NK Rijeka
Najdraža Rijeko

Iz tvoje sam kolijevke, Rijeko,
otplovio negdje daleko.
Al' uvijek si bio i ostao, grade,
čežnja u srcu mom,
ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši,
Rijeko, jer moj si dom.

Najdraža Rijeko, otvori njedra,
vraćam se tebi, primi mi jedra.
Voljeni grade, otvori vrata,
da pogledam Kvarner sa vrha Trsata.

Najdraža Rijeko, pružam ti ruku,
spustit ću sidro u tvoju luku.
Voljeni grade, za tebe dišem,
najljepšu pjesmu srcem ti pišem.

Mladost je htjela daljine,
luke bez tvoje topline
Al' uvijek si bio i ostao, grade,
čežnja u srcu mom,
ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši,
Rijeko, jer moj si dom.

Najdraža Rijeko, otvori njedra,
vraćam se tebi, primi mi jedra.
Voljeni grade, otvori vrata,
da pogledam Kvarner sa vrha Trsata.

Najdraža Rijeko, pružam ti ruku,
spustit ću sidro u tvoju luku.
Voljeni grade, za tebe dišem,
najljepšu pjesmu srcem ti pišem.

Rijeko dome moj.

(Glazba i tekst: Damir Badurina)

Rijeko dome moj

I kako je,
lijepo voljet te,
i svaki dan,
mislit na tebe....

… i kad gubimo,
i kad vodimo,
uz tebe smo,
tebe volimo,
tebe bodrimo!!!

dres

Free Counters
Free Counters

sick-E-show

08.05.2007., utorak

INDUSTRIJSKA I TEHNIČKA BAŠTINA

Nižući korak po korak nekim dijelovima Kvarnera prije stotinjak godina, primjerice zapadnom periferijom Rijeke, opušteni bi se šetač našao pred neobičnim prizorom. Na području uz more tu su nebu hitali desetci tvorničkih dimnjaka. Izrastajući iz tla u zgusnutu rasporedu i nastojeći preteći obližnje konkurente u hitnji k nebu, dimnjaci su činili ono što im je odvajkada zadaća. Ispuštali su dim. I time svjedočili o živahnu radu tvornica podno njih. Otkud takav prizor? Bila je to zapadna gradska industrijska zona. A ti su dimnjaci bili visoki, svima vidljivi simboli činjenice da je kvarnersko područje jedno od industrijski najznačajnijih dijelova Hrvatske. Točnije, da je najveći kvarnerski grad, Rijeka, krajem 19. i početkom 20. stoljeća industrijsko srce Hrvatske – u njemu je koncentrirano 50 posto ukupne tadašnje hrvatske industrije.

Kad bi se s takvom informacijom u mislima davni šetač mogao zaputiti istim putom danas, suočio bi se s možda još neobičnijom slikom. Svojedobna periferija nije više ono što je bila. Postala je gradsko središte. Ni dimnjaci nisu ostali isti. Toliko su se prorijedili da ih se može izbrojiti na prste jedne ruke. Dim? Tko ga ugleda, promatra ga kao poseban događaj. Objašnjenje promjene prizora? Tranzicijske okolnosti tijekom 1990- tih i početkom dvijetisućitih zauvijek su ugasile najveći dio hrvatskih industrijskih pogona pa tomu nisu izbjegli ni sve do jučer iznimno moćni industrijski objekti na Kvarneru. Riječki su se našli na udaru među prvima.

Ipak, novi ekonomski vjetrovi nisu mogli izbrisati iz memorije stanovnika Kvarnera misli o tim pogonima, u mnogo slučajeva niti materijalne dokaze o njihovu postojanju. Ti su dokazi ostali širom područja na dohvat ruke. Dokazi su u rasponu od arhivskih dokumenata (npr. o izgradnji moćnoga bojnog broda "Szent István"), do izravna susreta sa živim sudionikom prizora što ga je ugledao naš šetač u 19. stoljeću, pogonom riječke Plinare na Mlaki. Ta je pogon jedno od posljednjih preživjelih gospodarskih imena iz vremena najvećeg industrijskog buma kraja u kojem se nalazi.

Zašto je glavnina najstarije kvarnerske industrijske i tehničke baštine vezana uz 19. stoljeće? Odgovor je lak. Riječ je o dobu u kojem se dogodilo rođenje suvremene svjetske industrije. Dobro je, međutim, ne zaboraviti kako nema industrijskih koraka bez vrijednih prethodnika. Tako je imamo li na umu različite vrste tehnički relevantnih dostignuća, također znajući za prvotne, manufakturne načine proizvodnje. Primjera koji potvrđuju da su upravo to dvoje bili temelji za izrastanje novije, industrijske svijesti, na Kvarneru ima podosta.

Jedan od njih vezan je uz ime Ivana Krstitelja Rabljanina. Rođen na otoku Rabu 70- tih ili 80- tih godina 15. stoljeća, on je postao najuspješniji hrvatski ljevač bronce. Najveće je zvono izlio u Dubrovniku 1506., teško više od dvije tisuće kilograma, koje još odjekuje s gradskog tornja. Vjerojatno je izlio i »zelence«, brončane likove koji na zvonu otkucavaju sate. Za obrambene potrebe Dubrovačke Republike izlijevao je i topove, poput onih na tvrđavi Minčeta.

Užarenim metalom nisu se bavili samo uz more, već i u gorju. Hrvatska plemićka obitelj Zrinski otvorila je u Čabru 1651. rudarske talionice i kovačnice. U njima se željezo izlijevalo više od 130 godina, sve do 1785. O kolikim je pogonima riječ može se naslutiti iz podatka da je 1720- tih u njima radilo dvije stotine radnika. Taljenje rude i starog željeza odvijalo se od 1770. i u željezari u Brodu na Kupi, od 1779. u Crnom Lugu, od 1792. u Homeru kod Broda. Dio tih pogona radio je do početka 19. stoljeća, a rudača za njih vađena je u Delnicama, Crnom Lugu, Mrzloj Vodici, Liču i Lokvama.

Peći s visokim temperaturama imale su na Kvarneru jednog od najvažnijih zagovornika. U Rijeci je 1844. rođen jedan od najpoznatijih mađarskih kemičara, Vince Wartha. Nakon što mu je otac, vojni časnik, poslom premješten u Szeged, Wartha napušta rodni grad te se kemičarski obrazuje u Budimpešti, Heidelbergu i Zürichu. Ugled je stekao otkrićem važnim za razvoj keramičarske industrije, inoviranjem premazivanja boje na keramici. Kvarner je, povrh toga, rodno mjesto tehničkog rješenja koje je unaprijedilo svjetsko ribarstvo. Nakon što su ribari stoljećima isplovljavali u noćni ribolov svjetlosno se pomažući u privlačenju lovine loženjem vatre, sve se promijenilo 1898. Tada je Giovanni Delaitti konstruirao u Rijeci svjetiljku na acetilenski plin. Delaittijeva svjetiljka davala je svjetlost jačine 400 svijeća.

Treba li reći da su takva i slična tehnička iskustva učinila Kvarner područjem predodređenim za snažno iskazivanje industrijskog poduzetništva?

Dobar dio tih manifestacija obojen je u plavo. Kraj na moru oduvijek je disao u dosluhu sa svojim modrim predvorjem, pa je tu postojao velik broj brodogradilišta. Na obali gotovo da nema mjesta bez takva proizvodnog pogona. Kakvim su oni radili ritmom ilustrira podatak da je u desetak godina, od 1850. do 1861., samo u riječkim brodogradilištima porinut 301 jedrenjak, nosivosti 110 tisuća tona. Bili su to brodovi izvanredne kakvoće. Jedan od njih, postao je pod imenom »Restaurador Rosas«, zapovjednički brod argentinske ratne mornarice, a jedrenjakom »Splendido« kapetan Ivan Visin oplovio je između 1851. i 1859. Zemljinu kuglu. Uz more je bio vezan i rad riječke tvornice platna za jedra, jedinstven pogon na tlu Hrvatske. U istom su gradu djelovale tri najznačajnije hrvatske užarije.

Uz užad, brodovima su nadasve potrebne kovine. I ne samo brodovima. Znajući za to, od šest ljevaonica na hrvatskom tlu sredinom 19. stoljeća njih pet otvoreno je u Rijeci. Najveća među njima zapošljavala je 1854. god. četiri stotine radnika. Za Hrvatsku jedinstven pogon bila je 1852. riječka tvornica kemijskih proizvoda. U istom su gradu sredinom stoljeća djelovale tvornica sapuna, tvornica svijeća i četiri kožare, te čak 98 mlinova za žito. Jedan od njih, počevši djelovati od 1853., bio je prvi parni mlin na hrvatskom tlu. Druga polovina stoljeća donijela je otvaranje tvornice pokućstva, tvornice parketa i parne pilane, tvornice sanduka i bačava. Također tvornice tanina, umjetnih gnojiva, brodskih boja, opeka i cementnih proizvoda, konjaka, leda, čokolade i bombona, dvije tvornice ulja. U gradu koji je imao dvadesetak tisuća stanovnika, pet tisuća njih radilo je upravo u industriji. Krajem stoljeća riječko je područje postalo jednom od najsnažnije koncentriranih industrijskih zona u Europi.

O tomu koliko je grad bio obilježen industrijskim pogonima govori saznanje kako njegov istočni dio i dan-danas nosi naziv prema jednom od tih pogona. Talionica olova koja je tu radila od 1911. do 1929. dala je ime riječkom kvartu Plumbum.

Uz tako snažno industrijsko središte, industrijski su objekti nicali i drugdje na Kvarneru. Npr., ako je Rijeka 1860-ih dobila tvornicu konzerviranih sardina, s vremenom će tvornicu za preradu ribe dobiti i grad Cresu na istoimenom otoku. Za istu će vrstu posla biti otvoren pogon u Iki.

Dio kvarnerskih industrijskih pogona prestao je djelovati već u 19. stoljeću, dio njih nastavio je radom i duboko u 20. stoljeće. Golemi će industrijski objekti u drugoj polovini toga stoljeća privući na Kvarner velik broj radnika iz unutrašnjosti tadašnje države. Time i velik broj novih stanovnika. Danas je trend obrnut. Živi industrijski pogoni, pogotovo nekadašnje velike tvornice, ozbiljno su se prorijedili, a usporedno s tim – ako ne i upravo zbog toga – sve se više prepoznaje vrijednost industrijske baštine Kvarnera. Posljednjih je godina on stalnim mjestom održavanja međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova potaknutih njegovim tehničkim nasljeđem. Kvarnerom slažu korak na korak neki novi šetači, kojima su točke interesa – visoki, stari tvornički dimnjaci.


Rafinerija šećera

Zuccheriera (Šećerana), prvi je i najstariji industrijski pogon u Rijeci. Osnovana je 1750., nakon čega je izgrađen pogon za preradu šećerne trske i sirovog šećera, dopremanih iz prekooceanskih zemalja. Budući da se tvornica nalazila na obali uza samo more, sirovina se s jedrenjaka istovarivala izravno pred tvornički ulaz. Područje tvornice, ukupne površine od 17 tisuća četvornih metara, bilo je bogato ispresijecano vodotocima, koji su korišteni u proizvodnji. Zapošljavala je više stotina radnika u Rijeci i zaleđu te imala predstavništva diljem Europe (Beč, Graz, Lisabon, Levant) i svijeta (Philadelphia, Santiago de Chille, Krim). Godine 1786., u doba silna uzleta kompanije, dobila je novu administrativnu palaču, jednu od najvećih tvorničkih zgrada na Jadranu. Šećerana je radila do 1828. Na nju danas podsjeća sačuvana velebna kasnobarokna upravna palača.

Tvornica duhana

Popularno nazvana Tabakera pojavila se u Rijeci 1851., uselivši se u prostore nekadašnje Rafinerije šećera, koji su zbog veličine u međuvremenu služili kao vojarne. Preuzeti industrijski kompleks Tvornica je proširila novim proizvodnim zgradama postajući najveći pogon za preradu duhana u Monarhiji. Među novim je zgradama pogon za proizvodnju cigara Virginia iz 1867. zbog tlocrtnog oblika nazvan T-objekt. Nedaleko od njega su dva stara pogonska objekta, spojena po sredini, što tlocrtom podsjećaju na slovo H. Prvih godina u Tvornici radi oko tisuću radnika, a do sredine 1860-ih taj će se broj udvostručiti. Posebnost njezinu radu dao je vrlo visok udjel ženske radne snage, štoviše radnice u broju zaposlenih prevladavaju. Tvornica djeluje do kraja Drugoga svjetskoga rata. Na istom će mjestu od 1945. do 1998. djelovati Tvornica motora Rikard Benčić. Uz administrativnu palaču naslijeđenu od Rafinerije šećera, na Tvornicu duhana danas podsjećaju sačuvane zgrade T-objekta i H-objekta.

Riječka plinara

Svoje je djelovanje započela spektakularno, omogućujući da grad u ljetnoj noći, 1. kolovoza 1852., bude osvijetljen s 226 plinskih svjetiljki lepezasta plamena. Taj datum nije važan samo za Rijeku: njezina se plinara pojavljuje kao prvi pogon te vrste u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Godine 1856. omogućila je uvođenje plinske rasvjete u Gradsko kazalište. Plinara se isprva nalazila u samom gradu, a od 1874. nastavila je rad na novoj lokaciji, izvan grada, u njegovoj zapadnoj industrijskoj zoni. Tu povećava proizvodnju: sa 400-500 tisuća prostornih metara plina, koliko je ona iznosila 1850- ih, na dva milijuna prostornih metara plina uoči Prvoga svjetskoga rata. Rijeka 1878. ima 318, a krajem stoljeća 511 plinskih svjetiljki. Zadnja je svjetiljka u gradu ugašena 1939. Proizvodnja gradskog plina nastavljena je do današnjih dana, od 1995. uz postupnu zamjenu miješanim plinom. Taj se posao odvija u sklopu Komunalnog poduzeća Energo. U Plinari se dugo koristilo teleskopski gazometar (plinospremu) »na dva kata« iz 1910. Taj je veteran umirovljen 1992.

Mlin u Žaklju

Ruševina mlina

 Ruševina mlina

Najveći je riječki industrijski mlin za žitarice. Podignut je 1841. u kanjonu Rječine, kao jedan od brojnih lokalnih mlinova izraslih sredinom 19. stoljeća, kojih je uz Rječinu bilo 27. Radio je u okviru tvrtke Stabilimento commerciale di farine. Nakon požara 1862., obnovljen je i povećan. Objekt je narastao na šest etaža, dužine 90 i visine 25 metara. U najboljim danima mlin je zapošljavao 300 radnika, koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Ono se u bačvama otpremalo u Istru, Dalmaciju i Trst, u Englesku, Njemačku, Francusku, Egipat i Brazil. Žakalj u sastavu Stabilimenta posluje do 1881., a od sljedeće godine u okviru novoosnovanog Dioničkoga društva za mlin. Mlin radi do 1894. Godine 1918. prodan je Ugarskom pivarskom društvu iz Budimpešte, koje u Žaklju planira izgraditi tvornicu piva. No, poratnim pomicanjem granica prilazna cesta i mlin našli su se rascijepljeni u dvije države pa zamisao o proizvodnji piva nije ostvarena. Žakalj počinje propadati. Na njega danas podsjećaju ostatci visokih zidova pogonske zgrade uz Rječinu, obrasli bršljanom. Mlin u Žaklju romantična je ruševina.

Pilana u Crikveničkoj dragi

Prvi put spomenuta 1428., jedna je od najstarijih pilana na svijetu za čije djelovanje postoji pisano svjedočanstvo djelovanja. Riječ je o pilani vodenici što su je držali pavlinski redovnici na rječici Dubračini uza svoje mlinove, s dopuštenjem kneza Nikole Frankopana. Drvo za piljenje stizalo je iz njegovih šuma i otpremano za Veneciju. Tehnološki razvoj s vremenom će odgurnuti takve pilane u drugi plan. Prva parna pilana u Hrvatskoj otvorena je 1850. u Bijeloj Vodici, mjestu kraj Crnoga Luga u Gorskome kotaru. Nju je podigao grobnički trgovac drvom Nikola Durbešić. Imala je šest jarmova, svaki s po jednom ili dvije pile, koje je pokretao parni stroj od 25 konjskih snaga, proizveden 1830. Tu je uglavnom rezano bukovo drvo, od kojeg su pravljene daščice za ambalažu potrebnu trgovcima limuna i naranči u Italiji. Pogon iz Bijele Vodice nije ostao dugo usamljen. Već sljedeće godine Josip Velasti izgradio je parnu pilanu u nedalekom Prezidu, a potom se pojavila i parna pilana u Ravnoj Gori. Pilana iz Bijele Vodice vjerojatno je nestala u požaru 1885.

Gradnja drvenih brodova

Gradnja drvenih brodova ima na Kvarneru dojmljivu tradiciju još iz vremena ilirskog plemena Liburni. Njihovi brodovi »liburne« uvršteni su zbog kvalitete u elitna plovila ratne mornarice Rimskoga Carstva. U novije doba posebno je velik uspon gradnje drvenih brodova započeo na otoku Lošinju 1824. Mjesto Mali Lošinj imalo je u 19. stoljeću šest brodogradilišta. Zahvaljujući njima, Mali Lošinj postao je europska brodograđevna i brodarska sila – brojem izgrađenih jedrenjaka duge plovidbe uzdigao se jedno vrijeme u austro-ugarskoj brodogradnji na drugo mjesto. Lošinjsko brodarstvo imalo je u drugoj polovini 19. stoljeća gotovo 150 jedrenjaka, što je više od cijele susjedne Istre. Plovidba na jedra dostigla je vrhunac između 1855. i 1870., kada na lošinjskim jedrenjacima plovi 1.400 kapetana i mornara. Među najpoznatijim su lošinjskim brodograditeljima i brodarima obitelji Karatanich, Tarabochia, Martinolich (budući osnivači brodogradilišta u Monfalconeu), Cosulich (današnji vlasnici brodarske tvrtke u Trstu). Na otoku Krku, u mjestu Punat, i danas djeluje brodogradilište drvenih brodova iz 1922., najveće brodogradilište te vrste na hrvatskom Jadranu.

Parobrod »Ana Marija«

Prvo je plovilo austrijske mornarice koje se kretalo pogonskom energijom parnog stroja. To je drveni brod »na kotače«, porinut u more 1835., u brodogradilištu u Kraljevici. Bio je on jednim od prvih znakova uzleta kraljevičke brodogradnje toga doba, za što je ponajvećim dijelom zaslužna obitelj Pritchard, vlasnik brodogradilišta od spomenute, 1835. godine. »Ana Marija« je ujedno prvi parobrod koji je uplovio u riječku luku, što se dogodilo 1836. Sudjelovanje kvarnerskih proizvodnih kapaciteta u izgradnji austrijske ratne flote pokazat će se posebno značajnim u nekim presudnim trenutcima. Riječka tehnička tvornica (Stabilimento tecnico fiumano) izgradila je parne strojeve koji su pokretali austrijske ratne brodove u Viškome boju 1866. Dio zasluga za poraz moćnije talijanske flote pripisuje se upravo odlikama riječkih pogonskih strojeva.

Parobrod »Hrvat«

Hrvat

Prvi hrvatski parobrod, izgrađen je u Riječkoj tehničkoj tvornici (Stabilimento tecnico fiumano). Brod je napravljen prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka i porinut u more 13. srpnja 1872., kao prvi brod te vrste izgrađen na hrvatskoj obali za domaćeg naručitelja. Naručilo ga je Brodarsko društvo iz Senja, koje je zbog prijevoza putnika i robe namjeravalo povezati Rijeku i Senj. Brod je bio željezni, »na svrdlo«, dug 34,65 m i širok 4,80 m, imao je parni stroj od 130 konjskih snaga te 82 BRT. Na njemu je plovilo devet članova posade. Redovnu liniju između dviju luka uspostavio je 7. rujna iste godine. Isprva je vozio pet puta tjedno ljeti i tri puta tjedno zimi, zaustavljajući se pritom u Novom Vinodolskom, Selcu, Crikvenici, Vozu, Kraljevici i Bakru. Brod je potom plovio u sastavu brodarske kuće Ungaro-Croata, koja ga je 1903. prodala u Mali Lošinj. Tu je obnovljen i preprodan u Izolu, pod imenom Besenghi. S popisa brodova nestaje 1916.

Tvornica torpeda

Torpedo

Tvornica torpeda u Rijeci izrasla je tragom zamisli Riječanina Giovannija Luppisa o obrambenom oružju protiv neprijateljskih brodova, nazvanom »spasitelj obale«. Luppis se idejom bavio početkom 1860-ih, bez dovoljno tehničkih znanja i sredstava za realizaciju. Za nju uspijeva zainteresirati inž. Roberta Whiteheada, upravitelja tvrtke Stabilimento tecnico fiumano. Whitehead razvija prototip i iskušava ga 20. prosinca 1866. Za pokusna lansiranja 1868. na topovnjaču "Gemse" ugrađuje svoj izum, lansirnu cijev. To je učinjeno u riječkom brodogradilištu braće Schiavon, čime "Gemse" postaje prvi torpedni brod na svijetu. Stabilimento se 1875. transformira u Tvornicu torpeda R. Whitehead & Co. To je prva svjetska tvornica torpeda, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Riječka torpeda naručuju Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka, Švedska, Japan, Argentina, Rusija… Tvornica će osnovati pogone u inozemstvu, s vremenom dopustiti i licencnu proizvodnju širom svijeta. Proizvodnja torpeda u Rijeci potrajat će do 1966. Uz hale bivše Tvornice još se nalazi građevina lansirne rampe iz 1930-ih.

Ljuštionica riže i tvornica škrobnog štirka

U trenutku otvorenja najveća je ljuštionica riže u Austro-Ugarskoj Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Započela je radom 1882. i za njezine se potrebe dopremalo iz Rangoona do 50 tisuća tona riže godišnje. U tvornici je bilo zaposleno 400 radnika i radnica. Taj će broj s godinama rasti, kao i preradbeni kapacitet pogona. Primjerice, tvornica će 1910. preraditi 70 tisuća tona riže. Ljuštionica je prestala raditi poslije Prvoga svjetskoga rata, a 1936. njezin će teren i objekte kupiti susjedna Rafinerija nafte. Najveći objekt Ljuštionice, 117 metara dugu i 28 metara široku peterokatnu pogonsku zgradu, izgrađenu 1882., novi vlasnik prilagođava novoj namjeni. Da bi postala Rafinerijina upravna palača, arhitekt Enea Perugini u cijelosti je preoblikuje, i to prema uzusima tadašnje talijanske državne umjetnosti, stila novecento. Palača se i danas koristi za istu namjenu, plijeneći pozornost svojom monumentalnošću.

Rafinerija nafte Rijeka

Osnovana je 1882. i započela radom 1883., kao najveći pogon za preradu nafte na europskom kontinentu. Podignuta je prema nacrtu riječkoga arhitekta Mate Glavana. Za razliku od ostalih rafinerija toga doba, koje rade manufakturno, riječka Rafinerija započinje rad s godišnjim preradbenim kapacitetom od 60 tisuća tona, s 300 zaposlenih i profesionalnim kemičarom kao ravnateljem, postajući time prvi europski pogon za preradu nafte na industrijski način. Rijeka je rodno mjesto naftnih industrija dviju današnjih članica EU: Mađarske (u čijem se državnom okrilju grad nalazio u trenutku osnivanja Rafinerije) i Italije (Rafinerija je nakon završetka Prvoga svjetskoga rata »jezgra naftnog programa« te države, a 1926. i prvi industrijski objekt državne tvrtke Agip). Rafinerijski pogon na Mlaki danas je jedan od nekoliko najstarijih djelatnih rafinerija u svijetu, s očuvanim pogonskim dimnjakom iz 1883. te nekoliko spremnika za naftne proizvode iz 1883. i 1884.

Peter Salcher (1848. – 1928.)

Peter Salcher

Profesor riječke Mornaričke akademije, kao blizak suradnik Ernsta Macha, uspio je ono što poznatom fizičaru nije pošlo za rukom – snimiti nevidljivo. Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o »udarnom valu«, pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Rečeno, učinjeno. Salcher je sa suradnikom Sandorom Rieglerom 1886. snimio cijeli niz ultrabrzih fotografija akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazao postojanje »udarnog vala«, danas nazvanog i »zvučni zid«. Rad je bio svjetska znanstvena senzacija. Je li oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, mogla postati salcher? Prepustimo li odgovor na to pitanje drugima, dobro je znati da je Salcher tijekom pokusa zapravo prvi put u povijesti uspio fotografirati – metak u letu.

Svjetionik

Na početku Baračeve ulice u Rijeci isprva je stajao u glavnom lučkom bazenu, na kraju lukobrana Marije Terezije. Tu je podignut prema projektu Lajosa Luigija Burgsatllera 1884., u doba najvećega graditeljskog proširenja i prometne ekspanzije riječke luke. Vrhunac te ekspanzije dogodit će se 1914., kada luka postaje prometom osma u Europi. Svjetionik je od željeza, visok 31 m, s promjerom reflektora od 1,2 m. Naizmjenično je titrao bijelom i crvenom svjetlošću, tako snažnom da se vidjela na udaljenosti od 10 do 15 pomorskih milja. Nedugo nakon postavljanja taj je dio lukobrana započeo tonuti pa je svjetionik rastavljen i uklonjen. Iznova je podignut 1893., na sadašnjem mjestu. Prema projektu Andree Bayera, 1933. je još jednom rastavljen, sastavljen, povišen i ojačan armiranobetonskim rebrima. Danas je dvostruko zanimljiv: kao izravan svjedok iz samih početaka razvoja riječke luke te kao objekt koji simbolizira »ulaz« u bivšu zapadnu industrijsku zonu grada.

Električna žarulja s ugljenom niti

Električna žarulja s ugljenom niti

Najstarija poznata u Hrvatskoj, nalazi se već stotinjak godina u zgradi riječkoga kina Teatro Fenice. Tko je, gdje i kada prvi uključio žarulju, nepoznato je. Budući da je pronađena u Teatru Fenice, koje datira iz 1914., moguće je da potječe iz tog doba. No, s obzirom na to da je oblikom slična žaruljama što su 4. listopada 1885. prvi put osvijetlile novootvoreno Općinsko kazalište u Rijeci (ono je osvijetljeno s 800 takvih žarulja), moguće je da potječe iz 1885. Pokaže li se ta godina točnom, riječka žarulja postat će svjetski rekorder među žaruljama koje još mogu obavljati svoju rasvjetnu zadaću. Riječ je o tzv. Edisonovoj žarulji, modelu što ga je stvorio Thomas Alva Edison u drugoj polovini 19. stoljeća. Svijetli uz pomoć napona od 110 V, a njezin je otpor u hladnom stanju 1350 ohma. Zanimljivo je da se prva električna rasvjeta u Rijeci pojavila 30. kolovoza 1881., kada je mađarski inženjer Károly Zipernowsky (kasnije pronalazač transformatora u današnjem obliku) uspostavio sustav rasvjete na molu Zichy. Za potrebe luke i željeznice u Rijeci je 1890. izgrađena i prva električna centrala u Hrvatskoj.

Tanker »Etelka«

Etelka

Uplovio je u riječku Petrolejsku luku 12. prosinca 1892., donoseći s prve plovidbe 3.500 tona nafte iz crnomorske luke Batumi. Izgrađen je za riječku Rafineriju i upamćen kao prvi i jedini tanker Austro-Ugarske Monarhije. Štoviše, kao jedan od prvih svjetskih brodova te vrste, posebno imajući na umu čelične tankere za plovidbu otvorenim morem. »Etelka« se pojavljuje iste godine kada prvi tanker dobiva Shell, devet godina prije nego što će prvi tanker dobiti Texaco. Kao dijete svoga vremena, »Etelka« koristi pokretačku snagu parnoga stroja i vjetra. Dostizala je brzinu od 10 čvorova, imala je nosivost 3.620 tona, a tekući teret primala u 12 spremnika. Plovila je s 24 člana posade. Mijenjajući vlasnike, mijenjala je i naziv. Brod je plovio kao »Vesta« (od 1909., u sastavu austro-ugarske ratne mornarice), »Marte« (od 1922., u sastavu talijanske Kraljevske mornarice), »Procione« (od 1926., u sastavu Agipa) te ponovo kao 3Marte3 (od 1936). U srpnju 1944. potopljen je pred Livornom.

»Szent István«

Szent István

Jedan od najvećih europskih ratnih brodova, porinut je 17. siječnja 1914. u riječkom brodogradilištu Ganz-Danubius. Ono je započelo radom 1905., nastavljajući se na snažnu lokalnu tradiciju u izgradnji plovila i izrastajući među najznačajnije proizvodne jedinice riječke industrije. Narudžbom K. und K. Kriegsmarine, kobilica broda postavljena je 1912., a brod je završen u siječnju 1916. Bio je dug 152 i širok 28 metara, s bočnim oklopom debljine 280 mm. Hitao je brzinom od 21 čvora, s posadom od 38 časnika te 1.060 dočasnika i mornara. »Szent István« je zaplovio u zao čas. Kraj otočića Premude 10. lipnja 1918. doživio je iz zasjede torpedni udar pa će taj ponos austro-ugarske ratne mornarice i riječke brodogradnje završiti zauvijek na morskome dnu. Brodogradilište će nastaviti proizvodnju razarača, podmornica, torpiljarki, minopolagača, krstaša. Danas radi pod imenom "3. maj".

Tvornica papira

Hartera

Popularna Hartera, utemeljena je u Rijeci 1821. zahvaljujući poduzetničkom duhu Andrije Ljudevita Adamića. Njegovu manufakturu u dolini Rječine 1827. kupuju Walter C. Smith i Charles Meynier, koji pogon šire i osuvremenjuju. Najprije najmodernijim strojem za proizvodnju papira u Monarhiji, a 1833. prvim parnim strojem u Hrvatskoj i na Balkanu. Tvornica 1870-ih zapošljava tisuću radnika. Riječki papir vrhunski je proizvod, što krajem stoljeća potvrđuju međunarodne nagrade za kvalitetu (Beč, Barcelona, Budimpešta, Melbourne, Pariz). Godine 1940. izvozi se u 40 zemalja diljem svijeta. Proizvodnja cigaretnog papira započinje 1890. i ne zaustavlja se više od stotinu godina. Količinom tog proizvoda Tvornica je 1991. druga u Europi. Nakon što je radila duže od 180 godina, Hartera sredinom 90-ih odlazi u stečaj. Dio najstarijih objekata i strojeva sačuvan je, uključujući impozantan, 83 metra visok dimnjak tvorničke električne centrale iz 1930.

Hidrocentrala »Zeleni vir« u Skradu

Zeleni vir

Popularna »Munjara«, jedno je od najstarijih djelatnih hrvatskih postrojenja za proizvodnju električne energije. Zamisao o njoj rodila se 1898., a ostvarenje zamisli odgađano je do početka Prvoga svjetskoga rata, kada F. Hatzinger potpisuje generalni nacrt objekta. »Munjara« je izgrađena 1921. i puštena u rad 1922. Dogodilo se to u tijesnom kanjonu, 70-ak metara od visokog slapa i jezerca Zeleni vir. Njenom pojavom započelo je elektrificiranje Gorskoga kotara, uključujući izgradnju prvih goranskih trafostanica, u Skradu i Kupjaku (1921.). Inicijator izgradnje i suvlasnik »Munjare« Josip Lončarić, koristio je struju, uz ostalo, za rad svoje pilane u Skradu. Ona je time postala prva goranska pilana pokretana električnom energijom, a radila je od 1925. do 1975. Hidrocentrala je 1922. proizvela 91.190 kWh, 1930. godine 938.600 kWh, a 1975. godine 8,065 milijuna kWh. Godine 1944. davala je energiju i Hrvatskom primorju, sve do Crikvenice i Novog Vinodolskog. Danas je u sastavu Hidroelektrane Nikola Tesla u Triblju.

Nuklearni brod »Savannah«

Savannah

Erazmo Tićac

Prvi trgovački brod na nuklearni pogon, izgrađen je prema projektu Erazma Tićca. Rođen u Žurkovu 1904., Erazmo se školovao u Žurkovu, Kostreni i Bakru, a karijeru brodograđevnog inženjera napravio je u SAD-u. Nakon što je predsjednik Dwight Eisenhower 15. travnja 1955. objavio odluku o izgradnji eksperimentalnoga trgovačkog broda na nuklearni pogon, projektiranje je povjereno tvrtki The Sharp Brothers Inc., a Tićac je postao glavni projektant. Brod je porinut 21. srpnja 1959. Prvo putovanje učinio je 31. siječnja 1962., u redovnu linijsku službu krenuo je 1963. Imao je dva reaktora, dostizao brzinu od 21 čvora i jednim punjenjem goriva mogao je ploviti gotovo tri i pol godine. U riječku je luku stizao u nekoliko navrata, prvi put 19. studenoga 1966. Na ploči postavljenoj na ulazu u brodski salon moglo se pročitati zlatnim slovima: »Ben Tićac, projektant broda«. Ime Ben Erazmo je dobio primanjem američkoga državljanstva. Ispunivši sva očekivanja, »Savannah« je plovio do 1971., kada je privezan kao brod-muzej u matičnoj luci Savannah. Tićac je ujedno projektirao specijalni desantni brod-dok (LSD – Landing Ship Dock), vojni transportni brod »Victory« te niz drugih brodova. Do smrti (1968.) bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera.

Plovna dizalica »Veli Jože«

Veli Jože

Nazvana je prema divu iz pripovijesti Vladimira Nazora. Izgrađena 1949. u Rotterdamu, kao vlasništvo Brodospasa, tadašnje riječke tvrtke za spašavanje i tegljenje brodova, u Jadran stiže 1950. »Veli Jože« najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, dugo godina je to i na Sredozemlju. Gorostas je težak 330 tona, mogao je podići 350 tona tereta (tri dizelske lokomotive) na visinu od 35 metara. Krakovi su mu visoki 40 metara, s produženom rukom od dodatnih 17 metara. Ponton na kome se nalazi je otočić dug 40 i širok 18 metara. »Veli Jože« je u pola stoljeća podigao s morskog dna više od dvije tisuće brodova. Sredinom 1950-ih podizao je izrezane dijelove najvećeg u Italiji izgrađenog putničkog broda, »Rex«, koji je od 1944. bombardiran kod Izole i ležao nasukan. Spajao je lukove Šibenskoga, Paškoga i Krčkoga mosta. Svjetski je poznat udio te dizalice u raščišćavanju Sueskoga kanala 1956. i 1957. Uz to, »Veli Jože« radio je u Perzijskom zaljevu, na obali rijeke Tajo pomagao graditi prvu španjolsku nuklearku, montirao naftne i plinske platforme, iskrcavao Westinghausove generatore… Danas je privezan u Splitu, gradu u koji je Brodospas premjestio sjedište.

Parobrod »Uragan«

Parobrod »Uragan

Zaplovio je morem vjerojatno 1870-ih, u Hamburgu, kao brod za prikupljanje otpada s brodova i gatova. Oblik trupa, s krstaškom krmom i pramcem poput oštre sjekire, zakovicama spojeni limovi, drvena paluba i telegraf s prijenosom na »lanac« svjedoče o gradnji u doba kada brodovi sa strojnim pogonom dobivaju utrku s jedrenjacima. Dug je 21 i širok 5 metara, težina mu je 40 a nosivost 250 tona. Na Jadranu je završio poslije Drugoga svjetskoga rata, kao dio ratne odštete. Za obnove riječke luke na krmenoj je palubi prevozio kamene blokove i ostalu građu za izgradnju riva. Mijenjao je vlasnike, služio istraživanju podmorja, »glumio« u filmovima. Pod imenom »Henriette« viđen je u filmu Put oko svijeta u 80 dana. Posljednji posao? Statiranje u televizijskoj seriji Vjetrovi rata, s Robertom Mitchumom. Nakon što je godinama bio privezan u sušačkom dijelu riječke luke, 20. listopada 1999. tone na dno. Izvučen je i ostavljen na Zagrebačkoj obali, na boku, odbrojavajući zadnje dane. No, to nije bio kraj. Obnova broda završena je u prosincu 2004., a od ožujka 2005. izložen je u riječkoj luci. »Uragan« je brod-spomenik pomorskoj tradiciji Rijeke i svih Rijeka na svijetu.

- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
eXTReMe Tracker

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Rijeka
kao grad, kao geografski pojam,
kao insula u moru drugih gradova,
zemalja, granica i htjenja.

Flumen Sancti Viti,
St. Veit am Phlaum,
Fiume - ON,

Citta di Fiume - ONA.

Grad - Citta - ONA
mlada djevojka, vila prelijepa,
iz neslućenih daljina a ipak blizu,
zdrava naša gradska ljepotica,
čista, prepuna očekivanja, lakih pokreta,
suptilne igre, božanskih koraka,
poželjna žena, željna zaštite i ljubavi,
sigurnosti, hrli u zagrljaj majke,
"vraća" se majci zaštitnici,
hraniteljici, majci jedinoj i voljenoj.

Fiume - ON
vladar dubina, muški lik, jak i postojan,
poetičan u svojem vizualno
aludiranom mitološkom porijeklu,
čvrsto stoji na mjestu
garantirajući pobjedu i mir.
Kraj njega iz nepresušnog vrča
voda teče kao simbol pokreta i budućnosti...

Žena - što čvrstom voljom
pokazuje put dobrodošlima
i onima koji to već nisu.
Savjest i kuratorica "naših interesa".
Kreatorica naše prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti.

Žena - djevojka - akt -
opet alegorijski prikaz
poželjne mlade Rijeke
što nam kao ljepotica garantira
estetski i svaki drugi užitak i prosperitet.

"Indeficienter" - voda nepresušna,
kao vječiti simbol promjene i nečeg budućeg.
Kao alegorija za grad, za postojanje...

Govoreći jezikom riječkim - fjumanskim
ili nekim drugim, viđena u tuđim snovima,
snivana, viđena od sebe same,
željna takva, sva puna ushita,
mladalačke energije i poleta,

Rijeka - djevojka mlada i čedna ,
što hrli u zagrljaj majke,
ili pak ljepotica neiskusna
što opsjednuta ne zna kuda bi,
kako i s kim bi.

U tim povijesnim izmaglicama
ipak najviše prikazivana bila je kao žena,
djevojka, što u vilinskoj igri stremi ka budućnosti...



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se