morsky blog

Kažu da dokoni pop i jariće krsti:













Malo lipljenja salveta, malo plivanja, malo tunjanja, malo gledanja maslina, malo izležavanja na ležaljci, malo roštiljanja s frendovima, malo veslanja kad ti krepa motor, malo....
E, da je ovako živiti! Ko bi mislija na krizu i recesiju.

Ono što je na nekim područjima dopušteno i prihvatljivo, na drugima je nepristojno, uvredljivo i kako već neko vrijeme volimo reći- politički nekorektno.
Ono što je jednoj strani smiješno i zabavno, drugoj je bezobrazno, drsko i izaziva bijes.
Umjetnost je pogoditi na čijoj strani trebaš biti u nekom trenutku da bi bio u pravom trendu i korektan. Politički.



Zamislite da netko snimi ovakvu reklamu:
Osoba XY, muškog spola i nesumnjivih gay vanjskih obilježja, onakvih kakve su stvorene tj. nametnute javnoj percepciji od strane medija, stvoritelja neba i zemlje i naših mišljenja, iako, mislim ja, to nema veze sa stvarnošću (feminizirani "look", šminka, njihanje bokovima i slično) dakle, jelte, znate već, da ne duljim, muškarac malo manje uobičajene seksualne orjentacije ulazi u autobus. Za njim se zatvaraju vrata. Osoba je izrazito opuštena, ležerna, vesela.
U slijedećem kadru ista ta osoba XY naglo mijenja izraz lica iz blaženog smješka u "uuups". Kamera mijenja kut i prikazuje autobus njegovim očima. Na sjedalima sjede muškarci, mladi, snažni, ćelavi, vjerojatno krezubi, nesumnjivih vanjskih obilježja homofoba, u kolektivnu svijest također usađenih od istih opinion-makera koji formiraju naš pogled na crno-bijeli svijet. Njihovi pogledi su prijeteći, izrazi lica mrki, jednom rječju, opasni tipovi opasnih namjera. Crne majice, križevi i krunice s hodočašća u Blaiburg oko debelih vratova, naušnice u desnim uškama, lanci oko ruku, tetovaže po mišičavim nadlakticama, zmije, zmajevi i poneko "U" garnirano kukastim križem.
Ko da su ispali iz Dežulovićevih ili Tomićevih kolumni kad opisuju prosječnog Hrvata-Splićanina-općenito Dalmatinca-homofoba koji će s mržnjom u pogledima, kamenjem u rukama i s pjenom na ustima dočekati pitome homoseksualce u miroljubivoj paradi ponosa i promicanju prava ugroženih manjina.
O-o. Jadnom malom geju s početka priče ne piše se dobro. Počinje se povlačiti prema nazad, ali nema prostora za uzmak. Vrata su zatvorena, vjetrobransko staklo autobusa opasno blizu leđa.
Na njegovom licu ogleda se sve veći strah. Taj strah brzinom svjetlosti prerasta u užas.
I gledatelj je prestrašen. U sebi moli Boga da se kamera ne spusti na područje iksipsilonovih prepona i pokaže izdajničku tamnu mrlju. Moli se da bude pošteđen nepodnošljivog poniženja na ekranu. Jer mu je dosta poniženja u stvarnom životu.
Kamera se opet pomiče prema dubinama autobusa. Opasni tipovi polako, jedan po jedan ustaju u usporenom kadru.
Vrhunac napetosti.
Siroti gej već se sigurno onesvijestio s druge strane objektiva kamere.
I onda - surprise!!!!!
Opasni skinhedski tipovi posežu za svojim crnim ustaškim (još jedan stereotip) majicama, skidaju se i - nastupa golemo olakšanje, kako kod sirotog pedera (sic! veliki minus mojoj političkoj korektnosti, ali posežem za tim izrazom samo iz stilskih razloga, da izbjegnem monotoniju), tako i kod nas napetih gledatelja.
Katarza.
Ispod crnih majica su vesele majice duginih boja, a prijeteći vučji pogledi odjednom dobivaju pitome janjeće izraze.
Spot završava ekstazom zagrljaja i razmjenom nježnosti.
Rez.
Ide logo teite firme. Kratka poruka tipa: na nas se uvijek možete osloniti. Ili: uz nas ste sigurni u svakoj situaciji. I u onim danima.

Još trebam samo smisliti što bi ta reklama reklamirala. Ali mislim da je dijapazon proizvoda koje bi mogla nuditi vrlo, vrlo širok. Od svih vrsta piva do nekoliko vrsta telekomunikacijskih usluga. I sve između.
Bi li to bila politički korektna reklama?
Možete li uopće zamisliti da bi se neko upustio u takav kontroverzan pothvat?

E, pa ja mogu.
Sinoć sam vidila takvu reklamu.
Ako nešto nisam krivo vidila. A i to je moguće. Oči mi više nisu kao nekada. Ništa posebno, samo godina proizvodnje.

Dakle, ko nije vidio, neka samo zamijeni onog sirotog pripadnika ugrožne LGBT zajednice s navijačem Dinama.
Bebebejevac upada u autobus pun opasnih tipova - navijača, ne trebate puno pogađati, Hajduka. Da nisam samo sezonski nego stalni pripadnik skupine koja vjeruje, propagira i širi mnogobrojne teorije urote dodala bih i pridjev dalmatinski Hajduk. Ali to je vjerojatno metoda slučajnog odabira a ne smišljena provokacija hrvatskog juga, pa neću. Ups.
Nakon iste gore opisane napetosti, i tjeskobne hičkokovske atmosfere, frajeri skidaju bijele majice, i pokazuju da su ipak dobri i ispravni. Na pravoj strani.
U plavim Dinamo-majicama.
Opće oduševljenje svih sudionika. Eksplozija zadovoljstva, gromka navijačka pjesma.

Usput rečeno, reklama je za VIP.
Nebitno.
Bitno je da je politički korektna.


.

Ljuta san na Splićane. Baš san ljuta.
Nije to u redu od njih.
Nije.

Zašto?
Pa evo, pogledajte sami:



A sad vidite ovo:



Na gornjoj, onoj splitskoj slici, su palme. Splitske, naravo.
Na donjoj su zadarske divovske mrkve.

Svi znamo kako su zimus divovski snjegovi pogodili bidne Splićane i ubogi grad Split.
Bila je to katastrofa epskih razmjera. Tisuće slomljenih i loše zaraslih udova i dandanas svjedoče o toj kataklizmi.
Februarske splitske žrtve danas pate od teških bolova kad okriće s juga na buru i obrnuto.
Snig je zamalo zavija Split u crno.

Ostatak Dalmacije također se dobro bijelija par dana, ali u nedostatku medijske popraćenosti i živopisnih gradonačelničkih ispada, šira javnost ostala je uskraćena za informacije o mukama Šibenčana, Zadrana, Imoćana, Sinjana i ostalih Dalmatinaca.

I gle ti čuda, palme na čuvenoj spli'skoj rivi potpuno neoštećene, a iste takve u Zadru još ne mogu doć sebi.

Pa sad vi ne budite ljuti na te Splićane! Uvik njih bolje dopadne.



Ali moran priznati da nisan bila samo u inspekciji palmi. Obećala san bila sinu svome pokazat čuvenu Marmontovu ulicu. Ne, nije ga zanimalo vidit piriju, nego "onu ulicu di su svi tili izić iako in je pametna Seke rekla da stoju doma, i di su se natjecali ko će bolje past." I tužit Banovinu.

A bila san i radi nekih drugih stvari. Puno, puno važnijih. Životno važnih.
Bili smo ja i moji muški dat podršku paradi koja želi ukazati na najteži problem našeg društva - a to su prava LGTB zajednice.
Osiromašeni, obespravljeni, nezaposleni, neplaćeni i potplaćeni, opljačkani i odbačeni, potlačeni, poniženi, silovani, zlostavljani, bolesni, i slični - oni nisu naš problem. Neka se s njima gomba EU, ako neće ona neka se tim problemima pozabavi SAD, NATO, Katolička crkva u Hrvata ili sam Sveti Otac Benedikt šesnaesti, ili ko već oće, ja i moja familja došli smo dati podršku pederima i lezbijkama, transseksualnim i transrodnim osobama i Vesni Pusić.



Ali, jebatga, kad smo smotani.
Svi normalni ljudi kad idu auto-ceston u Split siđu s nje u Dugopolju.
Mi sišli u Prgometu. Majketi, mislila san da je Prgomet neki tamo hadezejevac.

Na paradu će svi gejevi i prijatelji stić u subotu, kako su i najavili i uredno prijavili policiji, a oni se spremno odazvali pa će tako malo manje od miljun policajaca budno paziti da sve prođe u redu, ka da smo civilizirana zemlja.
Mi smo uranili dva dana.

Znala san ja, ali nije oni moj muž.
Kad san ga povela u Đardin i rekla da čeka ostale pa da pomalo krene Marmontovon na Rivu, pobiga je ka zec.
Jedva san ga stigla i namolila da me uzme u auto i povede doma. I maloga isto.
Ne razumin, šta se ljuti na mene bidnu?



Bez veze. A mogli smo lipo spojiti blagdan Tjelova i gej prajd pa napravit zajedničku procesiju.
To bi bila PARADA!