, dolazim do zaključka da sam licemjerna.
Da, upravo jesam. Iako razgovaram i drag mi je netko tko je upravo na taj način protiv mene, ne doslovno ali ipak je, rekla bi prije zarobljen u sustav. Njega opravdavam, ne zamjeram mu ali zamjeram onim drugima....
I što sada .... hladnoća mi nije rashladila pamet, nije mi donijela ispravan zaključak. Ono što trenutno osjećam je užasan teret na prsima, guši me.
Što dalje, progutati govno i nastaviti lakše ili se odmaknuti, posve, zauvijek.
E sada kada bi barem odmak isključivao posljedice onda bi odmakla, ali u ovom slučaju ni odmak nije siguran, ne u mom slučaju....
Rekao bi netko prespavaj..... hoću iako niti sutra neću biti pametnija, neće nestati moja zebnja i nelagoda, ona traje i trajat će dokle god ima nas ljudi. Najgora je stvar što ono što sam učinila smatram da nije spomena vrijedno ali ipak .... očito male stvari čine čuda, pa se stoga mora ubiti to nešto dok je malo, da ne bi preraslo u veliko... ili sam možda preko malog taknula upravo u veliko govno ali iskreno nemam pojma koja je to riječ, postupak doveo do ovoga u čemu sam, jer kada bi znala onda bi pokušala tu grešku ispraviti...

07.12.2009. u 14:31 • 24 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.