petak, 27.06.2008.
Usne su mi mokre,plakala sam.
A krv na rukama još svježa,
Jer moja zla duša rani srce tvoje.
Ulica požude postala je...sama.
Samo još jedna osamljena ulica u nizu,
Jer ju ne hrane naši poljupci.
Kiša isprala je sve korake,
A moji vapaji i suze od ljubavi,
Vjetar je odnio u ulicu plača.
Vrat još modar od tvoga ugriza,
Usne tužne bez tvog poljupca,
Tijelo usamljeno bez tvog dodira.
Tvoje ime, bolni odjek stvarnosti,
Iluzija stvarana pojavom boli,
Samo suza na mom obrazu.
Vrijeme iza nas ukrast ću,
Pa neka zauvijek budemo samo mi,
A ne samo tužno ja i povrijeđeno ti.
Pišem pismo, ne mogu ti ga dati,
U njemu je sav život moj, moji sni,
Kojih ćeš se uvijek ti sjećati.
Volim rijeke jer teku dalje,
Volim tebe, a mrzim dušu svoju,
Moja bolna točka si ti.
ponedjeljak, 23.06.2008.
Nemoj nikomu reći da sam one večeri uivala u tvojim manama, nemoj nikome reći:poželjet će nas rastaviti.Žalosne duše lutaju poljima i rijekama, traže izgubljene dijelove.Ne mogu ih naći.Zato, budi stalno uz mene, ne laži mi, jer poželjet će nas rastaviti.
Ljubavi moja...Ne daj da nas rastave.Voli me jedan dan, samo jedan dan barem glumi da me voliš.Ljubi me samo taj dan, makar to ne htio.Imaj me ove noći, predajem ti se, kao svaki put do sada.Potrgaj mi gumbe na majici, udari me da iz mojih usana poteče krv, sve ti dopuštam, samo me voli.Iskoristi me i opet mi se vrati, ja ću lutati izgubljenim srcima, ovim prašnjavim cestama, lutat ću s nadom da će opet sve biti kao nekada.Iskoristi me.
Živjela sam od tvojih laži koje si prokletom istinom nazivao.Još uvijek živim od tvojih laži.
Jesam li ja kriva za to?Da, jesam.Kriva sam jer te toliko volim.Kriva sam jer sam dopustila da moji prokleti osjećaji vladaju mnome, a ne razum.
Meni nije potrebno sunce, meni nije potrebna kiša, meni si potreban samo ti.
Zašto ne moeš shvatiti da te volim?Zar ćeš to shvatiti tek kada ja odem...kada odem daleko od tebe, kada te ostavim samoga.Ne, ja te neću ostaviti samoga, nikada.Ja te previše volim.
Ljubavi.
Lišće je šuštalo u šumama ljubavi, u kući vječnosti gorjela je vatra.Rijeka snova samo je tekla, bez prestanka.Sada, uvijek, zauvijek.
Nekada sam svoju dugu kosu ponosno davala vjetru da ju mrsi, tvojim rukama da ju miluju, nekada sam sve svoje davala tebi, baš kao i sada.Još i sada zadrtim kada netko progovori tvoje ime, kada netko slučajno spomene tebe i mene, kao djela prošlosti.
Povrijedila bih te isto kao što si i ti mene, bacila bih u prošlost svu ljubav sve od sebe što sam ti davala a ti to nisi prihvaćao.Lagala bih ti isto kao što si i ti meni, pa da vidiš kako to boli.Pa da vidiš kako prokleto možeš da patiš kada te voljena osoba povrijedi.Učinila bih ti to s užitkom, povrijedila bih te.Prebolio bi me, tako lako kao što si lagao mi.Voljela bih da ti se kiša slijeva niz obraze i zaustavlja ti se na usnama miješajući se sa slanim bolnim suzama.Voljela bih da plačeš kada ti netko spomene moje ime, da patiš baš kao i ja.
Tražim način da prebolim.
Tražim utjehu, no utjehe mi nitko osim tebe dati ne može.Što ako je sudbina htjela da se ovo dogodi?Što ako je htjela da upoznam tebe?Što ako ja ne smijem učniti ništa, ako ne smijem mijenjati sudbinu.
Položi mi otrov na usne, da umrem jer ako tebe nemam, nemam ništa, ništa mi ne treba.
četvrtak, 19.06.2008.
Meke pahulje milovale su mi lice.Sjećaš li se toga, dušo?Ti si polagano prolazio rukama kroz moju kosu, tvoje sočne i nadasve božanstvene usne dodirivale su moje.Mogli smo samo šutjeti i držati se za ruke.Nismo si trebali govoriti niti riječi da bi se razumjeli.Jer prava ljubav tada je bila jaka da kaže sve što želimo reći poljupcima, zagrljajima, dodirima.
Zar je sve uspomene i sjećanja odnio hladni vjetarSmeđu boju tvojih očiju, kao da je tu posebnost odnio u beskraj.Nježni dodiri sada su samo dio nečega što mogu pamtiti kao uspomenu.
Riječi tople kao kakao, čokolada koja se topi u mojim ustima postale su ti besmislica.Nekada si brinuo za mene.Nekada si me volio zezati.Nekada je tvoj zagrljaj bio manje bolan, nekada je tvoj dodir značio znak ljubavi, nije bio tako grub kao danas.Nije bio tako bolan.Poljupci nisu bili tako mračni.Pogled nije bio pun one mržnje, pun želje da me ponižavaš.Nekada je prejaka riječ.
Dušo, život sam ti dala.Svoju mladost.Sve trenutke tebi sam dala a tebi to ništa ne znači.Mislim da sam te sada zapravo i upoznala.Sada si pokazao svoje pravo lice.
…
I'm in love with you
And it's crushing my heart
All I want is you
To take me into your arms
Barka je tiho plovila mirnim i nadasve spokojnim morem u samoći.Tek ponegdje začuo bi se val koji bi udario o barku.Sve je bilo tiho.Mrtvilo.Hladne duše lutale su napuštenim kućama u potrazi za izgubljenim.U suton su ponovno odlazile u more.Skrivale se u morskim dubinama.
Varka.Laž.Očaj.Mržnja.Bol.Prezir.Savjest.
Želio si me, imao si me.Potpuno sam ti se predala.Dala sam ti sve od sebe.Ne cijeniš to.
I love you
And you're crushing my heart
I need you
Please take me into your arms
Kajem se.
Nisam se trebala zaljubiti u tebe.Tebe, koji mi značiš sve.Proklete suze.Lijem te proklete suze zbog tebe.
Dušo, otić ću.Pustit ću te na miru.Neću ti više smetati.Ne brini.Jednoga dana ostavit ću sve.Jednoga dana stat ću na kraj patnji i boli.
Čarolija tiho teče rijekom nesretne ljubavi.Utapa se.
utorak, 17.06.2008.
Samo jednu jedinu, posljednju riječ...samo da ju čuješ da ju moje usne koje su ti se nekada sviđale kažu.Rekle bi ti to, samo kada bi im dopustio.Kazni me zato što sam tvoja.Kazni me zato što sam ti sebe dala, svoje srce, svoju dušu.Kazni me što sam sve odbacila zbog tebe.Zaslužujem da me kazniš.Znam da mi ne želiš nanositi bol, ono je bilo slučajno zar ne?Znam da jest.
I was addicted to his smile
so much temptation in his eyes
I love the way he touched me
his beauty made me weak
he gave me so much pleasures
he promised everything
I know that he was lying
but I can't resist
Postao si bezosjećajno biće.
Djevojčica ga je bespomoćno gledala, njeni bolni krici nehotice su dozivali smrt.Smrt koje se toliko bojala.Smrt od koje je nitko nije mogao spasiti, čak ni ljubav.Jer ljubav ovoga puta nije bila dovoljno jaka.Ljubav je bila samo jedna kraj koji nikada nije imao početak.
Noć je puna sjećanja.Samo prokletih sjećanja koji više nikada neće postati sadašnjost.Zarobljena sam u mreži sjećanja.Stalno me prate, ne daju mi mira.Sve mi miriše ne zimu kada smo šetali držeći se za ruke, grijali se poljupcima i nitko nas nije mogao rastaviti.Ti si tada imao osjećaje.
Samo želim zatvoriti oči.
Ostavljaš nedovršene rečenice putem kojim hodaš.Gledaš me a ne vidiš me.Zar je to od nas ostalo?Samo gomila nedovršenih djela, samo niz laži.Dušo, mene to boli.Više ne pišem pjesme, sve su samo prazni listovi.O ljubavi nemam što napisati.Ti me previše boliš.
Sjećam se kada si mi dao medvjedića, malog smeđeg.Sjećam se kada si mi kupio ružu kada nam je bilo pola godine veze.Ti mojih medvjedića imaš...ne znaš kamo s njima.Baci ih.Ionako ti samo zauzimaju prostor.Dokaz.Ti me tražiš dokaz ljubavi.Proklete ljubavi.
I'm to weak to carry on
I leave the world
there's nothing wrong
I have to pay the price for love
black roses in my heart
I choose the way into the night
I never saw the light
but now it's shining like the stars
I wanna close my eyes
Nikada neću vidjeti svjetlo.Nikada neću doći do kraja tunela, mračne ulice kojom lutam.Nepoznati prolaznici gledat će osobu koja čeka ljubav svoga života, a ona neće doći jer uvijek ima važnijeg posla od mene.
Boli me.Kako ne možeš shvatiti da me boli?Kažnjavam se, kažnjavat ću se.
Znam da ti nije stalo do mene.
Ponovno se osjećam kao djevojčica.Siroti, mali curičak.Želim tebe, želim tvoju ljubav, želim da ti barem jednom budem važnija od nečega.O, kako silno to želim!Želim nešto što ne mogu dobiti.Tražim li nemoguće?Zapetljao si se u mrežu laži.Dušo, boli me.
Tražim nemoguće.Razumijem.
Moram platiti cijenu ljubavi.
Nadam se da ćeš me se sjećati.Da ćeš se sjetiti djevojke koja te mogla imati nije.I da ćeš se sjetiti koliko te voljela jedna glupača kojoj si lagao.
[Želim svoju ljubav natrag, slomio si me.]
Ali...ja još osjećam.Još osjećam bol.Prokletu bol.Osjećam ju još.I lažem.Lažem da ne plačem zbog tebe, lažem da sam postala kao ti.Dušo, priznajem.Lažem.Lažem da mi jastuk svake noći nije natopljen suzama i da se ne budim misleći da si me ostavio.Lažem.
subota, 14.06.2008.
Bol razdire dušu moju praznu, a bolesni krici paraju srce moje hladno.Izdajico, dolaziš u moje snove, ma kako se samo usuđuješ?Ljubiti me, šaputati, a ja ću uvijek padati na tvoja obećanja.Lažna obećanja.Ja ću uvijek biti ona ista naivna djevojčica.Ulica požude odavno je izbrisana.Postala je još samo jedna obična prljava ulica.U nizu.Korake je isprala kiša, korake koji su značili ponekad čak više od poljupca.Korake.Njegove korake.Poljupci i zagrljaji nestali su kao da ih nije bilo.Odnio ih je vjetar na neko drugo mjesto.Daleko od stvarnosti, daleko od nas.Ljubavi nesuđene u toj ulici sada se rastaju.Ulica plača.Vrata od kamena, na njima krv.Ondje ju je prvi put udario.Ondje je prvi put zaplakala.Prvi put suza je pronašla svoj put do ulice plača.Ne vjerujem više u ljubav.Ne vjerujem u taj lažni osjećaj.
Tiho, nečujno sunce polagano zalazi.Bez ikakve harmonije.Vrijeme je stalo.Osjetio se taj miris savršenstva u zraku.Kao da grijesi ne postoje.
Vjetar je prkosio moru.Valovi su se izdizali.Grubo.Bezosjećajno.
Tišina.Govorila je više no što je bilo potrebno.U predvečerje lagano je zasvirala jedna pjesma.Očaravanje.U sjećanje su mi došle njegove ruke, milovanja.Dodiri bez kraja.Svaki jedinstveni trenutak.I suza je tiho, najtiše kanula.Tisuću glasova.Sjećanja na jedinstvene trenutke.Laži.Ništa više nije važno.
I’ll cry about this
And hide my cuckold eyes
As you come off all concerned
I’ll find no solace
In your poor apology
In your regret that sounds absurd
And keep singing
Ta slatka tišina.Ta prokleta samoća.Prokleta sjećanja.
Sve se zapetljelo u mrežu ljubavi.Boli još jače.
Ne.Više nisam ona plačljiva djevojčica.Više to neću biti.Više nikada.Osjećaji su mrtvi.Više ne želim osjećati bol.Više ne želim patiti za tobom.Više ne želim to.Ne.
[Mama, samo želim da se ponosiš mnome, samo želim da vidiš kako je jaka curica koju ti mrziš.
Više ne želim osjećati kako mi vjetar mrsi kosu.Više ne želim osjećati bol dok gledam zalazak sunca.Sama.U tišini.Dakeko od svih.
Šutjet ću.Nać ću utjehu.
Jednom.
A broken promise
You were not honest
I’ll bide my time
I’ll wait my turn
srijeda, 11.06.2008.
[I noć je postajala sve hladnija i tamnija, krv je tekla sve više i više.Crvena, svježa krv.]
On ju je dodirivao u toj čarobnoj noći.Zvijezde su bile ispunjene nekim sjajem, bile su naprosto predivne.Ta čarobna noć imala je svoju neku moć…Otišli su daleko od svih, počeo ju je ljubiti, grickati joj kožu…Osjećala je bol, nije bio nježan.Počeo ju je naglo skidati i nije se ni snašla a već su njezine noge obujmile njegovo mišićavo tijelo.Osjetila je njegov dah na svome vratu, ljubio je njezine bujne grudi…Nije to htjela, no toliko ga je voljela da je pristajala na sve samo zbog njega.Kada mu je rekla da prestane, njegov osmijeh skupio se u dosada neviđenu mržnju.Kako netko može biti tako ljut?Neko vrijeme gledao ju je toliko mrsko da se moglo pomisliti da svakog časa se sprema izvaditi nož i izbosti ju nekoliko puta.I gledati dok ne umre.Nije on takav.Nakon nekoliko sekundi nestalo je taj prokleti izraz lica i pojavila se želja za osvetom.Mislila je da će joj reći oprosti, ali ne.Samo ju je počeo ljubiti na silu, trgao je odjeću s nje kao da je sve san.Imao je toliku snagu…Skinuo je svoje skupe traperice i naslonio svoje odvratno tijelo na nju.Po cijelome vratu imala je krvave otiske, otiske mržnje.On mene voli.Ponavljala je u sebi.Silovao ju je.
On.Anđeo koji joj nikada ništa nažao ne bi učinio.On.Komu je ona vjerovala.On.Zbog koga je odbacila sve što je imala, sve što je ikada u životu postigla.On.Njezina jedina ljubav.On.Kojega je voljela toliko da si je svaki put prolijevala svoju krv zbog njega.On.Koji je pogazio toliko obećanja.On.Kojemu je ona beskrajno vjerovala i opraštala.On.Koji ju je toliko puta iznevjerio.On.No to nije bilo važno.Ona ga je voljela.Pa kako će mu se suprotstaviti?Njemu, kojega nikada nije htjela povrijediti…njemu, kojega jee voljela do neba i natrag.Voljela ga je na neshvatljiv, pomalo nezemaljski način.Ljubav…nitko ju nije shvaćao na takav način.Ona je bila posebna.
Povrijedio ju je.Nije mu htjela reći.Sam nije shvaćao što je učinio.Uništio je mladi život.Ona mu nije zamjerala to.Znala je da je jednim dijelom i sama bila kriva za to.Zbog svoje šutnje uništila je svoju mladost.Bojala se da će se on naljutiti na nju ako ne zove upomoć, nije se odupirala.U kutku desnoga oka potekla je suza.Nečujno je klizila niz njezino lice.Sada, vrijeme se ne može vratiti.Nikada više.Osmijeh.Zauvijek je izgubljen.
nedjelja, 08.06.2008.
Ove noći polagano se došuljaj k meni, poljubi me da znam da sam tvoja.Ove noći sve će biti savršeno.Pjev ptica ugasit će krici boli.Ljubičasti lak na noktima izblijedio je, a haljina postala obasuta milijunima svjetlećih osmijeha.Kao da znaju da mi treba pomoć, kao da su me došli spasiti.Moji jedini anđeli.Čujem nježnu tonove, vjetar samo za mene sklada balade.Ove noći.Samo za mene.
Dragi moji.Sinoć se dogodilo nešto što me uništilo, dokrajčilo.Moji stihovi su pisani s osjećajima, a mislim da sam ih sada izgubila.Ovo je možda zadnji post.Planiram samoubojstvo.Jednom sam popila tablete, prije mjesec dana, htjela sam se ubiti.Nije uspjelo.Ovaj put ću ih popiti više.Nemam dovoljno hrabrosti da se ubijem, no koliko god voljela bol moram priznati da je se malo i bojim.Sve je ovo pisano zbog dečka.U mojem prošlom blogu pisane su neke stvari koje ovdje nisam spomenula.Ako je ovo doista zadnji post, imate pravo da vam kažem nešto o tome kako je nastao ovaj blog, te o tome zašto planiram samoubojstvo.
Nekima je ovo smiješno, nekima nije.No, bilo kako bilo, s dečkom sam u vezi jako dugo.Svi postovi posvećeni su njemu.Ova ljubav me jako boli.Nesretna sam.Toliko toga odbacila sam zbog njega, toliko toga sam učinila zbog njega.On ništ nije učinio za mene,Kao da me ne voli.Govori da me voli.No i ja sam bila bezobrazna mnogo puta prema njemu i kajem se zbog toga.Tjerao me na neke stvari koje nisam htjela.No, ja sam krva.Nisam mu ništa htjela reći.Htjela sam samo da on bude sretan.Najvažnija mi je njegova sreća bila i ostat će.Htjela sam ga toliko puta ostaviti, no jednostavno nisam mogla.Problem je u tome što on je imao i ima jako zeznut život.Jako je tužan, a njegovi frendovi kažu da je sretan otkako je samnom.Ja sam mu prva cura.To mi ne smeta, no ponaša se prema meni jako ružno.Odvratno.Prije nego sam mu postala cura godinu dana slao mi je poruke.Saznao je gdje živim i tko su mi roditelji.Prijetio je da će učiniti da oni dobiju otkaz ako ne budem htjela biti s njim.Pristala sam da budem s snjim preko poruka.Kada samo se upoznali, prvo vrijeme bio je normalan dečko.Kasnije, nakon 2.mjeseca veze počeo je prijetiti da će se ubiti zbog mene.Nisam mogla trpjeti te ucjene pa sam ga tjedan dana prije 3.mjeseca veze ostavila.On mi je iz dana u dan slao poruke kako sam bezosjećajna, da nikoga nikada neć voljeti, da sam njega samo ubila.Na dan kada nam je trebalo biti 3 mjeseca veze, pitala sam ga hoće biti samnom i da mi oprosti, da mi je jako žao zbog svega.Pristao je.Tada sam shvatila da ga volim.
Onda, nakon 5. mjeseca veze ponovno je počeo govoriti da će se ubiti zbog mene.Tada sam popustila u školi, počela sam se svađati sa starom.Zamrzila sam ju.A sve zbog njega.Htjela sam biti kao on.Tada sam zaista jako puno patila.Imala sam problema sa starom, tetom i još nekim stvarima o kojima sada ne bih ovdje.Bar ne još.I onda prije mjesec dana bilo mi je jako teško.Teže no ikada.Pokušala sam se ubiti.Nije mi žao.Žao mi je što nisam uspjela u tome.No onda, tjedan dana nakon toga, on se promijenio prema meni.Posato je bolji.No, nije znao za moj pokušaj samoubojstva.U to vrijeme ja sam bila hladna prem njemu.Valjda sam htjela da on osjeti kako je to biti takav prema osobi koja te voli.U zadnjih par dana, ne mogu živjeti.Sve je izgubilo smisao.Ne želim nikoga kraj sebe, samo ežlim biti sama.On je jako promijejen prema meni, i to je ono što me jako boli.Stara me mrzi, barem imam takav osjećaj.No ni ja nju en volim previše.Ocjene su mi se pokvarile.Past ću godinu.Upravo zbog toga moj život nema smisla.Znam da ćete sada reći kako su to male stvari, sitnice.No za mene to jednostavno nisu male stvari.Povrijedio me mnogo puta, i ja sam njega.Možda je on takav prema meni jer sam ja prem anjemu bila bezobrazna.Neznam.Neke tajne će ostati tajne.Neke stvari će zauvijek ostati misterija.
petak, 06.06.2008.
Ljubiš me.
U smiraj noći, ljubiš me.Strastveno, kao da zadnji put nam je u ovoj sobi, u ovome krevetu, u ovome životu.Tvoje tijelo drhti.Lice poput maloga djeteta ne može skriti oduševljenje.Gledaš me.Dušo, makni ruku s mojega tijela.Zar se ne sjećaš da sam ja samo mala, naivna djevojčica.Opet.Danas sam se razočarala.Lagao si mi.Opet i opet i opet.Kao uvijek.Pitam se.Zašto ti uopće vjerujem.Zašto?Zašto moje suze uvijek kapaju zbog tebe s moga plahog lica...Suze.Bezvrijedne kapljice.
A moj glas je nečujan.Ja sam nevidljiva čak i danju.Moj dodir je kao dodir nečega čega nema.I nikada nije postojalo.Nečujno.Ali opet, moji koraci odzvanjaju ovim prljavim hodnicima tuge, zidovi monotonije polagano rastu, iznutra sve se ruši.A nitko to ne vidi.Ali, psst!Na trenutak prestala sam disati, osluškujem doziva li to netko ipak moje ime?Ne.Prevarila sam se.Opet.Ponadala sam se u nešto posve nemoguće.
Ulica...ulica je postala drugačija.Promijenila se.Ili ona ili ja.Ona.Nju je prekrilo lišće u jesen, na njoj su bili otisci koraka nespretnih prolaznika.Samo slučajnih prolaznika.
Strah od monotonije?
Možda ipak ne.Možda je to iluzija povezana kapljicama krvi nesretne ljubavi koju sam odlučila manje voljeti na ovaj način.Barem pokušati.
Ali gdje je tvoja ruka koja bi me dodirivala u noći?Gdje su tvoje usne koje bih ljubila neprestano, u noći?Gdje su tvoja obećanja da ćeš me čuvati i paziti, u noći?U prokletoj noći da ćemo biti zajedno.Prokleto...
Bježim.Bježim od proklete beznadne, bezizlazne situacije.Čini mi se da ne uspijevam.
Tugo, suze ove same teku, jer nešto što žarko sam htjela dobila nisam.U ludilu igara, noćnih mora nigdje to mogla dobiti nisam.Tama.Obuzela je sve.Svaki kutak ovoga svijeta, svki kutak.Svaku travku, svaku laticu cvijeta.Tužna sam.Lako je!Lako je uzeti tu prokletu stvar u ruke, lako je uzeti žilet kojim ssi se toliko puta rezala, lako je uzeti ga u ruku i konačno povući.Konačno završiti ovu igru.Djevojčice, hajde.Ionako nemaš nikoga, nitko te ne voli.,Nikomu nije stalo do tebe.Znaš to jako dobro, zar ne?Zar ti nisu dovoljno puta dokazali?Želiš li da te još koji put razpčaraju ti tvoji prijatelji i da ti napokon dokažu da im NIJE stalo do tebe.Želiš li da ti dečko koji te volijoš koji put zezne?Želiš li da još koji put prekrši obećanje?Hajde, djevojčice!Reci to.Želiš li ponovno osjetiti toliku bol...Reci...
Povrijedi me, dušo.
Povrijedite me svi.Opet i opet i opet...
U tami, hoću li čuti tvoj glas, dušo?
Hoćeš li me poljubiti barem?Hoćeš li?
Više nikada nemoj obećavati stvari samo da bi meni bilo lakše.Više nikada nemoj obećavati ako ćeš to obećanje prekršiti, kao uvijek.
Znaš, to boli.Prokleto.
utorak, 03.06.2008.
Ostao je trag ljubavi koja je bila nestala, pojavilo se novo poglavlje knjige koju je vjetar pisao za nas.Možda me boli.Ne znam.Možda sam bezosjećajna.Možda.Krv koju sam pila, zar bila je otrovna?Hladni bič samo je ispuštao tužne zvukove na mojim leđima.Bol.Krv je samo curila i curila i curila.
Zatočena.
Zatočenica sam ljubavi tvoje.Ruku tvojih koje milovale su grudi moje.Ne želim ih više!Pusti me!Obećanja su ti samo riječi bez premca.Nema više ružičastih ruža, svilenih mašnica, čipke na mojoj suknji.Sve to ti si odnio.U beskonačnost.A gdje sam ja?Gdje je malena djevojčica slomljena srca?Rekao si da me nikada nećeš ostaviti, rekao si da ćeš biti uz mene uvijek kada te budem trebala.Gdje si bio sve one noći koje sam proplakala?Dušo, gdje si bio kada mi je grubi jastuk pružao utjehu, kada sam živjela od uspomene.Tebe nije bilo.Ni poruke.Ni poziva.Nisi me htio tada.
Suze.Svijeće.Noć.Tama.Tebe nije bilo!
Nisam mogla te noći vidjeti svjetlost očiju tvojih, ruke koje bi me mazile.Nisi me htio.
Dušo, nikada nisi uz mene kada trebam te.Kada trebam tvoju ljubav.U redu.Ne trebam te.
Nikada te nisam imala.Nikada nisam bila tvoja.Zapravo.Nikada nisam mogla biti ta zbog koje si se osjećao sretno, posebno.Ona te uvijek mogla nasmijati.Uvijek si imao poseban pogled kada si ju gledao.Način na koji ste pričali bio je poseban.Ne trebam te, dušo.Više ne.
Zatočena.Ja.
Nisam rekla da treabm tvoj dodir.Molila sam za njega.Nisam rekla da trebam tvoj poljubac, ludila sam bez njega.Nisam rekla da trebam tebe, umirala sam bez tebe.Oronjene ulice tuge...oronjene ulice plača...oronjeno tlo suza...poznaju me dobro.
...
Želim ponovno da mi vjetar mrsi kosu.Želim.A nemam.Željeti, a nemati.Ne znači ništa.Navika.Glupa navika.Samo to.
Suze su mi prozirne.
Dokaz.
I ne postoji neko ALI.
Dokazi ne postoje, zar ne?Ljubav?Postoji bol, znam da postoji.
Posvećeno mome dečku.Danas nam je 9.mjesec veze.
Volim te.
nedjelja, 01.06.2008.
Zaviri u posljednju pukotinu srca moje otrgnute sreće, mojega otrgnutoga bića koje bespomoćno vapi za tvojim tijelom, poljupcem...a ti mu tako hladne riječi daješ.Oštre otrovne strijele.Daješ mi svoje tople dlanove, promatram crte, pretvaram se da proričem budućnost.Zatim šutim.Pitaš me volim li te.Šutim.Hladnoća je žustro prostrujala mojim tijelom, zaustavila me da kažem bilo što.Samo sam te zagrlila.Moja glava u tvojem naručju, skrivena od ikoga odavala je moju nespremnost tvojim pitanjem i prije svega tugu.Samo sam htjela da zauvijek budem u tvojem toplom naručju, upijam miris tvojega parfema, samo da me čuvaš, samo da me braniš od tuge i boli.
Promatram tvoje usne, kao da mi nešto želiš reći, no nemaš snage, hrabrosti.Želiš toliko toga, no postoji curica koja te uvijek spriječava u tome.Ja.Suza u tvojem oku odaje tugu koju osjećaš, no svejedno šutiš.Zašto?Ne želim biti nešto što nisam.Život bi mi bez tebe bio nikakav, to znamo i ti i ja.No, zašto se onda ovako patim?Zadnja trunka sreće iščezla je iz mene.Osmijeh je davno izbrisan.Kao da ga nikada nije ni bilo.Želiš li da te pitam što je sreća?Želiš li da te pitam što znači osmijeh?Dušo, želim da me naučiš sve to.
Hladni povjetarac neugodno razbacuje moju kosu.Kao da me mrzi.Kao da me mrzi zbog svega.Kiša je počela padati iz vedrog neba.Sunce je nestalo.Samo je obasjalo klupu na kojoj sam ja napisala tvoje ime.Stojim.Nepomično stojim.Nebo se plavi, vidim te pored sebe.Približuješ mi se, želiš me poljubiti.Čekam te.Brojim tvoje sitne korake koji te vode meni.Polagano hodaš pločnikom.Potrčih k tebi.Nestao si, ljubavi, zašto?Ovo je sve samo iluzija?Zar iluzija?
Sjećam se tvojih riječi.Sjećam ih se jako dobro.Zapamtila sam ih.Bila sam naivna.Povjerovala sam ti.A dobro su mi govorili.Nisam im htjela vjerovati.Znala sam da ti nisi takav, ne bi mi lagao.Voliš me, a onima koje voliš ne lažeš im, zar ne?Tako je, zar ne?Zašto šutiš?Zašto?Riječi kao da ne žele izaći iz tvojih ustiju, usne se ne žele pomaknuti.Smjelo si ih izgovarao nekada davno, no od toga trenutka ispleo si mrežu laži.Boli me.Zar ne vidiš, boli me.Ni ja nisam od kamena, ni ja nisam kip bez osjećaja.
Laž.samo laž.Prokleta laž.
Ljubav?
U lice ti mogu reći da te mrzim, a volim te.Mogu ti reći da te volim, a mrzim te.
Ne, ja nisam izdajica.
...
Ja sam samo zarobljena.Vezana okovima tvojih očiju i nevjerojatnom snagom tvojih usana.Što god sam ikada učinila, što god sam ikada izrekla.Nikada, nikada nisam lagala.Nikada ti nisam rekla nestinu.Jasno mi je da nas mnoge stvrai razdvajaju.I spajaju.Ne mogu biti s tobom.Volim te.Gušiš me, dušo.Ali volim te.Svijet je okrutan.Ne vjerujem u rosu na cvijetu dok ju sama ne vidim.Odsada.
