• On/Off

Pitam se gdje su mi nestale sve one emocije?
Sjećam se, prije bih plakala...a sada, kada se dogodi zaista nešto strašno samo se smijem.
Ne znam boli li me ovo sve, ne znam boli li me doista više.Ne mogu reći da me boli, ne mogu reći da mi je svejedno.Ne znam.Ponekad me strah zaspati jer ne znam hoću li se uopće probuditi u jutro.Ne znam je li mi žao napustiti ovaj svijet.Nekomu bih nedostajala, nekomu ne bih.Ljudi smo, pokvareni smo.Ne bojim se...samoće.Nije to ono čega se zaista bojim.Ne znam zapravo čega se bojim.
U zadnje vrijeme toliko se toga dogodilo.Sve me to uništilo, ali i ojačalo.Ne mogu reći da mi je žao zbog zla koje sam nanijela onima koji su i meni.Nije mi žao.Došlo i prošlo.
Ljubav...prije sam čeznula za nekom dužom vezom u kojoj bih mogla osjetiti da me dečko voli.Sada...voli me.Valjda.Ali to jednostavno nije to.Možda sam prezahtjevna.Ne znam.Moj dečko jako se promijenio.Jako.NE znam uzrok tomu.Ne zanima me.Jednostavno.Živjet ću ovako do zadnje granice, dok god budem mogla.
Ne znam mogu li ovo uopće nazvati životom.Ne znam je li ovo uopće život što ja živim.Živim od dana do dana, bez ikakvih planova.Ne volim planirati.Ne želim tražiti nemoguće, ne želim tražiti previše.Bila sam povrijeđena i slomljena mnogo puta.Ovo je valjda to.Granica.Granica do koje sam došla, sve mi je svejedno.Ne marim za maminu bolest, ne marim za to što su moji rastavljeni, ne marim...više, jednostavno ne.
Možda je ovo samo neka faza, možda...ne vjerujem više.
Ionako nema veze.Ovo je život, svatko pazi na sebe, radi bolje samo za sebe.Svijet je prepun okorjelih kriminalaca, lažljivaca, ubojica...ali dobrota kao da je iščeznula.Nitko ne cijeni dobrotu i iskrenost.To je samo temelj zafrkancija.Ako je svijet prema meni zao i pokvaren, i ja ću biti takva prema njemu.Prihvaćam tu igru.

Bojim se...Užasno se bojim samoće.Ne znam što me sprječava da ga ostavim.Ova veza ne vodi nikamo.Ne trebaju mi svađe.Ako me budu zvali moji anđeli, strah me da ću s njima poći.Strah me da ću ostaviti sve što imam, a tebe samo imam.Zora će svanuti, stare ljubavi će me zaboraviti, ne marim za to.Ne znam što me sprječava da te ostavim.Istina je, ima neka tajna veza…Zar mi se život sveo na ovo?Samo alkohol, cigarete i problemi…Ne znam koga glumim.Ne znam zbog koga sam postala ovakva.Zbog tebe?Lagala bih kada bih rekla da je to zbog tebe.Volim te, prokleto te volim.I boli me, boli me cijela ova veza.Uskoro će nam biti godina dana da smo zajedno.Godina dana.Više svađe nego sreće, više suza nego smijeha.Uspjela sam to preživjeti.Strah me da više neću imati snage da nastavim dalje, te da ću jednostavno odustati.Svi ste me iznevjerili.A toliko sam se trudila pomoći vam koliko god mogu, uvijek tješiti, davati sve od sebe.Bila sam spremna uvijek biti glupača, uvijek dežurna budala kada ste bili u pitanju vi:moj dragi dečko i prijatelji.Kako sam mogla postati ovakva glupača…jednostavno zaboravite na mene.Više me neće biti.Zaboravite na curu koja je uvijek pomagala. Ne želim više.Umorna sam.Možda si ti moja prva prava ljubav.Ne želim voljeti.Od ljubavi ionako nikada ništa nisam dobila.Dobila sam samo bol, proklete suze i krv.Kada sam ti rekla da neću, nisam htjela ali pristala sam.Da, jer te volim.Sada se kajem.Budi sretan.Život mi je možda već uišten.Pijem, pušim…trudna.Možda.


Znala sam da gubim, da gubim sve što radim.Znam da radim to sebi, sve što radim.Znam da ću jedino sebi naškoditi ovime, ali ja drugo ništa ne mogu.Mogu, ali ne želim.Dignuli su ruke od mene, ja ću dignuti od svega ostaloga ruke.Nemam više ništa.Sve što sam imala, a njega sam imala...sve što sam htjela, a njega sam htjela..sve se sjebalo.Propalica sam.Još jedna u nizu.


Sama sam.Nemam svoga anđela čuvara.Razočarala sam sve.Nitko me i ne bi htio.Izgubila sam vjeru.Više ne krvarim kada me netko rani, više ne plačem kada me netko povrijedi.Malo mi treba.Malo mi je trebalo.U dobru i u zlu...ne mogu da poreknem da sam i ja samo jedna usamljena duša.Nisam kriva što me ne želiš, što me ne voliš.Ili me voliš?Čini mi se?Nisam kriva, majko, što si sama izabrala svoj put, sama si birala svoj život kvragu...Nisam te tražila da me rodiš, nisi me ni trebala odgajati...Nemam ništa.Nemam nikoga...


Ne padam više na slatke stvari.Ionako ne znaš gdje su sve plišane životinjice koje sam ti dala.Nisam ni dobivala od tebe slatke stvari onako odjednom.Kvragu mora li mi biti rođendan, mora li to biti prilika da mi daruješ žvake ili lizalicu...znaš, čuvam 3 mjeseca bananka kojega si mi dao.Nisam ga pojela.Svaki anđeo se odrekne svojih krila.Ja sam se odrekla svojih da bi živjela za tebe.


Proklete suze pustila nisam od onoga četvrtka.Mogao si jače.Mogao si me ubiti.Mogao si to učiniti.Zahvalila bih ti.Podnijela bih to.Podnijela bih sve što treba za tebe.Kvragu mrzim tvoje laži.Prezirem tvoja lažna obećanja.Svaki put.Svaki jebeni put ja izvisim.Ti kao da ne želiš da ja budem tvoj anđeo, da budem tvoja...Sjećaš li se naše pjesme?Kako kaže...Gdje god pođem tebi idem.Ali ovaj put?Svatko će na svoju stranu?Zar tako?Izgubih sve.Izgubih sve i više povratka na staro nema.Školu završiti neću..Ne treba mi.Ne treba mi ništa, ako to nisi ti.Želim tebe, želim te imati da znam da si moj i da te imam.Ovako ne želim...Nemam se za koga čuvati...Ne želim drugoga, želim samo tebe, želim da si moj...želim da mi prestaneš lagati, želim da me počneš više cijeniti.Ja te ne mogu ostaviti.Ja ne bih tada tek za koga imala živjeti.Ti si moje sve, a ja sam tvoje ništa.

Koliko samo puta sam ja poželjela želim umrijeti, koliko samo puta netko od vas je poželio umrijeti, a bojao se tog osjećaja?Koliko samo vas se boji smrti?Ne, nisam se bojala.Naime, alergična sam na neku hranu, nisam to znala do jučer.Počela sam se gušiti, došla sam u bolnicu i osjećala sam kako više ne dišem.Zatvorila sam oči i osjećala sam da mi ubrizgavaju razne lijekove u vene, vade krv, daju kisik, ali nisam se tada borila za život.Nisam imala snage učiniti bilo što.Prenoćila sam u bolnici i sada sam evo dobro.Tanka je granica između života i smrti, jako tanka, a dijeli ju samo jedan trenutak, jedna sekunda.
Shvatila sam da dosta toga propuštam u životu.Shvatila sam da sam pogriješila mnogo puta, ali moj problem je što sam sebi na zadnjem mjestu.Dečko mi je na prvom mjestu iako nam je veza dosta u kritičnom stanju.I kad kaže da je prehlađen, šaljem mu milijun poruka na dan i pitam kako se osjeća, zovem ga da mu čujem glas, da on čuje moj glas, da zna da mi je zaista stalo do njega...Jučer sam mu napisala poruku koliko toliko čitljivu na putu do bolnice da zapamti da ga volim i da mi oprosti zbog svega.Rekao mi je da se smirim, da ne umišljam.Kvragu, umišljam???Borim se za udisaj, osjećam da gubim svijest a on meni da se smirim.Kasnije od njega nisam dobila niti jednu poruku u kojoj sam osjetila ljubav i toplinu.To me toliko boli.Toliko se ja brinem za njega.Mogla sam umrijeti, on kaže da nisam.Sinoć kada mi je bilo malo bolje da mu rekla da ne mogu više u takvoj vezi on mi je tada rekao da odlučim hoću li prekinuti.Rekla sam da ja neću odlučivati.On mi je tada rekao da mu ne šaljem poruke, da ga ne zovem, da je gotovo.Ponovno me počelo gušiti.Tada sam mu slala poruke da mi oprosti i da ga volim.Volim ga, da.Ali učinit ću sve da on bude toliko koliko sretan.Ne želim da si učini neto zbog mene.To si nikada ne bih oprostila.No, kako god...Živa sam, da.Mogla sam umrijeti, al ne dam se ja.Možda je ovo bio događaj koji mi govori da se trgnem, da popravim sve što mi u životu ne paše i da prvo mislim na sebe.Ne znam...

Ne brini za ovo moje stanje u kojemu nisam zaboravila da postoje anđeli lažljivci, anđeli ljubičastih krila.Osjećam ritam srca kako usporava, kuca sve sporije.Više me ne hrane uspomene niti ljubav, niti mrvice sreće, niti niti pjesama.Zagrljaji tvoji prestali su me grijati hladnim noćima, samo je svađa ta koja rasplamsava vatru u nama.
Željela bih dokazati drugima da su u krivu.Voliš me, zar ne? Borim se, borim.Na greškama se uči, mnogo puta su mi to rekli ali zašto onda uvijek radim iste greške?Ne podnosim glazbu, ne podnosim tvoj glas.Poludjet ću.Na korak sam od toga.Želim popiti tablete, zaroniti u svijet snova...ondje je sve savršeno.Ne želim više.

Neću se više uopće živcirati.Ne da mi se pisati.Nemam inspiracije.Žao mi je što sam ovako zla.Žao mi je što je u meni proradila želja za osvetom.Žao mi je što želim raditi osobama isto što i one meni jer znam kako je mene to boljelo.Želim im nanositi bol polagano isto kao oni meni.Više me nije briga za njih.Samo želim osvetu.Želim da osjete što znači patiti i biti neshvaćen.Ja sam kukavica.Dopustila sam da mi radi nešto što nisam htjela.Glupa sam.Naivna.Ne znam zašto sam to uopće dopustila i radila.Pala sam toliko nisko da niže ne mogu.A dalje moram ići.A ne mogu.Ne želim.Nemam snage.Glupo mi je svaki dan trpjeti svađe doma i s njim.Glupo mi je sve ovo.Željela bih otići daleko odavde, ali znam da nema šanse da se to ostvari.Glupo je maštati o tome.Zgadile su mi se cigarete, ali ipak pušim.Život mi se sveo na lutanje ulicom i pušenje iza škole.Dobro je dok ima cigarete i slušalica u ušima.Dobro je sada, dok još mogu ovako.Ali što će biti kada počne škola?Ovu godinu sam jedva prošla.Strah me i pomisliti kako će biti iduće.Ne mogu vjerovati da sam si ovo dopustila.Ne mogu vjerovati da sam dopustila da povjerujem tuđim ucjenama, da sam dopustila ovakav kao u svome životu.Sjećam se kako sam prije 2 godine pomislila u sebi da život ne može biti bolji i ljepši.Sjećam se kako sam mrzila one koji su govorili da je život šugav i da se žele ubiti.Na što sam samo spala.Sada mi je svejedno hoću pasti godinu ili proći.Više uopće nije bitno.Nije bitno što će on tražiti da učinim, učinit ću.Ništa ne mogu izgubiti, ili mogu?Sat otkucava, da.Vrijeme prolazi, a ja stojim.Ne znam što ću učiniti od života.Možda je meni jednostavno suđeno završim kao propalica.
. . .
Dušo, nije me više briga što mi ti nećeš dopustiti da uzmem drogu ili cigarete.Ja ću to učiniti.Učinit ću što god želim, ovo je moj život.Sjebala sam ga do kraja, gotovo je.Ne vrijedi se više truditi.Nemam zašto.Zbog tvojih laži?Zbog svih sranja?Ne.Ne mogu te više pogledati.Ne mogu više ni tebe, majko pogledati.Dođe mi da ti pljunem u facu.Govoriš mi da znam kurva a dobro znaš da si ti gora od mene.
Nekada me ovo boljelo, nekada me ssjećanje na ovo boljelo, ali više ne.Neke stvari se ipak mijenjaju.
A ja.Ja sam pala i ne mogu ustati.Nitko mi ne želi pomoći.Gledaju me kako padam sve dublje i dublje.Pretvaraju se da je sve u redu.Ha ha.Ne, dragi moji.Ništa nije u redu.
I znaš što?Više me nije briga.

Nekada si mi govorio da sam posebna,
Nekada smo dijelili probleme,
No gdje su sada nestale te stvari,
Imali smo iste snove, željeli smo isto.

O kako želim vrijeme vratiti natrag,
Pomaknuti sate, zaustaviti ih samo
Da bih sa tobom ponovno sretna bila,
Da bih tvoj poljubac osjetila,
Da bih tiho na tvome ramenu zaspala.

Hajde, pokušajmo prošlost zaboraviti,
Novo je vrijeme, za budućnost se živi,
Hoćemo li opet kao nekada:
Ja za tebe, ti za mene?

Odbrojavam snove.
Odbrojavajmo ih zajedno.

Obavijena zastorima ljubičasto obojenih snova, pronašla sam svoje utočište u ljubavi.Privremeno ili zauvijek, ne znam.Odlučila sam hrabro gaziti kroz maglu i udisati miris svježeg jutra.Neću više kriti svoje misli, nastavit ću ih i dalje zapisivati u svoju najdražu, poderanu bilježnicu.Bit ću ono što jesam.Oni koji me vole, voljet će me i dalje ma kakva ja bila.Malo sam razmislila o proteklim komentarima i o sebi, o svemu.Pričala sam s Hoti o tomu.Ta cura je stvarno posebna.Vidjela sam ju jučer i pričale smo.Divim joj se.
I kao što rekoh, nije me briga za druge, pokušat ću malo manje mariti za to što mi drugi govore.Ne moram početi ili prestati raditi bilo što ako drugi to žele.Bit ću ja.Onakva kakva sam zapravo.Razmišljala sam...kada mi dečko kaže da me voli, imam osjećaj kao da laže.Znam da me voli ali ne znam zašto se tada osjećam tako tužno, usamljenija nego inače.Teško mi je povjerovati da me frendica ili dečko vole.Frendovi mi nikada ništa nisu predstavljali u životu, ni dečko.No otkad sam upoznala tog dečka, počeli smo nešto mutiti i završili zajedno, počela sam upoznavati frendove i sada mogu reći da mi je istinski stalo do njih.Ne volim kao prije.Volim samo dečka i frendove.Prema svima ostalima osjećam neku odbojnost, prema nekima prezir.Ne molim onoga tko se ne želi družiti samnom da se druži, niti preklinjem ljude na koljenima.Ne volim se ni ulizivati, ono što kažem kažem iskreno i od srca.Ne znam kako oni to tada shvate.Prije nisam nikomu govorila nešto iskreno.Ali u zadnjih godinu i pol ne krijem istinu.Glupo mi je govoriti nekomu u lice da ima lijepe hlače ili je pjesma koju je napisao toliko lijepa i prekrasna ako nije.Ali samo mi je žao što dosta ljudi ne cijeni istinu.Ja ju cijenim pa kakva god bila ali priznajem da mi ponekad nije drago čuti istinu.Mogu slobodno reći da sam na neki način sretna.Ali molim vas komentirajte mi ovo u vezi ljubavi.Zašto se tak osjećam?To zaista ne shvaćam.Ovaj post posvetila bih svim prijateljima, blogerima, dečku...posebno pandi i šećerku.Eto, ovo je bio malo drugačiji post, za promjenu.

Nemaš pravo ukrasti moje srce, ali ipak si mi ga ukrao.Nemaš pravo šaputati tišini u mojem srcu, ali ipak šapućeš.Nisi imao nikakvo pravo da mi lažeš, ali lagao si mi.Naivna djevojčica, maleno biće koje vjeruje lažljivcu.Da, jesam.Zavoljela sam te.Možda nisam trebala.

Glumiš bezosjećajnost?Osjećaš bezosjećajnost?Osjećaš li to, voljeni moj ili je to samo jedna od tvojih laži…Ima li u tebi imalo srca nakon što si me samo grubo uhavtio za ruka i odgurnuo od sebe.Pala sam, jesam.Ali kad bih rekla da me boljelo, lagala bih.Boljela me samo duša koja je toga trenutka postala utočište tuge i samoće.Možda ćeš me zaboraviti.Možda ćeš me prezirati, možda ćeš me proklinjati, možda ćeš me i voljeti.Možda nećeš htjeti čuti za mene.Ne vjeruješ mi.Ne vjeruješ mojim riječima, ne vjeruješ da je toliko pjesama napisano samo za tebe.Čemu duhovno odsustvo, voljeni moj?Kada ti imam za reći toliko neizrečenih stihova.Napisati toliko nevjerojatnih osjećaja.

Kakav je osjećaj prestati osjećati?Kakav je osjećaj bespomoćno ležati na krevetu, ne osjećati ni ljubomoru, ni mržnju, ni sreću, a ni tugu?Ne čuti više šaputanja, one unutarnje glasiće koji bi me uvijek tjerali dalje čak i kada je bilo najteže.No ovoga puta ne.Kakav je osjećaj znati da se vani nešto događa a ne učiniti ništa?Trpjeti galamu i ovoga puta ne reći ništa, samo se okrenuti i otići.Prolaziti ulicom i čuti uvrede, osjetiti ponižavanje, ne imati snage ni okrenuti se, ni izustiti niti jednu jedinu riječ…samo poželjeti zaspati.Doći kući, ponovno trpjeti napade, zatvoriti se u sobu…umjesto plača, glasno se smijati.Ne imati snage otvoriti oči znajući da je ovo još jedan tužni dan u nizu.Gledati svoje tijelo ovoga puta bez ijedne rane, namjrno prolivene krvi.Doći, stati ispred zrcala i ne reći ništa, ne pomisliti ništa na razmazanu šminku, raščupanu kosu, krivi nos.Ostati ravodušan na svojih 5 kg viška.Ostati ravnodušan na bolest.Ostati ravnodušan na sve.


Možda sam nekada i ja živjela u snovima, prokletim snovima koji su me razdvajali od stvarnosti.
Majko, draga majčice, samo zbog tebe nisam slušala glazbu zbog koje si me nazivala sotonisticom.Samo zbog tebe, tvoja kćerka je prestala nositi crne duge suknje, počela sam nositi traperice.Htjela sam da se ponosiš mnome, ali pogriješila sam.Opet sam pogriješila.Ni to ti nije bilo dovoljno.Baš kao što si ti rekla, ja uvijek sve radim pogrešno.Bila si u pravu, ja sam greška.
A ti, voljeni moj, promijenila sam se i zbog tebe.Cura će se ponovno promijeniti.
Začepit ću, napokon.Hoću…

Istina, ono me nije boljelo.Boljelo me srce koje si uspio raniti više nego tijelo udarcem.Zaboravih to već.Danas ćemo se ponašati kao da se ništa nije ni dogodilo i svatko od nas će kući krenuti svojim putem.Prošlost...znam, rekla sam kako se više neću obazirati na prošlost, ali lagala sam.Lažljivica sam.Lagala sam i da neću plakati.Plakala sam.Manja sam od makova zrna.Kukavica sam, prokleta kukavica.Zbilja sam i jako dobra glumica, znaš?Mogu glumiti da mi je dobro, mogu zadržati suze duboko u sebi.Imao si pravo, ja ovako neću moći još dugo, držati suze u sebi.Da, opet si imao pravo.Nisam uspjela.Ali, zar si morao učiniti ono samo da dokažeš kako si ti u pravu?Kako si ti uvijek u pravu.Toga trenutka samo sam zatvorila oči i poželjela da sam mrtva, da sam na nekom mjestu gdje je toplo, da sam u hladnom krevetu i čekam da se zagrije...i samo drhtim.Fascinirale su te moje suze?Zamrzi si me?Poželio si gledati još više suza u mojim očima?Hajde, dušo, prođi opet pokraj mene i izusti te riječi, ali ovoga puta možda ih ja čujem zadnje.
Nitko sam i ništa.Ponizuj me dalje, dobro ti ide.Tko sam ja zapravo?Nevidljivi dio ničega?
Ne želim više pisati, nemam snage, ne da mi se.Ionako je ovo hrpa gluposti koja se naziva istinom.Ma tko danas cijeni iskrenost?Nitko.

U tome trenutku tišine i spokoja, jedna ruža procvjeta.Vjetar joj latice miluje i poigrava se lišćem.Simfonija ljetnih riječi koje dolaze iz duše miluje plošnik obasut prašinom.Šaputanja ljetnih kiša dokazuju da je život siroto, maleno zrno.Bespomoćno vapim za slobodom, za nekim boljim danima.Smijem se životu u lice.Mojim kovrčama poigrava se i sunce, lagano kapi kiše ih vlaže, miluju svojom mekoćom.Poželjeh gledati zalazak sunca negdje daleko, u savršenstvu ali znam da tražim previše.Boje moje duše se izmjenjuju ali ja ne dam da fasciniraju ljubomorne duše svojom jačinom.Poput duge na nebu...znam da bi svi željeli biti kao ona.Izmjenjuju se godišnja doba, izmjenjuju se četiri savršenstva života.Prošlost je samo nevažni dio mene, prljavo ruho koje sam odbacila.Zavidne maske željne neizrečenih pojedinosti promatraju me cijelo vrijeme.Mladost je vjetar koji dođe i ode, smrt samo dio ljetnih kiša koje padaju.




A tko će snivati pjesme o palim anđelima?

Što u tebi ima tako posebno da te srce moje siromašno zavoli, što ima u tvojim očima da me tako boli okus mržnje u njima...što ima u tebi da ti ja dade sve od sebe a ti mi vrati bol.Rekla bih da te ne želim, rekla ih da te ne volim ali komu lažem, komu lagala bih da to kažem, samo sebi.Kažu mi kažu ljudi da zaslužujem boljega od tebe, ali naivno srce, prokleto moje srce pravi se glupo.U svakoj mojoj pjesmi, ti si početak i kraj, ti si pjesma moja, Voljeni moj.
Kada bih barem sigurna bila da do kraja života bit ću tvoja, prestala bih i stihove pisati, jer znala bih da za moju tugu mjesta nema.A ti, slijep si ili ne želiš da vidiš da polagano gubiš me, ja odlazim, dušo učini nešto, potrudi se...samo za mene, potrudi se, imaj me, tvoja sam.


Vezao si me okovima za sebe, ne smijem raskinuti okove te.Tvoja sreća meni važnija je od mene same, zato patit ću, ako je suđeno patit ću.
[danas nam je 11 mjeseci veze, a ja nisam sigurna ni u što, zbunjena sam tvojim reakcijama, zbunjena sam ovim prokletmim svijetom i vlastitim postojanjem]


Znam da nećeš doći na moja vrata, znam i ne poduzimam ništa.Nekada jesam, ali više, više ne.Znam da neću čuti tvoj glas blizu sebe, znam da si zauzet.Prezauzet za svoju curu.

Ali, živote što učinih da sudbinu mi odredi ovakvu?

Odustajem.

Htjedoh ti vino sa usana piti, ali na silu, na silu to ne želim.Željela sam samo ljubav, nisam ju dobila.Sve uspomene ne želim.Tečeš mi kroz vene, tvoje ime, zaboravljeni dodiri kao da su oživjeli, drhtim.

Više nisam tvoja mala, više nisam tvoja ljubav...uskoro me nećeš imati, uskoro me nećeš vidjeti nikada više.Nestat ću, iščeznut ću s ove planete.
Budi sretan, bejbe.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.