.malenimoj https://blog.dnevnik.hr/130908malenimoj

srijeda, 09.09.2009.

I opet po tko zna koji put pitam se treba li biti iskren, reći ono što ti je na duši i na vrhu jezika. Osobno kada nekoga upoznam, steknem povjerenje da je ta osoba ok, da mogu podijeliti nešto s njom, to i učinim. Međutim ne mali broj puta upravo se iznenadim na njihovu reakciju. Ili misle da lažem, glumatam ili se prestraše. Nismo svi isti i u ovom svijetu laži, pretvaranja, glumatanja postoje ljudi koji su iskreni, koji nemaju potrebu lagati, koji kada nešto osjećaju to i kažu, pa makar to možda taj tren izgledalo glupo, djetinjasto ili bedasto. Međutim nakon izljeva iskrenosti oni nestaju bez objašnjenja. Zašto se povlače? Ovo se ne odnosi samo na jednu osobu iz mog okruženja, već na više njih. Zar grizem, jedem? Ne razumijem, očito nešto ja radim krivo. Zar nije fer reći što misliš ma koliko se to drugoj strani neće dopasti, ali to je igra koja ima pravila i kojih se pravila moramo pridržavati. Zar nitko više ne igra pošteno? Zar obična ljudska riječ ne vrijedi ni prebite pare. Nemali broj puta bila sam rame za jadanje, nikada bar mislim to nisam iskoristila jer ako nešto ostaje između nas onda to ostaje između mene i tog sugovornika. Zašto onda to nestajanje, ispada da pogrešno shvaćam ljude ili ....

09.09.2009. u 13:31 • 23 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.