petak, 30.05.2008.
Vjetar mi je mrsio kosu i brisao suze dok sam sasvim mirno osluškivala otkucaje tvoga srca prislonivši ti glavu na grudi.Vrijeme ,rekla bih, stalo.Ti mi nisi brisao suze niti mrsio kosu.Ovoga puta to je radio vjetar, idućeg puta će tišina.Odsada će to svatko raditi samo nećeš ti.Zašto?Svojom ljubomorom tjeram te od sebe, misliš da nisam normalna.Dobro.Dušo, odlazi.Ne trebam te.Ne trebam nikoga.Svi ste me ostavili, pa zašto ne bi i ti?Ljubavi, u redu je.Znam da sam preljubomorna i dosadna cura.Ostavi me.
...
Tko zna, možda će vjetar jednom poslati poljupce u beskraj, naša imena drugi će izgovarati potpuno nesvjesno.Sumnjam.
Zašto mi sada pokušavaš pomoći, zašto?Zašto ako sam te prije tražila pomoć i rekao si da će se sve samo od sebe ispraviti.A ti, majko.Tebe ne podnosim.Mogla bih reći da te mrzim.Gdje si bila kada sam te trebala.S mojim vršnjacima izlazila van.Varala tatu.Nisi bila uz mene.Ne trebam te ni sada.I čudno ti je, čudno ti je što sam se ovako promijenila.Žao mi je.To je život.To si ti.Zašto me ne pustiš da živim život.Zašto me sada ne pustiš ako sam ti prije smetala.Ako misliš da sam glupa.Ako mi svaki dan govoriš da bih trebala biti kao moja frendica.Zašto nisi tako lijepa kao ona?Tako zgodna, dotjerana, uredno našminkana?Zašto nosiš te kako se zovu, starke?To je odvratno, netko će pomisliti da si jadna.Sramotiš me.Sjećam se kada sam ti za rođendan poklonila medvjedića.Tada sam imala 8 godina.Vratila si mi ga.Pitala si me zašto sam tako neozbiljna i da ti idući put poklonim nešto što će ti biti od koristi, a ne tu malu krpu napunjenu spužvom s očima od gumba.Zašto onda sada pokušavaš me učiniti sretnom?Učiniti da budem ponovno najbolja učenica kojom ćeš se ti ponositi, zašto me pokuavaš nasmijati?Zašto?Pokušavaš me promijeniti, htjela si oduvijek da budem netko drugi.
Pusti me.Odlazi od mene.Pusti me da se gušim u vlastitim suzama, ljubavi.Ne želim da me boli ova ljubav.Prokleto boli.Pustila sam svaku kap krvi zbog tebe, svaku prokletu suzu isplakala zbog tebe.Noćima nisam spavala, koliko sam samo pjesama napisala u tome stanju.Pjesme koje sam bacila u vatru.Zaboravi.Zaboravi kako se osjećam s tobom, bez tebe.Neću dopustiti da me dodirneš da me još više boli.Neću dopustiti da tvoja ruka nježno klizi mojim tijelom, mrsi mi kose, briše mi suze.Ne smijem to dopustiti...Nije potrebno.
...
Prestala sam vjerovati u ljubav.Pokušala biti bezosjećajna.Uspjevalo mi je.Ali kad tad čovjek se slomi.Nije važno.To je život.Bojim se smrti.Nekada.Samo bih željala zaspati.Duboko.Da me ni glas tvoj probuditi ne može.Ni poljubac tvoj.Željela bih da se mogu probuditi kad hoću."Daj probudi se!Ti ne možeš ništa, ti ne možeš imati sve, prihvati to.Bit će ti lakše!".Imaš pravo.Rekao si mi to jučer.Ali ja to ne mogu prihvatiti.Ne mogu prihvatiti kraj svega.Smrt.Jednoga dana smrt.Neshvatljiva činjenica.Moćda ću jednoga dana žaliti za svime.
Usamljena sam bez tvoje poruke.Osjećam se poput lista na vjetru.On je isto sam.Zaista.
Usamljena sam.Jednino u tebi uživam više nego u samoći.Želim stalno dirati tvoju ruku.Promatrati te.Promatrati kapljice vode u čaši.Željela bih da zauvijek u čaši iz koje si ti ispijao vodu mogu biti te sićušne kapljice.Ljubav.Željela bih to.
Miris tvojeg parfema.Probudio bi me i iz najdubljeg sna.Ljubavi, zašto onda nisam sretna...Želim samo tebe, kako ne shvaćaš...Dušo, hoćeš li to ikada shvatiti.Sve što radim, radim zbog tebe....Volim te, a ti to ne shvaćaš.Jednostavno ne shvaćaš.Bože, želim umrijeti.Ne želim više ovako živjeti.Ne mogu.
utorak, 27.05.2008.
Volim kada mi rukama kliziš po tijelu...ljubiš moje uzavrele usne i grudi...znaš da mi to godi...o da...jako dobro to znaš...volim vidjeti tvoju majicu na podu svoje sobe...volim vidjeti kako otkopčavaš svoj crni, kožni remen...polako se naša tijela spajaju, zatim sve više želimo jedno drugo...tvoj ubrzani dah...volim seks...volim tebe...ti si taj koji je dao smisao mome životu, ti si taj kojega ja volim beskrajno mnogo...obožavam te ljubavi...moja svaka pjesma posvećena je tebi, ti si moje sve...moja utjeha...volim te...želim te..svakog dana sve više i više...više nema tuge u mome životu (ima, ali ne obraćam pažnju na nju)...živim za tebe...volim te...:)
subota, 24.05.2008.
Ljubav, ti si učinio da moje srce ponovno počne kucati, ti si ponovno vratio osmijeh na moje lice...Tvoje golo tijelo ja zamišljam u tišini, zamišljam da ga ljubim. Volim ga. Ponovno sam počela živjeti za sate provedene s tobom. Život ponovno ima neki smisao. Hvala ti za to. Ti si me izvukao iz duboke provalije u koju sam bila pala. Bila sam uplašena i sama, no tek sada si me spasio....Bitno je da si me spasio. Volim te. Želim te sada kraj sebe. Želim sada dirati tvoje prekrasno tijelo i ljubiti tvoje neooljive usne. Značiš mi više nego bilo što na ovome svijetu. Volim te i želim te samo za sebe. Više ne vidim nikakve probleme, više ne vidim nikoga i ništa osim tebe...Hvala ti za to. Volim te, ljubavi...Volim kada me dodiruješ na način kakav samo ti znaš. Volim tvoje prekrasne ruke. Volim tvoje smeđe oči. Volim tvoje usne. Volim kad se smiješ. Volim kada me prestrašeno gledaš. Volim kada mi tepaš. Volim kada me držiš za ruku kada šetamo. Volim kada komentiraš moju crnu odjeću. (to mi je nekak slatko). Volim plavu majicu koju sam ti dala. (muška je inače i prekrasno ti stoji). Volim majicu koju si ti dao meni. Volim medvjedića kojeg si mi poklonio za rođendan. Volim tvoj vrat. Volim grickati tvoje usne. Volim te gledati dok se praviš da spavaš. Volim kada se zezaš samnom. Volim tvoj osmijeh na usnama svako jutro kada se vidimo.
Volim te
Jednostavno te volim, obožavam te...moj mali mačić...:)
ponedjeljak, 19.05.2008.
Sjećaš li se, dušo moja, nježnih šaputanja i poljubaca one noći kada vrijeme je stalo zbog nas...samo zbog nas. Svi su uvidjeli našu ljubav, čak i listić koji je polagano padao na zemlju. Tako bih te zagrlila sada, nježno dodirivala...Zarila bih iglu pod tvoju kožu, u tvoje vene...želim da si zauvijek moj...i što god da kažeš, savršeno ću te čuti iako ću poželjeti da samo šutiš...ma što god da kažeš, ja neću htjeti čuti...ljubit ću te usnama svojim po cijelome tijelu dok budeš drhtao poput malenog dječačića, ljubit ću te i neću prestajati...dopustit ću ti da mi ljubiš grudi, neka tvoji prsti klize po mome tijelu...Ali, dušo! Iskoristi ovo vrijeme, iskoristi ovaj suton što se samo jednom u žiotu događa i ljubi me...ljubi me, skidaj me, znam da me želiš.Imaj me!Samo sam tvoja, bit ću tvoj rob ove noći, znam da želiš me...
Želim opet osjetiti tvoj ubrzani dah na svome vratu, poljupce na grudima, dušo, pokaži mi da sam tvoja, dokaži mi da si moj...U meni čuči nevina malena djevojčica s svilenom mašnicom u kosi. Dobro znaš da ja nisam takva, zar ne?Ne, to nije djevojka koja te dovodi u stanje krajnjeg uzbuđenja, koja te svojim usnama i dodirima dovodi do ludila.Ne...Dušo, osjeti ritam mojeg srca...ubrzano kuca, želi iskočiti iz grudiju, no ne može...tvoja mala djevojčica se osjeća sputano...okovima je vezana, zlatni nož joj nad grudima.
Želi da joj miluješ onu crnu, svilenu kosu...Pogledaj je, poput vile nježno leži na krevetu od ruža a ruke joj krvave padaju s kreveta...boli je, zar ne vidiš?Čini sve da ti ugodi, no to nije važno...Ti ćeš uvijek biti njezin princ.
subota, 17.05.2008.
I'm sorry, my love...
...pokušavala sam pronaći smisao u svakoj rečenici koju bi mi izrekao ti, koju bih čula da govori tvog glasić...priznajem, pokušavala sam, ali nisam uspjela...što se dogodilo, gdje je nestala moja ružičasta haljinica i vrpca u kosi?Mamice, zašto me više ne grliš kao nekada...zašto...boli...prokleto boli srce i duša...nadam se da će prestati...samo kada...i na koji način...ne mogu više...bolna istina tjera me da završim jednom zauvijek sa svime...strah me...nema nikoga da me zagrli...normalno da me strah...vi zli ljudi ste me natjerali da učinim ovo...ne želim živjeti više...nemam snage...svi me uništavate...za sve sam ja kriva...znam to vrlo dobro...no nema veze...a ti, dušo...oprostit ćeš mi na svemu, zar ne? Znam da hoćeš, pa ti me voliš...Volim te...ti si moja mala maza...moj jedini dečko...moja jedina ljubav...volim te...Zauvijek...
...ne mogu više živjeti ovako...
...i gdje god pođem, gdje god budem...ne idi zamnom...ne želim to...sanjaj me potajno, ljubi me u mislima, ali ousti me...pusti me da odem...i zapamti...da te voli tvoja malena...
srijeda, 14.05.2008.
Oteo si me. Mostovi tuge su nas spajali, isprazna lica slučajnih prolaznika samo su nas promatrala i nadopunjavala ono što nekada zvali smo ljubavlju. Očekivala sam da će odjednom početi padati kiša, sve jače i jače...očekivala sam kišu ili munje koje bi bojale nebo...očekivala sam da ćemo jedno drugomu pasti u zagrljaj, poljubiti se baš kao nekada. I vrijeme bi stalo.
U tome trenutku...
Mogli smo se praviti da smo pijani, mogli bismo si tada reći sve što osjećamo. Mogli smo...ali nismo. Hrabrost? Pitanja? Neznam...
...
Odustani od svega. Vidiš da nema smisla. Odlazi od mene, ali opet priđi mi i poljubi me... Ne znam što želim. Ne želim te...želim te...Voliš me, ne voliš me...kao odluči se...ali ne znaš pravu istinu. Pogreška? Što ako je sve pogreška a mi naivni?
...
Rekla sam ti da ne želim tvoje srce. Rekla sam ti kakva sam. Znao si to. Znaš to i sada. A opet ja kriva za sve. Nema veze...sve je ravno...ljubav, tuga, bol, sreća, smijeh, suze...? Ma, sve je to isto. Da, isto je. Na istoj razini je sve to. Ionako ne postoji ništa za što se vrijedi boriti. Sve te razočara kad tad. I slomi te. I ubije.
...a ja...
Vidim oči u tami. Tvoje? Njene? Neznam. Ne dira me to više. Nije me briga čije god da jesu. Boja? Ne vidim boje. Bezosjećajna sam. Osjećaji? Zar postoje?
Izgubila sam osjećaje, izgubila sam ih zbog takvih ljudi koji su me gazili, ubijali.
Sad je dosta!
A ti, prijatelju moj, razočarao si me. Bio si mi kao brat, sve sam ti mogla reći. A ti si me izdao. Bol? Da, boli me. Priznajem, boli me...zašto? Zašto si me izdao? Govorio si kako sam ja tvoja mala sekica na koju ćeš uvijek paziti. malo krhko pero koje ćeš nježno držati, na koje ćeš paziti, paziti da ga netko ne povrijedi. Zašto si mi lagao? Kako si mi mogao to učiniti? Dugo si čekao taj trenutak, zar ne? Dočekao si ga. Ako si sretan sada, drago mi je. Bio si mi brat, prijatelj. Zauzimao si moje srce. Sada je ono ostalo prazno. ja ću tebe moći pogledati u oči...svaki put. I nadam se da ćeš se zauvijek sjećati što si učinio svojoj malo sekici...Nisi mi vjerovao kad sam ti rekla...nisi htio vjerovati. Dokazala sam ti da imam hrabrosti za sve. Priznaj, nije ti bilo svejedno kada sam te danas pogledala onim svojim pogledom...Ali prikrio si to.
...
Forever autumn.
ponedjeljak, 12.05.2008.
Staklo je prestalo biti prozirno. Više nisam mogla gledati kroz njega. Zatamnjelo se. Kao crni oblaci nad gradom tik što će biti nevrijeme. Kao srce od papira, zar tako ti izgleda moje srce? Zar misliš da ja ne osjećam ništa? Poput lutke, misliš da sam poput porculanske lutke. Oteta...oteta sam od ljubavi tvoje. Dušo, ne gledaj me tako. Znaš da tvoj pogled može ugasiti moj život. Znaš da tvoje riječi mogu ubiti moje srce. Ranile su moje srce.
Pusti me da spavam.
Samo idi...i ne osvrći se. Znam da nećeš. Ja sam samo tvoja porculanska lutka. Ona nema osjećaje. Nikada ih nije imala. A ti...ostavio bi me u potpunom sivilu...ostavio bi me u dvorcu tuge...ostavio bi me... Ostavi me.
Briga me. Ne želim te više.
Danas sam se sjetila cijeloga života...bila sam mamina mala curica s medvjedićem u rukici. Imala sam prelijepu rozu haljinicu na prugice. Mamice, želim opet biti tvoja mala curica. Mamice, zašto mi nisi rekla da će moj život biti ovakav? A voljela si me. Bila sam ti kao malo mače. Svima si uvijek govorila kako imaš lijepu djevojčicu. Svima si govorila kako je tvoja malena djevojčica veselo, umiljato dijete. I svi su me voljeli.
Mamice, danas se tvoje djevojčica predozirala. Pokušala se ubiti. Mamice, zašto ti to ne znaš? Zar nisi primjetila da ne može hodati? zar nisi primjetila kako se promijenila...Mamice, zašto? Zar ti tvoja malena djevojčica više ne predstavlja ništa?
Tvoja malena curica samo je htjela da bol prestane.
Ona više nema snage. Ne može se boriti sama. preslaba je. Pomozi mi...Znam da nećeš.
A ti, dušo...odlazi od mene. Više ne želim biti tvoja.
Ne, više ne.
subota, 10.05.2008.
Kada dođe vrijeme da se rastanemo, anđeli će pratiti naše korake...svirat će tužne balade, namjenjene nama...Dušo, pusti me...ne trebam tvoju pomoć, ne trebam te više...ne trebam tvoje prijetnje, ne trebam glas tvoj mome srcu mrzak...a tvoji poljupci...ni njih trebam, jer sada me tišina ljubi...slatka, preslatka tišina...U tami noći, kada sam plakala poput male djevojčice, jesi li bio uz mene? Jesi li me zagrlio, poljubio, utješio? Jesi li? A rekao si da hoćeš...Rekao si da više neikada suzu pustiti neću, a plačem. Plačem...Plačem tiho, gotovo nečujno...zbog tebe!
A rekao si kao da nisi...
Ne radi mi to...
Znam, moje riječi su ti kao slapovi ljubavi opasani čelikom...ne želiš ih...ne daš im da nađu put do tvojega srca...ne dopuštaš mi da osluškujem otkucaje tvojega srca...ne želiš da dozivam tvoje ime u sumornoj noći. Ljubav, ti najbolje znaš što je ljubav? Ljubav je ptica pravih, stvarnih krila. Ljubav je ono što želim ja, a želiš i ti. Dragi moj, zašto su ti onda oči tako bistre, gotovo kao prozirne...ne mogu naći svoje ime u njihovoj dubini...
Ti uvijek znaš najbolje, zar ne?
Uvjeravao si me da je zdenac pun bistre vode, uvjeravao si me, a ja sam ti povjerovala. Uvjeravao si me toliko puta, a ja sam ti još više povjerovala. Dušo, ne...više ne želim snivati ljubeći tvoje grudi. Pisajući stihove crnom tintom, ne želim više razmišljati o budućnosti, o prošlosti...samo želim uz tišinu blagu pisati...
četvrtak, 08.05.2008.
Gotovo je. Život moj za trenutak postao je samo pepeo i dim. Vatra više ne gori, samo njažno tinja. Samo plačem u mraku...Zašto?Zašto baš ja?Oh, kako je to osjećati da je nešto u tebi...da više nikada ništa neće biti isto...ljubav više neću davati njemu. Želim umrijeti...A ja sam samo malena djevojčica. Tek sam maleni pupoljak koji se sprema rascvjetati, ali čini se da više nema nade. Da je gotovo...nemam drugi izlaz osim smrti. Tako me nitko neće osuđivati ni zbog čega, tako će njemu biti žao što me tjerao na to. Tako će sve biti jednostavnije. Ne želim vie, ne mogu više. Žao mi je....
utorak, 06.05.2008.
Dodirni me nježno, poput pahulje koja je dotaknula moje užareno lice. Osjetila sam to. Osjetila sam taj mali dodir. Posve neprimjetan, malen, ali ipak-dodir. Poljubi me. Nježno prisloni usne na moje poput kiše koja ih je ljubila, koja je isprala svu šminku s moga lica... Tada, ostadoh samo ja. Oblaci tmurni, tužni, izmučeni prolazili su nad mojom glavom. Ne, nisu ponijeli moje crne misli sa sobom, ne, nisu mi pomogli prebroditi teške trenutke... Ali uvijek su bili uz mene. Grlili su me kao ti nekada. S istom strašću i ljubavlju. A gdje je sve to sada isparilo? Krivila bih kišu za to, krivila bih sudbinu, ma krivila bih sebe...samo da se ti osjećaš bolje. Krivila bih svaki djelić sebe, svaku smeđu vlas kose, svaku crtu lica ja bih krivila... Krivila bih svoju maskaru, svoju najdražu olovku za oči, krivila bih onoga dečka kojemu ne znam ni ime... Sve bih ja krivila. Dušo, čuješ li? Tišina, želi me uhvatiti za ruku. Zagrlila me. Jesi li ljubomoran? Vidiš...sve jasno vidiš... Volim tišinu, i ona voli mene... Psst... Slušaj... Ona me ljubi. Ona nadoknađuje svu ljubav koju nisam imala, koja mi je bila potrebna. Dušo, ona me voli.
Gdje je ona moć, gdje je onaj žar, gdje je ona vatra koja gorjela je samo za nas. Ni ti ni ja nisamo dopuštali da se ugasi, nismo dopuštali da nestane plamena. Što se sada dogodilo? Vjetar nije dovoljno puhao, nije bio dovoljno brz da nam prenese riječi...da se vatra ugasila... Ostao je sada smo dim. Dim od kojega kašlješ, dim koji te polagano guši, dim od kojega umireš... I umrle su sve moje nade, sve moje želje ugasile su se... Jer ti nisi bio tu da me utješiš... Trava je ljubičasta, oblaci su zeleni, krv je narančasta... Ne, nije... Postoje snovi.
