subota, 27.09.2008.
Volio si divlju stranu mene i crveni ruž na usnama vatrenim.Nisam nikada mogla pogoditi što želiš, o čemu razmišljaš, kakve poljupce voliš.Ništa ti nije godilo.Tugo moja, volio si kada smo bili sami negdje u mraku, dopustila sam ti da radiš od mene što hoćeš, osjećala bol ili ne, nije bilo bitno.Dopadala sam ti se ja?
[Dodirujem papir koji si dirao ti, zgužvao ga i bacio.Taj papir meni je neizrečiv smisao, osjećaji neostvareni.Naša ljubav je poput njega.Ako ga jednom zugžvaš, nikada više neće biti glatak, čist i bijel kao nekada.Što duže bude trajao, to će sve više zauzimati prostor, izgledati ružno...na kraju će se plijesan uhvatiti na njega,a ti ili ja morat ćemo ga spaliti.I tada od njega će ostati pepeo, uspomena koja će se izbrisati.Ljubav je baš poput papira.]
Tako prokleto boli me, a znam da onu noć ne mogu izbrisati.Mislio si da si me tjerao do ludila, da, jesi.Mislio si...mislio si....mislio si...a mojim tijelom širila se neopisiva bol.Dušu su probadali unutarnji krici koje nisam smjela pustiti, plač je ušao u svaki najmanji djelić moje duše, moje unutrašnjosti koje više nema.Poželjela sam poći ponovno tražiti lančić koji sam davno igubila, poželjela sam zariti si zube u kožu, osjetiti toplinu krvi, poželjela sam reći ti da prestaneš samo da se ponovno osjetim živom.Dah je postao hladan kao da ga nije ni bilo.Moje uši osjetile su samo tvoj uzvik zadovoljstva.Sada je sve u redu-pomislih.
[Tražila sam te možda previše.Pristajala sam na stvari koje nisam htjela jer voljela sam te.Izbrisala bih ljubav samo da mogu.Nisam dobra glumica, unatoč svemu ne znam glumiti da te ne volim.Ali vidio si, jako dobro glumim da uživam u tomu, da uživam u svim tvojim postupcima, svim tvojim rečenicama.Prepustila sam se hladnom vjetru, neka mrsi moje kose, neka miluje moje obraze, on to najbolje zna činiti.Znam da me neće povrijediti, nikada.On čuje moje šaputanje i kada god čuje šapat boli, hoće mi milovati obraze, opet i opet.
Pozvao je svoju prijateljicu kišu da me tješi najbolje što zna, jer vidio je moju suzu koja se polagano spuštala niz obraz i kanula na zemlju.Kapljie kiše željele su me ljubiti, voljeti, milovati, paziti i ja sam im to dopustila.]
Bosa sam ponovno gazila stepenicama po kojima su ostaci razbijene čaše.Ubola sam se na komadić stakla.Krv je potekla i stepenice su uskoro počele dobivati crvene mrlje po sebi.Ne znam cijeniti ono što imama.Uvijek osjećam da dio mene nedostaje.Nikada ne mogu osjetiti onu toplinu i ljubav koju želim.
Zar je moja majka počela me tjerati da odrastam prerano?Više ne želim njezin dodir, dala ga je drugomu.Ni tati, ni meni, već drugom muškarcu.Mučno mi je provoditi dane s njom u istoj kući iza sitih zastora prilagođenih njezinom ukusu.Ne volim njezin parfem koji je ona koristila svaki put kada se išla s njime naći.Nisam mislila da si takva.Sve sam od druge osobe morala saznati.Možda bi bilo bolje da si me onaj dan ostavila i otišla s njim.Bilo bi ti puno bolje s njim.Zaboravila bi možda da tvoje dijete postoji.Dijete koje si ti odgajala, koje si umalo ostavila, koje si ubijala, koje si slomila.Porculansku lutku boljelo bi da si joj otkinula prst, plišanog medvjedića da je ostao bez oka.A ja?Što sam ti ja značila?Zar da iščekujem dan kada ću te mrtvu u kući naći?Zar da iščekujem dan kada ću doći kući a tebe neće biti?Zar da iščekujem dan kada će tata reći zbogom ovom svijetu, tebi i meni?Svojoj obitelji?Svojoj odavno već raspadnutoj obitelji.Zar bih trebala iščekivati dan svoga tihoga kraja?
Trebala bih se svemu ovomu nasmijati?Trebala bih to učiniti?Ovomu životu ionako će jednoga dana doći kraj.Više ionako ništa nije važno.Učili ste me svi da nije u redu lagati a vi ste lagali najviše od mene.Tražim samo utočište, tražim samo jedan topao zagrljaj, tražim jednu dušu kojoj ih sve mogla reći bez da mi govori da izmišljam.Dušo, ne znam mogu li reći da si to ti.Jer ne znam jesi li.
