09.08.2004., ponedjeljak

JEDANAJSTI KORAK

“Tražili smo putem molitve i meditacije naš sve bolji svjesni kontakt s Bogom onako kako smo ga mi razumjeli, moleći se da nam poda samo znanje o Njegovoj volji za nas, te za snagu da to sve izdržimo.”


MOLITVA i meditacija su naša glavna sredstva za uspostavu svjesnoga odnosa s Bogom.
Mi iz A.A. – a smo aktivni ljudi i uživamo u zadovoljstvu suočavanja s izazovima svakodnevice i sada se po prvi puta u našem životu svojski trudimo pomoći alkoholičarima koji nam se pridružuju. Stoga ne iznenađuje činjenica kada često nastojimo umanjiti značaj ozbiljne meditacije i molitve, smatrajući ih u danom trenutke nečim što nije stvarno neophodno. Iskreno govoreći, osjećamo da nam mogu biti od pomoći prilikom suočavanja s izvanrednim stanjem. U početku su mnogi od nas skloni razmišljanju da je zapravo riječ o nekoj misterioznoj svećeničkoj vještini, iz koje očekujemo sekundarnu korist. Ili naprosto uopće ne vjerujemo u te stvari.
Zahtjevi za snagom molitve mogu se nekima od novodošlih i bivšim agnosticima, a koji još uvijek prianjaju uz A.A. kao svoju višu silu, unatoč svoj logici i iskustvu koje molitvi navodimo u prilog, doimati neuvjerljivo i biti uzrokom mnogih prigovora. Oni između nas koji su to jednom osjetili mogu razumjeti i suosjećati s takvim stavovima. Dobro se sjećamo kako se nešto duboko u nama stalno bunilo protiv ideje o prigibanju pred bilo kojim i bilo kakvim Bogom. Mnogi su od nas čak razvili jaku logiku koja je “dokazivala” da nikakvoga Boga nema. A što s nesrećama, bolestima, okrutnošću i nepravdom u svijetu? Što sa svim tim nesretnim životima koji su bili izravna posljedica rođenja i nekontroliranih okolnosti? U tome svijetu i poretku stvari zacijelo nema nikakve pravde pa prema tome ni Boga.
Katkada zauzimamo unekoliko drukčiji kurs. Običavali bi sami sebi govoriti da je koka vjerojatno bila prije jajeta. Izvan svake je dvojbe da je svemir morao imati neku vrstu “prvoga uzroka”, Boga atoma možda, toplog i hladnog naizmjence. No, sigurno je, nadalje, da nije bilo jasnog očitovanja Boga kojim bi nedvojbeno stavio do znanja svoju brigu za ljudski rod. Zavoljeli smo A.A., u redu i brzo smo rekli da je činio čuda. No, unatoč tome i dalje zaziremo od meditacije i molitve tako
tvrdoglavo, reklo bi se, poput znanstvenika koji odbija ponoviti eksperimente koji osporavaju njegovu omiljenu teoriju. Naravno, na kraju ipak načinimo eksperiment, a kad je uslijedio neočekivani rezultat, pojavio se i drugačiji osjećaj ; zapravo smo stekli drugačije znanje; i tako smo zapravo pridobiveni za molitvu i meditaciju. A to se, utvrdili smo, može svakome dogoditi; dovoljno je samo pokušati . Dobro se kaže da “molitve izvrgavaju ruglu uglavnom one osobe koje nikada nisu dovoljno ustrajno nastojale moliti”.
Oni između nas koji se redovito mole, više naprosto ne mogu bez molitve kao što ne mogu bez zraka, hrane ili sunca. Stoga, ako odbijemo disati, ako uskraćujemo svjetlo ili hranu, trpi naše tijelo. Ako odbijemo molitvu ili meditaciju, na isti način lišavamo našu dušu, naša čuvstva i našu intuiciju neophodno potrebne potpore. Kao što tijelo može zakazati u slučaju nedovoljne ishrane, tako može i duša u nedostatku molitve. Svi smo mi potrebni svjetla Božje nazočnosti, hrane Njegove snage i ozračja Njegove milosti. Tu vječnu istinu u značajnoj mjeri potvrđuju i činjenice iz A.A. života.
Između samoispitivanja, meditacije i molitve postoji izravna veza. Uzete odvojeno, ove prakse mogu donijeti mnogo koristi i olakšanja. No, kad su logički povezani i međusobno prožeti, posljedica su postojani temelji za život. Tu i tamo, možda nas obasja sjaj krajnje istine Božjeg kraljevstva. I tada ćemo biti utješeni i uvjereni da će naša sudbina biti sigurna tako dugo sve dok budemo nastojali, bez obzira na količinu truda, pronaći i vršiti volju našeg Stvoritelja.
Kao što smo vidjeli, samoispitivanje je sredstvo s pomoću kojega donosimo novu viziju, novi čin i milost nad tamnu i negativnu stranu naše naravi. To je korak u razvoju one vrste poniznosti koja nam omogućuje da primimo Božju pomoć. No, to je samo korak. Naša su nastojanja viša i želimo poći dalje.
Uvelike ćemo nastojati da dobro u svima nama, čak i u najgorima od nas, cvjeta i dalje raste. Najviše ćemo svakako trebati svježega zraka i hrane u izobilju. No, prije svega ćemo trebati sunčeva svjetla; ništa ne može uspijevati u mraku. Meditacija je naš iskorak na sunčevo svjetlo. Pa kako ćemo meditirati?
Postojeće iskustvo meditacije i molitve tijekom stoljeća je, naravno, ogromno. U knjižnicama diljem svijeta i hramovima Božjim, mjestima molitve, počiva blago dostupno svim tražiteljima. Nadajmo se da će se svaki A.A. s vjerskom orijentacijom koja naglašuje meditaciju vratiti takvoj praksi kao nikada ranije. No, što s ostalima između nas, manje sretnima, koji nemaju vjerskoga iskustva i koji ne znaju kako početi.
Dobro, mogli bismo započeti, recimo, ovako. Ponajprije pogledajmo istinski dobru molitvu. Nećemo morati dugo tražiti; veliki pojedinci svih religija su nam ostavili lijepu zalihu molitava. Hajdemo pomnije pogledati jednu koja je već postala klasična.
Njezin je autor čovjek koji je tijekom nekoliko stoljeća smatran svecem. Nećemo biti pristrani ili zaplašeni tom činjenicom, jer iako nije bio alkoholičar, on je poput nas prošao veliku duševnu muku. I kako je prešao put do druge strane tog bolnog iskustva, ta je molitva bila njegov izraz svega što je tada mogao vidjeti, osjetiti i željeti postati:
“Učini me, Gospodine, svojom cestom mira – da tamo gdje je mržnja donesem ljubav – tamo gdje je zlo, da donesem duh praštanja – tamo gdje je nesloga, da unesem sklad, tamo gdje je laž, da donesem istinu – tamo gdje je dvojba, da donesem vjeru – tamo gdje je očaj, da donesem nadu – tamo gdje je tama da donesem svjetlo - tamo gdje je tuga, da donesem radost. Dopusti mi, Gospode, da radije tješim druge, nego oni mene, da radije razumijem druge, nego oni mene, da radije volim druge, nego oni mene. Jer zaboravljajući sebe, nalazim ono što tražim. Opraštanjem se zadobiva oprost. Smrću se čovjek budi na vječni život. Amen.”
Kao početnici u meditaciji, mogli bismo sada iznova pročitati tu molitvu, vrlo polako, uživajući u svakoj riječi, pokušavajući ući u duboko značenje svake fraze i ideje. Pri tome će nam pomoći ako uzmognemo odbaciti sav otpor prema onome što kažu naši prijatelji. Jer u meditaciji nema mjesta nikakvim raspravama. Sabrani smo u mislima osobe koja zna znanje, tako da istodobno možemo doživljavati i učiti.
I tako ležeći na plaži u sumrak na zadnjem sunčevu traku, opustimo se i duboko udišimo duhovno ozračje kojim nas okružuje ova molitva. Pripremimo se na sudioništvo, neka nas duhovna snaga, ljepota i ljubav koju sobom nose te veličanstvene riječi učvrsti u vjeri i ponese. Pogledajmo ponad mora i ispitajmo u čemu se sastoji njegova tajna ; podignimo naše oči prema dalekim obzorjima, iza kojih ćemo tražiti sva ta neviđena čuda, još uvijek obvijena velom tajne.
“Gluposti” – kazat će netko. “To je obična glupost. To je potpuno nepraktično.”
Kad takve misli prodru do nas, mogli bismo se sjetiti koliko smo poštovali svoju imaginaciju kad je pokušavala stvoriti stvarnost iz boce. Da, zabavljali smo se takvom vrstom razmišljanja, zar nismo? I premda danas trijezni, zar još uvijek ne pokušavamo često puta učiniti istu stvar? Možda naša nevolja nije u tome što se koristimo svojom imaginacijom. Možda se stvarni problem nalazi u našoj totalnoj nesposobnosti da vlastitu imaginaciju usmjerimo prema pravim ciljevima. Tu, dakako, nije riječ o konstruktivnoj imaginaciji; sva prava ostvarenja počivaju na imaginaciji. Na koncu nijedan čovjek ne može izgraditi kuću ako prije početka izgradnje nije imao njenu viziju, plan. Dobro, meditacija je nešto poput vizije; ona pomaže da predvidimo svoje duhovne ciljeve prije nego se pokušamo njima približiti. I tako vratimo se onoj plaži okupanoj zadnjim zrakama sunca – ili ravnicama ili planinama kako više volite.
I kada smo se tako uz pomoć jednostavnih zamisli stavili u raspoloženje u kojemu se možemo neometano usredotočiti na konstruktivnu imaginaciju, mogli bismo dalje nastaviti, recimo ovako:
Još jednom čitamo našu molitvu i ponovno nastojimo uvidjeti u čemu se sastoji njena unutarnja bit. Misliti ćemo sada na čovjeka koji je prvi izgovorio molitvu. On je, prije svega, želio postati “cestom”, kanalom. Tada je zatražio milost da donosi ljubav, praštanje, oprost, sklad, istinu, vjeru, nadu, svjetlo, radost svakom ljudskom biću.
Nadalje dolazi istraživanje vlastitih želja i nada. On se nadao da će uz Božju pomoć moći pronaći neka od tih blaga. On će nastojati da to ostvari uz pomoć nečega što je nazvao samozaboravom. Što je mislio pod pojmom “samozaborav” i kakav je imao prijedlog glede postizanja samozaborava?
On je mislio da je bolje tješiti druge nego primati utjehu; da je bolje razumijevati druge nego tražiti razumijevanje; da je bolje oprostiti, nego tražiti oprost.
Ovo što smo spomenuli mogao bi biti tek djelić nečega što nazivamo meditacijom, možda i naš prvi pokušaj ulaska u stanje duha, ili ako hoćete, pokušaj leta u područje duha. To stanje treba pratiti dobro opažanje našeg trenutačnoga stanja i daljnje uočavanje svega što bi se moglo dogoditi u našim životima i gdje bismo se mogli kretati prema idealu koji smo pokušavali barem časomice dohvatiti. Meditacija je nešto što se može uvijek dalje razvijati. Ona nema granica, ni širine, ni visine. Uz pomoć takvih naputaka, riječ je zapravo o individualnoj avanturi, o nečemu što svaki od nas radi na svoj način. No, cilj je uvijek isti: poboljšati naš svjesni kontakt s Bogom, Njegovom milosti, mudrošću i ljubavi. I uvijek se podsjetimo da je meditacija zapravo vrlo praktična. Jedan od njezinih prvih plodova je čuvstvena uravnoteženost. S njom možemo proširiti i produbiti kanal između nas i Boga kako ga sami poimamo.
A sada što reći o molitvi? Molitva je uzdizanje srca i duše Bogu – i u tom smislu ona uključuje meditaciju. Kako to izvesti ? I kako se to uklapa u meditaciju? Molitva se obično shvaća kao molba upućena Bogu. Nakon što smo svoj kanal otvorili što smo bolje mogli, nastojimo potražiti one prave stvari kojih smo prijeko potrebni i mi sami i naši bližnji. Smatramo da je čitav raspon naših potreba jasno određen onim dijelom Koraka jedanaest koji kaže “…. Poda znanje o Njegovoj volji za nas, te za snagu da sve to izdržimo.”Takva se molba uklapa u svaki dio našega dana. Ujutro razmišljamo o satima što će doći. Možda ćemo misliti na posao tijekom dana i prigodama koje će nam omogućiti da budemo korisni i od pomoći, ili o nekom posebnom problemu koji se može pojaviti. Moguće je da ćemo danas vidjeti nastavak ozbiljnog i za sada nerješivog problema koji je preostao od jučer. Naše će izravno, neposredno iskušenje zahtijevati da istražujemo posebna, specifična rješenja za posebne, specifične probleme, odnosno da ispitamo sposobnosti kako drugim osobama pomoći na način, kako smo zamišljali da im treba pomoći. U tom ćemo slučaju zamoliti Boga da to uradi na naš način. Zbog toga moramo pomno razmotriti svaku molbu da bismo vidjeli u čemu počiva njezina stvarna vrijednost. Čak i tako kada činimo posebne molbe, bilo bi dobro svakoj od njih dodati ovu kvalifikaciju ;“… neka bude Tvoja volja.” Mi jednostavno tijekom cijeloga dana molimo da Bog usadi u nas razumijevanje, s pomoću kojega ćemo shvatiti Njegovu volju odnosno da nam podari milost, uz čiju ćemo ju pomoć izvršiti.
I kako dan protječe, u onim slučajevima kad se moramo suočiti s nekim situacijama, ili kad trebamo donijeti odluke, možemo na trenutak zastati i iznova obnoviti jednostavnu molbu : “Neka se vrši Tvoja, a ne moja volja”. Ako se dogodi da na toj razini naše čuvstvene smetnje postanu intenzivnije, održati ćemo svoju uravnoteženost, uz uvjet da se sjetimo i sebi ponovimo jednostavnu molitvu ili frazu kojoj smo se obraćali tijekom čitanja molitve ili meditacije. Samo izgovaranje tih riječi će nas osposobiti da očistimo kanal trenutno zakrčen, srdžbom, strahom, ili nerazumijevanjem, odnosno dopustiti će nam da se u momentu stresa obratimo najsigurnijoj pomoći od svih – Božjoj volji, a ne samo našoj vlastitoj. Ako se u tim kritičnim trenucima sjetimo da je “bolje tješiti, nego tražiti utjehu, da je bolje razumjeti, nego tražiti razumijevanje, da je bolje voljeti nego tražiti ljubav” slijediti ćemo nakanu Koraka jedanaest.
Razumljivo je, naravno, zašto se često postavlja pitanje : “Zašto se sa specifičnom dilemom koja stvara nevolje ne obratimo izravno Bogu i zašto u molitvi ne osiguramo Njegov definitivni odgovor na naše zamolbe?”
To se može učiniti ali uz određene rizike. Mi smo vidjeli A.A. – e kako se obraćaju Bogu s mnogo ozbiljnosti i vjere zbog jasnog vođenja u stvarima, čiji se raspon kreće od teške obiteljske i financijske krize do korekcija manjih ljudskih nedostataka kao što je, primjerice, sporost. No, misli o kojima se često puta stječe dojam da dolaze od Boga nisu uopće odgovori na naše molbe. Ispostavlja se da su one samo dobronamjerne, nesvjesne racionalizacije. Član A.A. - a ili zaista svaki čovjek koji svoj život nastoji rigidno usmjeravati ovakvom vrstom molitve, odnosno takvim zahtjevima Bogu je posebno poremećena osoba. Na svako pitanje ili kritiku njegovih akcija, odmah se utječe molitvi kao vodiču u svim stvarima, velikima i malima. On je možda zaboravio na mogućnost da su njegovo subjektivno mišljenje i ljudska sklonost racionalizaciji iskrivili takozvano vodstvo. S najboljim namjerama, on i nadalje forsira svoju volju u raznovrsnim situacija i problemima uz lijepu izliku da radi i djeluje pod posebnim Božjim usmjerenjem. S takvom iluzijom, može, naravno, stvoriti velike neprilike, a da mu na svjesnoj razini tako nešto nije ni na kraj pameti.
Isto tako upadamo i u drugo slično iskušenje. Mi oblikujemo ideje o tome što bi Božja volja trebala značiti za druge osobe. Kažemo sebi, “Taj i taj se treba liječiti od teške bolesti” ili “ Taj i taj se treba osloboditi svoje čuvstvene boli”, i mi molimo za te i takve posebne stvari. Takve su molitve u svome temelju dobra djela, ali one su često utemeljene na pretpostavci da nam je poznata Božja volja i naum za osobu za koju molimo. To, nadalje, znači da zajedno s ozbiljnom molitvom možemo raspolagati i s izvjesnim brojem pretpostavki i hirova. A.A. iskustvo govori da osobito u takvim slučajevima trebamo moliti da se Božja volja, bez obzira što ona jest, kao takva, vrši kako za nas tako i za druge.
U A.A. – u smo utvrdili da aktualni dobri rezultati molitve nikad ne dolaze u pitanje. Oni su stvar znanja i iskustva. Svi oni koji su ustrajali u molitvi našli značajno su obogatili svoj duh. Našli su mudrost iznad svojih uobičajenih sposobnosti. I sve su više i više pronalazili svoj duševni mir koji ostaje postojan i u suočavanju s teškim okolnostima.
U svome životu postupno otkrivamo duhovno vodstvo tako da prestajemo Bogu postavljati zahtjeve da nam u skladu s postojećim uvjetima ispunjava naše molbe. Gotovo svaki iskusni A.A. će reći kako su njegovi poslovi poprimili značajni i neočekivani preokret na bolje u času kad je počeo usavršavati svoj svjesni kontakt s Bogom. Iznijeti će i to da su iz svakog razdoblja grijeha ili patnje, kada se ruka Boga činila teškom i nepravednom, naučene nove lekcije o životu, otkriveni novi izvori hrabrosti i da je konačno, neizbježno, došlo do uvjerenja da Bog zaista čini “na neki misteriozni način da se Njegova čuda događaju.”
Sve bi ovo bi trebalo biti prilično obeshrabrujuće za one koji se žacaju molitve jer u nju ne vjeruju, ili sami sebe doživljuju odvojenima od Božje pomoći i usmjerenja. Svi mi bez iznimke poznajemo dane kada možemo moliti samo uz najveći napor volje. Povremeno od prilike do prilike idemo i iznad toga. Mi smo naprosto obuzeti pobunom, tako bolesno da jednostavno ne želimo moliti. Kad se događaju takve stvari, ne bismo o sebi trebali ružno razmišljati. Trebali bismo se jednostavno vratiti molitvi, čim prije uzmognemo, čineći dobro i sebi i drugima.
Možda je jedna od najvećih nagrada meditacije i molitve osjećaj pripadanja koji do nas dopire. Više ne živimo u potpuno neprijateljskom svijetu. Više nismo izgubljeni, zaplašeni i izloženi besmislu. U trenutku u kojemu hvatamo čak i tračak Božje volje, u kojemu počinjemo uviđati istinu, pravdu, i ljubav, kao stvarne i vječne stvari u životu, prestaju nas smetati prividni dokazi o suprotnoj naravi čisto ljudskih djela. Znamo da Bog svojom ljubavlju bdije nad nama. Znamo da će u slučaju da mu se obratimo, sve biti u redu, ovdje i na onom svijetu.

- 22:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se