01.03.2008., subota

Danas sam... luckast Dobro, neki će zaključiti da to nije samo danas (da neki?!... ) Hm... Zapravo, oni su i u pravu Ali, ovaj blog cijelo vrijeme i govori o tome, zar ne? Svi mi imamo bezbroj lica, samo neka koristimo češće (i po njima nas znaju), a neka pokazujemo samo povremeno, ili u sasvim rijetkim situacijama. E, pa odlučio sam danas vam malo pričati o ovom luckastom meni Ako mislite da ću vas sad ovdje nasmijati, možda se razočarate... a možda i ne, tko zna? Kad sam luckast, ni sam ne znam kuda će me to odvesti (bitno mi je jedino da znam kamo me neće odvesti - sasvim dovoljno... ). U svakom slučaju, siguran sam da je jedan od najvećih problema ljudi da sve shvaćaju preozbiljno. Neke stvari jesu ozbiljne, ali je naglasak na neke. E, sad, tu počinju razlike - kome što spada u koje "neke". Neki dan sam mojoj dragoj prijateljici pomagao u prevođenju djela naziva "Čovjekova tragedija". Prevodila je dio u kojem Lucifer nagovara Evu i Adama da uzmu zabranjeno rajsko voće. He-he, odmah sam se sjetio da je jedan od mojih nadimaka u školi bio Lucifer (ali se nije dugo zadržao, skoro bih rekao da je to više bila samo fora nego pravi nadimak). Ne znam, valjda sam tada bio i vragolast, a ne samo luckast U nadi da neću povrijediti nečija vjerska uvjerenja, želim samo reći da cijela ta priča o Bogu, Adamu, Evi, Luciferu, jabuci i nizu ostalih (sporednih) uloga nije stvarna povijest ljudskog roda, nego govori o čovjeku i njegovoj prirodi. Jednom sam na jednom serijalu predavanja o raznim filozofijama čuo i objašnjenje indijskih vedskih spisa. U jednom od njih se pod krinkom priče o ratu između vojski dva brata krije priča o sukobu naših uvjerenja, ili kako volimo reći "dobra i zla u nama". Pri tome moram napomenuti da mnoge istočne kulture, od Arapa, preko Indijaca i Tibetanaca, pa do Kineza, a ako se ne varam i Japanaca, to ne uzimaju baš zdravo za gotovo - naše "dobro" i "zlo" oni promatraju samo kao dva sukobljena aspekta u nama, koji ne mogu "živjeti" jedno bez drugoga (razmislite: da li bi postojalo "dobro" kad ne bi bilo "zla"? u najmanju ruku, ne bi bilo istaknuto, ali bi još vjerojatnije ono što sada nazivamo "dobrim" podjelilo na opet dvije grupe - ono što je bolje, postalo bi "dobro", a ono manje dobro bi postalo "loše"... zar ne?). Ako primijenimo taj recept na spomenutu biblijsku priču o Prvom grijehu, i nju možemo sagledati iz drugog kuta - zašto ne bi Bog, anđeli, sveci itd. predstavljali jedan aspekt nas samih, a Lucifer i ostala njemu pridružena ekipa iz podzemlja drugi? Ili još bolje, oni su dva aspekta onoga što nas okružuje, a Adam i Eva predstavljaju nas same, sa svim svojim dvojbama, kojim putem krenuti? Zar nismo i sami često kao podijeljeni, kao da se dvije strane u nama prepiru što učiniti? (Pri tome naravno ne mislim na ljude s psihičkim problemom podvojenosti, nego na donošenje nekih svakodnevnih odluka, prvenstveno onih za koje smo svjesni kakve dalekosežne posljedice mogu imati.) Da, bipolarnost svugdje oko nas... i u nama A sad, kakve to veze ima sa "luckastošću"? Pogledajmo to sada ovako: ako - makar za trenutak, ili za potrebe ovog razmišljanja - prihvatimo da je priča o Bogu i Luciferu (priznajmo da su Adam i Eva samo naizgled glavni likovi, priča se ipak ne vrti oko njih... možda tek kroz njih...) priča o svemu što je suprotstavljeno u nama, onda ju možemo primijeniti i na priču o ozbiljnosti i "luckastosti" (hm, zanimljiv "složenac" ). I sad vas pitam: koja bi strana po vama dobila koju ulogu? Mislim da nema sumnje... Ali, sad imamo problem - je li "biti luckast" vražje djelo, ili je to (kao kod istočnjaka) samo drugi aspekt nas samih, koji nas tek čini potpunim? Ja definitivno glasam za ovo drugo. Toliko o filozofiji. A sad na djelo. Da vam nabrojim nekoliko stvari da vam dokažem da sam pravi Lucifer He-he-he-he-heeeeee... - Lucifer objašnjava da spokoj nije dobar/produktivan, da tek disharmonija stvara potrebu za djelovanjem i bivanjem korisnim. To i ja uvijek tvrdim. Kad je sve u redu (bilo stvarno, bilo prividno), čovjek postaje neaktivan, tj. - rekli bismo - "fikus"... A kad su negdje problemi, postaje aktivan u nastojanju da ih promijeni. Dakle, nezadovoljstvo je produktivno, a zadovoljstvo ne. Znači, živjeti u Raju, ili imati želju za spoznajom, makar nas kicknuli van kroz Rajska Vrata? - Nadalje kaže da sve stvari imaju toliko detalja da ih nikad ne možemo sve "pohvatati", i onaj koji pokušava saznati sve o nečemu na kraju ne vidi "drvo od šume", tj. izgubi suštinu. Tome još dodaje da je mudrovanje smrt za djela. Ima nekoga tko ne misli tako? Ne znači da uopće ne treba razmišljati, ali se ne treba izgubiti u najsitnijim detaljima. Znam, sad će pak mnogi reći "rugala se sova sjenici - pa ti upravo analiziraš sve detalje ove teme... i kamo sreće da samo to..." E, to je istina, ALI: ne analiziram ih da bih donio odluku - nju sam donio već davno, na temelju intuicije. I vjerujem da nisam pogriješio Znači, problem je kad suštinu pokušamo dokučiti beskrajnom analizom (ona je uvijek beskrajna!), pa tek onda donijeti "ispravnu" odluku... Znači, nagovaram vas na intuiciju i sumnju? Umjesto vjere u ispravno? Ajoj, ovo je sad potpuno nejasno - tko koga na što nagovara?!? Bog kaže "Ne razmišljaj, samo prihvati", a Lucifer "Ne razmišljaj, samo uzmi". Uh, komplicirano!! A što u stvri Lucifer radi? Zbunjuje! Jesam li vas uspio zbuniti? - Lucifer u stvari cijelo vrijeme "navodi na grijeh" Adama i Evu - na kraju krajeva, često i mene optužuju da ih "navodim na grijeh" i da stalno dolaze u iskušenje da više izlaze, putuju, plešu... umjesto da rade korisnije stvari. (Pitam se često, što njima točno znači izraz "korisnije"...) - Lucifer nastoji "otvoriti nove vidike, koji dovode do novog svijeta" - to nastojim i ja cijelo vrijeme (ok, postoji razlika u razlogu, a i cilju, no...) I da ne nabrajam, ukratko - po meni - zabava ne spada u grijeh. Naravno, pretjerivanje u zabavi već spada u drugu kategoriju, ali ćemo tada suditi pretjerivanju, a ne zabavi... (i neizostavno nagradno pitanje: tko može odrediti gdje je točna granica kada nešto postaje pretjerivanje?!). Isto tako, naravno, ono što je nekome zabava, nekom drugom nije. Ne postoje točne definicije često ni u uskom krugu ljudi, a kamoli u nekom okruženju, državi, narodu ili cijelom čovječanstvu... Sa tim "nagradnim pitanjem" sam mislim sve rekao. Jeste li ikad razmišljali zašto se naša pravila razlikuju od pravila drugih kultura i civilizacija? (O, da, nismo mi, Europljani, izmislili civilizaciju, iako to volimo tvrditi...) Da li zato što smo mi "civilizirani", a "oni" nisu? Zato što smo mi u pravu, a "oni" nisu? Ne mislite li da i "oni" misle točno isto o nama (tko god "oni" bili)? Kad bismo malo bolje razmislili i usporedili sve svjetske filozofije, i izvukli sve zajedničko, u izgovorenome ne bi puno toga ostalo. Ali ako bismo se potrudili "čitati između redaka", već bi bila sasvim druga stvar - tu bi se našlo podosta preklapanja. I vjerujte da nijedna filozofija ne spominje da trebate biti smrtno ozbiljni i život shvatiti kao brigu... I većina filozofija traži odricanja, ali uglavnom NE od zabave... Jedino su neke kulture odredile stroža, a neka prilično liberalna "pravila lijepog ponašanja". No, svaka kultura smijeh smatra lijekom, ili barem pomoćnim sredstvom za održavanje zdravlja svakog čovjeka. Ako ništa, barem što se tiče psihičkog zdravlja (to je neupitno), a ono svakako povoljno djeluje i u slučaju eventualnih fizičkih bolesti. A za mene u međuljudskoj komunikaciji postoji valjda samo jedna stvar ljepša od smijeha (no-no, nemojte sad odmah pomišljati na ono na što sam i ja prvi čas pomislio kada sam "čuo" samog sebe), a to je - nekoga navesti na smijeh. Ako ste ikad nekoga nasmijali, onako od srca, onda znate o čemu govorim. Prekrasno zadovoljstvo Ako ništa drugo, barem zato budite luckasti. Nemojte se plašiti što će vam se netko smijati - na kraju krajeva, to i jest cilj (no, dobro, osim osjećaja slobode, da se ne morate osjećati "uštogljeno"), da ljudima stvorite zadovoljstvo smijeha. Zato, smijte se, ljudi, i što više nasmijavajte jedni druge - tako svijet postaje ljepše mjesto za život

- 14:10 - Što kaže tvoje lice na ovo? (4) - Otisni za nezaborav... - #