nedjelja, 28.10.2012.
Čudesna stvar #118 - Prvi snijeg
|
Prvi snijeg Jedna od najljepših uspomena koje imam zapravo je posve banalna stvar: imala sam šesnaest, bila je subota, i šetala sam s ocem po starom Trnju, tamo iza Palače pravde. Bio je listopad, jasno se sjećam, i bilo je hladno, tako hladno da sam gurnula ruke duboko u džepove. Tata je rekao da miriše na snijeg, a ja sam promatrala kako sunce zalazi tog poslijepodneva, žarko i krvavo, i promatrala sam te boje i razmišljala o tome kako eto, i usred jeseni, možeš imati jedan takav kolaž svega na nebu. Koji sat kasnije, cijeli se grad zabijelio - pao je prvi snijeg te godine. Ne znam zašto mi je ta uspomena tako lijepa: sjećam se da je tata bio ozbiljan i zabrinut zbog nečeg, možda i ljut, možda umoran, sjećam se da sam jedva čekala da se vratim kući i počnem se spremati za subotnji izlazak, sjećam se, zapravo, da nam se oboma žurilo. Ali taj trenutak, to sunce koje krvavo pada negdje u daljini, na rubu Zagreba kako mi se čini ponekad, i njegovo ozbiljno lice koje govori da miriše na snijeg i ja prvi put shvaćam, točno razumijem na što misli kad kaže, jer snijeg ima miris... možda najljepša uspomena koju imam u životu. Zapravo, nije tako. Imam još jednu koja također ima veze sa snijegom. Bila sam nešto starija, dovoljno starija da mislim kako sam jako odrasla, radila sam dok su moji vršnjaci još studirali, i bio je Božić koji smo slavili u jednom od kafića u centru koji smo imali samo za sebe. Cijeli sam taj tjedan, dok smo se pripremali za zabavu jer smo zabave shvaćali kako i treba - jako ozbiljno - govorila da ćemo imati bijeli Božić jer ja želim bijeli Božić, iako da me netko pitao ne bih znala objasniti zašto. Našli smo se na Badnjak, smijali se i pjevali, i negdje malo prije ponoći, netko je od mojih prijatelja ušao, prišao mi i rekao, "Ostvarila ti se želja". Istrčala sam van u tankoj košulji - bijeloj, sjećam se - i vani je padalo i pršilo gusto, gusto, gusto, toliko gusto da je u tren oka pločnik bio bijel, a ja sam skakala po Zrinjevcu i plesala tamo, u toj košulji koja je uskoro postala mokra i smijala se i u tom trenu, svijet je bio savršen, najsavršeniji mogući, najljepši od svih koje mogu zamisliti. 
|
