106 brigada ZNG
ponedjeljak, 29.10.2007.
osijek u DR
Osijek u vrijeme Domovinskog rata pokušat ću dati prikaz života, preživljavanje i stradavanje Osijeka i njegovog stanovništva za vrijeme najžešćih razaranja grada 1991. i 1992. godine, koja su svom stanovništvu Osijeka ostavila dubok i loš trag u sjećanju, ali i neizvjesnu budućnost s mnogobrojnim ekonomskim i gospodarskim neprilikama u kojima će se zbog ratnih razaranja i stradavanja mnogobrojnih tvrtki naći.
Osijek do 1990. godine je bio četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, za vrijeme tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bio je poznat kao veliko školsko, sveučilišno, kulturno i industrijsko središte šire regije s mnogobrojnim tvornicama poznatim u cijeloj Jugoslaviji, kao što su «Niveta», «Saponia», «MIO», «Slavonijatekstil», «Kandit», itd., ali i fakultetima, kao što je i Teološki fakultet, kojeg su pohađali studenti iz cijele jugoistočne Europe1.
Veliki politički događaji u svijetu i Hrvatskoj od 1990., nisu mimoišli niti Osijek. Padom komunizma u mnogim zemljama svijeta, nametnuli su i bivšoj Jugoslaviji što hitnije rješavanje krize u kojoj se ta zemlja našla. Tijekom prvih mjeseci 1991. vođeni su mnogobrojni pregovori šestorice predsjednika jugoslavenskih republika, ali nisu dali nikakve rezultate, što je vodilo konačnom raspadu Jugoslavije. Dana 25. lipnja 1991.godine Hrvatski sabor u Zagrebu, ali i skupština Slovenije u Ljubljani, donose deklaraciju u kojima se Republika Hrvatska i Republika Slovenija proglašavaju samostalnim i suverenim državama. U sljedećim mjesecima Srbija, ne prihvaćajući realnost osamostaljivanja republika, ne odustaje da jugoslavensku krizu riješi silom, s ciljem održanja Jugoslavije s velikosrpskom prevlasti2. Sve je to neminovno vodilo u rat. Rat protiv Republike Hrvatske kojeg su prouzročili i vodili Velikosrbi uz pomoć Jugoslavenske narodne armije nije bio građanski, već brutalan i agresijski. Unatoč međunarodnom priznanju Hrvatske, Velikosrbi su nastavili sa svojim osvajačkim pohodima u kojemu je jedna četvrtina teritorija Hrvatske bila okupirana, a mnogobrojno stanovništvo prognano i poubijano3.
U vrtlogu najžešćeg djela rata, od ljeta 1991 do svibnja 1992. se našao i Osijek. Velikosrbi potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom (dalje JNA), okružili su grad sa tri strane odmah nakon pada Vukovara 17. studenog 1991. Građani Osijeka, ali i branitelji iz cijele Hrvatske branili su na različite načine Osijek pokušavajući zadržati slobodu Osijeka, ali i suverenitet i nezavisnost Republike Hrvatske. Upravo tu žrtvu stanovništva i raznovrsne pokušaje «normalizacije života» u teškim ratnim danima želim prikazati ovim radom.
2. - Osijek u Domovinskom ratu
Osijek je oduvijek pripadao srednjoeuropskomu svijetu, no velikosrpska ideologija Osijek je odredila kao buduću srpsko «slavonsku zemlju». Srpske paravojne skupine potpomognute snagama tadašnje Jugoslavenske narodne armije napadale su hrvatske policijske snage po svim okolnim mjestima, a kako bi demonstrirali svoju snagu i silu rat su počeli i u samom središtu grada 27. lipnja 1991. gaženjem crvenoga «fiće» (vidi prilog 1). S vremenom je Osijek postao grad «bunker», odsječen i okupiran od svijeta sa tri strane, od kojih je samo zapadna strana ostala slobodna (vidi prilog 2). Bjesomučna agresija na grad počinje dana 9. srpnja 1991. u kojem je prva topovska granata razorila stan na sedmom katu stambene zgrade u naselju Sjenjak. Osijek unatoč ratnim razaranjima postaje pribježište prognanih i izbjeglih iz okolnih mjesta Osijeka, te postaje značajna strateška točka, zajedno s Vinkovcima u održanju obrambene linije4. Nakon primirja sklopljenog u Sarajevu 3. siječnja 1992. Osijek je i dalje na meti Velikosrba. Velikosrbi potpomognuti JNA ponovno pokušavaju osvojiti i okupirati, sa artiljerijskim napadom, selo Ivanovac koje je bilo važno strateško i obrambeno mjesto za Osijek. Da je Ivanovac pao, prometna veza između Osijeka i zapadne Hrvatske bi bila odsječena, a Osijek bi bio okružen sa sve četiri strane5. Ali zahvaljujući hrabrim braniteljima, neumornom i gradu odanom stanovništvu, kao i pomoći ostale Hrvatske, Osijek je bio uspješno obranjen, ali sa velikim brojem žrtava i gubitaka6. U Osijeku je oštećeno ili uništeno između 15 000 i 20 000 objekata, a stradalo više od 5000 osoba, od kojih je više od 900 osoba preminulo7.
2.1 - Kronologija rata u Osijeku za vrijeme najžešćih razaranja8
o 27. lipnja 1991. Jugoslavenska armija povlači svoje tenkove iz osječke vojarne. Vozeći divlje kroz ulice, uništavaju nekoliko automobila i otvaraju vatru na građane okupljene ispred vojarne na mirnom prosvjedu. 18 ljudi je bilo ranjeno.
o 7. srpnja 1991. Tenja, prigradsko naselje Osijeka, padaju pod vlast Jugoslavenske armije i tako Osijek postaje granica okupirane Hrvatske od strane Velikosrba i slobodne Hrvatske.
o Od 29. srpnja 1991. Osijek i njegovo stanovništvo trpi mnogobrojne napade prouzročene Velikosrbima, potpomognutim JNA vojskom. Nijedan dio grada nije bio pošteđen.
o 1.kolovoza 1991. padaju Dalj, Erdut i Aljmaš, okolna mjesta Osijeka. Osijek prima mnogobrojno prognano, preživjelo stanovništvo.
o Od 13. rujna 1991., Osijek je napadnut s teškim artiljerijskim napadom, koji je trajao pet dana. U tom napadu na Osijek je bačeno više tisuća granata iz topova, tenkova, bazuka, itd. Tog istog dana JNA se definitivno povlači iz Osijeka.
o Od 17. studenog do 25. studenog 1991. Velikosrpske snage potpomognute JNA dopiru sve do istočnih dijelova Osijeka, a obrambena linija se povlači skroz do predgrađa grada. 17. studenog pada i Vukovar, što jako psihološki loše djeluje na sve građane Osijeka i njihov normalan rad u Osijeku. Egzodus djece, žena i staraca počinje. Osijek postaje pust grad s tek oko 20.000 ljudi.
o Od 3. siječnja do 13. travnja 1992. napadi na Osijek se ne smiruju. Unatoč «primirju» sklopljenom u Sarajevu, više stotina ljudi uslijed granatiranja biva ubijeno i ranjeno u Osijeku.
2.2 - Stanovništvo Osijeka
Osijek sa prigradskim naseljima neposredno prije ratnih zbivanja, prema popisu stanovništva iz ožujka 1991. ima 165.253 stanovnika. Tijekom ratnih razaranja grad napuštaju izbjeglice, uglavnom žene, djeca i starci, a najveća emigracija stanovništva se dogodila nakon pada Vukovara 17. studenog 1991 kada se i psihološko stanje ljudi spustilo na najmanje moguće granice izdržljivosti. Prema procjenama, u gradu Osijeku je nakon pada Vukovara ostalo tek oko 20.000 stanovnika. Unatoč stalnom pritjecaju izbjeglih i prognanih iz okolnih okupiranih mjesta kojih je u Osijeku do 1995. bilo oko 16.895, ili 6.997 obitelji9, koji su grad koristili kao tranzitno mjesto u sigurne krajeve Hrvatske, ali i neke europske zemlje kao što su Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Austrija i Njemačka, ili koji su grad koristili kao buduće stalno prebivalište, broj stanovnika u gradu Osijeku se nije povećavao. Osim migracija hrvatskog stanovništva u vrijeme ratnih događanja, Osijek napušta i značajan broj stanovnika srpske nacionalnosti, od kojih je jedan dio našao svoje utočište na prostorima oko Osijeka pod kontrolom Velikosrba, dok je drugi dio potražio sigurnost u drugim dijelovima Hrvatske ili u inozemstvu, od sjevernih dijelova Europe do Jugoslavije. Za razliku od oko 33. 000 stanovnika Osijeka srpske nacionalnosti iz 1991. u gradu je 10 godina kasnije ostalo svega oko 9.000, što možemo pripisati ratnim događanjima. Nakon smirivanja stanja 1992. godine većina stanovništva, ali hrvatskog se ipak vraća. No, Osijek sa prigradskim naseljima 10 godina kasnije prema popisu stanovništva iz 2001. godine bilježi nagli pad broja stanovnika, prema kojem ih ima 114.616 (vidi prilog 3).
Godina popisa UKUPNO HRVATI SRBI MAĐARI NJEMCI OSTALI
1991. 165.250 110.934 33.146 3.156 276 17.741
POSTOTAK 100% 67.1% 20% 1.9% 0.16% 10.7%
2001. 114.616 99.234 8.767 1.154 291 5170
POSTOTAK11 100% 86.58% 7.65% 1.01% 0.25% 4.51%
Prilog 3. – usporedba nacionalne strukture stanovništva grada Osijeka prema popisima stanovništva iz 1991. i 2001. godine
2.2.1 – Žrtve
U tijeku ratnih razaranja velik dio stanovništva grada je migrirao iz grada, ali mnogi su bili i žrtve agresije Velikosrba, i to nisu bili samo građani Osijeka, već i drugi ljudi koji su došli pomoći u obranu grada Osijeka. Od 2.svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. primljene su u bolnicu 5.222 žrtve rata, od kojih je 954 poginulo (preminulo). Prema strukturama to bi izgledalo ovako (vidi prilog 4)12:
OTPUŠTENIH
I PRIMLJENIH
AMBULATNO
ZBRINJENO
PREMINULIH
UKUPNO
PRIPADNICI ZBORA NARODNE GARDE
1.019
1.438
447
2.904
PRIPADNICI MUP-a 131 759 401 1.847
PRIPADNICI JNA 5 7 7 19
NEOZNAČENI 17 15 65 98
Prilog 4. – broj primljenih, stradalih u Kliničku bolnicu Osijek od 2.svibnja 1991. do 26. srpnja 1994.
2.3 - Život Osijeka
Stanovništvo koje je ostalo u gradu bilo je u funkciji obrane, a bez obzira na teško ratno stanje uz svakodnevno provođenje sati u skloništima, bilo ako na poslu ili u kući, trud, visoki moral i pokušaj ljudi za normalizacijom života grada imali su za posljedicu redovitu opskrbu vode, struje, plina, prehrambenih proizvoda,...
Sve gradske i javne službe tijekom ratnih razaranja su radile, ali sa izmijenjenim radnim vremenom prilagođenim ratnim uvjetima i prilikama. Tramvaji i autobusi pokušavaju normalno prometovati a staju tek na znak uzbune, pa je tako tijekom rata oko 12 tramvaja i 20 autobusa uništeno13. Gine se, ali ipak se vozi. Čak se je i uvodila zabrana kretanja kroz grad od 20 h do 5 h zvana i «policijski sat». Ali «redovan život» postaje svojevrstan pokret otpora14. Tek je pad Vukovara 17. studenog 1991. psihološki ugrozio sve gradske funkcije i prouzročio poremećaje u njihovu funkcioniranju, poglavito zbog odlijeva ljudi.
Unatoč stalnoj opasnosti od razaranja, svi vitalni gospodarski subjekti radili su onim kapacitetom, koje su dopuštale ratne prilike. Ali zahvaljujući svim naporima, značajnijih problema u opskrbi građana i Hrvatske vojske nije bilo. Istodobno, zbog visokog rasta proizvođačkih cijena, ali i transportnih troškova, na području Osijeka samo u listopadu 1991. maloprodajne cijene životnih potrepština porasle su za 100%. No, bez pomoći izvan Osijeka teško bi bilo preživjeti sve probleme opskrbe. Donacije pritječu preko Crvenog križa, Caritasa, Štaba civilne zaštite, mjesnih zajednica, pojedinaca itd.15.
Na posebnoj kušnji tijekom ratnih djelovanja bile su sve vitalne gradske službe. Opskrba strujom, plinom, toplinskom energijom i vodom tekla je gotovo bez zastoja, unatoč čestim oštećenjima vodova. No usprkos devetomjesečnom kontinuiranom razaranju Osijek je bio ukupno samo 192 minute bez vode. To je posljedica domoljubnog zanosa radnika «Vodovoda» prožetog stručno-profesionalnim pristupom u rješavanju «nerješivog». Ali zahvaljujući i drugim djelatnicima kao što su i: djelatnici HEP-a Osijek je samo trenutačno ostajao bez struje; zatim djelatnici «UNIKOM»-a Osijek se nije gušio u smeću, ali zahvaljujući i njihovom brigom za životinje u Zoološkom vrtu, velik broj rijetkih životinja je spašeno od potpunog uništenja.
Medicinske usluge pružene građanima za vrijeme ratnih razaranja grada bile su na zavidnoj razini i uzor svijetu kako se i u najtežim uvjetima može liječiti i raditi, pa su tako medicinske usluge pružane u podrumima Kliničke bolnice Osijek (prilog 5). Neprijatelj ne samo da nije poštivao ženevske konvencije, između ostaloga granatirajući bolnice, već nije imao ni poštovanja prema umrlima, pa je tako je granatirao i groblja, čak i u vrijeme pokapanja mrtvih (vidi prilog 6) 16.
Tijekom Domovinskog rata osječka kultura i umjetnost dobile su dvije velike značajne zadaće. Prvo, akcijama i manifestacijama osvijetliti hrvatsku kulturnu tradiciju u Osijeku i time pridonositi očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta, ali i podiči moral građanima i braniteljima za vrijeme rata koncertima, kao što je i bio koncert Beethowenove simfonije Eroica u crkvi sv. Petra i Pavla u Osijeku17, a drugo prikladnim kulturno-umjetničkim nastupima u zemlji i inozemstvu otkriti i širiti istinu o ratu u Osijeku. Osijek se, osim oružjem, branio pjesmom, plakatima od kojih je najpoznatiji bio onaj Predraga Došena (vidi prilog 7), karikaturom, humorom, fotografijom, itd.
Stradanje ljudi i njihovo materijalno i duhovno osiromašenje potaklo je angažiranje svih vjerskih zajednica u pružanju pomoći izravno ili putem vlastitih humanitarnih organizacija18.
U obranu grada i države pristupali su svi: športaši (nogometaši, odbojkaši, košarkaši, šahisti, kuglači itd.), radnici, prognani i izbjegli itd. Sa snagama policije primali su prve udare u trenucima nastanka hrvatske oružane sile19. Jedinstvo, sloga i solidarnost građana za to vrijeme je bila veća kao nikada prije. Tko god je držao do svog građanskoga i nacionalnoga ponosa Osijek nije napuštao.
2.3.1 – Školska godina 1991./92.
Školsku 1991/92. godinu učitelji, učenici i njihovi roditelji dugo će pamtiti. Početak školske godine odgađan je nekoliko puta. U Zavodu za školstvo u Osijeku osmišljena je i «Radio škola», koja se putem Hrvatskog radija, Studio Osijek, emitirala od 14. listopada do 22. studenoga 1991. kao informativna nastava za učenike osnovnih škola, a emitiranje je počinjalo u 11.15 i u 14.15, a trajalo je 15 minuta20. Kada je već bilo očito da nastava u osnovnim i srednjim školama ne može započeti, čak ni po umanjenom programu, počeo se je organizirati smještaj učenika i nastavnika po sigurnim krajevima Hrvatske, ali i nekim europskim zemljama kao što su Češka (u koju je otišlo 250 učenika s pratećim osobljem21), Slovačka, Slovenija, Mađarska, Austrija i Njemačka. Bio je to vrlo složen i odgovoran posao, u kojem je prevezeno 3.350 djece i učenika osnovnih i srednjih škola na sigurna mjesta, sa 70 autobusa22.
2.3.2 – Medijski rat
U najžešćim danima rata mediji su preuzeli veliku ulogu u povećanju morala građanima koji su ostali u Osijeku. Oni su jedino sredstvo komunikacije među ljudima u okruženom gradu i podrumima. Lokalni program se emitira 24 sata, a i novi studiji se javljaju, kao što su «Žuta podmornica» i Studio Baranja. Propagandne poruke ovih medija vodile su informativnu i psihološku bitku, ali i djelatnost, jer je domet odašiljača stanica pokrivao i područje Vojvodine, dio Srbije23.
2.4 - Ratne štete
Prvi na udaru neprijateljskog razaranja i njegova osnovna meta bili su gospodarski objekti. Niz proizvodnih pogona trpi svakodnevna razaranja i požare. Pogođeni su Pivovara, MIO, HEP itd., a Tvornica žigica uništavana je čak i avionskim bombama velike snage, takozvanim krmačama. U vrijeme najžešćih napada u listopadu i studenom 1991., u Osijeku se bilježi katastrofalan pad proizvodnje, što je i logično za situaciju u kojoj se je Osijek našao. Gospodarske štete u Osijeku teško je procijeniti jer se određene posljedice ratnih razaranja i danas osjete na gospodarski život grada.
Na nišanu ubojitih topova, haubica i minobacača bili su i Opća bolnica, Stanice hitne medicinske pomoći, bolnički objekti i vozila, i druge zdravstvene ustanove, koje su bile jasno označene znakovima Crvenog križa (vidi prilog 8). Tijekom prvih četiriju mjeseci agresije na Osijek, na bolnicu je palo više od 350 granata.
Škole, vrtići te ostale obrazovne ustanove postaju sve oštećenije i svakim danom sve više neupotrebljive za bilo kakav rad (vidi prilog 9). Posebnu mržnju agresor je pokazao rušenjem hrvatskih sakralnih svetinja. Ponajviše je stradala. crkva sv. Petra i Pavla koja je agresorskim napadima gotovo godinu dana sustavno razarana, a procijenjena šteta počinjena nad crkvom iznosi više od 4.050. 000 DM (vidi prilog 10). Velikosrbi prilikom razaranja grada nisu štedjeli ni kulturne ustanove i spomenike nulte vrijednosti. Tako je izravnim projektilima stradalo Hrvatsko narodno kazalište (vidi prilog 11), a i ni barokna Tvrđa (vidi prilog 12), kao ni secesijski niz u današnjoj Europskoj aveniji (vidi prilog 13) koji su simboli grada, nisu pošteđeni ratnih razaranja.
U Osijeku je tijekom ratnih događanja je više od 8500 stambenih objekata bilo oštećeno, a ukupna šteta se procjenjuje na iznos od 4.348.225.000 DM (vidi prilog 14), dok je za usporedbu, državni proračun RH za 1992. godinu bio oko 10 milijardi DM iz čega zaključujemo koliko je zapravo veliki gubitak počinjen agresijom Velikosrba24.
ponedjeljak, 15.10.2007.
pregled zbivanja 91-92g
1991.
4. sijecnja 1991.
U skladu s Ustavom hrvatske drzave predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tudman donio odluku o osnivanju Vijeca za narodnu obranu i zastitu ustavnog poretka. Srbi u Kninu donijeli odluku o formiranju Sekretarijata unutrasnjih poslova Krajine. Tu odluku je donijelo tzv. Vijece Autonomne oblasti Krajine.
9. sijecnja 1991.
Predsjednistvo SFRJ donijelo odluku da se raspuste neregularne snage, a sve oruzje da se preda najblizim jedinicama JNA. Srbija upada u monetarni sustav SFRJ.
11 . sijecnja 1991 .
U selu Sidskim Banovcima nedaleko Vinkovaca osnovano u tajnosti Srpsko nacionalno vijece za Slavoniju i Baranju. U Kninu vec nekoliko dana traje opsadno stanje zbog navodnog upada velikih snaga MUP-a Hrvatske.
17. sijecnja 1991 .
U Mokricama u Sloveniji sastale se delegacije Slovenije i Hrvatske gdje je dogovorena suradnja u sigurnosti i obrani.
23. sijecnja 1991 .
Savezni sekretarijat za narodnu obranu dao ultimatum Hrvatskoj da ce JNA biti upotrijebljena ukoliko se u Hrvatskoj ne napuste "ilegalne oruzane formacije". Sljedeci dan u Hrvatskoj od strane JNA zaredala uhicenja hrvatskih civila optuzenih za ilegalno naoruzavanje.
25. sijecnja 1991 .
U Beogradu razgovaraju rukovodstva Republike Hrvatske i Srbije, a Predsjednistvo SFRJ donosi odluku o razoruzavanju pricuvnog sastava hrvatske policije. Tu vecer vise televizijskih centara prikazalo montirani film o generalu Martinu Spegelju.
31 . sijecnja 1991 .
Vojni sud u Zagrebu donio odluku da se privede general Martin Spegelj. Ova odluka nije nikada ostvarena, ali su se na sudu nalazili uhiceni Viroviticani, medu kojima i Djuro Decak.
7. veljace 1991 .
Janez Drnovsek na sjednici Predsjednistva SFRJ izjavio da ce Slovenija pokrenuti postupak razdvajanja od Jugoslavije.
16. veljace 1991 .
Specijalna postrojba MUP-a Hrvatske smjestila se na Plitvickim Jezerima. Srbi reagiraju balvanima, a u Donjem Lapcu usvojili tzv. Deklaraciju o polozaju i pravima srpskog naroda u Hrvatskoj.
20. veljace 1991 .
Vlada Republike Hrvatske podnijela Saboru dopunjeni Ustavni zakon po kome u Hrvatskoj vrijede samo zakoni Republike Hrvatske.
28. veljace 1991 .
Tzv. Srpsko nacionalno vijece i Izvrsno vijece tzv. SAO Krajine donijelo odluku da se tzv. SAO Krajina "razdruzuje od Hrvatske i ostaje u SFRJ".
9. ozujka 1991 .
U Beogradu odrzan miting opozicije protiv vladajucih socijalista i monopola u informiranju. Miting zavrsio krvavim obracunom policije s demonstrantima i izlaskom tenkova na ulice.
19. ozujka 1991 .
Tzv. Skupstina tzv. SAO Krajine donijela odluku o izdvajanju iz Republike Hrvatske.
31 . ozujka 1991 .
Na Plitvickim Jezerima specijalna postrojba MUP-a Hrvatske u akciji uspostavljanja reda napadnuta od pobunjenih Srba. Umijesala se i JNA. Poginuo hrvatski redarstvenik Josipovic. Uhiceni Goran Hadzic i Bora Savic.
1 . travnja 1991 .
Tzv. Izvrsni savjet Nacionalnog vijeca tzv. SAO Krajine donio odluku da se ta paradrzavna tvorevina pripoji Repubici Srbiji i da u njoj vaze ustav i zakoni Srbije i SFRJ.
2. travnja 1991 .
Srpski pobunjenici postavljaju prve cestovne barikade u istocnoj Slavoniji na cestama koje spajaju Vukovar sa Vinkovcima, Osijekom i Daljem. Tzv. Srpsko nacionalno vijece proglasava pripajanje Slavonije i Baranje Srbiji. Na barikadama u Brsadinu i Borovom Selu srpski teroristi izazivaju incidente zastrasujuci putnike vatrenim oruzjem. U Borovo Selo iz Srbije dolazi sa svojim dobrovoljcima celnik Srpske radikalne stranke, parlamentarni zastupnik u skupstini Srbije i cetnicki vojvoda Vojislav Seselj.
5. travnja 1991 .
U Kninu izvanredno stanje. Prekinut rad poduzeca i svih ustanova, a narod plase toboznjim upadom jakih snaga MUP-a Hrvatske. U Beogradu se udruzuju nacionalne snage i donosi odluku o osnivanju tzv. Srpske nacionalne garde radi obrane granica tzv. Zapadne Srbije.
8. travnja 1991 .
U Zagrebu u Vojnom sudu zapocelo sudenje generalu Martinu Spegelju u odsutnosti i sedmorici Viroviticana u montiranom procesu. Gradani Zagreba prosvjeduju protiv sudenja.
15. travnja 1991 .
Srbi organiziraju skup u Borovom Selu na kojem govore Vojislav Seselj, Milan Paroski (takoder clan srpskog parlamenta) i Stanko Cvijan, ministar u srpskoj vladi. U govorima oni kao svoj cilj isticu pripajanje Slavonije i Baranje Srbiji i stvaranje Velike Srbije.
21 . travnja 1991 .
U Jagodnjaku u Baranji Seselj, Paroski i Cvijan pred okupljenim srpskim stanovnistvom drze govore u kojima naznacuju granice Velike Srbije (Seselj: "Virovitica, Karlovac, Karlobag!") i iznose prijetnje Hrvatima (Paroski: "...treba ih pobiti kao kera pored tarabe"). Vojska sve cesce vrsi pokrete oklopnih vozila i demonstrira silu.
Ucestale pljacke putnika na srpskim barikadama.
26. travnja 1991 .
U Banjoj Luci osnovana Zajednica opcina Bosanske Krajine s ocitom namjerom razbijanja BiH, te udruzivanja sa kninskom Krajinom.
2. svibnja 1991.
U Borovu Selu srpski teroristi masakriraju 12 hrvatskih policajaca i ranjavaju 21 osobu.
Srpski teroristi miniraju prugu izmedu Borova Sela i Dalja. To ce tijekom svibnja i lipnja biti svakodnevna aktivnost pobunjenih Srba.
4. svibnja 1991 .
Sahranjeni su ubijeni i izmasakrirani hrvatski redarstvenici stradali u Borovu Selu. U Vinkovcima sahranjen Ivan Vucic, u Otoku Luka Crnkovic i Zoran Grasic, u Tovarniku Marinko Petrusic, u Nijemcima Antun Grbavic, u Novim Jankovcima Mladen Saric, u Nustru Stipan Bosnjak i Zdenko Perica, u Ivankovu Zeljko Hrala i Janko Covic, a sljedeci dan u Jarmini Josip Curea i u Zupanji Mladen Catic.
U Sotinu jugovojska pokusala stvoriti tampon-zonu kao u Borovu Selu, no Hrvati su to onemogucili. U obracunu poginuo predsjednik Srpske demokratske stranke za Sotin Miodrag Nad.
1 . srpnja 1991 .
Ubijen sef osjecke policije Josip Reihl Kir.
3. srpnja 1991 .
Kolona oklopnih vozila (60 tenkova) i transportera s rezervistima JNA krece iz Beograda prema hrvatskoj granici. Veci dio rasporeduje se u Baranji. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi ubijaju dvojicu hrvatskih gardista u Vukovaru, Franju Katica i Damira Ivankovica.
4. srpnja 1991 .
Napad srpske paravojske na hrvatske gardiste i policiju u Borovom Naselju. Ubijeno deset civila i deset ranjeno. Pripadnici Zbora narodne garde su istjerali iz rubnih dijelova Borova Naselja ubacene cetnike, te se linije obrane koje su tada postavljene nisu mijenjale sve do sredine studenoga 1991 . god. Kad se u ovaj sukob umijesala jugovojska, pripadnici ZNG-a im unistavaju jedan tenk, i to je prvi unisteni tenk jugovojske u Hrvatskoj.
6. srpnja 1991 .
Hrvatska policija uhicuje 13 srpskih terorista odgovornih za napad u Borovom Naselju.
7. srpnja 1991 .
Od 7. do 10. srpnja JNA, pod izgovorom da sprijecava meduetnicki sukob, provodi invaziju na Baranju. Stvarajuci "tampon zone" izmedu "zaracenih strana", JNA utvrduje pozicije srpskih terorista stavljajuci se otvoreno na njihovu stranu.
Selo Celije, nedaleko Vukovara, napadnuto od srpskih terorista iz Silasa i Bobote. Oko 200 zitelja je prognano. Nakon granatiranja selo je opljackano i spaljeno.
Snage hrvatskog MUP-a i ZNG-a u Tenji pokusavaju uspostaviti ustavni poredak i kada je bilo ocito da ce uspjeti i istjerati cetnike, umijesala se jugovojska i stala na stranu cetnika.
8. srpnja 1991 .
JNA napada policijsku patrolu MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka.
9. srpnja 1991 .
Napadi srpskih terorista na Aljmas i Ilok.
13. srpnja 1991 .
Zrakoplovi JNA u tri navrata raketiraju polozaje hrvatske vojske kod Djergaja, nedaleko Vukovara.
15. srpnja 1991.
Srpski teroristi iz Silasa granatiraju selo Korod, nastanjeno pretezno Madarima.
19. srpnja 1991.
Napad srpskih terorista iz Mirkovaca na Vinkovce. Tri osobe su ranjene, medu njima i jedna devetogodisnja djevojcica.
20. srpnja 1991 .
Dio srpskih civila iz Vukovara napusta grad.
22. srpnja 1991 .
U srpskom napadu poginula su 23 pripadnika MUPa, ZNG-a i civila u Vinkovcima, Starim Jankovcima i Novim Cakovcima.
Zrakoplovi JNA raketirali jedinicu ZNG-a kod Novih Cakovaca. Trojica ubijenih.
Zaustavljen zeljeznicki promet na pruzi Zagreb - Beograd.
24. srpnja 1991 .
U Osijeku dezertiralo 85 vojnika JNA. U Vinkovcima ubojstvo dvojice pripadnika pricuvnog sastava postrojbi ZNG-a od strane dvojice nizih casnika JNA u civilu. Ubijeni su pripadnici pricuvnog sastava ZNG-a Tomislav Hasel i Jozo Sebauer, te pripadnik jugovojske kosovac Goran Mihailovic.
25. srpnja 1991 .
Artiljerijski napad JNA na policijski poligon u Erdutu, kraj Osijeka. Devet poginulih i sedamnaest ranjenih policajaca. U Vinkovcima dezertirala 82 vojnika JNA.
27. srpnja 1991.
U Osijeku iz vojnog kompleksa u gradu na ulice izlaze tenkovi. Svijet obilazi snimka tenka koji gazi ficu crvene boje.
JNA granatira Ilok, cetvoro ranjenih pripadnika ZNGa. Pripadnik "Tigrova" Zoltan Hadrava unistava tenk JNA.
Artiljerijski napad srpskih terorista na Nustar i Ceric.
28. srpnja 1991.
Artiljerijski napad srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar.
29. srpnja 1991 .
Minobacacki napad na Vukovar iz Vojvodine - dvoje mrtvih. Teroristicki napad bombama na policijsku postaju u Belom Manastiru. S broda JNA na Dunavu bombardiran Erdut. Ostecena erdutska tvrdava, spomenik kulture. Potpredsjednik Predsjednistva Jugoslavije Branko Kostic posjecuje Borovo Selo, sredisnje uporiste srpskih terorista u istocnoj Slavoniji.
30. srpnja 1991 .
Na zaravan kod Iloka stize jaka tenkovska jedinica JNA (oko 50 tenkova).
31 . srpnja 1991 .
Delegacija Madara iz istocne Hrvatske obavjestava predsjednika Tudmana o nepodnosljivim uvjetima zivota zbog ok.ruzenja srpskih pobunjenika.
1. kolovoza 1991 .
Tisuce hrvatskih civila iz Aljmasa, Dalja i Erduta bjeze pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek. Srbi masakriraju branitelje i civile koje su zatekli. Dvosatno bombardiranje Vukovara i Borovog Naselja od strane srpskih paravojnih postrojbi i JNA.
2. kolovoza 1991 .
Iz Iloka i okolnih sela iseljava vecina zena i djece.
3. kolovoza 1991.
Cetnici kradu pet autobusa kojima su trebali biti evakuirane hrvatske izbjeglice iz Dalja, Erduta i Aljmasa.
7. kolovoza 1991 .
Artiljerijski napad na Beli Manastir.
Bombardirani civilni ciljevi u Vukovaru. Posebice je na meti Borovo Naselje gdje se vodi pravi rat.
8. kolovoza 1991 .
Madarska ulaze protest zbog povrede madarskog zracnog prostora od strane zrakoplova JNA.
11. kolovoza 1991 .
Razmjena 10 zarobljenih pripadnika srpskih neregularnih postrojbi za 10 hrvatskih policajaca i civila.
12. kolovoza 1991.
Srpska paravojska puca na lijecnicki tim u Sarvasu kod Osijeka.
13. kolovoza 1991 .
Srpska paravojska otima 1 8 Hrvata iz Orolika i odvodi ih u Srbiju.
Vukovar tucen s broda JNA na Dunavu. Artiljerijski napadi na Osijek i Beli Manastir.
16. kolovoza 1991.
Beogradski kriminalac Zeljko Raznjatovic Arkan preuzima "kontrolu" u Staroj Tenji.
17. kolovoza 1991.
Nakon masakra nad Hrvatima u selu Dalju, pronadeno tijelo hrvatskog novinara Stjepana Penica.
19. kolovoza 1991.
Zrakoplovi JNA bombardiraju Osijek - dvije zene smrtno stradale. Pogodena je osjecka katedrala i industrijski pogoni.
21 . kolovoza 1991.
Jak artiljerijski napad na Osijek i okolna sela, ranjen&127 23 civila. Samoproglaseni voda srpskih terorista Arkar zahtijeva predaju grada u roku od 24 sata.
23. kolovoza 1991.
Madarske vlasti prijete obaranjem zrakoplova JNA ukoliko ponovno povrijede madarski zracni prostor.
24. kolovoza 1991.
Pripadnik ZNG-a Luka Andrijanic srusio nad Borovim Naseljem dva neprijateljska zrakoplova. Nakon niza napada na ovaj dio Vukovara, ZNG je zaprijetila odgovoriti ako se napadi nastave.
26. kolovoza 1991.
JNA i srpske paravojne postrojbe napadaju Vukovar i Kijevo. Nakon artiljerijskih napada i teskog bombardiranja iz zrakoplova, pri cemu su koristene medunarodnim konvencijama zabranjene kazetne bombe, uslijedio je jak pjesacki napad. Kontinuirani napadi potrajati ce cijeli tjedan.
29. kolovoza 1991.
Kako je bilo ocito da se u Vukovaru, sto se tice obrane, dogodilo cudo i da se pokazalo da se moze zaustaviti treca vojna sila u Europi, povjerenik Vlade Republike Hrvatske za opcinu Vukovar Marin Vidic - Bili uspio je dobiti za obranu Vukovara profesionalnog vojnika Milu Dedakovica - Jastreba. Toga dana civili i vecina branitelja napustaju selo Sotin, a tenkovi JNA zauzimaju Vucedol.
2. rujna 1991 .
U nazocnosti celnika mirovne misije EZ-a Hansa Van den Broeka u Beogradu je potpisan dokument o obustavi vatre i uvodenju monitoring misije EZ-a. Dokumente su potpisali predsjednik Predsjednistva Stipe Mesic, premijer Ante Markovic i republicki celnici. Srpsko-crnogorski blok neuspjesno je pokusao sprijeciti potpisivanje dokumenta. Sva potpisana primirja se, na zalost, nikada nece odnositi na Vukovar i tamo se nece primjenjivati.
3. rujna 1991.
Usprkos dogovora o obustavi vatre, cjelodnevni artiljerijski napad na Osijek. Ubijeno je 14 osoba, a 28 ih je ranjeno. Svakodnevno se granatiraju i Vinkovci, posebno iz cetnickog uporista Mirkovaca koje od grada dijeli samo zeljeznicka pruga.
JNA i cetnici okupirali selo Bilje.
Nastavljeni napadi na Vukovar s teritorija Vojvodine.
4. rujna 1991.
Sasvim je ocito da je jugovojska na Vukovaru zapela i stoga se u Generalstabu te vojske odgada sedmodnevna ofanziva za sredinu rujna. U meduvremenu grad se razara s odstojanja.
6. rujna 1991.
U napadima na Osijek ostecena crkva sv. Petra.
7. rujna 1991 .
Hrvatski branitelji Tordinaca, pokraj Vinkovaca, odbijaju napade JNA i srpske paravojske i nanose im teske gubitke. Tordinci su jos od 2. svibnja u poluokruzenju.
10. rujna 1991.
U artiljerijskom napadu JNA na Osijek pogoden djecji vrtic i franjevacki samostan.
12. rujna 1991 .
Na Vinkovce pada preko 500 projektila. Ovaj napad je uslijedio nakon ultimatuma zapovjednika vojarne kapetana Djordevica koji je najavio da ce Vinkovce sravniti sa zemljom.
13. rujna 1991.
Devet civila ubijeno je u napadu tenkova JNA na tvornicu "Borovo" u Vukovaru. Nastavljaju se razarati Vinkovci i Osijek i borbe za zauzimanje vojarni u ovim gradovima.
15. rujna 1991 .
U artiljerijskom napadu srpske paravosjske na osjecku bolnicu ubijene cetri osobe. U Vinkovcima su razarali baroknu jezgru grada, a bolnica je napadana sa svega 400 metara udaljenosti iz Mirkovaca.
16. rujna 1991.
Hrvatski branitelji u Osijeku unistili 10 tenkova JNA. Neprekidni napadi na osjecku bolnicu.
JNA predaje dom JNA u Osijeku hrvatskim snagama.
17. rujna 1991 .
Hrvatske snage borbom zauzele vojarne u Osijeku. Jugovojska napusta Osijek izvlaceci kompletno oruzje, a posebice sa zloglasnog poligona "C". Te ce snage ojacati napade na Vukovar.
18. rujna 1991 .
Hrvatske snage borbom zauzele dvije vojarne i dom JNA u Djakovu.
20. rujna 1991 .
JNA i cetnici napali selo Tovarnik. Tu ce branitelji uspjeti zaustaviti kolonu vozila sa 10.000 vojnika koja se kretala od Beograda i preko Sida se prikljucivala napadima na Hrvatsku. Dva dana kasnije napadnuta je i Ilaca.
21 . rujna 1991 .
Zrakoplovi JNA bombardiraju svoje postrojbe kod Opatovca, 120 vojnika je ubijeno ili ranjeno.
22. rujna 1991 .
Hrvatski predsjednik Tudman i general JNA Kadijevic potpisuju obustavu vatre. Usprkos potpisanog primirja nastavljaju se napadi na hrvatske gradove i sela. Posebice su siloviti napadi na istoku Slavonije i zapadnog Srijema.
24. rujna 1991 .
Zrakoplovi JNA napadaju centar Vinkovaca. U napadu su uz kazetne i fosforne bombe koristeni i projektili s kemisjkim oruzjem (otrovnim plinovima).
26. rulna 1991 .
JNA upucuje ultimatum za predaju sela Lovasa.
28. rujna 1991 .
JNA upucuje ultimatum za predaju sela Bapske.
30. rujna 1991 .
JNA i cetnici potpuno okupirali selo Sotin. Ulazeci u selo zarobljene branitelje su vezali za tenkove i vukli ih za sobom.
1. listopada 1991.
Neprijateljske postrojbe zauzele selo Marince, pa je tako Vukovar upao i u treci obruc i nasao se u potpunom okruzenju. Kod Marinaca su se spojile snage koje su napadale od strane istoka tj. iz Srbije i snage novosadskog i tuzlanskog korpusa.
2 listopada 1991.
JNA i cetnici okupirali selo Ceric.
3. listopada 1991.
Izveden je prvi pokusaj zauzimanja Nustra cime bi u nezavidan polozaj dosli Vinkovci. Neprijatelj odbijen i naneseni su mu veliki gubici.
4 listopada 1991.
U napadima na Vukovar unisteno je oko 100 tenkova i 150 oklopnih vozila. Poginulo je 4200 vojnika JNA i pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, a preko 8000, ih je ranjeno.
JNA napada sela Sarengrad i Bapsku.
5 listopada 1991.
Izveden jos jedan pokusaj da se zauzme selo Nustar. Ovaj put neprijatelj je ostao bez 5 tenkova i 4 oklopna transportera, pa Nustar postaje simbolom uspjesne obrane.
8 listopada 1991.
Glavni tajnik UN-a Javier Perez de Cuellar imenuje Cyrusa Vancea svojim osobnim izaslanikom za prostore bivse Jugoslavije.
10 listopada 1991.
JNA i cetnici okupirali selo Lovas. Izvrsen do tada neviden zlocin nad civilnim pucanstvom.
Srpske oruzane snage pod imenom Teritorijalne obrane Slavonije i zapadnog Srijema pripojene JNA.
12 listopada 1991 .
Raketiranje Vukovara pri pokusaju ulaska u grad humanitarnog konvoja. (Na osnovu dogovora hrvatskih vlasti i JNA humanitarni konvoj predvoden promatracima EZ trebao je biti pusten u grad). Konvoj ce imati vise pokusaja da ude u Vukovar, no to je sve bila igra jugovojske koja je ovaj konvoj koristila za pregrupiranje snaga, a sprijecen je vec uspjesan proboj nasih snaga u Marince.
JNA postavlja ultimatum o predaji Iloka i ulasku jedinica JNA u grad. U Vinkovcima formirano zapovjednistvo Operativne skupine Vukovar Vinkovci -Zupanja kojom zapovijeda Mile Dedakovic - Jastreb.
14 listopada 1991.
JNA i cetnici okupirali selo Opatovac, Mohovo, Sarengrad i Bapsku.
17 listopada 1991.
Eksodus 10.000 hrvatskih izbjeglica iz Iloka i okolnih sela, prisiljenih da se odreknu imovine. Izbjeglice svjedoce o masovnim smaknucima.
18 listopada 1991.
Francuska organizacija "Lijecnici bez granica" dovodi humanitarni konvoj u Vukovar. Pri evakuaciji ranjenika 19. listopada jedno vozilo naislo na minu. Ranjene su dvije medicinske sestre. Evakuirano je 114 teskih ranjenika, dok ih u gradu ostaje jos oko dvije stotine.
25 listopada 1991 .
Zauzeto selo Tordinci koje je i pored potpunog okruzenja odolijevalo napadima gotovo sest mjeseci.
28 listopada 1991.
Zrakoplovstvo JNA bombardiralo kazetnim bombama madarsko selo Barcz. Prosvjedi madarske vlade.
2. studenoga 1991 .
Gubljenjem Lusca obrana Bogdanovaca je potpuno odvojena od obrane Vukovara. Time je nastala opasnost 'cijepanja' Vukovara i razdvajanja obrane samog grada od Borova Naselja, sto bi onda dovelo do pada Vukovara. Topnicka podrska koju je od 12. listopada Vukovar stalno imao sa vinkovackog produzila je obranu grada.
3 studenoga 1991 .
Tri madarska rijecna broda napadnuta na Dunavu minobacackim projektilima srpske paravojske.
6 studenoga 1991.
U okupiranoj Baranji JNA i srpska paravojska provodi pljacku i teroriziranje preostale nesrpske populacije. Jedan od prvih akata samoproglasene srpske vlasti bilo je otpustanje s posla preostalih Hrvata.
10. studenoga 1991.
Izgubljeno selo Bogdanovci, a neprijatelj nad zatecenim civilima vrsi nevideni masakr.
12. studenoga 1991 .
Nastavljaju se napadi na Osijek. Od pocetka napada s osjeckog podrucja u osjecku bolnicu dopremljeno je oko 2600 ranjenika od kojih je 370 umrlo.
15. studenoga 1991 .
Potpisana obustava vatre izmedu predstavnika hrvatske vlade i JNA. Usprkos primirju, nastavljaju se napadi na hrvatske gradove.
17. studenoga 1991 .
JNA i cetnici okupirali selo Nijemce.
18. studenoga 1991 .
Vrhunac napada na Vukovar. Teska razaranja i uzastopni pjesacki napadi. Nakon tri mjeseca otpora hrvatskih branitelja probijena obrana grada. JNA odbija evakuaciju civila i ranjenika iz grada.
19. studenoga 1991 .
Vukovar okupirali JNA i srpske paravojne postrojbe. Masovna smaknuca, pljacka i progon civilnog pucanstva. 260 ranjenika iz vukovarske bolnice odvedeni na farmu Ovcara i strijeljani. Vecina izbjeglica uputila se u slavonske gradove i Zagreb. Oko 450 ranjenika i 2000 izbjeglica odvedeni su u Srbiju. 21. listopada insenacijom price o "ubijenoj" srpskoj djeci u Borovom Selu, koju preuzima agencija Reuter, Srbi pokusavaju medijski prikriti vlastite zlocine pocinjene nakon pada Vukovara.
20. studenoga 1991 .
JNA i cetnici zauzeli selo Ernestovo.
24. studenoga 1991 .
Osijek, Vinkovci i okolna naselja izlozeni neprekidnim artiljerijskim i pjesackim napadima.
JNA i cetnici okupirali selo Laslovo.
5. prosinca 1991.
270 hrvatskih zatocenika - vukovarskih civila oslobodeno je posredstvom Crvenog kriza iz srpskih koncentracijskih logora u Sremskoj Mitrovici, Zrenjaninu i Nisu.
JNA i cetnici protjeruju sve stanovnistvo iz Antunovca. Za posjeta Vinkovcima francuskog ministra za humanitarna pitanja Bernarda Kouchnera i njegove delegacije JNA granatira vinkovacku bolnicu.
8. prosinca 1991 .
Punih pet i pol sati JNA i srpska paravojska granatiraju Osijek.
10. prosinca 1991 .
Na granici Bosne i Hrvatske (Slavonski Samac) razmijenjena 661 Vukovarca za zarobljene srpske vojnike.
19. prosinca 1991 .
Srbi u Kninu proglasavaju podrucja sto su ih okupirali u Hrvatskoj za nezavisnu drzavu "Republiku Srpsku Krajinu".
1992.
2. sijecnja 1992.
U Sarajevu je odrzan sastanak vojnih predstavnika Republike Hrvatske i JNA na kojemu je potpisan sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre.
3. sijecnja 1992.
U Sarajevu potpisan Vanceov plan o prekidu rata u Hrvatskoj i slanju snaga UN-a.
15. sijecnja 1992.
Medunarodno priznanje Republike Hrvatske.
16. veljace 1992.
Uz veliki pritisak Slobodana Milosevica, na tzv. Skupstini u Glini smijenjen voda pobunjenih hrvatskih Srba Milan Babic, a na njegovo mjesto postavljen Goran Hadzic.
18. veljace 1992.
Ministri inozemnih poslova EZ-a usvojili "Deklaraciju o Jugoslaviji".
21 . veljace 1992.
Vijece sigurnosti Rezolucijom br.743, prihvacajuci preporuku novog glavnog tajnika UN-a Butrosa Butrosa Galija i uzimajuci na znanje trazenje jugoslavenske vlade, na razdoblje od 12 mjeseci utemeljuje UNPROFOR za privremeni angazman u zaustavljanju borbi u Hrvatskoj i stvaranje uvjeta sigurnosti i mira.
26. ozujka 1992.
Iz Sarengrada protjerano 170 Hrvata koji su u Slavonski Samac stigli preko Srijemske Race i Brckoga.
7. travnja 1992.
Vijece sigurnosti Rezolucijom br. 749 odobrava potpuno rasporedivanje UNPROFOR-a. Zastitne snage rasporedene na hrvatskim podrucjima pod zastitom UN-a (UNPA) koja su podijeljena u cetiri sektora: Istok, Zapad, Sjever i Jug.
26. travnja 1992.
Srpski pobunjenici srusili toranj katolicke crkve u Aljmasu.
8. svibnja 1992.
Smijenjeno 40 generala jugoslavenske vojske, medu ostalima i Blagoje Adzic.
22. svibnja 1992.
Republika Hrvatska primljena u Organizaciju Ujedinjenih Naroda.
2. kolovoza 1992.
Drugi visestranacki izbori u Hrvatskoj. Pobijedila Hrvatska demokratska zajednica.
1993.
JNA U AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU 1990.-1992. GODINE
JNA U AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU 1990.-1992. GODINE
*
Blokada vojarni nagnala je JNA na ubrzanje planova, jer je prijetila opasnost da se Hrvati domognu teškog oružja i moderne opreme. Što je to značilo za JNA, ilustrira prijetnja Štaba Vrhovne komande OS SFRJ hrvatskom političkom i vojnom vrhovništvu da "za svaki napad i osvojeni objekat Jugoslavenske narodne armije - biće odmah uništen po jedan objekat od vitalnog značaja za Republiku Hrvatsku" i da za "svaki napadnuti i zauzeti garnizon - biće uništeni vitalni objekti grada u kome se garnizon nalazi". Bilo je to ujedno i "upozorenje civilnom stanovništvu da se blagovremeno povuče iz tih naseljenih mesta", prije nego što federalna vojska krene u novu fazu svog djelovanja u Hrvatskoj, stratešku napadnu operaciju. Početak operacije pratila je odluka nepotpunog Predsjedništva SFRJ koje je prešlo "na uslove rada za vrijeme neposredne ratne opasnosti" s kojim ono "preuzima na sebe određene ingerencije Skupštine SFRJ koje se ne može sastati". Po toj odluci "Predsjedništvo SFRJ odlučuje većinom glasova prisutnih članova Predsjedništva SFRJ". Potpredsjednik Predsjedništva dr. Branko Kostić, koji je praktički uzurpirao mjesto predsjednika, nakon te je odluke izjavio da "Predsjedništvo SFRJ neće koristiti vojnu silu da bi nametalo svoju volju bilo kom narodu u Jugoslaviji". Upravo tada je većina vojnog potencijala JNA bila u funkciji nametanja volje političkog i vojnog vrhovništva najbrojnijeg naroda u SFRJ drugom po brojnosti narodu.
S operacijom se počelo krajem rujna, a njezin je cilj bio "poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli, ... ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije". Plan operacije predviđao je da se već uporabljenim sastavima JNA pridoda još petnaest do osamnaest oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada Kopnene vojske. Po priznanju generala armije Veljka Kadijevića, "Ideja manevra sadržala je sledeće osnovne elemente: - potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; - pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška -- Virovitica; Bihać - Karlovac - Zagreb; Knin - Zadar; Mostar - Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehanizovanih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno jakim snagama iz rejona Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar- Split; -nakon dostizanja određenih objekata, obezbe-diti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale jedinice JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske; - za mobilizaciju, pripremu mobilisanih ili domobilisanih jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane pravce upotrebe potrebno je 10 - 15 dana, zavisno od stepena borbene gotovosti jedinice i njene udaljenosti od pravca upotrebe". Savezni sekretar za narodnu obranu general Kadijević u prvim danima operacije otvoreno je objavio da "Armija u ovom trenutku ne želi ništa više osim da uspostavi kontrolu nad kriznim područjima, zaštiti srpsko stanovništvo od progona i uništenja i oslobodi pripadnike JNA i članove njihovih porodica", a da "uslov za to jeste da se poraze ustaške snage".
Predviđenom operacijom Hrvatska je trebala biti ispresijecana i prisiljena na bezuvjetnu predaju i prihvat svih srpskih zahtjeva. No, slab odziv pričuvnika na području 1. i 3. vojne oblasti doveo je u pitanje te zamašne planove. Izlaz iz takvog stanja JNA je pokušala naći prihvaćanjem dobrovoljaca, za što je izrađen i poseban naputak. Po njemu su dobrovoljci izjednačeni s pravima vojnih osoba i vojnih obveznika. Svaki dobrovoljac trebao je ispuniti prijavu kojom se obvezivao na pridržavanje "postojećih saveznih zakona i drugih akata i naređenja koja regulišu odnose i život i rad u Jugoslavenskoj narodnoj armiji". Ona na taj način prihvaća da s njom ratuju razne srpske stranačke paravojne skupine. Zajednički cilj, velika Srbija izbrisao je između njih ideološke razlike i politička opredjeljenja.
*
SLAVONIJA U RATNOJ 1991. GODINI
*
Nakon zauzimanja Baranje, Novosadski korpus glavninu svojih snaga usmjerio je na Vukovar, dok je pomoćnim snagama napadao Osijek. Potporu kopnenim snagama JNA u području Borovo - Vukovar od kraja kolovoza počelo je pružati i Ratno zrakoplovstvo. Vukovar je branila glavnina 4. bojne 3. "A" brigade, pripadnici MUP-a u Vukovaru, postrojbe Narodne zaštite i dijelovi 109. brigade. Obrana Vukovara i Borova Naselja zasnivala se "na kružnoj obrani užeg dijela grada po tzv. sektorima u kojima je zapovjedništvo povjeravano zapovjednicima sektora". Do pred kraj rujna na širem području Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12., 36. i 453. mehanizirane brigade. Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj oklopništva JNA s osloncem na srpska sela u širem području Vukovara i Vinkovaca. Na tim temeljima JNA je stvorila osnovu za djelovanje na pravcima Negoslavci - Sajmište; Borovo Selo - Borovo Naselje i Bršadin - Borovo Naselje. Vojarna JNA u gradu olakšavala je tu zadaću. Cijeli rujan prošao je u pokušajima JNA da zauzme grad. Sredinom rujna ona je uspjela odsjeći grad, a namjera hrvatskih snaga da 18. rujna izvrše proboj nije uspio zbog pojave novih oklopno-mehaniziranih snaga JNA na pravcu Mirkovci - Vukovar - Orolik. U jutarnjim satima 20. rujna Vukovar je ipak deblokiran na pravcu Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar, a branitelji su opskrbljeni vojnom opremom i hranom. Stvoreni "koridor" postao je jedini put koji je povezivao Vukovar s Vinkovcima, a koji su snage ZNG od 25. rujna trebale držati pod nadzorom, s osloncem na Vukovar, Bogdanovce i rijeku Vuku. Od 26. rujna dijelovi 109. brigade i 2. bojne 3. "A" brigade ZNG imale su zadaću obrane koridora na pravcu Marinci- Bogdanovci-Vukovar. Bojna 109. brigade i postojeće snage mjesnih zajednica trebale su braniti crtu Nijemci -Ilača - Lovas od ojačane 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije koja je pristupila pokoravanju hrvatskih sela u istočnim dijelovima općina Vukovar i Vinkovci. To je bio kraj prve faze borbi za Vukovar, u kojoj je vojni vrh Oružanih snaga SFRJ očito držao da se grad može lako osvojiti.
"Operacija Vukovar" počela je 30. rujna, i to se može držati početkom druge faze borbe za grad. Trajala je do sredine listopada, a značajka su joj u prvom redu borbe za koridor Vinkovci - Marinci - Vukovar. Osnovna zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je "blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju". Uz postojeće snage, u borbu je 29. rujna uvedena 211. oklopna brigada iz Niša, a ubrzo i Gardijska motorizirana brigada iz Beograda.
U operaciji osvajanja Vukovara, južno i jugoistočno od snaga Novosadskog korpusa, na pravcu od Sida prema Županji, Vinkovcima i koridoru Vinkovci - Vukovar, sukladno je djelovala elitna postrojba federalne vojske, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. Do 19. rujna na tom je području bila njena 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda i 453. mehanizirana brigada Novosadskog korpusa iz Srijemske Mitrovice. Od 19. rujna na to je područje uvedena 2. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Valjeva sa zadatkom da deblokira vojarne u Vinkovcima. Dolaskom 3. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Požarevca na područja Ilača - Orolik - Čakovci počeo je napad na Vinkovce i pokušaj deblokade vojarne u gradu. Intenzivni pritisak na Vinkovce trajao je do 26. rujna, kad se JNA dogovorno povukla iz gradske vojarne.
Nakon toga je Proleterska gardijska mehanizirana divizija usmjerila pridodanu 252. oklopnu brigadu iz Kraljeva na prometnicu Vinkovci -Vukovar. Početkom listopada Oklopna brigada je izvršila jak pritisak duž crte Marinci - Bogdanovci -Vukovar, uspjevši ući u Marince i prekinuti prometnicu prema Vukovaru. Namjera je bila odsijecanje Vukovara na pravcu Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar. Hrvatske snage (oklopna satnija, dijelovi 3. A i 109. brigade) nisu uspjele otvoriti koridor iz Nuštra prema Vukovaru prvenstveno zbog neodlučnosti časnika i dijela vojnika te slabe organizacije rukovođenja akcijom. Glavni stožer Hrvatske vojske dao je 11. listopada nalog da se srpske snage odbace od puta Vinkovci - Vukovar, da se stvore uvjeti za pružanje pomoći braniteljima i stanovništvu Vukovara i izvrši izvlačenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadaću Operativna zona Osijek ojačana bojnom 1. A brigade, sa 200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG-a i antiterorističkom postrojbom MUP-a iz Zagreba. Pokušaj proboja 13. listopada tek je dijelomice uspio. Prekinut je radi propuštanja humanitranog konvoja koji je JNA privela u vukovarsku vojarnu, a zastoj iskoristila za pojačanje svojih snaga na predviđenoj crti proboja. Zadaću izvlačenja ranjenika iz opsjednutog grada imao je konvoj s medicinskom pomoći koji se 14. listopada vratio iz Vukovara neobavljena posla.
Sredinom listopada stanje u istočnoj Slavoniji bilo je na rubu kaosa. Ulazak oklopno-mehaniziranih snaga JNA na područja općina Vukovar, Vinkovci i Županja izazvao je veliko iseljavanje pučanstva, doveo gotovo do raspada sustava državne vlasti, zamiranje gospodarstva i komunalnih službi, nedjelotvoran rad na mobilizaciji i poslovima obrane. Slično je bilo i na ostalom području Slavonije, posebno oko Osijeka i Nove Gradiške. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je do druge polovine listopada "pacificirala" sela naseljena hrvatskim stanovništvom u istočnim dijelovima općina Vukovar i Vinkovci. Najbolji primjer njezina djelovanja je Ilok, koji je etnički očistila, o čemu svjedoči i "sporazum" potpisan 14. listopada 1991. u Šidu.
Snage ZNG-a i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u cijelosti vezane za obranu, bez operativne pričuve za manevar. Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda alarmantna stanja. Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne do dvije brigade s nekoliko topničkih divizijuna potpore. Te snage Slavonija nije imala i tražene su iz zapadnog dijela Hrvatske i Zagreba. Nove pričuvne brigade HV-a, 130. u Osijeku, 131. u Županji, 132. u Našicama i 136. u Podravskoj Slatini počele su se ustrojavati u drugoj polovici listopada 1991., kao i odred Riječne ratne flotile "Drava" u općinama Osijek, Valpovo i Donji Miholjac. Do 23. listopada 1991. na području OZ Osijek ustrojeno je 12 brigada, od čega 11 pričuvnih. Šest ih je bilo popunjeno, jedna djelomično, a četiri su bile u fazi ustroja i mobilizacije za što im je nedostajalo oko 50% naoružanja i odjeće. U borbenim djelovanjima pet ih je bilo angažirano a dvije su bile slobodne, U operativnoj zoni bilo je nekoliko rodovskih postrojbi ranga bitnica-divizijun i dijelovi 1. ,A" brigade. "'
Po zapovijedi Glavnoga stožera HV, sredinom listopada težište obrane stavljeno je na Vukovar, za čiju je izravnu obranu ustrojena Operativna grupa "Vukovar, Vinkovci i Županja" s pojasom nadležnosti u tim općinama. Odsijecanjem Vukovara, operativne skupine JNA pojačale su pritisak na grad, čiji su branitelji, bez obzira na neusporediv odnos snaga, izdržali još cijeli mjesec dana. Ponovni pokušaj proboja prema Vukovaru 12. i 13. studenog nije uspio. Vukovar je osvojen 18. studenog 1991. snagama Operativne grupe "Sjever" i Operativne grupe "Jug", uz zračnu potporu postrojbe 1. zrakoplovnog korpusa. Operacija je izvedena pod zapovjedništvom 1. vojne oblasti. Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske, od sedam mehaniziranih i dvije oklopne. U borbama je sudjelovala 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija sa svoje tri mehanizirane brigade, 12., 36., 51. i 453. mehanizirana brigada, Gardijska motorizirana brigada, 18. motorizirana brigada, 211. i 252. oklopna brigada. Osim njih sudjelovale su i 20. partizanska divizija, 16. mješovita artiljerijska brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe srbijanske TO iz Srijemske Mitrovice, Kragujevca, dobrovoljačke postrojbe iz Beograda, Novog Sada, Rume, Inđije, Sombora, Smedereva i Smederevske Palanke te Rogatice. Od lokalnih pobunjenih Srba sudjelovale su skupine iz Negoslavaca i Vukovara. Izravnu topničku potporu i prijevoz ljudstva davali su brodovi Riječne ratne flotile.
*
Agresija Srbije na Hrvatsku, koju su 1991. izvele Oružane snage SFRJ, predvođene JNA, težište djelovanja imala je na području Slavonije. Tomu je više razloga. Izravna granica sa Srbijom, povoljan razmještaj postrojbi JNA, koja je u Slavoniji imala glavninu Tuzlanskog korpusa i dva u susjedstvu, neki su od tih razloga. Do sredine rujna 1991. JNA je djelovala s postojećim snagama koje je od svibnja ojačala snagama ekvivalenta oslabljene mehanizirane brigade. Povoljne su se pozicije zauzimale oslanjajući se na pobunjeno srpsko stanovništvo, čija sela postaju oslone točke za brzo djelovanje u etnički miješanim sredinama. Zaposjedanje graničnih mostova na Dunavu u srpnju, gledano s hrvatskoga stajališta, potez je bliži sferi strategije nego taktike. Hrvatska država u tom je vremenu pokrenula proces stvaranja Zbora narodne garde iz pričuvne policije Ministarstva unutarnjih poslova i dijelova Teritorijalne obrane. Proces je bio težak zbog nedostatka nužne vojne opreme i stanja ni rata ni mira. Dio vojne opreme i naoružanja osvojen je presretanjem željezničkih transporta JNA iz Slovenije, što je bila materijalna osnova za prve sukobe i zauzimanja vojarni u rujnu. Napadna operacija JNA u rujnu 1991. dovela je većinu angažiranih snaga JNA u Slavoniju, posebno u istočni dio. Od devet slobodnih mehaniziranih brigada u Slavoniju je dovedeno sedam, a od četiri slobodne oklopne brigade angažirane su tri. Sukob je obilježila Vukovarska bitka. U napadu na Vukovar iscrpljena je napadna moć oklopno-mehaniziranih snaga JNA, koje nakon zauzimanja grada nisu bile u stanju nastaviti borbeno djelovanje na operativno-strateškoj razini. U zapadnoj Slavoniji stanje je bilo još nepovoljnije za napadača, jer je Banjolučki korpus, nakon uspjeha u rujnu i listopadu, natjeran na odsudnu obranu. Uz izniman doprinos koji je Slavonija dala na vojnom polju, podnijela je i najveće ljudske žrtve, kako vojnika tako i civila, polovicu poginulih tijekom 1991. Slavonija je, u agresivnom ratu JNA protiv Republike Hrvatske, pretrpjela golema razaranja, materijalne štete i uništenje gospodarstva.
S vojne točke gledišta događanja u istočnoj Slavoniji, u kojima je bitka za Vukovar ključna, izvrsna su potvrda tvrdnje da je nemoguće pobijediti narod koji brani svoju zemlju. Na širem području općina Vukovar, Vinkovci i Županja branitelj je natjerao ojačanu mehaniziranu diviziju (oko 650 oklopnih borbenih vozila i 15.000 vojnika) da svoje djelovanje svede na obranu prekinutoga puta Vukovar - Vinkovci i potpuno diskreditira jednu od osnovnih značajki oklopništva, pokretljivost. U zapadnoj Slavoniji HV je, nakon zaustavljanja Banjolučkog korpusa, u listopadu počela s oslobodilačkim pothvatima. Na ugroženim pravcima osnivane su operativne skupine čija su zapovjedništva objedinjavala borbena djelovanja lakih brigada i samostalnih postrojbi Borbe su pokazale potpunu inferiornost lokalnih srpskih pobunjeničkih skupina u sukobima s pričuvnim sastavom HV-a, koje su razbijene u operaciji "Otkos". Iskustva OG "Posavina" pokazala su u prvom redu veću borbenu vrijednost prvoustrojenih postrojbi ZNG-a od HV-a, posebno pripadnika 1. ,,A" brigade ZNG-a, koji su bili nositelji napadnih djelovanja na novljanskom pravcu. Na novogradiškom pravcu nositelj je bila 121. brigada HV i 108. brigada ZNG. Također se pokazalo da je najveća borbena vrijednost pričuvnih postrojbi na matičnome području i da se smanjuje udaljavanjem od njega. Ne može se generalizirati, ali očito je da su mobilizirane pričuvne postrojbe HV dovedene u istočnu Slavoniju pokazale velike slabosti. One su dijelom bile i razlog za nedovoljno kvalitetan prihvat od strane Operativne zone Osijek. Sličan je slučaj bio i s postrojbama dovedenim na područje OG "Posavina". U tom je razdoblju Hrvatska vojska, kao vojska u nastajanju, pokazala velike značajke milicijskoga tipa postrojbi, u prvom redu sposobnih za obranu koja je upornim ili iznenadnim napadima JNA s težištem na oklopništvu pokazivala relativno brzo znakove krize. Uspješna protunapadna djelovanja ZNG/HV bila su taktičke razine, kako po cilju tako i po nositelju, i izvodile su ih djelatne postrojbe (1. ,,A" brigada), dragovoljačke postrojbe (108. brigada), ili postrojbe koje su ratovale na svom terenu, stoga posebno motivirane (121. brigada).
Zahvaljujući stavovima nekolicine umirovljenih generala HV-a, u zadnje se vrijeme nametnuo dojam da je onodobni politički vrh Republike Hrvatske spriječio izbijanje Hrvatske vojske na rijeku Savu i odbacivanje Banjolučkog korpusa u Bosnu. Arhivska grada dovodi u pitanje takva stajališta. Operativna zona Bjelovar usporena je i zaustavljena u napadnim djelovanjima zbog srpskih pojačanja koja su stigla u zapadnu Slavoniju, pa je njezin zapovjednik krajem prosinca tražio da snage Operativne skupine "Posavina" "maksimalno pojačaju svoje aktivnosti" na bokove Banjolučkog korpusa, tražeći također od Glavnoga stožera HV snage za pojačanje. Na novljanskom pravcu Operativne skupine "Posavina", 1. "A" brigada ZNG-a bila je na granici svojih mogućnosti s oko 40% ljudstva izbačenog iz stroja, dok je stanje u dvije pričuvne brigade, po ocjeni zapovjednika OG, bilo "zabrinjavajuće". Na novogradiškom pravcu zapovjednik 121. brigade HV (ujedno zapovjednik pravca) 29. prosinca 1991. je, u izvješću Zapovjedništvu Operativne zone Zagreb o stanju u kojem je bila pridodana brigada HV i bojna HV iz Zagreba, predlagao njihovo povlačenje, s tim da automatsko i poluautomatsko oružje ostane i podijeli se domobranima, a da se pravac ojača 123. brigadom HV. Sliku stanja na samome kraju 1991. zaokružuje prešućena procjena Glavnoga stožera HV da je JNA u razdoblju od 24. do 27. prosinca na desnoj obali Save u širem području Brčkog, Bosanskog Samca, Gradačca i Bosanskog Broda koncentrirala tri motorizirane brigade, što je ukazivalo na mogućnost nasilnog prijelaza Tuzlanskog korpusa preko Save radi olakšavanja položaja Banjolučkom korpusu. Prešućuju se i obavještajne dojave o iznimnom pojačanju Banjolučkog korpusa u prosincu. Obavještajni sektor Glavnoga stožera imao je 22. prosinca informaciju daje dan ranije u zapadnu Slavoniju ušla postrojba od 36 tenkova M-84, 28 tenkova T-55, 20 topova i 800 vojnika. Prešućuje se i da je Zapovjedništvo Operativne zone Bjelovar 28. prosinca izvijestilo Glavni stožer HV o borbenom kontaktu s novouvedenim bataljunom Prištinskog korpusa.
Knjiga ratnog zapovjednika OG "Posavina" dobar je primjer slaboga poznavanja protivnika, kako 1991. tako i u vrijeme objavljivanja 1996. Banjolučki korpus je u procjenama za prosinac 1991. sveden na dvije brigade operativne vojske, 16. proletersku motoriziranu i 329. oklopnu, 5. pješačku brigadu, dvije brigade TO i dvije korpusne topničke skupine. U odnosu na stvarno stanje to je bilo tek oko 30% borbenog potencijala Banjolučkog korpusa i pridodanih mu postrojbi.
*
Odgovor Hrvatske
13. Odgovor Hrvatske na primijenjenu strategiju
Daljnje vođenje rata daje prednost onoj strani koja bolje iskoristi vrijeme prijedaha. I tu se hrvatska strategija pokazala uspješnom. Strategijsko je umijeće znati čekati i zadati odlučujući udarac u pravom trenutku (završne operacije Hrvatske vojske). Čekanje u suvremenom poimanju strategije ima izuzetno značenje. Ako je svrha strategije postizavanje ciljeva, koje je utvrdila politika, koristeći što bolje sredstva kojima se raspolaže onda je Hrvatska primijenila razumnu i razložnu strategiju. Prilagodila ju je složaju stvarne situacije. Pored toga na prilagodbu hrvatske strategije utjecali su i slijedeći elementi: hrvatske su oružane snage brojno ojačale, bolje su se naoružale, a mobilizacija se odvijala bez većih problema. Čekajući (dobivajući vrijeme) hrvatsko vrhovništvo je znalo da će do raspada JNA doći po nacionalnoj, ali i drugim osnovicama. Hrvatska je puzajućoj strategiji suprotstavila strategiju neizravnog pristupa u kojoj se vrlo brzo prepoznaje prevladavajuća uloga politike i diplomacije, a potom gospodarstva, tako da je izdržala sve udare u prvoj dionici rata. Ti elementi su, kako je već rečeno, bili značajni za dobivanje na vremenu, kako bi se stvorila vojna sila tehnički toliko opremljena i uvježbana za ostvarivanje vojnih pobjeda (napadne operacije, od taktičke do strategijske razine). Ovdje je značajno podsjetiti na onaj postulat ratnog umijeća koji govori da svakoj određenoj situaciji odgovara jedna određena strategija, koja može biti najbolja u jednom od mogućih stjecaja prilika, a posve loša u drugima.
Mnogo se raspravljalo i raspravlja o tomu kad je trebalo napasti vojarne. Ta operacija u ondašnjim uvjetima (početak rata) strateška je kategorija. Rat se dobiva ili pak gubi na razini strategije, a ne taktike. Može se izgubiti mnogo bitaka a dobiti rat. Za jedan strategijski postupak kao što je napad na vojarne značajno mjesto pripada izboru vremena - kada to uraditi. Kasniji događaji su potvrdili da je to dobro urađeno i da je izbjegnuta pripremljena zamka. Da je napad na vojarne bila zamka, sam Kadijević naznačuje tvrdeći da bi za JNA bilo bolje da je osvajanje vojarni uslijedilo ranije, jer vrijeme nije radilo za njih. Ne upavši u pripremljenu zamku, Hrvatska je mogla spremnije ući u drugu dionicu rata, a da pri tomu ne bude poražena.
14. Simulirani rat
Za bolje razumijevanje vojne opcije velikosrpskog plana, (to se već spominjalo) potrebito je analizirati i rat u Sloveniji i doći do onoga što se u strategiji zove prakseologija - nauk o akciji (djelovanju). Tu je važno načelo koje govori: nije ono što jest, što se vidi, već ono što se ne vidi, a htijenje je da se dogodi.
Prema gledištu JNA svi u Sloveniji odnosili su se prema njima kao prema okupatorskoj vojsci, a ona (tj. JNA) nije mogla niti je htjela ponašati se prema slovenskom narodu kao okupator. Ovdje leži odgovor na još uvijek do kraja nerazjašnjeno pitanje - koja i kakva je bila stvarna namjera JNA u tzv. "slovenskom ratu". Bilo je mnogo naziva tog rata - operetni na primjer. Za Slovence on je svakako najveći koji su vodili i predstavlja njihov nacionalni ponos. Sa stajališta njegovog utjecaja na Hrvatsku uvjetno se može nazvati simulirani rat. Njime se nastojao postići isključivo prikriveni cilj - uvući Hrvatsku. Ima li ovakva postavka utemeljenje? Ima! Nju potvrđuje raščlamba tri moguće (razmatrane) inačice uporabe snaga JNA u tom scenariju. Prva, vojnički poraziti bojne formacije Slovenije, a potom napustiti Sloveniju. Druga, bez dovođenja novih kopnenih snaga uporabom svih raspoloživih snaga ratnog zrakoplovstva nanijeti gubitke infrastrukturi Slovenije i tako je prisiliti na poštivanje odluka saveznih institucija. Treća, koja je i prihvaćena značila je postići političke ciljeve složajnom uporabom političkih sredstava i prijetnjom uporabe vojne sile (JNA), uz stvarnu uporabu koju dozirati sukladno ponašanju slovenske strane. Proturječnost (apsurdnost) prve dvije inačice ne leži samo u činjenici da je u svojoj biti to teroristička uporaba vojne sile, nego u cilju -voditi rat (platiti veliku cijenu) a zatim se povući. Tko postavlja takve strategijske ciljeve? Nitko. To nije čak niti avantura bolesnog vojnog uma.
Treća inačica je realnost: ne samo što je cijena JNA najmanja, nego što ona pokazuje i kako ostvariti prikriveni cilj -uvući Hrvatsku u rat i to onda kada ona vojno nije sprema. Kada je 18. srpnja 1991. donesena odluka da se postrojbe JNA premjeste iz Slovenije "vrhovna komanda" uradila je plan premještaja tako da se pripremila za napadaj na Hrvatsku. Kadijević će napisati kako se s tom mogućnošću računalo i za nju je bio pripremljen odgovor. Taj odgovor je jedinstvena strategijska operacija čiji je cilj bio riješiti sve zadaće koji je JNA imala u Hrvatskoj - okupacija Hrvatske do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag.
*
Pripadajući tipu vojne organizacije ideološka jednakost -sveobuhvatna vojska čija su obilježja: biti nadglednikom države i društva, podcjenjivanje individualnih sposobnosti, vojni dužnosnik predstavlja utjelovljenje uvjerenja, poistov-jećenje sa zapovjednicima (karizma) i politizacija, JNA se mogla preobraziti u srpsku vojnu silu u obje sastavnice: u ideološkom to je ostvareno prihvaćajući ideju "velike Srbije" ili "stvaranje jedinstvene srpske države koja bi obuhvatila cijeli srpski narod s prostora Jugoslavije", a u sveobuhvatnom dijelu to je urađeno na polju jezika, časničkog zbora, preustroja i osmišljenosti uporabe strategijskih grupacija, sve uobličavajući iz strategijske postavke o "naoružanom narodu" - ali samo srpskom. Preoblikovanje JNA, dugotrajno i sustavno, u srpsku imperijalnu silu, promišljanje i vremensko raspoređivanje događaja (radnji, postupaka) ima svoj slijed : (1) strukturno i popunom činiti je što više srpskom a što manje vojskom ostalih naroda, (2) infrastrukturu prilagoditi razmještaju i uporabi snaga prema planu izbijanja na "zapadnu srpsku granicu", (3) organizacijski prilagoditi snage za pacifikaciju prostora i laboratorijski to provjerili prije nego što se javno obznani srpski politički cilj, (4) snage provjeriti u uvjetima izvanrednih prilika, za operativnu uporabu sve to maskirati općom agresijom snaga NATO-a (sindrom neprekidne ugroze), (5) u provedbi plana naglašavati, a i prikazivati vanjskom svijetu, jugoslavensku opciju, a čekati da unutrašnji neprijatelj - razbijač Jugoslavije prvi napadne i onda ga poraziti, i (6) u ratnim uvjetima u završnoj dionici u potpunosti preoblikovati JNA u nekoliko srpskih vojski, s naglaskom na obrani ugroženog srpskog naroda.
Promišljati izvedbu srpske agresije i njezinu pojavnost, znači nastojati spoznati vrijeme i događaje i tako ukloniti dvojbe kada i na koji način je JNA stavljena u funkciju velikosrpske ideje. To je najbolje izraziti na način kako to kažu njezini sami tvoritelji: JNA je predstavljala osnovicu iz koje su formirane tri srpske vojske. To je urađeno, sukladno danim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima, veoma organizirano. Ako je svrha strategije postizanje cilja koji je utvrdila politika, koristeći što bolje sredstva kojima se raspolaže, i ako je ona zbornik saznanja koji se obogaćuje svakim naraštajem, a da istodobno nije ponavljanje otkrivenog, ovisnog o slučajnom iskustvu kroz koje se prošlo, onda ne treba biti iznenađujuće da je Hrvatska našla način kako odgovoriti izazovima i suprotstaviti se velikosrpskim planovima i ulozi koju je u tim planovima imala JNA.
*
OSLOBODILAČKE OPERACIJE HRVATSKE VOJSKE - UVJERLJIVOST VOJNE MOĆI I(ILI) PROMJENA STRATEGIJSKOG ODNOSA
Strategijska ravnoteža na južnoeuropskim prostorima (prostor bivše Jugoslavije) bila je skrivena (potajna) do Bljeska i Oluje i nije bila mjerljiva na terenu. Uslijedile su i operacije Hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini. To je primjer kako se primjena vojne sile koristi za promjenu strategijskog odnosa koji je mjerljiv, a što će pomoći i u postizanju političkih ciljeva..
Ova postavka analizirat će se u inozemnim osvrtima i gledištima, srpskim (neprijateljskim) i vlastitim sredstvima priopćavanja i stručnim časopisima. Razlog takvog pristupa predmetu istraživanja (analize) je cjelovitost sagledavanja djelotvornosti Hrvatske vojske u završnim operacijama i traganje za odgovorom kako i u kolikoj mjeri je primijenjen suvremeni vojni nauk (doktrina) i na koji načinje promijenjen strategijski odnos i uspostavljena ravnoteža (balans) snaga. Dakle, u ovom poglavlju će se pokušati odgovoriti koja je to zajednička potka, kako bi se uočilo kako je Hrvatska ostvarila ne samo strategijsku pobjedu, kojom je vratila svoja područja, nego je i dovela do moralnog raspada protivnika, dostatnog za primoravanje prihvaćanja uvjeta koji mu se žele nametnuti - Daytonski i Zagrebačko-erdutski sporazum.
Problem u obliku odvojenosti: završne operacije Hrvatske vojske su strategijski preokret ili ta ista vojska ni(je) uvjerljiva vojna sila. A posteriori, Oluju razmatraju svi analitičari vojni i nevojni bez obzira na pobude i(ili) politička opredjeljenja u smislu podržavanja ili "osporavanja". O njoj se piše, govori, raspravlja, ona je obrazac uspješnog ratnog umijeća ili nepotreban rizičan ratni pothvat, ali ona je tu među nama i među njima, i htjeli to ili ne, ona je postala odrednica. Oluji je potreban prilagodljiv i izdvojen pristup. Unatoč tomu što je uspjeh operacija Hrvatske vojske nedvojben, u razmatranju unutrašnjih i vanjskih čimbenika - koje se također moraju izdvojeno razmotriti (raščlaniti), njihov utjecaj na razdvojenost gledanja, objektivno, nije istoznačan, kako po pristupu, tako ni po kakvoći i dubini razumljivosti. Zbog toga, a iz načelnih stavova, raščlamba o Oluji temeljit će se na objavljenim napisima: (a) stranih analitičara, novinara, glasnogovornika i političara, (b) neprijateljskih vojnih i civilnih dužnosnika i onih koji su im bliski u zamisli "velike Srbije", (c) vlastitih sredstava priopćavanja. Takvim pristupom, analizom sadržaja, usporednom raščlambom i sintezom može se doći do pouzdanijih i vjerodostojnih odgovora na pitanja koja su postavljena. Način pristupa i metodološka uvažajnost daju da se već u polaznim postavkama u traganju za odgovorima ostvari bolji uvid ili, pak, izbjegnu grublje grješke u prosudbi utjecaja čimbenika, te obujma i dubine izvedenih operacija. U traženju pouzdanijih i svrsishodnijih odgovora neće se obrazlagati tijek operacija, već će se, polaziti od toga da su one datost. Obrazložit ćemo samo ono što je u izravnoj svezi s naznačenim problemima - promijenjeni strategijski odnos na ovim prostorima i da su operacije vođene po suvremenom nauku (doktrini) što daje uvjerljivost vojne moći onoj strani koja je to sposobna izvesti.
Primjena strategije u agresiji na Hrvatsku
Primjena strategije u agresiji na Hrvatsku
Štab Vrhovne komade, ili velikosrpski vojni establishment 12.-15. ožujka 1991. godine traži od Predsjedništva SFRJ uvođenje izvanrednog stanja u cijeloj Jugoslaviji i uporabu JNA. Kad taj prijedlog nije usvojen, JNA odlučuje da se primjene oni planovi izvanrednog stanja o kojima je govorio general Blagoje Adžić, "o zaštiti srpskog naroda i da mu se pomogne za obranu". Uvertira za uvođenje izvanrednog stanja imala je uprizorenje 9. ožujka na beogradskim ulicama kada je JNA izašla radi smirivanja stanja. Ako je to "urađeno" u Beogradu onda nema razloga da se to ne provede i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Kosovo 1981. godine, Kosovo 1987. godine i Beograd 1991. dio su jednog te istog plana, kako proizvesti kaos, potom proglasiti izvanredno stanje, a onda uporabiti oružanu silu. Cilj beogradskih događanja u ožujku 1991. nije bilo rušenje Miloševića nego naprotiv inducirani i usmjeravan kaos za izvanredno stanje i pacifikaciju bivše Jugoslavije radi stvaranja "velike Srbije".
Strategijska napadna operacija u ratu protiv Hrvatske primijenjena je u dva stupnja. Prvi, je podrazumijevao osvajanje ključnih točaka: Zadar, Dubrovnik, Karlovac, Sisak, Pakrac, Osijek i Vukovar. JNA ima zadaću ostvariti tempo napada na glavnim prometnicama složajem pješačko-tankovskih udara, uz potporu topništva, uništavanje civilnih objekata i infrastrukture na cijelom području Hrvatske, mornarica provesti pomorsku, a zrakoplovstvo zračnu blokadu. Cilj, zamisao i plan JNA polazio je od preinačene uloge JNA u odnosu na ulogu utvrđenu Ustavom SFRJ. U ovoj fazi oružanih sukoba (čitaj agresije) JNA "štiti" Srbe u Hrvatskoj od napada hrvatskih oružanih formacija i omogućava im da srede vojno organiziranje za "obranu", ali u biti za napad. Istodobno odvija se završna priprema JNA za rat protiv Hrvatske, kada Hrvatska, kako kaže Kadijević, počne rat protiv JNA. Zadaću provesti u okviru sprječavanja međunacionalnih sukoba kako ju je Predsjedništvo SFRJ svojom odlukom uobličilo. Generalštab će za provedbu postavljene zadaće planski ojačati postrojbe JNA u Hrvatskoj i oko Hrvatske (Bosna i Hercegovina i Slovenija). Imat će dvije vrste postrojbi. Veći broj oklopno-mehaniziranih snaga, jačine od satnije do bojne, smjestit će što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo djelovati (intervenirati). Odgovarajući broj oklopno-mehaniziranih snaga brigadnog sastava postavit će na stožerne točke (težišta) u Hrvatskoj i oko Hrvatske (pretežito u BiH) da se mogu uporabiti za veće intervencije.
Ovdje se vidi ona strategijska postavka operativnog rasporeda snaga koju je generalštab JNA naznačio, a potom i general Radovan Radinović znanstveno uobličio u svoj generalskoj radnji kao bitka u prostoru. Prema gledanju generalštaba JNA je ostvarila svoje ciljeve u ovoj fazi prve dionice rata protiv Hrvatske: "zaštitila" srpsko pučanstvo; pomogla i omogućila mu da se vojnički, a i politički pripremi za događaje koji će slijediti, što su Srbi prema Kadijeviću doista i učinili. Hrvatska nije ostvarila potpunu vlast na cjelovitom prostoru zbog uloge koju je igrala JNA. I ne samo to, Hrvatskoj je postalo jasno da taj cilj neće nikada ostvariti sve dok je JNA tu. U drugoj fazi prve dionici rata uporabu snaga JNA u Hrvatskoj "za obranu Srba" nije se moglo, iz opće zamisli, više provoditi po modelu "sprječavanja međunacionalnih sukoba". Moralo se pričekati "otvoreni napad" Hrvatske, tako da on bude vidljiv za sve, da se nedvojbeno vidi tko je napadač, a tko branitelj, tko nameće rat, a tek onda uzvratiti udarac.
Glavna zamisao na kojima su razrađeni planovi uporabe JNA u vremenu od 1986. do 1990. godine, na cijelom jugoslavenskom prostoru bila je: potpuno poraziti hrvatsku vojsku ako situacija dozvoli, ali obvezno u mjeri koja će omogućiti ostvarivanje postavljenih ciljeva. Ti ciljevi za JNA su: ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim pobunjenicima, i omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije; a pri tomu posebno obratiti pozornost da će uloga Srba u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini. Tomu se prilagođava novi raspored snaga JNA.
Strategijski plan okupacije Hrvatske je pripreman dugoročno, sjenovito, zamaskirano, a punih pet godina (1985-1989) i pokusno provjeravan. Bit će obznanjen tek 1993. godine od strane samog njegovog provoditelja (generala Veljka Kadijevića), a koji će prije njegove primjene razoružati Hrvatsku, oduzimajući oružje njezine teritorijalne obrane. U predvečerje ostvarivanja i primjene plana, Generalštab oružanih snaga SFRJ izdat će Upustvo za uporabu strategijskih grupacija kojim se određuje kako će one izvoditi operacije.
Stvarni operacionalizirani plan (strategijska napadna operacija) glasio je: Strategijsku zadaću provesti u dvije dionice. U prvoj, pretežito protuudarima taktičkog značenja na više smjerova dok se Hrvatska jače ne uključi (napadne vojarne), uz pojačano organiziranje i pripremanje srpskih pobunjenika; a u drugoj, jedinstvenom strategijskom napadnom operacijom poraziti hrvatsku vojsku i provesti postavljene zadaće.(slika 8.)
Slika 8:-Plan strategijske napadne operacije u agresiji na Hrvatsku. Operacijska osnovica razvoja srpskih snaga za napad na Hrvatsku je prostor susjedne države Bosne i Hercegovine
(
Zamisao manevra snaga:
(1) potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i mora;
(2) pravce napada glavnih snaga što neposrednije vezati za "oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj" i zbornih mjes ta (vojarni) JNA u dubini hrvatskog prostora. U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška -Virovitica, Bihać - Karlovac - Zagreb, Knin - Zadar, Mostar - Split. Najjačom grupacijom oklopno mehaniziranih snaga zauzeti istočnu Slavoniju, a potom brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno prema granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi -Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna, izbiti u dolinu Neretve i na taj način sudjelovati sa snagama koje nastupaju na pravcu Mostar - Split;
(3) nakon dostizanja određenih objekata (stožernih toča ka), osigurati i držati "granicu srpske krajine" u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske;
(4) za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili domobi-liziranih postrojbi kao i za njihovo dovođenje na plani rane pravce uporabe potrebno je 10-15 dana, ovisno od stupnja borbene spremnosti postrojbi i njihove udaljenosti od pravca uporabe.
Prema srpskim gledanjima glavne zadaće preoblikovanog plana u prvoj dionici rata su ostvarene:
(1) jedna trećina Hrvatske gdje živi pretežito srpsko pučanstvo je "oslobođena";
(2) borbom je izgrađena vojska "krajine", koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom;
(3) JNA je povukla svoje glavne borbene efektive iz Hrvatske i razmjestila ih tako da odgovaraju budućim zadaćama (rat protiv Bosne i Hercegovine).
Ovakvi zaključci su dosta realni, osim općeg koji govori kako je Hrvatska prihvatila Vanceov plan zato što je izgubila rat. Hrvatska ne samo što nije izgubila, nego naprotiv, dobila je ovu prvu dionicu rata". Strategija je tu neumoljiva, pobjednik rata je onaj, koji onemogući neprijatelju da ostvari svoj postavljeni strategijski cilj. Postavljeni strategijski cilj JNA bio je - poraziti hrvatsku vojsku i izbiti na slovensku granicu. On nije ostvaren niti u prvom niti u drugom dijelu prve dionice rata.
