Image Hosted by ImageShack.us

1. Sex appeal is fifty percent what you've got and fifty percent what people think you've got.

2. If you haven't cried, your eyes can't be beautiful.

3. Everything you see I owe to spaghetti.

Sophia Loren


Sluša se...


Image Hosted by ImageShack.us








Čita se...


Image Hosted by ImageShack.us

Dan Brown – The Lost Symbol

Deborah Rodriguez - Kabulska škola za ljepotu

P.C Cast – The house of Night series

Trudi Canavan – The Black Magician trilogy, The Age of the Five, The Magicians Apprentice

L.J. Smith – The Vampire Diaries





I just don't care if it's real...
četvrtak, 05.03.2009.

"...That won't change how it feels..."



Posljednjih 366 dana je bilo, najblaže rečeno, jedna luda vožnja u prvoj kabini "vlaka smrti". Iskreno se ne sjećam kad sam se ovoliko osjećala zadovoljno sama sa sobom, pomirena i usredotočena na svoju vlastitu glavu, samo svoj osjećaj sreće i uspjeha. I bilo je krajnje vrijeme da postavim prioritet same sebe samoj sebi.

A možda se sve samo dobro posložilo. Kažu da je tijelo pametnije od pameti. Ako je tako onda je moje stvarno imalo puno toga za reći. Teška bolest, kratki živci, neispavane oči, prenapučen mozak... bilo je samo pitanje vremena. Ali znate što? Nije mi žao niti trena provedena u bolnici sad kad znam sve što znam. Istina, lako se sad samodopadno i sveznalo smješkati. Godi egu više nego dijamanti na poklon. Divotica!

I što je najbolje, nisam morala niti prstom maknuti, nisam morala nahuškati pse na svoje glupe aždaje... Samo sam trebala mudro šutiti među statistima dok se svinje pokušavaju poubijati za šačicu bisera... Zlurado se smješkati tuđoj nesreći. Jer sam zaslužila pravo na taj smijeh. Krvlju, znojem, izgubljenim živcima i vlastitim zdravljem. Živio kapitalizam rofl

No, prijeđimo na vedrije teme... Položila sam najteži ispit. Iz prvog pokušaja, na prvom roku, pred najstrožom komisijom koja presuđuje o sudbini moje buduće struke. Moram li reći koliko sam ponosna na svoj uspjeh? Koliko se moćno osjećam? Koliko mi je ovo trebalo, koliko sam to željela, koliko sam sad jača i da ne spominjem obrazovanija? Osjećaj je... kao zvuk uklapanja dvaju prava komadića slagalice.

Još malo pa ću biti stara 1/4 stoljeća. The big 25! Mislim da ću si priuštiti nešto spektakularno... Samo da otkrijem što bi to moglo biti fino Bila sam dobra, ma i više nego dobra! Nisam ludovala sa karticama, polagala sam sve u roku, bila primjer ženskog čeljadeta koje se brine o svojim ukućanima... Zaslužila sam da si dam oduška. U najgorem slučaju možda zapalim napokon svojim novim sexy autićem za Zagreb.

Kad sam već u kontinentalnom dijelu države, taman sam sam se vratila iz Zagreba. Čisto društveni posjet, napokon! I dok sam šetala s mojom omiljenom šoping asistenticom, pojadale smo se jedna drugoj koliko falimo jedna drugoj. Neka prijateljstva jednostavno ne možeš rekreirati jer se dogode u određenom razdoblju odrastanja i razvitka pa srastete zajedno kao jedno. To što smo sada 370tak kilometara udaljene pa se viđamo svako par mjeseci kad neka od nas naleti u obitavalište ove druge ne znači nam ništa po pitanje bliskosti. Samo je nekad tužno što nismo jedna uz drugu kad npr. Ona kuha u strahu da ne ubije nekog ili ne obistini svoj nadimak "sigurna glad u kući" ili ja trebam nekog da me podnosti dok šnjofam sapune u Lushu. Btw gdje je nestao Lush sa Narodnog trga u Splitu?

Par dana je jedva bilo dovoljno da pokrijem minus na računu našeg druženja. Dani u đipanju po raznim mallovima i knjižarama ( ponosan sam vlasnih Twilight sage na engleskom jeziku i već ga drugi put fanatički seciram danju i noću cerek ), noći u igranju GTA ( Grand Theft Auto ) s njenom "boljom" polovicom, mojim dragim najboljim prijateljem koji je zbog mene ostao doma na "bolovanju" kako ja jadna nebi bila sama dok Ona radi. Bili vam bilo čudno da kažem da smo prijepodneva provodili gledajući crtiće tipa Clone wars, brojeći rotore na putu od Maksimira do Šalate i pokušavajući napraviti što više krugova oko istih prije nego nas policija ne kazni? A onda se natjecali tko može duže i brže voziti u rikverc u jednosmjernoj ulici koja vodi do njihovog stana... lud

Veliki Jebač... Naš odnos je posao dublji. Ne na način koji se možda očekuje od ljudi koji se druže zadnjih skoro 4 godine, ali kvalitetniji po pitanju samog druženja. Sex tu ne igra nikakvu ulogu. Gotovo da ga i nema. I to me uopće ne smeta. Činjenica da napokon imam koga vući po muzejima, galerijama, izložbama i nakon toga opaliti dobru partiju dentalne vježbe uhh koja uživancija! Najsexualniji dodir je bio u Muzeju grada Splita, u prostoriji prepunoj posjetitelja koji su slušali vrlo loše vođenje profesorice povijesti ( dok sam ja cvjetala od sreće što sve znam bolje od nje ), kada mi je svojom ogromnom rukom stisnuo lijevi guz uz usne izvijene u zločesti cerek. Trebam li reći da sam skoro opalila bakicu koja je taman prolazila iza mojih leđa dok nisam skužila čija je to ruka na mom panoramskom dupetu? Za kaznu me vodio na pizzu sa svježom paprikom koju oboje volimo. Teške li kazne naughty

Počeli smo gledat filmove zajedno. Čak si i kuhamo kad nema Imelde. Uglavnom on pun povjerenja sjedi na suvozačkom sjedlu dok ja ispuštam ventile u svom omiljenom stilu vožnje gradom u gluho doba noći kad samo još nekolicina nabrijanih pila krstari gradom u nadi da će naći nekoga za igru Run and Hide po uskim uličicama našeg grada. I tad se vozimo dok ne ostanemo na ispušnim plinovima. I sve me to zadovoljava kao nikad. On me smatra jednom od najboljih žena vozača i ja mu vjerujem jer je čovjek profesioalni vozač. I jer bi rijetko koji muškarac pustio ženu da vozi ako joj apsolutno ne vjeruje. Bar što se tiče njene sposobnosti upravljanja vozilom od tolike sume konjskih grla.

Osobno mrzim vrućinu. On mrzi hladnoću. Zbog njega moram upaliti grijanje u autu na maximum što ja nikad ne radim. Meni i po cičoj zimi radi hlađenje. Ja sam toplokrvi stvor, sunce! Eventualno ako je upeko minus ugasim klimu i otvorim prozore. Kao kompromis on obuče polarnu parku, a ja dođem u majci bez rukava.

Jedino je postao skeptičan zbog mog nedavnog izbora glazbe. Blues, rock, ponekad r'n'b uglavnom vladaju mojim cd playerom. Otkako sam u Twilight frame of mind-u... jednom riječju - Muse. Neću debatirati što im riječi pjesama nisu pretjerano elokventne, bar ne u stilu njegovih omiljenih bendova tipa Metallica ili Iron Maiden ( a i ja ih uvijek nađem ), ali mi nešto u sferi same melodije paše kad želim da pedala gasa dotakne tlo...

Sve u svemu sviđa mi se mjesto na kojem se nalazimo. Prijatelji. Ako ikad zatrebam pažnju na fizički način, tu je. Ako trebam pratitelja u svojim lutanjima po društvenim događajima, tu je. Jedino što od njega ne mogu očekivati, a i ne želim više, jest ljubav. TO je zatvorena tema koju više nema namjere pokretat. Nisam onako manijakalno gladna ljubavi kao prije 4 godine. Vrijeme je stvarno učinilo svoje. Postala sam samodostatna. Zadovoljna s ovim što imam. I više mi nije koma vidit zaljubljene parove. Čak ih mogu i gledat s veseljem, gotovo kao neku Meštrovićevu skulpturu... Kao spomenik ljepoti osjećaja.

Nisam se operirala od želje za ljubavlju, ne to nikada. Samo sam u miru sa situacijom kakva sada stoji. Ne čekam ljubav da počnem živjeti. Živim sada. S kartama koje sad imam, ne čekajuć neko bolje djeljenje. Bez iracionalnih želja. Ok, možda samo jednom - da jednog dana moja bolja polovica bude viša od mene rofl

"... Chase your dreams away
Glass needles in the hay
The sun forgives the clouds
You are my holy shroud

I just don't care if it's real
That won't change how it feels..."


| 23:59 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se