morsky blog

četvrtak, 15.11.2012.

masline su obrane!

Kad te fortunal juga zatoči na škoju možeš:



a) očajavati što ne možeš do kopna, di čekaju brojne obaveze, posao, škola i slične životne nedaće,
b) naivno virovati da će Jadrolinija poslati Marca Pola, Jurja Dalmatinca ili nekog drugog velikana po tebe,

ili



c) javit na posal da nema prometnog sredstva koje bi te izbavilo kroz valove visoke ka kuća, i da ostaješ do daljnjega dok ne bonaca, pa čekaš da jugo izgubi forcu, a u međuvremenu dočekaš jaku buru pa produžiš još dan-dva i - pobereš masline do kraja!



Eto, da ne bi samo grintala i njurgala o zakinutom životu otočana i povremenih otočana, pogledala san stvar iz drugog kantuna.
I nije sve tako sivo.




- 14:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2012.

pogled prema pučini



Jednog jutra u kolovozu krajem pedesetih - početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća moj dida Pere nije zateka jednu od svoje četiri ćeri u krevetu. Nije bila ni u dvoru ni u kuhinji, ni u portu ni u polju, ni u konobi ni na rivi. Nigdi je nije bilo.
Jedna od njegove četiri princeze netragom je nestala, iako ju je prethodne večeri vidija da se šeta s prijateljicama po mjesnom "korzu". Nasmijana, vesela.
Nije vidija suzu u njezinu oku kad ga je pogledala. Nije zna da je te večeri izljubila mater i sestre, a njega, koga je najviše volila, nije smila, jer bi je odma pročita. I čitav supertajni plan pa bi u vodu.
Nije mu tribalo puno da se domisli di je.
Nije bilo ni kaića.
Nije bilo još nekolicine cura i momaka iz mista.
Pošli kaićen priko pučine. U kulaf.
92 milje do Italije.
Devedesetdvi milje u brodiću od 5-6 metara.
Ja se ne bi odvažila na takav put ni u puno dužem motornom brodu opremljenim svim čudima moderne tehnike. Ali ja san kukavica.



Dugo godina posli, moji teta i barba i njihove tri curice, tri čudna stvorenja, moje nepoznate rodice, rođene u Australiji, došli su u posjet svojima u stari kraj. Bila san prvoškolka i one su mi izgledale jako egzotično, u onim vešticama na volančiće i satenskim trakicama u kosi. Teta mi je odmah prirasla srcu, jer je sličila mojoj mami ko da su blizanke a ne samo sestre. U čudu sam gledala kako su u trenu oživile bliskost, ko da se nikad nisu odvajale.
Nono Pere vidija je svoju ćer prvi put nakon one kolovoške noći i zadnji put u svon životu. Umra je koju godina posli.



Slična priča bila je i u očevoj familji. Sina bez kojeg su ostali u tom valu iseljenja sa škoja, roditelji su vidili još samo jednom u životu. I ja isto.
Sada je starac, ali u mojin očima još je prezgodan i prilip Dalmatinac neke mediteransko- orijentalne lipote. (Ličija mi je malo na onoga glumca Omara Sharifa, Egipćanina.)
Njegovu dicu vidila san samo tada, svi smo bili mali, i jednog sina prije par godina, doša vidit di mu se ćaća rodija. Lip na ćaću, ali nimalo Dalmatinac. Australac, stranac. Izgubila se ona mediteranska crta.

Odrastala san uz njihove kičaste fotografije s krštenja, vjenčanja i rođendana, koje su none čuvale ka svetinje i pokazivale samo iz svoje ruke.
Svi mi "ovozemaljski" unuci bili smo pomalo ljubomorni na ljubav koja je drhrtala iz tih staračkih ruku, na suzu u koja je klizila priko izboranog obraza.
Nismo razumili te njihove osjećaje koje su gajili prema tamo nekoj imaginarnoj dici.
Nismo znali da ljubavi nisu prepreka ni daljine, ni planine, ni oceani.
Nismo razumili tu vječitu rupu u njihovin srcima koju mi nismo mogli do kraja popuniti, ma koliko se trudili.
Oni, ta njihova dica, bili su "oni koji su pobigli". Tako smo ih uvik zvali. Ne otišli, ne otputovali, nego pobigli.
Valjda zato što ih je tadašnja država pokušavala zadržati u svojim mekim njedrima na malo čudan način. Tako da su ih lovili, ko šta se love odbjegle životinje iz zoološkog vrta. Pa kad ih uloviš, vratiš ih u kavez. Ako ti umaknu, uvriđeno im zabraniš povratak, baciš na njih kletvu nepovrata iz tuđine-divljine.



Ne znan da li sam, upravo zbog tog obiteljskog i općenito otočkog beckgraunda, zbog tih naših nona koje su patile za svojon dicon i unucima i to je bija ka neki uvik u pozadini prisutan lajt-motiv, zbog tog nekog osjećaja gubitka, ili možda zbog zauvik izgubljenog kontakta s tom svojom rodbinom i nikad pronađenog razumijevanja naših dvaju svjetova, uvik san bila nekako "senzibilizirana" i zainteresirana za temu depopulacije naše zemlje, a naročito otoka, jer je otočno stanovništvo, zbog pomanjkanja resursa i otežane komunikacije s regionalnim središtima, očito najranjiviji dio populacije. Svaka kriza, bilo ekonomska, bilo politička, najčešće jedna i druga zajedno, prvo pohara škoje.
Puno san razmišljala o razlozima i uzrocima njhovih životnih odluka. Čitala svu oskudnu literaturu o depopulaciji ovih krajeva, pokušavala razumiti, osuđivala i opravdavala u isto vrime. Često sam im i zavidila jersu svojimo životom na drugom kontinentu sa sebe skinuli neke obiteljske i moralne obaveze, a nama ih poduplali.
Ali jedno san svatila gledajući ih sada, kad su se u suton svojih života vratili na svoje škoje.
Oni nisu kompletni. Fali ih komad.
Ka da nikad nisu pribolili onaj prelazak pučine.



Ne znam, možda grišin. Možda u drugima vidim neke svoje strahove.
A možda se samo bojim one nonine tuge. Čežnje za svojom izgubljenom dicom.



Ma, znam da su se vrimena prominila. Znam da je sad sve drukčije. Sad imamo svoju državu.
Dica nam više ne moraju bižati i niko ih neće loviti, a one koji ostaju ispitivati, progoniti i stavljati na listu sumnjivih lica.
Ne, veselo će im mahati. Ispratiti ih po crvenom tapetu na skali od avijona. Možda i himnu zasviraju. Možda se Mirandu otme i koja suza iz oka. Radosnica, mislim. Milanović možda stavi ruku na srce i zazove Božji blagoslov na našu dicu.
Idite u miru. Amen.
Jedan manje na stanu i hrani.
I penziji.


Još samo jedna mala zanimljivost.
Prvi val masovnog iseljavanja iz Dalmacije dogodio se krajem 19. stoljeća zbog tzv. "vinske klauzule" koja se, po obaveznom obrascu Murphyjeva zakona i pravilu da nevolja nikad ne dolazi sama, poklopila s poznatom pošasti vinove loze, filokserom, koja je poharala dalmatinske vinograde.
"Vinska klauzula" bila je dio trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom dozvoljen je uvoz jeftinih talijanskih vina uz vrlo povoljne uvjete, a njome je Austro-Ugarska namjeravala kupiti talijansko prijateljstvo odnosno vojno savezništvo. Hrvatska vinska industrija je teško pogođena ovom odlukom bečke vlasti. Sporazum je trajalo dugi niz godina.

O tempora, o mores!
Vrimena su se korijenito prominila, zar ne?

- 07:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2012.

berači u borbi sa zakonom



"I prije nego se počeo primjenjivati na terenu, Zakon o poticanju zapošljavanja izazvao je buru u javnosti. Dok, s jedne strane, država pogoduje velikim plantažerima omogućujući im dostupniju radnu snagu, ugrožena su ostala mala obiteljska gospodarstva na kojima neće imati tko brati masline, mandarine i grožđe.

Zakonodavac je pojedine odredbe doveo do apsurda, pa tako zabranjuje međusobnu ispomoć susjeda i prijatelja, a da stvar bude još gora, ne dopušta se, primjerice, sinu da pomaže na imanju svoga oca ili zetu da pomaže puncu i punici, osim u slučaju kada žive na istoj adresi.

Rad na crno
Dakle, ako se rigidno zakonodavstvo primijeni u praksi, a najave inspekcije rada idu u tom pravcu, Splićani više neće svojima na selo ići u vikend-berbu grožđa ili maslina, niti će mladi Neretvani brati mandarine na obiteljskim plantažama svojih očeva i djedova, jer ne žive s njima u istom kućanstvu.

Za razliku od umirovljenika i zaposlenih na pola radnog vremena, kojima je dopušten sezonski rad, zakonodavac je u neravnopravan položaj stavio zaposlene osobe koje bi, primjerice, vikendom ili nakon radnog vremena, u voćnjacima i maslinicima pomagali svojim majkama, očevima, puncima i punicama. Takva pomoć je za inspekciju rada rad na crno i ne može se pokriti kategorijom sezonskih poslova u poljoprivredi, pa poslodavac, u ovom slučaju otac ili punac, može biti kažnjen s deset do trideset tisuća kuna."
("Slobodna Dalmacija")

KrvitiIsusove, koja je ovo sprdačina!?
Jesu li nam ono na vlasti socijaldemokrati?
A šta će biti kad dođu neki malo manje "socijalni"? Neki asocijalni?



Evo guštajte još malo:

Tko sve ne smije u polje:
U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava neslužbeno doznajemo da, na temelju ovoga Zakona, poslove sezonskog radnika u poljoprivredi ne mogu obavljati zaposlene, odnosno samozaposlene osobe, koje se nalaze u radnom ili socijalnom statusu na temelju kojeg su obvezno osigurane prema posebnim propisima, osobe zaposlene na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, osobe kojima je utvrđena opća nesposobnost za rad, osobe osigurane na produženo osiguranje prema posebnom propisu (pomorci), maloljetne osobe te osobe koje koriste rodiljna ili roditeljska prava prema posebnim propisima. Stoga je strah Opuzenaca opravdan jer su kazne za prekršitelje i do trideset tisuća kuna.




Prije jedno misec dana, u jeku velikih priprema za berbu maslina, pri traženju nečega drugoga po netu (vjerojatno nekog maslinarskog savjeta) slučajno sam nabasala na ovaj članak iz Slobodne. Sve objave i javne rasprave, ako ih je uopće i bilo, su mi promakle. Naravno da nisam povirovala svojim očima kojima polako ističe rok upotrebe zbog poodmaklog datuma proizvodnje. A i zdrav razum nije više jako friški pa ni on nije baš pouzdan.
A kako postoje upućeniji u bespuća hrvacke zbiljnosti od mene, dovatila san telefon i zvala njih.
Nazvala san u poljoprivrednu savjetodavnu službu u državnoj upravi i pitala mogu li ja pozvati prijateljice i njihovu dicu da mi dođu pomoći brati masline. Za mukte, naravno. Platiće in dragi Bog. Ja ću dodati koju litru ulja.
Ženska mrtva-ladna kaže da se to ne smije, ali, ako to izvedemo priko vikenda u nekom zabačenom masliniku, da je mala vjerojatnost da nas inspektori zateknu "in flagranti".
Oisusati, više mi ni uši ne rade kako triba!
Ili san upala u zonu sumraka, paralelnu stvarnost?
Ae, valjda i jesan, kad san se rodila tu di san se već rodila, dobila državljanstvo i JMBG. I OIB.
Sve san više uvjerena da smo mi Hrvati vanzemaljskog porijekla, stigli iz neke druge, suvremenoj znanosti još nepoznate galaksije, i još smo u svojevrsnoj fazi tranzicije i prilagodbe na nove uvjete života. Pa nije za zamirit da se još ne snalazimo najbolje.



Enivej, sad kad san obavila svoje protuzakonite aktivnosti berbe maslina, sad mogu priznati kako je bilo. Inspektori mi moru puvat kad me nisu uvatili na licu mista bez vaučera.
Nisam doduše imala nezakonite pomagače, ali ja sam sama kršila zakon. Masline su na zemlji koja se još vodi na mom pokojnom ćaći, ili didu, pitajboga, tako da sam ja bila ustvari njihov berač. Zaposlena sam i nemamo istu adresu stanovanja. Srećom, jer moj otac i njegov otac stanuju u hladu čempresa ispod nadgrobnog spomenika. Nadam se da će me još neko vrime strpljivo čekati.
Tako, da su me uvatili, na adresu moga ćaće mogla je stići kazna do trideset iljada kuna. A budući da sam ja i jedan od njegovih zakonitih nasljednika platila bi samo dio te kazne što sam samoj sebi brala masline.

Muž je u još zajebanijoj situaciji. On i njegova mater su nasljednici pola-pola. Znači, mater triba platit kaznu što joj pomaže zaposleni sin nastanjen na drugoj adresi, a on triba platit isto jer je na crno zaposlio mater umirovljenicu.
Linić & co. zarađuju 200 posto.
Ludilo.
A to još nije ništa.
Jedan moj je pozva cilu četu prijatelja koji imaju državljanstvo susjedne države. Ime joj počinje na S, to je sve šta ću priznati Ministarstvu i Poreznoj upravi kad me uvate i primjene suvremene metode iznuđivanja priznanja diplomirane u Abu-Graibu.



Čini se meni da smo mi svi BERAČI NEOBRANOG GROŽĐA.


(Ma ko su ovih 43 lika s fejsbuka koji su se pojavili na dva zadnja posta da in se ka fol sviđa moj post? Oni su meni ful sumnjivi. Da nisu to inspektori Porezne uprave?)

- 09:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2012.

mlado ulje

Sva moja maslinarska praskozorja...

Photobucket

... čak su i galebovi bili mamurni kad sam već bila spremna za polazak...

Photobucket

... svaki molećivi pogled u nebo...

Photobucket

... svaki korak na teškom usponu...

Photobucket

... svaki povratak iz berbe s teškim teretom na leđima....

Photobucket

... sva moja navigavanja kroz orkanska juga, trometarske valove, Ladislavove nepodopštine i ostale prirodne pojave...

... sve se isplatilo!

Photobucket

Superturboextravergine maslinovo ulje je doma!

- 21:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2012.

S Ladislavom do groba


(057 info)

Čuja naš Ladislav da cili svit priča o nekom tamo Amerikancu Sandyju. Zovu ga "olujom svih oluja" i "majkom svih oluja". O ne, kaže naš vrli Ladislav, nije to moja mater, Sandy je muško, majkumu, kako muški može bit majka?! (Je, je, ja poznam jednog Sandija.) Možda samo neki tamo daleki rođak koji je krenija trbuhom za kruhom iz malog Sredozemlja na veliki ocean. I tamo ojača i podivlja.
Čuja Ladilaslav da Sandy puše nekih 150 km na sat. Neš mi ti snage i brzine! S time se on puše!
I da je porušija silne kuće po New Yorku i New Jerseyu. O majkumu, opet po Hrvatima!
I neš mi ti nauke porušiti one kućerke tubajfor. Ne bi one izdržale velebitsku buru ni dvi sekunde.

I onda je Ladislav napuha malo obraze, puhnija orkansko jugo, izlija malo kiše, dignija tlak zraka, i eto ti nevolje za "uzmorje". Koji Sandy, koji bakrači.


(057 info)

I dok su stanovnici gradova i mista od Dubrovnika do Rovinja gledali svoje gradove kako su se pritvorili u Veneciju (a kako je tek bilo u pravoj Veneciji!?) na pola dana, dotle su se stanovnici istih tih gradova ali bodulskog porjekla našli na sto muka. (Neki i s pokvarenim foto-aparatom, ka ja, pa su ilustracije "posuđene".)
Ladislav je napravija predstavu točno na Sve Svete, kad triba sviće i cviće u ruke i put pod noge, točnije, more pod noge, i u posjet grobovima najmilijih koji su se odlučili rodit baš tamo na po pučine. Od izbora mista rođenja još je gori izbor posljednjeg počivališta. Tvrdoglavo su inzistirali da to bude isto misto.
Brod najprije nije moga isploviti, to jest, moga je, ali nije ima di pristati. Pa smo malo čekali, smočili noge dok smo našli popit kavu na prvom suhom mistu, pa smo se onda išli ukrcati, a kako je more bilo do vrha rive, tako je skala o broda stala gotovo okomito. Srića da je jedan od nas bija penjač po umjetnim i pravin stinama pa je ima klinove i konope. Pa smo uz nadljudske napore unili cviće na palubu.
I onda kroz olujno jugo do cilja.
Bemti, ja i moj muž oboje u brodu, dica će mi ostat siročad ako brod ne izdrži. Ali, budući da se ne zove "Marko Polo", proša je kroz olujno more ka kroz maslac. I eto nas na našem smanjenom škoju.
Smanjenom, jer ga je pola potopilo.


(057 info)

Pokušala sam animirati putnike u brodu da pokrenemo akciju preseljenja otočnih groblja (grobalja?) na kopno, da se ne maltretiramo ovako svake godine, a onda posli i naša dica da dolaze nama priko mora, ali nisam naišla na neki odaziv.
Njima ove vremenske neprilike nisu nikakva atrakcija.
Nisu ni trepnuli.
Dok smo tukli more banda-banda čitali su novosti o posljedicama Sandijevih nestašluka na istočnoj obali Amerike.
Zvali telefonima braću i rođake u Nju Đersi.
Ala, blesavih bodula.

A jedni su se jučer digli sa spremljenim kuferima, hitno triba letit u Nju Đersi jer im je stablo palo na kuću i spizdilo krov, javili susjedi.
Zakoraknuli u more.
Nema broda.
Zakasniće na avijon.
Pa da nije Ladislav jači od Sandyja, a?


(Zadarski list)

- 08:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se