NAJVRIJEDNIJI KOMENTATORI IZ SVIJETA 1000 LICA:

1000lica.blog.hr
- maxyloptica
- carla_bruni
- Montero
- tata od formata
- rossanna
1000lica.blog.ba
- DJJasmina
- zar je ime vazno?
- Snjeza
www.blogovanje.com/1000lica
- danuskica
- Boky
- INSIDER
1000lica.mojblog.co.yu
- meca

HR-BLOGOVI KOJE RADO ČITAM:


Moji inozemni blogovi (abecedno):
- BiH
- Crna Gora
- Srbija









Locations of visitors to this page

10.03.2008., ponedjeljak

Danas sam... počastvovan

Seosko gazdinstvo. Štala. U njoj na jednoj strani privezan konj (ili kobila, nisam zagledao), a na drugoj, iza ograde od dasaka, kobila i ždrijebe od svega 2 tjedna. Još je uvijek pomalo nesigurno na nogama.

Pružam polako ruku preko ograde. Ždrijebe nesigurno gleda. Radoznalo je, ali i pomalo uplašeno. Načini korak dva, pa stane na svojim još pomalo lelujavim nogama. Držim i dalje mirno ruku i prijateljski ga gledam. Još dva nesigurna koračića. I tako još dva-tri puta, dok se nije skroz približilo njuškom na svega par cm od moje nadlanice... Skoro da osjećam njegov dah iz majušnih nozdrva...

Netko od ljudi iza mene je neoprezno u razgovoru počeo gestikulirati rukama, i čarolija je nestala. Ždrijebe se već sljedeći tren našlo kraj svoje majke, na sigurnom. No, mene je podsjetilo na lane koje sam, neometan drugima, uspio pomaziti po glavi, na to plaho lane koje mi je poklonilo svoje povjerenje. Ili na neke mačke za koje su vlasnici tvrdili da su sasvim divlje i da se ne daju maziti. Sve dok nismo ostali sami.

I onda razmišljam o ljudima. Za razliku od životinja, koje se plaše fizičkog ozljeđivanja, i zato se drže na distanci, ljudi su u još većem strahu - drže distancu kako ih netko ne bi povrijedio fizički, psihički, emotivno, egzistencionalno, ili bilo kako drugačije... I imam dojam da mi u našim džunglama (ne mislim na one betonske, ili barem ne isključivo, nego prije svega na džungle misli i fobija u našim glavama) živimo sa daleko više straha i daleko manje povjerenja nego i najplahije životinje...

Zato se razveselim svaki puta kada se dogodi spontano odbacivanje takvih ograda. Kao ovaj vikend na salsa-kongresu u Laškom. Bilo je stvarno puno lijepih i posebnih trenutaka koje ću pamtiti (unatoč tome što mi to nije bio prvi kongres, i - iako je bio stvarno dobar - ne bih rekao ni da je baš jako drugačiji po nečemu od ostalih, osim što je u toplicama i ima after-party u termalnim bazenima), ali je jedan detalj meni ostao nekako posebno drag. Posebno topao, posebno ljudski.

Kada je organizator na kraju subotnjeg after-partyja u već spomenutom (zatvorenom) bazenu - obzirom da je ostalo već jako malo ljudi - najavio kraj, bio sam u "malom" bazenu gdje je osim mene bila još samo grupica od 8 Slovenaca i Slovenki, negdje između 18 i 25. Vidio sam ih na nastupu, znam da su ekipa. Jednu od plesačica znam (ali vrlo površno) još sa kongresa u Rogaškoj prošle godine, a od onda smo se samo još jednom vidjeli u nekoj gužvi, te sam s njom otplesao jednu salsu u bazenu nekih pola sata ranije. Osim nje, još jedan od plesača iz grupe me uredno pozdravlja, poslije mi je otkrio da me zapamtio kad sam mu na kongresu u Beogradu na jednom satu pomogao oko jedne akrobacije. Ostale nisam poznavao. U jednom trenutku sam vidio kako se jedna cura (S.) nešto potiho i pomalo plaho dogovara s već spomenutim plesačem (Š.), čuo sam samo riječ "plesalec" i poslije toga vidio kako su oboje pogledali prema meni "nenapadno", baš kao u onoj poznatoj situaciji kada netko kaže: "Sad se polako okreni i pogledaj tog i tog, samo nemoj biti upadljiv..." - e, upravo na taj, vjerojatno najupadljiviji način na svijetu. Uz tipičan osmijeh tipa "ništa se ne događa, slučajno sam pogledao baš u tu stranu, a u stvari i ne gledam tebe", i to - ma, čistim pukim slučajem - dvije osobe istovremeno, koordinirano bolje nego u najuvježbanijim koreografijama :)

Izašli smo iz bazena (nije nam ostalo druge), i pri prolasku prema kabinama za presvlačenje čujem sljedeći tihi razgovor, ali ne šaptom, nego poluglasom, dovoljno glasnim da ga tko želi može čuti (naravno, na slovenskom, ali ću napisati u prijevodu - ne bih htio muljati s mojim neukim slovenskim):

S: "A kako da ga pitam?"
Š: "Pa pitaj engleski, ali mislim da razumije i slovenski..."
S: "Misliš?"

Na nenametljiv način sam se polako okrenuo, baš kao prema plahoj životinjici koja bi se od nekog naglijeg (p)okreta mogla prepasti i pobjeći, i - obzirom da nije bilo dvojbeno na koga se pitanje odnosi, osim njih osmero sam bio jedini tamo - prijateljski dodao da razumijem slovenski, samo ga ne govorim baš najbolje. I da slobodno pita ako nešto želi, nema nikakvih problema :) Ostala je malo zbunjena (iako sam uvjeren da je prethodni razgovor povela namjerno dovoljno glasno da ga mogu čuti), ali je ipak upitala:

S: "Hoćete nam se pridružiti u sobi?"
Ja: "Mislite na neki after-after-party?"
S. (moje pitanje je razbilo led): "Da, after-after. (osmijeh)"

Trenutak sam oklijevao - dobro bi mi došlo spavanje, ali... nisam mogao odbiti. Naime, u jednom trenu su mi glavom proletjela sjećanja na sve te ptice, ribice, mačke, srne i ostale plahe životinjice koje su mi prepustile svoje povjerenje, iako pojma nisu imale tko (ili čak što) sam ja. Osam mladih ljudi, neki vjerojatno i upola mlađi od mene, koji nisu znali čak ni govorim li njihov jezik, koji od glupih političara mogu slušati samo huškačku propagandu protiv Hrvata (kao i kod nas protiv Slovenaca), koji me poznaju tek toliko da su vidjeli da znam plesati (što definitivno ništa ne govori o meni, barem ne za potrebe jednog after-after-partyja, na kojem nema ni glazbe, ni plesa...)... Ukratko, ljudi koji bi mogli imati sasvim dovoljno vrlo opravdanih razloga zašto se uopće ni ne sjetiti pozvati me usred noći u vlastitu sobu, spontano su odlučili odbaciti te zidove opreza i prihvatiti neznanca širom otvorenih ruku. (Pa nek' mi netko nešto kaže o zlobi, koristoljublju, hladnoći, itd. Slovenaca! Toliko o generaliziranju stvari...) Zato sam rekao da takvu ponudu nisam mogao propustiti. Ne zbog tuluma (koji poslije cjelodnevnih radionica, partyja i namakanja u toploj vodi i nije bio baš urnebesan, naprotiv, teško bi uopće i izborio pravo na službeni naziv "tulum"), nego zbog tako spontano pružanog povjerenja, prekrasne ljudskosti... Takvo što odbiti bi bilo sve samo ne pristojno. I ljudski.

Ne, to sigurno neću zaboraviti. I mislim da ću se s tom ekipom vrlo rado sretati i ubuduće. Oni još i ne znaju (odnosno, saznali su drugi dan kad je to i službeno najavljeno) da sam s njihovim voditeljem već prije tog "tuluma" dogovorio da ćemo se vrlo brzo vidjeti u Mariboru... I vjerujte mi, zbog njih mi je i posebno drago, i jedva čekam da se ponovo vidimo. Maribore, evo nas!
.

06.03.2008., četvrtak

Danas sam... snjegović :)

Jupiiiiiiiii!..... EVO VAM ODMAH JEDNA GRUDA!!! ŽBAM, PLJAS!!! :)))))))))))))))) ("Pazi, Mirko, gruda!" "Hvala ti, Slavko, spasio si moju skupu Žnjbljkr mikro-fibro-cipro-vibro svemirsku jaknu s ugrađenim grijačima, mobitelom, iPodom, četverokanalnim razglasom, termosicom, uređajima za preživljavanje u zimskim uvjetima, itd.")

Već sam pomislio da ništa od zimskih radosti ove godine (osim naravno Ivice, Ane i ostale ekipe koja donosi općenarodnu radost i veselje svekolikom hrvatskom pučanstvu). No, dobro, nisam toliki optimist, ovaj snijeg će se (opet) brzo otopiti - ako uopće i ostane - ali mi je svejedno lijepo vidjeti roj pahuljica kroz prozor... Da, naravno, iz toplog doma svog, he-he-he :) Ali NE! Varate se - ja bih rado i na jedno dobro sanjkanje, grudanje, šetnju po zasniježenom Sljemenu... Ne tamo neka mondena skijališta, pa skijaška i borderska oprema, i slična šminka... Ok, tko voli, nek' izvoli, neću ništa zamjeriti, niti manje cijeniti ljude koji uživaju u tome (iako će oni mene u najmanju ruku čudno gledati: "Sanjkanje? Grudanje? Pa to je za djecu!" - naravno, i jeste za djecu... a vi baš toliko čeznete za tim da u svakom trenutku budete Odrasli, Oni Koji Su Uvijek Ozbiljni, A Od Humora Znaju Samo Za Sarkazam?! eee, ako jeste, baš mi vas je žao...)

I baš sam sretan što idem sutra u Celje, a prekosutra opet u Laško (samo manijak poput mene može otići jedan dan, plesati cijelo veče, pa se vratiti po noći u Zg, i rano ujutro opet krenuti natrag - ali nema valjda smisla da ostanem tamo spavati, kad sam prijateljima obećao da idemo zajedno ujutro? osim toga, ja bolje znam put...). Naročito mi je drago što ćemo sa subote na nedjelju spavati u jednoj kmetiji u planini, i kažu da ima 10cm snijega (kako je krenulo, možda će biti i više :) ). A jedino mi je žao što ne mogu biti odjednom na dva mjesta - na salsa-radionicama (zbog kojih i idemo), i na toj kmetiji, gdje među ostalim imaju i konje i nude jahanje u prirodi. Sad će možda neki odmahnuti, "pih, tko bi se smrzavao, pa još i konji... što ako te zbaci, ipak je to samo životinja...". Neka, samo neka oni odmahuju, a ja ću se lijepo guštati :) U stvari, taj dio gušta ću vjerojatno morati ostaviti za neku drugu priliku, jer nećemo stići, ali mi je barem lijepo to i zamisliti. Obožavam konje. Mudriji su i plemenitiji od ljudi, u to već odavna ne sumnjam.

Dok sam završio pisanje ovog nedugog posta, već je i prestalo padati... Ah, nisam ni mislio da će potrajati, ali je barem bilo lijepo dok je trajalo :)

I svejedno ću se guštati u sjećanjima kad smo kao djeca radili "Isuseka", ili "Jezušku" u snijegu (a neki anđelke, ili kako već tko...), kad smo išli na beskrajne šetnje po i po metar dubokom snijegu, kad smo vodili snježne ratove u školskom dvorištu (VI.a protiv VI.b, dečki protiv cura, ili kako se već zalomilo...), svih onih šaka snijega stavljenih za vrat nekom od prijatelja i "prijatelja"... ili već istog "poklona" za vlastitim vratom - zašto bih bio izuzetak? :) A ono što mi je najljepše u tim sjećanjima je da nam je upravo najveća briga bila hoće li nas netko pogoditi grudom, pa čak i to nismo doživljavali tragično. Gdje je danas ta bezbrižnost?... I sjećam se da se malo tko žalio "joj, kako mi je hladno!" - jesu li to bile neke otpornije generacije, jesmo li živjeli više sa prirodom? Ne znam, ali danas svako malo kukaju i mladi, i stari da je hladno, a da prave hladnoće mnogi od njih nisu ni okusili (ili su ih već zaboravili). Ma, zabundaš se, krećeš se, skačeš - i odmah ti nije hladno :) Naravno, ako nisi u nekim fancy-shmancy kaputićima, čizmicama, i rukavicama koje su ukras, a ne sredstvo za zaštitu od hladnoće... U takvim slučajevima se niti ne čudim... Neki kažu: "A zašto bih sebe tjerao/la na hladnoću, kad to nije prirodno? Tijelo ne treba ekstreme!". Zanimljivo, isti ti nemaju ništa protiv prženja na suncu, i to nikad neće nazvati ekstremom?! A zanimljivi su mi i oni kojima nikad nije hladno kad trebaju ići na neko razvikano skijalište, ali se u Zg i na znatno višoj temperaturi već "smrzavaju"... Ja se smrznem samo kad čujem takve "logične" stvari... Ma, ne, u stvari se smijem od sveg srca ljudskoj sposobnosti izvrtanja stvari u vlastitu korist (da ne kažem "stvaranja najglupljih izgovora i obrazloženja"), pa mi je tako snijeg razlog više za dobru volju i osmijeh na licu :)

Eto, sad sam svašta nadrobio u svojem sniježnom veselju, i poput pravog snjegovića vam upućujem veeeeeeliki osmijeh (jedino što moji zubi nisu boje ugljena - srećom ;) ).

P.S.: Gradska djeco, znate li uopće što je to ugljen? Jeste li ga ikad držali u ruci (i naravno zamazali se s njim)? Jesu li vaši snjegovići imali usta, oči, nos? Od čega? U stvari, jeste li uopće i radili snjegoviće? Hm...
.

01.03.2008., subota

Danas sam... luckast

Dobro, neki će zaključiti da to nije samo danas (da neki?!... zujo) Hm... Zapravo, oni su i u pravu yes Ali, ovaj blog cijelo vrijeme i govori o tome, zar ne? Svi mi imamo bezbroj lica, samo neka koristimo češće (i po njima nas znaju), a neka pokazujemo samo povremeno, ili u sasvim rijetkim situacijama. E, pa odlučio sam danas vam malo pričati o ovom luckastom meni sretan

Ako mislite da ću vas sad ovdje nasmijati, možda se razočarate... a možda i ne, tko zna? Kad sam luckast, ni sam ne znam kuda će me to odvesti (bitno mi je jedino da znam kamo me neće odvesti - sasvim dovoljno... zubo). U svakom slučaju, siguran sam da je jedan od najvećih problema ljudi da sve shvaćaju preozbiljno. Neke stvari jesu ozbiljne, ali je naglasak na neke. E, sad, tu počinju razlike - kome što spada u koje "neke".

Neki dan sam mojoj dragoj prijateljici pomagao u prevođenju djela naziva "Čovjekova tragedija". Prevodila je dio u kojem Lucifer nagovara Evu i Adama da uzmu zabranjeno rajsko voće. He-he, odmah sam se sjetio da je jedan od mojih nadimaka u školi bio Lucifer (ali se nije dugo zadržao, skoro bih rekao da je to više bila samo fora nego pravi nadimak). Ne znam, valjda sam tada bio i vragolast, a ne samo luckast wink U nadi da neću povrijediti nečija vjerska uvjerenja, želim samo reći da cijela ta priča o Bogu, Adamu, Evi, Luciferu, jabuci i nizu ostalih (sporednih) uloga nije stvarna povijest ljudskog roda, nego govori o čovjeku i njegovoj prirodi. Jednom sam na jednom serijalu predavanja o raznim filozofijama čuo i objašnjenje indijskih vedskih spisa. U jednom od njih se pod krinkom priče o ratu između vojski dva brata krije priča o sukobu naših uvjerenja, ili kako volimo reći "dobra i zla u nama". Pri tome moram napomenuti da mnoge istočne kulture, od Arapa, preko Indijaca i Tibetanaca, pa do Kineza, a ako se ne varam i Japanaca, to ne uzimaju baš zdravo za gotovo - naše "dobro" i "zlo" oni promatraju samo kao dva sukobljena aspekta u nama, koji ne mogu "živjeti" jedno bez drugoga (razmislite: da li bi postojalo "dobro" kad ne bi bilo "zla"? u najmanju ruku, ne bi bilo istaknuto, ali bi još vjerojatnije ono što sada nazivamo "dobrim" podjelilo na opet dvije grupe - ono što je bolje, postalo bi "dobro", a ono manje dobro bi postalo "loše"... zar ne?). Ako primijenimo taj recept na spomenutu biblijsku priču o Prvom grijehu, i nju možemo sagledati iz drugog kuta - zašto ne bi Bog, anđeli, sveci itd. predstavljali jedan aspekt nas samih, a Lucifer i ostala njemu pridružena ekipa iz podzemlja drugi? Ili još bolje, oni su dva aspekta onoga što nas okružuje, a Adam i Eva predstavljaju nas same, sa svim svojim dvojbama, kojim putem krenuti? Zar nismo i sami često kao podijeljeni, kao da se dvije strane u nama prepiru što učiniti? (Pri tome naravno ne mislim na ljude s psihičkim problemom podvojenosti, nego na donošenje nekih svakodnevnih odluka, prvenstveno onih za koje smo svjesni kakve dalekosežne posljedice mogu imati.) Da, bipolarnost svugdje oko nas... i u nama naughty

A sad, kakve to veze ima sa "luckastošću"? Pogledajmo to sada ovako: ako - makar za trenutak, ili za potrebe ovog razmišljanja - prihvatimo da je priča o Bogu i Luciferu (priznajmo da su Adam i Eva samo naizgled glavni likovi, priča se ipak ne vrti oko njih... možda tek kroz njih...) priča o svemu što je suprotstavljeno u nama, onda ju možemo primijeniti i na priču o ozbiljnosti i "luckastosti" (hm, zanimljiv "složenac" bang). I sad vas pitam: koja bi strana po vama dobila koju ulogu? Mislim da nema sumnje... Ali, sad imamo problem - je li "biti luckast" vražje djelo, ili je to (kao kod istočnjaka) samo drugi aspekt nas samih, koji nas tek čini potpunim? Ja definitivno glasam za ovo drugo.

Toliko o filozofiji. A sad na djelo. Da vam nabrojim nekoliko stvari da vam dokažem da sam pravi Lucifer burninmad He-he-he-he-heeeeee...

- Lucifer objašnjava da spokoj nije dobar/produktivan, da tek disharmonija stvara potrebu za djelovanjem i bivanjem korisnim. To i ja uvijek tvrdim. Kad je sve u redu (bilo stvarno, bilo prividno), čovjek postaje neaktivan, tj. - rekli bismo - "fikus"... A kad su negdje problemi, postaje aktivan u nastojanju da ih promijeni. Dakle, nezadovoljstvo je produktivno, a zadovoljstvo ne. Znači, živjeti u Raju, ili imati želju za spoznajom, makar nas kicknuli van kroz Rajska Vrata?

- Nadalje kaže da sve stvari imaju toliko detalja da ih nikad ne možemo sve "pohvatati", i onaj koji pokušava saznati sve o nečemu na kraju ne vidi "drvo od šume", tj. izgubi suštinu. Tome još dodaje da je mudrovanje smrt za djela. Ima nekoga tko ne misli tako? Ne znači da uopće ne treba razmišljati, ali se ne treba izgubiti u najsitnijim detaljima. Znam, sad će pak mnogi reći "rugala se sova sjenici - pa ti upravo analiziraš sve detalje ove teme... i kamo sreće da samo to..." E, to je istina, ALI: ne analiziram ih da bih donio odluku - nju sam donio već davno, na temelju intuicije. I vjerujem da nisam pogriješio wink Znači, problem je kad suštinu pokušamo dokučiti beskrajnom analizom (ona je uvijek beskrajna!), pa tek onda donijeti "ispravnu" odluku... Znači, nagovaram vas na intuiciju i sumnju? Umjesto vjere u ispravno? Ajoj, ovo je sad potpuno nejasno - tko koga na što nagovara?!? Bog kaže "Ne razmišljaj, samo prihvati", a Lucifer "Ne razmišljaj, samo uzmi". Uh, komplicirano!! A što u stvri Lucifer radi? Zbunjuje! Jesam li vas uspio zbuniti? naughty

- Lucifer u stvari cijelo vrijeme "navodi na grijeh" Adama i Evu - na kraju krajeva, često i mene optužuju da ih "navodim na grijeh" i da stalno dolaze u iskušenje da više izlaze, putuju, plešu... umjesto da rade korisnije stvari. (Pitam se često, što njima točno znači izraz "korisnije"...)

- Lucifer nastoji "otvoriti nove vidike, koji dovode do novog svijeta" - to nastojim i ja cijelo vrijeme (ok, postoji razlika u razlogu, a i cilju, no...)

I da ne nabrajam, ukratko - po meni - zabava ne spada u grijeh. Naravno, pretjerivanje u zabavi već spada u drugu kategoriju, ali ćemo tada suditi pretjerivanju, a ne zabavi... (i neizostavno nagradno pitanje: tko može odrediti gdje je točna granica kada nešto postaje pretjerivanje?!). Isto tako, naravno, ono što je nekome zabava, nekom drugom nije. Ne postoje točne definicije često ni u uskom krugu ljudi, a kamoli u nekom okruženju, državi, narodu ili cijelom čovječanstvu...

Sa tim "nagradnim pitanjem" sam mislim sve rekao. Jeste li ikad razmišljali zašto se naša pravila razlikuju od pravila drugih kultura i civilizacija? (O, da, nismo mi, Europljani, izmislili civilizaciju, iako to volimo tvrditi...) Da li zato što smo mi "civilizirani", a "oni" nisu? Zato što smo mi u pravu, a "oni" nisu? Ne mislite li da i "oni" misle točno isto o nama (tko god "oni" bili)? Kad bismo malo bolje razmislili i usporedili sve svjetske filozofije, i izvukli sve zajedničko, u izgovorenome ne bi puno toga ostalo. Ali ako bismo se potrudili "čitati između redaka", već bi bila sasvim druga stvar - tu bi se našlo podosta preklapanja. I vjerujte da nijedna filozofija ne spominje da trebate biti smrtno ozbiljni i život shvatiti kao brigu... I većina filozofija traži odricanja, ali uglavnom NE od zabave... Jedino su neke kulture odredile stroža, a neka prilično liberalna "pravila lijepog ponašanja". No, svaka kultura smijeh smatra lijekom, ili barem pomoćnim sredstvom za održavanje zdravlja svakog čovjeka. Ako ništa, barem što se tiče psihičkog zdravlja (to je neupitno), a ono svakako povoljno djeluje i u slučaju eventualnih fizičkih bolesti.

A za mene u međuljudskoj komunikaciji postoji valjda samo jedna stvar ljepša od smijeha (no-no, nemojte sad odmah pomišljati na ono na što sam i ja prvi čas pomislio kada sam "čuo" samog sebe), a to je - nekoga navesti na smijeh. Ako ste ikad nekoga nasmijali, onako od srca, onda znate o čemu govorim. Prekrasno zadovoljstvo smijeh

Ako ništa drugo, barem zato budite luckasti. Nemojte se plašiti što će vam se netko smijati - na kraju krajeva, to i jest cilj (no, dobro, osim osjećaja slobode, da se ne morate osjećati "uštogljeno"), da ljudima stvorite zadovoljstvo smijeha. Zato, smijte se, ljudi, i što više nasmijavajte jedni druge - tako svijet postaje ljepše mjesto za život thumbup

21.02.2008., četvrtak

Danas sam... Heraklitov učenik

.
U stvari, priznajem, ne znam baš previše o Heraklitu, niti o njegovom učenju. Ali ćemo se u jednome svakako složiti. Panta rei.

Na ovaj post me inspirirala
Maxyloptica sa svojim postom "Loptin čopor". Počet ću upravo s komentarom koji sam i njoj ostavio...


Kugla zemaljska se vrti, zrna pijeska cure kroz sat, voda niz Savu teče... Neki se kreću s njima, neki zaostanu, neki su i brži od njih i idu ispred, predvodeći znatiželjnike... Panta rei... I nemoj se boriti protiv toga, promjene su ono zbog čega se trudimo postojati i sutra, i biti uvijek bolji, u onom pozitivnom smislu... "I danas će već sutra postati jučer", zaključio je netko mudro... A zbog stvari iščezlih u prošlosti ne trebamo tugovati, nego biti sretni što imamo uspomene, i radovati se neotkrivenim stvarima koje nas tek čekaju... Raduj se novim lopticama koje će neminovno doskakutati u tvoj čopor :)

I na kraju, kažu da ostariti znači imati više uspomena za sobom nego planova pred sobom - unatoč brojnim uspomenama, još uvijek su brojniji moji planovi, a to želim i tebi u svakom trenutku :)))

Psiholozi kažu da svi ljudi imaju iste osnovne potrebe, a samim tim i težnje - da imaju što jesti, te da se imaju gdje skloniti od žege, hladnoće i nevremena. Na trećem mjestu je osjećaj sigurnosti. Tek zatim dolaze razni užitci.

Danas mnogi pod sigurnošću podrazumijevaju npr. siguran posao, odnosno dovoljnu i sigurnu plaću, ili već neki drugi stalni izvor prihoda. Naravno, ne mogu reći da to ne doprinosi osjećaju sigurnosti, no definitivno nije njen jedini sastavni dio (što više, ni približno) - radi se samo o tome da je u današnje komercijalizirano doba najizraženiji. Naime, njime možemo kupiti hranu i krov nad glavom, što je ipak uvijek na prvom mjestu, čak i ispred sigurnosti.

Ona puno suptilnija razina sigurnosti, koje većina ljudi nije ni svjesna, jest okolina na koju smo navikli. Poznati svijet. Sve je na svome mjestu, svaki predmet, svaki događaj, svaka nama draga osoba (pa čak i one ne baš drage osobe imaju svoje točno mjesto i ulogu u tom našem uređenom, poznatom svijetu). Naravno, ima među nama i avanturista, koji uživaju u čarima otkrivanja novog, i neizvjesnost im je čisti užitak, no ipak je ta skupina izuzetno malobrojna. Ovdje ne računam "vikend-avanturiste", koji su spremni na povremena i privremena iskušenja, znajući da ih doma ipak čeka sigurnost - u prave avanturiste spadaju tek oni koji se doslovno odreknu svega, zauvijek, i krenu u sasvim novi život (jeste li recimo čuli za onog nizozemskog putopisca koji se preselio u Brazil, ostavio sve, i počeo živjeti sa jednim amazonskim plemenom, duboko u džungli, bez struje, vode, ali i bez cjelokupnog europskog imetka? i to trajno... e, ovdje mislim na takve osobe). Iskreno, i ja sam samo vikend-avanturist, no ipak imam dojam da me ne bi plašila ni prava velika avantura, samo kad bih u njoj našao "ono nešto". No, da ne skrećem sa teme.

Odrastajući, odvajajući se od roditelja, počevši živjeti vlastiti život, stvorimo i vlastiti svijet, sa svojim pravilima i zakonitostima. Svatko od nas ima i svoje male rituale (razlika je samo tko ih u kojoj mjeri, te koliko svjesno ili nesvjesno radi), a ti rituali čine da se uvijek osjećamo doma (pa makar možda bili i daleko od kuće). Neki neke svoje omiljene stvari čak i nose sa sobom svugdje po svijetu, samo da bi se manje osjećali u tuđini.

Ti predmeti su nam poznati, i zato nam ulijevaju sigurnost. Ako se neki stari, dragi predmet potroši, ili polomi, u novi često nećemo imati potpuno povjerenje dok se ne "sprijateljimo" s njim. A do tada smo pomalo nesigurni. Čovjek kupi novi auto, i vozi ga oprezno. Djevojka obuče prvi put novu haljinu, i još jako pazi kako u njoj hoda. Majstor radi prvi put s novim, nepoznatim alatom, i radi s povećanim oprezom. Sve dok ne steknu sigurnost. A do tada te nove stvari postanu stare, one na koje se uvijek možemo osloniti. Iako se one same u stvari nisu nimalo promijenile - promjena je nastala tek u percepciji korisnika.

Slično je i s osobama koje nas okružuju. Znamo ih. Možda imaju i svojih mana, grešaka, neke od tih osobina čak inače jako teško toleriramo kod nepoznatih ljudi, ali ove ljude znamo, pa su nam njihove loše strane oprostive. Zašto? Zato što su oni dio onoga što znamo, kakvo god bilo, i stoga nam pružaju sigurnost. ZNAMO što od njih možemo (ili ne možemo) očekivati.

Međutim, život (srećom) nije takvo dosadno mjesto u kojem se ništa ne mijenja. Da, bilo bi lijepo znati da ćeš uvijek biti zaštićen od svih nedaća i zala, biti u apsolutnoj sigurnosti. Međutim, što bi onda nagnalo čovjeka da se trudi, i da nastoji sebi osigurati lijepi život? Znam, mnogi se nećete složiti s ovim. Međutim, bez izazova nema užitka. Miran život u apsolutnoj sigurnosti je privid. Osim toga, ako bi to i bila stvarnost, vodila bi samo u letargiju i osjećaj bezrazložnosti. Ruku na srce, da li bi itko od vas u zamjenu za sigurnost pristao na jednoličan život, bez ikakvih promjena? Pa i najukusniji kolači postanu preslatki ako samo njih jedeš, i najbolja muzika počinje ići na živce ako samo nju slušaš (ili u najmanju ruku izgubi svoju čar), i najljepša ljubav umire ako u njoj nema promjena... Tako i život. Promjene nisu samo neminovnost, nego i pokretačka snaga. Promjene su - koliko god nekad bolne, mučne ili naizgled bezrazložne bile - potrebne. Svakome od nas. Neki ih se boje, neki su samo nepovjerljivi, neki imaju pravu fobiju. Ali se svejedno naviknu i na nove stvari, a nakon nekog vremena počnu njih braniti od nekih još novijih promjena, kao da su upravo one oduvijek bile tu...

Kako god bilo, i ljudi oko nas se mijenjaju. Neki ostanu kraj nas, ali se promijene, i više nisu oni s kojima smo se tako dobro znali družiti. Drugi postupno ili naglo nestanu iz naših života. No, isto tako dođu i drugi, drugačiji ljudi, koje nikada ne bismo sreli kad bismo se zakopali samo u prošlost i "status quo". Meni je već polako četrdeset i druga, pa bez obzira još uvijek uživam u otkrivanju novih svjetova, naročito onih koje otkrivam u novoupoznatim ljudima. Nedavno sam imao upravo jedan takav susret, koji mi je opet otškrinuo neka nova vrata, novi način razmišljanja, stvorio neke nove ideje. U tome i jeste čar života. Kamo bih stigao da tugujem za svakim dragim i sigurnim osloncem, koji se od silne upotrebe izlizao, postao krhak i slabašan? Umjesto toga hrabro kročim dalje u svijet i nalazim sve više sigurnih mjesta na koje se mogu sakriti dok prođu životne nevere. I, zanimljivo, što više takvih sigurnih mjesta nalazim, nailazim i na sve manje nevremena i oluja...

Zato, nemojte se plašiti ići dalje, ostavljati za sobom neke stare običaje, navike, pa i ljude... Ne, nemojte ih zaboravljati, neka ostanu dio vaših sjećanja, ali budite spremni za nove doživljaje i izazove. Uostalom, da li biste voljeli da netko VAS vuče po svojem životnom putovanju, iako niste željni ići u njegovom smjeru? Sigurno ne. Zato pustite i prijatelje da idu svojim putem, a ako je prijateljstvo pravo, ionako ćete se uvijek pronalaziti, opet iznova.

Sve teče, sve se mijenja... Panta rei... A na kraju sve ostaje i isto - ovisi samo kako se gleda cool

Uživajte u promjenama. One su uvijek upravo samo onoliko loše ili dobre koliko ih takvima osjećate. Ni manje, ni više. Baš tako. Kako god vam se taj tren činilo...
.

14.02.2008., četvrtak

Danas sam... romantik

Ne samo zato što sam opet sa svojim voljenim čitateljima, i ne samo zato što sam se vratio na blog baš na ovaj - kako kažu - poseban dan... Romantik sam i inače, po prirodi i uvjerenju rolleyes

Neki kažu da je ovo samo praznik izmišljen za džeparenje kupaca, drugi da se treba slaviti ljubav i voljeti svaki, a ne samo ovaj dan... Treći su pak usamljeni, pa zato ne vole Valentinovo, četvrti jednostavno ne vole slaviti (ili pamtiti datume, ili to osjećaju kao obavezu),...

Iako se s dosta toga slažem, ipak volim ovaj blagdan. Unatoč tome što nemam "bolju polovicu" (nadam se samo trenutno). Naime, imam puno prijatelja i prijateljica koji su toliko sretni kada dođe Valentinovo, i često se i ponovno zaljube u svoje stare ljubavi, da sam jednostavno sretan već i zbog njih yes Jednostavno, rekli bismo onako šablonizirano, "ljubav je u zraku"... A to mi je uvijek drago. Trudim se ne primijetiti gunđala, one natmurene usamljene face (nije ni čudo što su usamljeni...), i uživam u svim onim zaljubljenim osmjesima. Naravno, jednako tako se trudim ignorirati i sva ona iskomercijalizirana "srčeka" i druga reklamna pomagala, a promatram samo ona nevidljiva, što lebde iznad glava zaljubljenih...

I znam da ste se (barem oni koji su navikli na moje duuuuge, filozofske postove) i sada pripremili na nekoliko sati čitanja mog novog "romana", ali - ma, tko bi sjedio sad u stanu i tipkao, kad ljubav leprša gradom? Idem i ja za njom, možda me negdje dočeka wink

I na kraju svima vama koji slavite: kiss
A onima koji se mršte, ili su ravnodušni (hm, možda se samo prave?): također kiss, možda se malo oraspolože! thumbup
.

07.01.2008., ponedjeljak

Danas sam... mali dobošar koji donosi loše vijesti (grrr... zar opet?!)

Dragi moji, postovi su tu i čekaju svoje objavljivanje, ali... OPET NEKO ALI - NE RADI MI INTERNET!!!!!! Zato sorry, ni uz najbolju volju ih ne mogu objaviti... (tako i sada, usred noći, kradem san svojoj najdražoj plesnoj partnerici, samo da bih se malo priključio na net i da bih vam odaslao ovu poruku). Nadam se da će vrlo brzo doći sve na svoje mjesto, jer sam vam pripremio nekoliko - nadam se - vrlo zanimljivih postova, nešto zabavnih, nešto onih za razmišljanje, ukratko za svakog ponešto :))

Do tada, pozdrav svima vama, i da ne zaboravim: želim vam godinu punu zadovoljstva i osmijeha :))

19.12.2007., srijeda

danas sam... u planiranju

Mislim da ću se do Nove možda samo tu i tamo pojaviti s ponekim "izvještajem", a moje mudrolije ću ipak ostaviti za vrijeme nakon toga... Zašto? Zato što me uglavnom neće biti. U petak poslije fešte Mamberosa gibam za Umag, i bit ću tamo nekih tjedan dana (naravno, planiram skoknuti i do Pule, a možda i do Portoroža ili Izole, ovisno gdje će se plesati sretan). Tamo ću moći malo neredovito na net, a kad se vratim, bit ću u Zg vjerojatno samo jedan dan, pa bježim na Doček - u Beograd! cool Naime, salsa ekipa koju sam tamo upoznao mi je baš cool, a bit će tamo i osječki salserosi, pa mislim da ne može ispasti loše smijeh

Kao što vidite, bit ću "pomalo" zauzet, ali eto - odlučio sam ne izgubiti se potpuno sa bloga, pa me možete uskoro opet očekivati yes

10.12.2007., ponedjeljak

Danas sam... u potrazi

Hej, prijatelji moji stari... Odlučio sam (za novi početak?) napisati samo jedan ultra-kratki post - zanima me, koliko vas još posjećuje moju stranicu, u nadi da ću glumiti feniksa i uskrsnuti iz pepela? Jooooj, imam toliko toga za ispričati (uostalom, nije ni čudo, koliko me nije bilo...), ali bih prvo volio vidjeti kome to pričam... Brojač posjeta kaže da vas još uvijek ima :)) Naravno, pojavit ću se opet malo i na vašim blogovima, da netko od starih drugara ne propusti moj povratak, ali ne odmah - prvo da vidim tko su oni najvjerniji (hej, polako - to još nije najava, samo što mi fali moje blog-društvo, pa malo provjeravam i samog sebe, koliko ću često moći biti tu) :)))

Ma, svejedno, da ne trabunjam dalje - napišite poneki komentar, tek da vidim da ste tu :))

09.08.2007., četvrtak

Danas sam... aktivno odmoren :)

"Eh, da mi je svaki dan ovakav, to bi bio pravi godišnji odmor!" - rekoh, na što su me svi oko mene pogledali prilično čudno... To jest, pogledali bi me čudno kad me ne bi poznavali dovoljno dobro.

Ali, da počnem od početka. Kao što ste primijetili, nije me baš bilo na blogu neko vrijeme - pisao sam o svemu što me "zakačilo" - a poslije toga sam otišao svojima na more (da ne bude zabune, za one koji ne znaju: nisam s mora, nego su se moji tamo preselili). Kao i u većini turističkih gradova, ima dosta ljetnih zbivanja, ali - kao u svakom prosječnom hrvatskom turističkom mjestu - ta zbivanja traju najkasnije do ponoći. Nakon par dana druženja sa starcima, sistericom i šogijem, kupanja s nećakom, te usputnim škicanjem odbojkaša (hm, da, i odbojkašica... ooo, daaa...) na pijesku, saznah kada su salsa večeri, i bijah ugodno iznenađen što ih ima čak četiri u tjednu! Doduše, prva večer je otkazana zbog vremena (bez veze, na trgu je bila omanja fešta koja nije bila otkazana, i na kojoj je bilo i podosta ljudi, pa ne vidim zašto se salsa nije mogla održati), no drugo veče sam otišao do hotela negdje oko 11 (standardno vrijeme za izlaske čak i u radnom tjednu, a kamoli u ljeto) i prvo naišao na animaciju, koja me baš i nije pretjerano privukla (jednostavno nisam tip kojeg treba animirati - prije ću ja animirati druge...), pa sam na kraju uspio otplesati samo nekih mršavih pola sata, jer se u ponoć hotelske pepeljuge moraju vratiti u svoje krpice i nitko im ne smije remetiti san nono Za one koji znaju da na plesnjacima obično plešem po 3-4 sata bez prekida (osim pauza kad zasvira reaggeton, ali je to samo silom prilika), znat će zašto mi tih pola sata nije ništa značilo... Nakon toga sam čuo da sljedeći party počinje u 9 i traje do 11! Katastrofa - pa čak i da je kasnije, dva sata su mi jedva dovoljna i za zagrijavanje!?

E, ali... Onda sam saznao da su na Grimaniju u Svetvinčentu puno aktivniji, i da bi isto veče koncert trebao trajati od 9 pa sve do 4 ujutro - jupppiiiii! nut Nema veze što se do tamo trebam voziti sat vremena (uostalom, mnogi u Zagrebu kad idu tramvajem npr. u Lake trebaju možda i više od toga), i nema veze što sam - standardno - krenuo tek u 11, plesao sam od ponoći pa negdje do pola tri uz odličnu glazbu i sa nekoliko poznatih i novih partnerica. Taman po mom ukusu - dovoljno onih cura s kojima znam da mogu napraviti što god mi padne na pamet, ali i onih s kojima mogu eksperimentirati... A moram reći da ima u Istri jako talentiranih plesačica (jedna me se posebno dojmila, ali možda bolje da ne pretjeram, mogla bi još pročitati, pa sam onda gotov... Hm, ili možda upravo to i priželjkujem?! rolleyes ).

Naravno, poslije toga još pola sata čavrljanja s poznanicima (ali samo zato što nije bilo više glazbe), u 4 sam bio doma, i dok sam se spremio na spavanje, polako je počelo svitati. E, to je već zabava! A ne kad ideš s kokošima spavati... Radije ih probudim da preuzmu dežurstvo dead

No, to još nije sve. Isto popodne (znači, nakon spavanja...) sam imao dogovor s best-frendom, koji pleše po Istri ovo ljeto, da ćemo se naći i konačno priključiti odbojkaši(ca)ma. I on, i ja volimo igrati, ali već dosta dugo nismo bili na terenu. Igralo se u troje, pa smo ulovili još jednog lokalnog igrača, koji je na početku zaključio da je sve to samo zabava, pa kako ispadne, ispadne, i u šali pitao hoćemo li ostati barem jedan meč na terenu (igrala se klasična varijanta - tko pobijedi ostaje, a druga ekipa se mijenja). Nažalost smo prekasno počeli, pa smo nakon pete pobjede morali reći da moramo ići i ne možemo čekati da nas netko konačno izbaci... cool No, nije bila stvar u pobjeđivanju, nego u tome da smo mogli duuuugo igrati i guštati se smokin (Hm, trebam li spomenuti da sam bio najstariji na terenu, a i frend je mlađi svega 5 godina od mene? Najniži nisam bio, ali skoro, no to me nije spriječilo da uredno radim blokove na mreži - pa tko će samo stajati, kad nam noge služe i za skakanje?! O letećim startevima na loptu ni da ne govorimo... Kako samo fino zna škripati pijesak pod zubima... smijeh)

E, TADA sam - nakon cjelovečernjeg plesanja (uz 2x1 sat vožnje prije i poslije) i nekoliko sati šamaranja lopte, skakanja i trčanja po pijesku, kao i ronjenja u istom (nema izgubljene lopte!), te naravno ožuljanog koljena - izjavio rečenicu s početka ove priče. I što je najbolje, i mislio sam tako: kad bih imao prilike, plesao bih svaku noć i odigrao bih svaki dan barem dva-tri sata odbojke, picigina, ili već čega drugog gdje se mogu pošteno iskakati, a tome bih dodao još samo ekipu za neke društvene igre (tipa Riziko, El grande, Axis and Allies, Age of Mithology,... ili makar Uno...), i eto idealnog odmora za mene! OK, već sam shvatio - moram na odmor s petnaestak ljudi, od kojih će trećina biti za ples, druga trećina za sport, a treća za igre... Tako ekipa (možda!) izdrži moj tempo... lud

I naravno, da ljeto bude idealno, mogao bi se pojaviti još i neki simpatičan osmijeh, upućen baš samo meni, koji bi mi pomogao da se opustim u onim trenucima kada se želim malo primiriti... Recimo da se vlasnica tog osmijeha privije uz mene dok odmaram od svakodnevnih aktivnosti? kiss (Hej, niste nikad čuli za romantiku? Nisam mislio na nove gimnastičke i ine poduhvate!... No, kad već spominjete... hm?!... cool)

Eto, ako ima kandidata, možete se početi predbilježavati - iduće ljeto oganiziram ljetovanje pod motom "tko preživi, pričat će!" (ako ima kandidatkinja i za dio priče sa primirenjem, molim da se prijave odvojeno... i sorry, tu sam seksualno diskriminativan - prihvaćam samo kandidatkinje wink)

Samo se nadam da ću i u preostalom dijelu ljeta imati prilike za još koji takav gušt - uostalom, ovaj tjedan ću okruniti sa salsa-vikendom u Beogradu, sljedeći vikend sam opet u Umagu, a vikend poslije na tri večeri salsa-fešte u Portorožu... Pa, valjda bude nešto od toga smijeh A do tada, pozdrav svima wave

24.05.2007., četvrtak

Danas sam... razočaran i ushićen

Iako sam i dalje u totalnom minusu s vremenom, nisam izdržao bez osvrta na jedan današnji događaj (ukrast ću malo od sna). No, obzirom na stisku, ipak ću biti prilično telegrafski, a vi sami složite ostali dio priče - sorry, ali je to jedini način da uopće nešto napišem.

Zbivanje: Festival jednakih mogućnosti (posvećen osobama s posebnim potrebama), Zagreb, Jelačić-plac, završno veče (srijeda).

Unutar toga: koncert Caiman Verde. Često čujem salserose kako se žale da rijetko imamo salsa partyje sa živom svirkom, da nema nastupa Caimana u Zagrebu, da putuju samo po Sloveniji, i sl. Da vas izvjestim, osim mene sam tamo vidio još svega 3 (slovima: tri!!!) salsere. Ostale više ne želim čuti da se žale kako nema živih svirki! (Ok, neki su imali svoje treninge/probe/sate, a nekima je bila važnija tekma - ali da baš NIKOGA nije bilo... Ne, nemojte se više žaliti. Nije bilo reklame? Samo trebate na blog Caimana, i sve vam piše - taj izgovor se ne prihvaća. A Caimani su bili stvarno odlični, pa vam može biti još više žao što niste bili.)

To je ono "razočaran", a sad ono "ushićen", čemu ću s veseljem posvetiti nekoliko redova više. Niste propustili samo Caimane, nego i nešto izuzetno poučno za sve plesače. Jeste li već vidjeli onaj video-clip koji kruži mailovima, gdje onaj fenomenalac s jednom nogom i jednom štakom pleše još fenomenalniju salsu? Dokaz da želja može nadomjestiti puno toga, i da smo mi previše razmaženi i ne znamo cijeniti zdravlje koje imamo, pa nam se ništa ne da. E, da ste bili na Trgu, vidjeli biste nešto barem jednako hvale i divljenja vrijedno. Jedan mladi dečko s očito atrofiranim nogama (da ponovo podsjetim, ovo je festival posvećen invalidima, a iz naziva se vidi poruka da i invalidi mogu manje-više sve što i ljudi bez takvih poteškoća), koji se na pozornicu dovezao u kolicima, izveo je više nego fantastičnu točku. Prvo je plesao sjedeći u svojim kolicima, a onda se bacio iz njih na pod, i nastavio plesati. Neću opisivati, to se treba vidjeti. Mislim da u publici nije bilo ni trunke žaljenja ili suosjećanja s tim dečkom, niti je njegova točka izgledala kao mučan ili tužan pokušaj - jednostavno je tako plesao (i bez nogu) da su gledatelji u njemu vidjeli plesača, a ne hendikepiranu osobu. Festival JEDNAKIH MOGUĆNOSTI, u pravom smislu tih riječi - potpuno je nadišao svoju invalidnost... Bio bih sretan kad bih kod drugih plesača uspio vidjeti takav žar, takvu strast, takav ples iz srca, sa izvrsnim pokretima ruku i tijela, s mimikom i uživljavanjem u ples, s izvrsnom tehnikom. Taj dečko je plesao cijelom svojom dušom, i uvjeren sam da mnogi naizgled zdravi plesači imaju daleko veći hendikep što ne osjećaju glazbu, ili što se ne znaju otvoriti, nego ovaj dečko bez funkcionalnih nogu... Znam da će nekima ovo zvučati preuveličano, ali ste - kao što sam već rekao - ovo trebali vidjeti. Tek onda biste razumijeli o čemu pričam... I sad se pokušajte sjetiti onoga što nekima od vas oduvijek govorim - ples nisu KORACI (ovaj dečko ih nije ni mogao imati), nego ono što date iz sebe, svakim pokretnim djelićem svoga tijela, uključivo i pogled, i osmijeh, i ponajviše stav. Pa sad razmislite, možete li plesati poput njega? Točnije, jeste li spremni doći do toga? Jer nije pitanje možete li, očito... Jer je on više nego očigledno mogao...
.

< ožujak, 2008  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Hoću/neću komentare

Opis bloga

blog s 1000 lica...
blog za zabavu ili razmišljanje, kako je kome drago


kontakt:
robi_sz@hotmail.com

Web Counter

hit Counter

Najdraži linkovi:
- Đole...
- nostalgija.com
- salsa u Hr
Još neki korisni linkovi:
- podsjetnik za rođendane i sl.!!!
- pretraživač hrv. weba
- Wikipedia

Nostalgična - TBF

Može bit da san potrošio i ono malo suza,
za navodnit dolinu sevdaha i bluza.
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
za one koji žele samo da žive i rade,
i samo vole i smiju se svemu ka vicu.
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu,
donosit ih na svit di su život i sloboda
ka roba koju će neki moćnik prodat.
I ove stare melodije bude memorije,
čiste nostalgije,
i ne znan šta mi je.
Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon,
sestra i ja cili umazan slajon.
I sve je daleko i tajno,
al ditetu sve je sjajno.
Znan i onda nije sve bilo bajno,
al pari mi se puno lipše.
I ove kapi kiše
ka da šapću-nikad više!

Jer sve prolazi, ostaje samo u nama,
u srcima, u umu i foto-albumu.
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
nasmijana lica nekih starih prika.
Nekih nema više, ostale su sjene,
mora bit da je s njima nesta i dio mene.
Al vrate ga kiše i vitar s juga,
neka stara pisma, nostalgija i tuga...

Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit,
pa mislin tribalo je bit kad je proklet ovi svit.
Dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj,
zato se nadan da postoji pakal i raj,
neki viši sud, božja pravda,
da presudi i kazni svakog onog gada
željnog rata i žednog krvi,
ali ko je bez grijeha nek baci kamen prvi.
Ironično, zaista, da citira Krista,
jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista,
u mraku,
u miješanom braku,
u nekoj dalekoj zemlji sad je samo u zraku,
(i baš me tamo donila roda)
Je, da ne mrzin i buden pošten, iskren i odan.
A razliku između zla i dobra
nisan naučio ni od fratra, ni od hodže, ni popa.

Kad su zavladali oni šta su pali s kruške,
božji ljudi su blagoslovili puške.
Ovce slali u smrt za svoga boga jedinoga,
za ludilo svoga ideologa.
I kad zavlada mržnja razum nije lijek
i ludilo uvik promjeni tijek
povijesti,
ispiše novu, krvavu stranu,
u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu.

Zato letin visoko iznad napaćenog tla,
daleko iznad poimanja dobra i zla,
visoko gore, ka suncu, u nebesa.
(di se gužvaju poruke es em esa)
Iz ovog vrimena izlazin van,
i zaranjan u neki davni, zaboravljeni san,
u neki bolji dan,
pun smija i vica,
di su sritni ljudi i njihova dica.
I gledaju u sutra ozarena lica,
puni nade,
u tom svitu pravde,
jednakosti, bratstva i slobode.
(u svit ljubavi me misli vode)
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
jednog dana svi ljudi moć živit sretni.
Razum, ljubav i znanje izgradit će raj,
i znaj,
neće bit ironije za kraj

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se