Ovo je tako dobro da moran preniti. Nisam mogla odoliti da ne prenesem ovaj članak. Iako ovo nije maslinarski forum, kakvih danas ima u izobilju na prostranstvima interneta.
Je, sve je istina.
Od kada su maslina i maslinovo ulje postali top-tema u Hrvatskoj, kraljica priloga poljoprivrednih emisija, mi boduli šutke pratimo ono što ja zovem "ofenziva na maslinike" od strane onih koji sad sve odjedamput znaju o maslinarstvu, a maslinu su prvi put vidili kad su bili već punoljetni.
Ja sam s petnaest godina prvi put vidila živu kravu i dan-danas nemam pojma o uzgoju krava, tovu teladi i mljekarstvu.
Mislim da je sve počelo kad su se Talijani lukavo dosjetili kako da preveslaju ostale zemlje Mediterana, koje se sve, kao i oni, tisućljećima već bave proizvodnjim maslinovog ulja.
Kao i svaki genijalni plan i taj je bio vrlo jednostavan.
Treba najprije nekog uvjeriti da je ono što on radi potpuno krivo, po mogućnosti da je toliko krivo da ugrožava zdravlje, jer na zdravlje smo svi "hiper"senzibilizirani, pitajte to uostalom magove farmaceutske industrije. Ali mislim da su kreatori tih velikih prevara tipa "pijte tone nepotrebnih lijekova" male bebe za njihovu braću-blizance u prehrambenoj grani. Jer, ako se i othrvamo nagovaranju da uzimamo vitamine, minerale, cjepiva, lijekove za holesterol, visoki tlak, visoki šećer u krvi i slične stvarne i izmišljene bolesti, da uzimamo ove ili one antibiotike na koje će za par godina sve zločeste bakterije postati rezistentne ili da gutamo potpuno neučinkovite antivirusne terapije, ako na sve njihove agresivne reklame odmahnemo rukom, nitko od nas neće zanemariti znanstvene činjenice o hrani kojima smo prekomjeno granatirani svakodnevno. Za naše dobro, naravno.
Jedina mala mana tih "znastvenih teorema" je što se svakodnevno mijenjaju. Ali to je zanemariva sitnica.
Dakle, prvi korak one gorespomenute "ofenzive" je prezentacija " neoborivih" znanstvenih činjenica o maslinovom ulju u svrhu podizanja razine svijesti stanovništva o njegovim vrijednostima i posljedično enormnog povećanja potrošnje, tj. proširivanja opsega tržišta maslinovog ulja.
Pa su onda smislili izraz "djevičansko" i "extra djevičansko" maslinovo ulje, koje se može dobiti samo na jedan način: ubrati zelene masline, po mogućnosti u vrijeme ljetne sezone kad kontinentalno stanovništvo privremeno migrira u obalne krajeve pa ima dovoljno radne snage da berbu obavi u par dana, najkasnije 24 sata nakon berbe masline odnijeti u najbliže od brojnih postrojenja Pieralisi ili Oliomio koje preradu vrši tradicionalnom metodom hladnog prešanja (čudno, ali stare uljare ne zadovoljavaju "tradicionalne" uvjete), poslati to ulje na jedno od brojnih natjecanja (najprestižnija su u Italiji, naravno), dobiti jedan od certifikata koji se štancaju u tolikoj količini da se ne bih začudila da se pokrene jedna velika tiskara samo u tu svrhu, a ne bih se kladila da u Italiji ne postoji i tako nešto u širokom spektru popratne industrije proizvodnje maslinovog ulja.
Tako su ti lukavi Talijani ubili dvije muhe jednim udarcem.
Uvalili su nam svoja postrojenja za preradu, zaposlili svoje tvornice specijalnih strojeva, servisere i zastupnike, a svojim kriterijima kvalitete iz igre izbacili pola naših ulja, i eto, slučajno, prazninu na tržištu ispunili svojim manje kvalitetnim uljima kojima naša ne mogu konkurirati niskom cijenom.
Iz Italije, preko Istre došli su uvjeti koje mi na malim hrvatskim otocima ne možemo ispuniti.
Mi to niti ne pokušavamo, tvrdoglavo tjeramo svoju priču i šutimo, slušamo novokomponirane kontinentalne maslinare i poštujemo njihovo "moderno" ulje, ali više volimo svoje - od maslina čuvanih u moru. Od maslina koje ne navodnjavamo, jer u ljetnim mjesecima nemamo vode ni za napraviti bevandu. (Pa pijemo cilo.) Od maslina koje ne sadimo u uredne plantažerske nasade jer su naše najviše ravne površine veličine starog Hajdukovog igrališta. Za posadit novu maslinu ja iskopam rupu veličine 20 cm x 20 cm između dva babulja, svaki brat-bratu cca dvi tone. Više volimo naše ulje koje "struka" ne ubraja u extra-djevičanska, svoja koja dobivamo trampom dec znoja za kilo ulja.
Ulje naših maslina koje moraju stajati u moru jer Pieralisi nije uspio po našim otocima i otočićima uvaliti po jednu uljaru na svakih pet stabala kao što je uspio najprije u Istri, a onda i u cijeloj Dalmaciji. Moraju se nekako očuvati jer imamo prosječno jednog berača od prosječno 75 godina po domaćinstvu, pa je brzina puževog koraka za nas nedostižna.
I država nas stimulira da ih poberemo i sameljemo u rekordnom roku. Tako što je zabranila da djeca koja su napustila svoje otoke jer na njima nije bilo egzistencije za svih, da vikendom odu pomagati starim roditeljima, prijateljima i rođacima.
Ali neka. Mi smo, iako otočani, pobornici one zagorske: nigdar ni bilo da ni nekak bilo.
Kad nas ovo malo bodula nestane, masline će ostati za neke nove ljude, koji će doći kad-tad i otkriti blago koje skriva škrta zemlja.
Masline će čekati.
U međuvremenu, ja ću svoje otočko ulje krstiti vinskom terminologijom - vrhunsko ulje.
Ekstra verđine, tja.
"Ne primamo masline iz mora". Tja. Ma moje MORE je ekstra verđine!
