Image Hosted by ImageShack.us

1. Sex appeal is fifty percent what you've got and fifty percent what people think you've got.

2. If you haven't cried, your eyes can't be beautiful.

3. Everything you see I owe to spaghetti.

Sophia Loren


Sluša se...


Image Hosted by ImageShack.us








Čita se...


Image Hosted by ImageShack.us

Dan Brown – The Lost Symbol

Deborah Rodriguez - Kabulska škola za ljepotu

P.C Cast – The house of Night series

Trudi Canavan – The Black Magician trilogy, The Age of the Five, The Magicians Apprentice

L.J. Smith – The Vampire Diaries





Ubojite ( romantične ) misli
utorak, 12.01.2010.
Image Hosted by ImageShack.us




Mic po mic, zamjenila sam noć za dan. U 3 ujutro još samo ja i neke ljupke ptičice pjevušimo svoje pjesmice, ptičice koje bi da spavam u normalnoj smjeni htjela streljat zbog tog prpošnog cvrkutanja u pola noći. Ne, sad osluškujem konverzaciju malih pjevica dok se bavim inim budalaštinama jer ruku na srce, čime se čovjek i može bavit u 3 ujutro da je produktivno, a da nije sex?

Priznat ću vam svoju najtajniju tajnu. Svako toliko doleti mi iz povećeg dupeta u glavicu pomisao o vjenčanju. Ne, ne udajem se. Nemam nikog. Samo ćuka u glavi koji mi povremeno dobaci felšu u obliku misli koje mi nisu karakteristične.

Istina ne znam koju veličinu prstena zahtjevaju moji prstići, ali znam kakav želim. Cartier, Tiffany, Blvgari, Harry Winston... Moje omiljene stanice za škicanje istog. Branit ću se neuračunljivošću, hvala lijepo.
Mislim da ne postoji žensko čeljade na svijetu koje nije bar u predškolsko doba maštalo o vjenčanju i popratnim pojavama. To što je mene to sad spopalo... možda je to znak da i nisam toliko inteligentna koliko sam mislila. Odsad pa na dalje branim se šutnjom kad me budu pitali o braku jer izjava kako se ne planiram udavati očito nije baš među mojih top 5. najpametnijih.

No, vratimo se mi na moju najtajniju tajnu. Sve sam zamislila! Ne samo vjenčanicu, prstenje i mladoženju ( ne samog čovjeka, već naravno nedostižni ideal ležernog, ali dominantnog tipa odjevenog u najlaganije bijele lanene hlače i košulju čije rukave je nemarno zavrnuo do laktova – i ništa više ) već i samo mjesto, ljude, godišnje doba, dan i vremenske uvijete...

Otok, ljeto u doba one najveće žege kada sunce sprži svaku pomisao na rad i ostavlja samo želju za ljenčarenjem... Popodne, kad još ima dovoljno sunca da ostavi na koži osjećaj upijanja zraka, da se osjećam kao solarna ploča dok ležim na mulu, mokre kose, slanih kapljica koje kapaju i prave slane tragove po koži... Sve bijelo, plavo i zeleno, stopljeno u pejsaž, lica oslobođena užeglog osjećaja šminke, bose noge i lepršavi materijali, najveći ures – čista, oprana kosa.

Mali, tihi obred u pratnji 20tak ljudi, samo oni koji nas vole unatoč svim našim manama. Izrečeno da s pogledom na mille naves, dok nas pogledima bodre naši prijatelji na plaži uz mul. Bacanje buketa u more poželjnim udavačama nek se izbore za svoju sreću dok mladenci skaču s mula u novi zajednički život.

I kao početak novog života, večera uz svijeće i ples, muzika samo kulisa dobrom raspoloženju, dobroj spizi, dobroj ćakuli i smijehu, dobrim ljudima i neopterećenom vjenčanju.

Nekad tako sjednem i zamislim se, bilo bi to baš grozno propustiti. Ne osjetiti tu neku magiju dana, ne osjetiti promjenu ljudi iz dvaju jedinki u bračni par. Da, ali onda se sjetim jedne meni drage djevojke koja se silno veselila tom svom vjenčanju, da bi ga na kraju u vrtlogu živaca, gostiju, rodbine, Murhyjeve nemilosrdne ruke i svoje nesvjestice uzrokovane čitavim tim mixom, jedva i doživila. San o magičnom danu odnesen samim ostvarenjem dana. I srce me boli zbog nje jer joj se nije ispunio san o vjenčanju iz snova, mada se ono i dogodilo, ona je jedva bila svjesna toga.

Preostaje mi samo moja mašta, bar za sad. U njoj ne moram platiti račun nakon tog pira. U njoj se haljina neće uništiti nakon što skočim u njoj u more i nekim čudom je ponovno suha nakon tog skoka i izdrži sve do ponoći. U njoj sam dovoljno lijepa da mi ne treba šminka, a tucanik br. 2. me ne bode dok koračam po njemu prema impromtu oltaru/mulu.

Mašta može svašta. Čak i mene udati...

| 21:53 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |


Kad bi Bog rešio da...
utorak, 08.09.2009.

... sebi skući kućicu, skućio bi je u mom zavičaju! - Radovan III

Image Hosted by ImageShack.us



Ja sam sasvim ok. Simpatično ok. 98% simetrična. Barem u odnosu na stanje od prije par mjeseci. Sasvim simpatično ok. The beginning! rofl

Čitavo ljeto sam provela u Splitu. Izuzev jednog tako prekratkog izleta u Zagreb za rođendan gdje nisam potrošila ništa ( koja uvreda našoj metropoli, nisam se mogla prepoznat, Imelde mi! ), odgulila sam 3 mjeseca na dnevnoj rutini kuvanja ručka, pranja veša, pranja podova i izvođenja psa. More vidila nisam! Jedina sam bijela jedinka u ovom bajnom gradu na Jadranu. Ali... Doctors orders cry

Tako sam se radovala pozivu koji je stigao u krivo vrijeme i pustolovini u koju smo se trebali upustiti brat i ja. Pogađate?! Zajeb. Prvo su me pogodile sve proslave odavde do Đerdapa, radovi na cestama, ledeni potop usred kolovoza, uzaludna potraga za pekarom otvorenom u nedjelju navečer u Bosni, plaćanje čitavom lepezom valuta da bi na kraju zaglavila zaključana u stanu negdje u Filmskom Gradu ( jer "pater familijaris" ima samo jedan set ključeva ) dok je brat servisirao auto.

btw servis za auto je tri put jeftiniji u Srbiji nego kod nas. Što valjda proizlazi iz malih plaća - u što ja osobno ne vjerujem. Jer! Sam nabasala u jednoj od rijetkih posjeta marketu da je Zewa papir 8 + 2 gotovo 50 kuna! Najjeftiniji je npr. 15 kuna al tog i da kupiš 20 rola nebi ti bilo dovoljno da 2 put obrišeš dupe.

Dobri stari srpski ( lički i slavonski također ) običaj nalaže da se loče dok imaš ijednu funkcionirajuću stanicu jetre, ždere dok te ne počnu zamjenjivat za trudnicu i sjediš po kućama dok ima svega iz prve dvije stavke. I to je egzotično i zanimljivo prva 3 dana. Trenutak kad se Dalmatinci pogledaju preko stola i zavape za blitvom je znak da je vrag odnio šalu.
Non-alkosi kao ja su općenito loše prihvaćeni u društvu. Dodajte ne to moju nesklonost duhanskim proizvodima, pustinjački karakter i tendenciju da mi ljudi postavljaju glupa pitanja a ja im iskreno odgovaram i dobijete...? Internacionalni familijarni konflikt! Jeeeeeej ja!

- Dalmatinka, bi li ti ovdje volila živit? - pod ovdje se mislilo na Beograd. Žena koja mi je postavila pitanje očito je mislila da sam ja još dijete kojem fali otac do te mjere da bi preselila u drugu državu, ostavila sve što imam i došla na ništa. Ličanka. Samo ličani mogu imati tako debilne ideje. Samo ličani mogu napustiti svoj kraj, smatrajući se Srbima, smatrajući svoje korjene iz 16. stoljeća suvremenima i totalno zanemariti sve što su otad postali. Samo ličani mogu doći u zemlju koju smatraju svojom i ostati ono što su bili do tad - ličani.


Za Beograd me veže jedan grob, jedan roditelj nakon čije smrti više neću nikad doći u taj grad osim da položim cvijet i zapalim svijeću. Nemam ništa da nazovem svojim.
Zbog države sigurno ne bih išla. Infrastruktura im je 10 puta jadnija od naše, kod njih nema na cesti rupa, ne to su jame! Korumpiranost lječnika je takva da mi se naši čine pošteni. Cigana ima na vagone, naši Romi su civilizirani i čisti, a mislim da u Splitu više nema nijedan koji prosi. Standard je toliko nizak da se Hrvatska čini prava Amerika.

Moram li reći da je naljutio kad sam rekla da nebi ni u bunilu tu živjela?

I tako je počeo moj tjedan preseravanja s roditeljem koji ne zaslužuje da mu se obraćam imenicom kojom ipak upotrijebim. Dotakli smo se moje kilaže - opetovano. Mojih izraza - on kaže gepek, ja portapak. On viršle, ja hrenovke. Pa tako u krug i ne popuštamo dok ja ne spomenem odlazak, namjerno jer mu je to bolna točka, pa se primiri do sljedećeg alkohola. I ja da s tim živim? Zar ja djelujem kao da mi fali toliko dasaka u glavi?

Nemam se namjeru ispričavati osobi koja bi me trebala na koljenima moliti oprost za 20 godina deprivacije roditelja kakvog sva djeca imaju. Niti za jednu stavku sebe kakva jesam jer nije ničime sudjelovao u mom stvaranju nakon što je posijao sjeme, a to zna svaki dripac. Otac je osoba koja je uz dijete, odgaja ga, strepi i raduje se za njega. Ne osoba koja misli da ima prava da određuje nešto samo zato jer je odradio biološki dio. Poserem ti se ja na takvog roditelja.

Sve što jesam, sve što znam, sve što sam postigla i što ću još postići... Dugujem majci. Osobi koja je dala sve, učinila sve i još više, a uz sve to izgledajuć savršeno sređeno, mojoj Imeldi, zmajici kakve nema i nikad prije nije bilo i neće biti, ženi koja je prkosila svemu i svima za ono što je znala da je najvažnije - njezina djeca.

Ono što moj otac nikad neće naučiti, a ja nemam strpljenja da ga učim sad kad je naprdio toliko godina, nešto što su ga trebali naučiti njegovi roditelji, pokoj im duši, ali usrali su ga totalno, jest da je zadaća oba roditelja biti uz svoju djecu. Umrijet će neznalica, a onda će mu suditi pametniji od mene.

Unatoč 14-satnom povratku ( izvukla sam se na prosvjed ratara i kupila kartu za prvi bus doma ) nikad se sretnija nisam vratila kući. Svome domu, svome autu, svom krevetu, svojim marketima i odličnom izboru namirnica, internetu, ljepoti cesta i mirisu mora, nezasitno lutajući od jednog do drugog kao pregladnjeli putnik.

Da odem iz svog grada? Da napustim svoju baštinu? Svoju obitelj, svoj život? Lud čovjek bi samo mogao napustiti sve ovo bogatstvo koje ovdje imam. A to što mi je roditelj par stotina kilometara daleko? Neka ga tamo. Više se volimo na daljinu wave

I zato sam kao neku svoju mantru za povratak kući zadnjih pola sata puta kad se već nazire Split sa Klisa pjevala Oliverovu Ar'ju...

"Evo san se vrati
lipi grade moj
na kontrade pune sunca
da me projde nespokoj

Evo san se vrati
lipi grade moj
na skaline mog ditinjstva
u mirisni perivoj

Ar'ja, ća mi dušu kripi
Ar'ja, ća je dišen ja
Ar'ja, ća mi tilo liči
Ar'ja, di liberta

Evo sam ti doša
Sveti Duje moj
doni san ti pismu svoju
ti joj podaj blagoslov

Neka miljun mandolina
ovu pismu zakanta
jer lipoton tvojon
ja san inkantan..."



| 00:58 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |


Diži sidro počela je đita
utorak, 02.06.2009.



- Znaš, ne dolaziš mi često, ali zato kad dođeš uvik mi imaš neku zanimljivu dijagnozu za postavit. - ceri se moj doktor i piše uputnicu za hitan pregled specijalista. I'm laughing on the inside - fraza je dobila skroz novo značenje jer dijagnoza kaže pareza lica. Fali mi samo bokun šminke pa mogu proć za Jokera ( onog iskrivljenog iz Batmana, ne Keruma ).

I šta sad? Kreveljim se pred ogledalom u svrhu fizikalne terapije. Krasno. Klonim se propuha, klime, promjena temperature, sušim kosu ka da pušem u bombu u uhu... Ako ništa upoznala sam još jedan bolnički odjel. Ja koja sam tuntle za orijentaciju u bilo kakvom prostoru. Ma baš krasno...

I migam ja tako sama sebi u odrazu i razmišljam kakvo će mi ovo lito bit. Neću baš puno močit kosu što znači da se neću baš puno ni kupat. Što je zajeb, big time.
Neću se puno ni ladit svojom klimicom, ni u autu, ni u kući. Zajeb za osobu koja mrrrrrrrrrrzi vrućinu. Me like it cold cry

Drži me samo mogućnost da bi mi lito moglo bit bar mrvicu slično prošlome. Sanjam Otok kao da mi je zadnje. Samo koji vikend, samo mrvicu onog mora, one popodnevne sieste i sunčanja na golaća u kantunu terace, miris Coppertone ulja i podušenih liganj...

"Kavica" na rivi, olajavanje prolaznika, nazalni glas najbolje kuvarice na svitu, vijuganje stazom smrti do mjesta nabave i smrzavanje u hladnjači dok ona diskutira o kvaliteti parmezana sa skladištarima, pa pod debeli lad na pićence i olajavanje situacija iz novina.

Noćno kupanje osoblja i tim bilding u obliku aerobika, vlakić mazanje u slojevima Nivea - anticelulitna krema - anti-age krema - sredstvo protiv komaraca. Spavanje u nadi da imate pravo sredstvo protiv komaraca i buđenje pa grupna usporedba broja ugriza, pokoji trk do hitne i nazad na rivu na olajavanje...

Samo zbog tog Otoka mi je žao što lito ne traje 12 miseci.

I dok si šaljem iskrivljenje poljupce u ogledalu mislim se kako za rođendan imam samo dvi želje. Da održim tradiciju slavljenja tog dana sa svojim prijateljima ( ove godine ću ja do njih u metropolu na kuru smoga i noninih buhtli, uz obavezno izbjegavanje pokušaja kuhanja moje najbolje prije jer ili ostaneš gladan ili moraš na hitnu ) i da ću ubost koji bezbrižan dan na Otoku.

Neću vam reć koji je otok u pitanju jer bi mi svi došli a ja sam sebična i hoću svoj raj samo za sebe belj

"...diži sidro počela je đita,
diži jidro i uvati vitar,
nećemo se vratit doma nikaaaaaaad..."
| 23:21 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |


How much more monkey-tude time do I get?
subota, 18.04.2009.

Image Hosted by ImageShack.us



Prvo jedna želja... Sljedeće ljeto nek mi bude barem toliko lijepo kao i prošlo.

A sad - masakr! njami

Velikog jebača sam ne tako davno preimenovala u Munch buddy. Zašto? Jer jedina akcija koja se u zadnje vrijeme odvija kad se nađemo je traženje najboljeg mjesta za ( kako da to kažem, a da ne ispadnem vulgarna? )... ožderavanje fino
Od jumbo pizza, piletine sa žara u šlapastim domaćim lepinjama ispod peke, slasnih cheeseburgera sa kukuruzom i kapajućom majonezom preko koljača raznih iz svih dostupnih nam kupovnih izvora plus onih domaćih jer je Uskrs bio u điru... Mislim da smo dali novo značenje riječi svežderi.
A sexa ni na vidiku! Sjetim ga se povremeno kad otvorim škafet kraj kreveta i ugledam kutijicu kondoma ( bolje bi bilo da ju poklonim, meni bi mogao isteć rok ). I ma koliko to čudno zvučalo... život je dobar.

Druženje je postalo gotovo svakodnevno. Čak štoviše, unio se sadržaj i u poruke. Zove me da mi javi da svira neka meni draga pjesma, da me podsjeti na nagradnu igru na KL-u, ja njega podsjećam na početak Milićeve reportaže iz Australije, dolazak novog filma u kina...
Naučio me oprat auto za 10 kuna. Natjerati mene škrticu da "bacam" novce na pranje auta je oduvijek bila nemoguća misija. Možda je samo u pitanju naša zajednička ljubav prema toj našoj marci vozila, možda je samo činjenica što uživam gledati tog muškarca kako spretno vrti onu mlaznicu oko mog auta... kako god bilo, količina zabave je nemjerljiva i neprocjenjiva. Pogotovo kad nakon toga odjurimo "ubaciti nešto u kljun" naughty

Zvijer i On se obožavaju. Uvijek iznova ga oduševljavaju pseća snaga i izdržljivost, neumoran duh zaigranog djeteta. Moji dobri duhovi. Neki od najdražih druženja su mi kad šetamo prirodom, samo nas troje, On mi prigovara da sam ga razmazila, da previše bdijem nad njih kao opsjednuta majka, a ja se smješkam i govorim kako mi je to i tako jedino dijete i nek me pusti da se ispušem.

On je mojih par bezbrižnih trenutaka dana.

Ostatak 24 satne torte žongliram sa željom da ovo "ler vrijeme" potraje što duže i činjenicom da sam ( ponovo ) završila sa ciklusom akademskog obrazovanja i da je vrijeme da se opet bacim u svijet radnog naroda.
Rasturila sam ispite. Sve položeno na prvom roku. SIgurna sam u znanje kojim raspolažem. Ono u što nisam sigurna jest hoću li unatoč tome uspjeti. Mogao bi to biti jako lijep i dobro plaćen posao. Napokon bi mogla biti svoj čovjek. Možda je pitanju trema. Možda to što sam beskrajno nespretna i užasavajuće tiho govorim. To što sam često nesuvisla i što se u roku keks spetljam dok govorim nije baš od pomoći. ( Iskreno neda mi se nazad u školu po još jednu diplomu, makar to značilo penale mog neradničkog majmuniranja ).

U svakom slučaju, novaca više nemam. Dno dna. I spent money to make money i po svim pravilima trebala bi sada krenuti prema plusu. Sezona počinje. Drž'te fige! Uspjeh ili propast!

| 23:46 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |


I just don't care if it's real...
četvrtak, 05.03.2009.

"...That won't change how it feels..."



Posljednjih 366 dana je bilo, najblaže rečeno, jedna luda vožnja u prvoj kabini "vlaka smrti". Iskreno se ne sjećam kad sam se ovoliko osjećala zadovoljno sama sa sobom, pomirena i usredotočena na svoju vlastitu glavu, samo svoj osjećaj sreće i uspjeha. I bilo je krajnje vrijeme da postavim prioritet same sebe samoj sebi.

A možda se sve samo dobro posložilo. Kažu da je tijelo pametnije od pameti. Ako je tako onda je moje stvarno imalo puno toga za reći. Teška bolest, kratki živci, neispavane oči, prenapučen mozak... bilo je samo pitanje vremena. Ali znate što? Nije mi žao niti trena provedena u bolnici sad kad znam sve što znam. Istina, lako se sad samodopadno i sveznalo smješkati. Godi egu više nego dijamanti na poklon. Divotica!

I što je najbolje, nisam morala niti prstom maknuti, nisam morala nahuškati pse na svoje glupe aždaje... Samo sam trebala mudro šutiti među statistima dok se svinje pokušavaju poubijati za šačicu bisera... Zlurado se smješkati tuđoj nesreći. Jer sam zaslužila pravo na taj smijeh. Krvlju, znojem, izgubljenim živcima i vlastitim zdravljem. Živio kapitalizam rofl

No, prijeđimo na vedrije teme... Položila sam najteži ispit. Iz prvog pokušaja, na prvom roku, pred najstrožom komisijom koja presuđuje o sudbini moje buduće struke. Moram li reći koliko sam ponosna na svoj uspjeh? Koliko se moćno osjećam? Koliko mi je ovo trebalo, koliko sam to željela, koliko sam sad jača i da ne spominjem obrazovanija? Osjećaj je... kao zvuk uklapanja dvaju prava komadića slagalice.

Još malo pa ću biti stara 1/4 stoljeća. The big 25! Mislim da ću si priuštiti nešto spektakularno... Samo da otkrijem što bi to moglo biti fino Bila sam dobra, ma i više nego dobra! Nisam ludovala sa karticama, polagala sam sve u roku, bila primjer ženskog čeljadeta koje se brine o svojim ukućanima... Zaslužila sam da si dam oduška. U najgorem slučaju možda zapalim napokon svojim novim sexy autićem za Zagreb.

Kad sam već u kontinentalnom dijelu države, taman sam sam se vratila iz Zagreba. Čisto društveni posjet, napokon! I dok sam šetala s mojom omiljenom šoping asistenticom, pojadale smo se jedna drugoj koliko falimo jedna drugoj. Neka prijateljstva jednostavno ne možeš rekreirati jer se dogode u određenom razdoblju odrastanja i razvitka pa srastete zajedno kao jedno. To što smo sada 370tak kilometara udaljene pa se viđamo svako par mjeseci kad neka od nas naleti u obitavalište ove druge ne znači nam ništa po pitanje bliskosti. Samo je nekad tužno što nismo jedna uz drugu kad npr. Ona kuha u strahu da ne ubije nekog ili ne obistini svoj nadimak "sigurna glad u kući" ili ja trebam nekog da me podnosti dok šnjofam sapune u Lushu. Btw gdje je nestao Lush sa Narodnog trga u Splitu?

Par dana je jedva bilo dovoljno da pokrijem minus na računu našeg druženja. Dani u đipanju po raznim mallovima i knjižarama ( ponosan sam vlasnih Twilight sage na engleskom jeziku i već ga drugi put fanatički seciram danju i noću cerek ), noći u igranju GTA ( Grand Theft Auto ) s njenom "boljom" polovicom, mojim dragim najboljim prijateljem koji je zbog mene ostao doma na "bolovanju" kako ja jadna nebi bila sama dok Ona radi. Bili vam bilo čudno da kažem da smo prijepodneva provodili gledajući crtiće tipa Clone wars, brojeći rotore na putu od Maksimira do Šalate i pokušavajući napraviti što više krugova oko istih prije nego nas policija ne kazni? A onda se natjecali tko može duže i brže voziti u rikverc u jednosmjernoj ulici koja vodi do njihovog stana... lud

Veliki Jebač... Naš odnos je posao dublji. Ne na način koji se možda očekuje od ljudi koji se druže zadnjih skoro 4 godine, ali kvalitetniji po pitanju samog druženja. Sex tu ne igra nikakvu ulogu. Gotovo da ga i nema. I to me uopće ne smeta. Činjenica da napokon imam koga vući po muzejima, galerijama, izložbama i nakon toga opaliti dobru partiju dentalne vježbe uhh koja uživancija! Najsexualniji dodir je bio u Muzeju grada Splita, u prostoriji prepunoj posjetitelja koji su slušali vrlo loše vođenje profesorice povijesti ( dok sam ja cvjetala od sreće što sve znam bolje od nje ), kada mi je svojom ogromnom rukom stisnuo lijevi guz uz usne izvijene u zločesti cerek. Trebam li reći da sam skoro opalila bakicu koja je taman prolazila iza mojih leđa dok nisam skužila čija je to ruka na mom panoramskom dupetu? Za kaznu me vodio na pizzu sa svježom paprikom koju oboje volimo. Teške li kazne naughty

Počeli smo gledat filmove zajedno. Čak si i kuhamo kad nema Imelde. Uglavnom on pun povjerenja sjedi na suvozačkom sjedlu dok ja ispuštam ventile u svom omiljenom stilu vožnje gradom u gluho doba noći kad samo još nekolicina nabrijanih pila krstari gradom u nadi da će naći nekoga za igru Run and Hide po uskim uličicama našeg grada. I tad se vozimo dok ne ostanemo na ispušnim plinovima. I sve me to zadovoljava kao nikad. On me smatra jednom od najboljih žena vozača i ja mu vjerujem jer je čovjek profesioalni vozač. I jer bi rijetko koji muškarac pustio ženu da vozi ako joj apsolutno ne vjeruje. Bar što se tiče njene sposobnosti upravljanja vozilom od tolike sume konjskih grla.

Osobno mrzim vrućinu. On mrzi hladnoću. Zbog njega moram upaliti grijanje u autu na maximum što ja nikad ne radim. Meni i po cičoj zimi radi hlađenje. Ja sam toplokrvi stvor, sunce! Eventualno ako je upeko minus ugasim klimu i otvorim prozore. Kao kompromis on obuče polarnu parku, a ja dođem u majci bez rukava.

Jedino je postao skeptičan zbog mog nedavnog izbora glazbe. Blues, rock, ponekad r'n'b uglavnom vladaju mojim cd playerom. Otkako sam u Twilight frame of mind-u... jednom riječju - Muse. Neću debatirati što im riječi pjesama nisu pretjerano elokventne, bar ne u stilu njegovih omiljenih bendova tipa Metallica ili Iron Maiden ( a i ja ih uvijek nađem ), ali mi nešto u sferi same melodije paše kad želim da pedala gasa dotakne tlo...

Sve u svemu sviđa mi se mjesto na kojem se nalazimo. Prijatelji. Ako ikad zatrebam pažnju na fizički način, tu je. Ako trebam pratitelja u svojim lutanjima po društvenim događajima, tu je. Jedino što od njega ne mogu očekivati, a i ne želim više, jest ljubav. TO je zatvorena tema koju više nema namjere pokretat. Nisam onako manijakalno gladna ljubavi kao prije 4 godine. Vrijeme je stvarno učinilo svoje. Postala sam samodostatna. Zadovoljna s ovim što imam. I više mi nije koma vidit zaljubljene parove. Čak ih mogu i gledat s veseljem, gotovo kao neku Meštrovićevu skulpturu... Kao spomenik ljepoti osjećaja.

Nisam se operirala od želje za ljubavlju, ne to nikada. Samo sam u miru sa situacijom kakva sada stoji. Ne čekam ljubav da počnem živjeti. Živim sada. S kartama koje sad imam, ne čekajuć neko bolje djeljenje. Bez iracionalnih želja. Ok, možda samo jednom - da jednog dana moja bolja polovica bude viša od mene rofl

"... Chase your dreams away
Glass needles in the hay
The sun forgives the clouds
You are my holy shroud

I just don't care if it's real
That won't change how it feels..."


| 23:59 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se