morsky blog

utorak, 23.02.2010.

stonoga u šopingu i malo nostalgije



Kad jednome omrkne, drugomu osvane. Uvik je tomu bilo tako.

Dućani cipela nakupili velike zalihe, ljudi baš ne kupuju, kriza zakucala na vrata o butige, i šta će drugo jadni nego dati poništa samo da prodaju.
Pa tako i ja naišla na jednu takvu butigu u problemima.
I u roku pet minuta otišla moja mukotrpno građena financijska disciplina i krizno-recesijska samokontrola u kukumar.
Jebote, ko da nikad postole u životu nisan vidila!
Kad mi reklo da ima kupit svake vrste obuće po četrdesetidevet kuna, i kad mi je do mozga došlo da to nije niti pedeset kuna, vrag je odnija šalu.
Odjednom san se pritvorila u stonogu. I to ne u običnu, nego u pohlepnu stonogu.
Deset pari postola kupila!
Aj dobro, jedan par malome, jedan maloj, meni ostalo samo osam. Ne moš ti disat od te dičurlije i njihovih prohtjeva, a roditelji uvik zadnja rupa na svirali. Aj dobro, onog drugog roditelja dopalo - nula cipela. Nisan ja kriva, nije bilo ništa...
Samo me ostaci ostataka one financijske samokontrole i čelična volja zadržavaju da se ne zaletin još po koji par.
Moran se suzdržati, ipak je vrime o Korizme...
Odricanje je u điru. Zato ću stavit moratorij na svaku daljnju kupnju. Cipela, mislin.



I sad, kad ti daju postole tako skoro pa mukte, ne moš očekivat da će ti bit baš po guštu i šuštu. Kako ono reču, poklonjenom konju ne gledaš baš svaki karijes na zubu.
Ne moš očekivat da će ti pasat i boja i oblik i veličina. Ne moš imat baš sve.
Tako san i ja prošla s mojin pustin cipelama.



Evo, na primjer. Nije da grintan, samo da se malo žalujen.
Čizme su prva liga, visoke skoro do kolina, prava koža, prava veličina pete, dobra boja - ali broj prevelike. Klapaju.
Šlape odlične - samo jedan broj premale. Kaišić se ne može zakopčati. Kratak.
Druge šlape dobre. Bez zamjerke. Nako, za po kući.
Niske proljetne cipele odlične, i pravi broj, osin šta ih neman na što obuti.
Druge niske lakirane, e te su mi baš po guštu. Samo neman robe na koje bi pasale.
Ali ova priča pretvara se u pravu dramu tek kad dođemo do poglavlja - štikle!
Kako je bila prilika, kupila ja da iman jedan primjerak onih sandalica ka iz Seksa i grada. E, to tribate vidit. Peta ka igla!
To šta nikad u životu nisan obula takve cipele, ta činjenica me nije nimalo zasmetala kad sam ih u onoj gužvi ugrabila od konkurencije.
Da ne bi pofalilo, kupila san, ma šta kupila, praktički mi poklonilo, i druge visoke i elegantne za svečane prilike, ono kad se bude mali pričestija, pa da se ne srami matere u nekakvin bapskin cipeletinama. E te su lipe, jesu visoke, ali je peta stabilna. I super bi ja u njima izgledala - da ih mogu obut! Ali nije bilo moga broja.
Kako san ih tamo uspila navuć, e to je misterija. Valjda se od onog konzumerskog naleta adrenalina jadna desna noga pripala i smanjila za par brojeva. Ušla u se. Doma je došla sebi i vratila se u svoju prirodnu veličinu. I neće u cipelu. Neće bit elegantna, neće pa neće, tvrdoglavica.
Ka da san jedna od Pepeljuginih zločestih polusestara koja je pokušala obut malu staklenu cipelicu da bi je princ uzeja za ženu, tako san samoj sebi izgledala.



I sad dolazi ono malo nostalgije iz naslova.

Ko ne plati kurbu, plati likara, ko ne plati postole, plati postolara.
Triba nove postole popravit, nema mi druge. Jednima stavit gume na pete da ne lupaju, drugima produžit kaišiće, treće da stavi na kalup da se rašire i produže....
U ona stara dobra vrimena moga djetinjstva, kad je Bog još hoda po zemlji, samo mi toga nismo bili svjesni, u ona doba na svakon kantunu bija je po jedan postolar.
I sad, gle ti čuda. Kad je bilo manje postola, bilo je više postolara.
Moja mater nije sigurno nikad, ka ja, u jednon potezu kupila osan pari postola. Imala je i ona svojih stanja pomračenja uma, ali tako luda ipak nije bila. Biće da je imala par pari za sve četri sezone.
Tako je bilo i s drugin ženama iz tzv. srednje klase. Dobro, bilo je i onda stonoga, ali one su akviziciju od osan pari postola sigurno razvlačile na cilu godinu, a da su to izvele u jednon danu, strpalo bi ih u ludnicu ili u prežun ka antidržavni i protusocijalistički element.

A sad postola ka u priči, a postolari nikom poniknuše.
Konzumersko ludilo, politika kupi-baci, zahvatilo je i obućarsku industriju. Niko više ne popravlja cipele, jednostavno kupi nove.

I tako je u cilon gradu ostalo par postolarskih radionica. Ustvari, ja znan samo za dvi, možda ima još koja izvan stare gradske jezgre, a ja se i ne krećen po provinciji, "izvan zidina", figurativno rečeno.

Čin san ušla u malu starinsku radionicu, stisnutu između fornetta i butika u staroj Varoši, miris cipela i ljepila kataputira me brzinon svjetlosti natrag u djetinjstvo, kad san s materon dolazila kod ćaće od današnjeg majstora.
Zavonjala čista nostalgija.
Ja mala, mater mlada, na nogama lakirane cipelice s kaišićen oko zgloba, mater nosi na popravak cipelu s koje je otpala peta, pa je nekoliko minuta hodala uvjerena da pada u rupe na ulici... ajme. kako smo se smijale, ka munjene smo se smijale kad smo skužile...
Kako se samo zvonko i od srca smijala, kako san obožavala njezine nasmijane drage oči ...

"A evo mi male bodulice!" oglasija se majstor čin san ušla...

Je li i on upravo vrtija po glavi "stara dobra vrimena"?
Je li se i on vratija u doba kad se igra s postolama i slaga ih po bojama i veličini, dok mu je pokojni stari popravlja petu od moje matere, tj. petu od njezine cipele...?

- 23:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 16.02.2010.

umrla Ofelija

Operacija Korni: Spašavali Ofeliju, no ona ipak uginula
Ozlijeđenu glavatu želvu našli su na Dugom Otoku. Tomislav i njegova obitelj brinuli su se o njoj, a drugi dan su je ukrcali na bus u Zadru...
18:01 | 12.02.2010. | Piše: D.Marić, P.Balija
Ranjenu glavatu želvu našao je na Dugom otoku u srijedu Tomislav G. Njegova obitelj dežurala je cijelu noć i brinula se o njoj, a njegova kći (11) dala joj je ime Ofelija. Ujutro su kornjaču s Dugog otoka katamaranom prevezli u Zadar. Tijekom vožnje kornjaču je pazila patronažna sestra. U Zadru su je ukrcali u autobus i odvezli u Rijeku, gdje su je prebacili u drugi autobus, kojim je stigla do Centra za oporavak morskih kornjača u Puli. Ofelija je pothranjena i ima deset kilograma. Stara je oko 20 godina. Oklop joj je uništen i ima tešku upalu pluća. Šanse za preživljavanje su joj 20 posto. Mikele Medica, veterinar za kornjače, rekao je da je vjerojatno nastradala od propelera brodskog motora. U petak oko 18 sati iz Centra u Puli su nam javili kako Ofelija ipak nije izdržala te je uginula.



GLAVATE ŽELVE ZIMI SU U JADRANSKOM MORU
Želve često završe u ribarskim kočama. Ribari ih vraćaju u more, ali se mnoge zbog iznenadna “buđenja” ne snađu, plutaju i uginu.

- PROSJEČNA DUŽINA OKLOPA 110 CM
- MAKSIMALNA TEŽINA 115 KILOGRAMA
- PROSJEČNA DOB 50-60 GODINA



Glavata želva - Caretta caretta - već je odavno na svjetskoj listi ugroženih životinja. Ona je najčešća i najraširenija vrsta morskih kornjača u Sredozemnom i Jadranskom moru. Čvrsta Vrsta je ugrožena izlovom radi ilegalne prodaje kao suvenira, onečišćenjem mora plastičnim predmetima koje želve progutaju, onemogućavanjem gniježđenja zbog korištenja pjeskovitih plaža u turizmu. Malo je poznato da je upravo Jadran jedno od dva najznačajnija područja ishrane i zimovališta glavate želve u Sredozemlju.

- 11:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2010.

prigodni poklon za valentinovo

Mene je moj dragi za taj veliki blagdan zaljubljenih, koji je ove godine pa baš zgodno u vikend, vodija na romantični izlet u prirodu.
Baš mi je bilo romantično dok san vukla grane na lomaču.



Posli mi je bilo malo manje romantično kad je poša bacit mriže, a mene ostavija da čuvan vatru.
Čuvan ja, čuvan, s mobitelon spremnim na broju 112. A kako san stalno bacala nove grane, nikad se ugasit.
Majko mila, ako sad zapuše, požar mi ne gine.
Ali vrime mi se smilovalo. Vitra ništa, zemlja mokra od pustih kiša koje ne staju od jeseni.
Romantično je bilo i na povratku.
Sama po mraku.... bez lampadine.
Tup, tup, tup, čuju se koraci iza mene.
Ma ništa, samo tovar.
Ko nije čuja njegove "ljudske" korake u noći, taj ne zna šta je strava.



Ali zato nisam mogla zamisliti romatičniji poklon:



I divovska sipa. Kilo i po. Ne mogu se odlučit bi li rižot ili brudet. Ili oboje.



Danas me na te romantične trenutke Valentinova podsjeća nimalo romantična upala mišića....

- 10:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2010.

opet zamelo!



BOSANAC U KANADI

2. decembar

Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje, očistili stepenište i prilazni put, a onda se grudvali (ja pobijedio). Kad je prošla grtalica, morali smo ponovo da očistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.

19. decembar

Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovde je zaista divno, samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.

22. decembar

Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i ledja me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza ćoska i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak.

25. decembar

Preseo mi božic. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubiću ga. Mater im, što ne posipaju više soli po cesti, pa da se prije otopi.





DALMATINKA U ZAGREBU

Studeni 2009:

Mamaaaaa! Snig! Snig je pada cilu noć, samo da vidiš kako je prekrasno! Ana i ja cili dan bile u dvorištu, grudali se, napravili snješka! Ajmeee, kako je dobro!

Prosinac 2009:

Sutra dolazin doma! Kupila kartu. Jedva čekan doć da pomirišen more i taj lipi slani zrak. Lipi je ovaj snig, ali mi je malo već dosadilo. A i zima je dok čekan tramvaj.
I onaj snjegović, eno ga još stoji u dvorištu, mi makac. Ide mi na živce.

Sutra:
Ajmeeeee! Ovdi snježna mećava, tramvaj sta na po puta, neću stić na autobus! Ajmeeeee!

Iz autobusa:
Javljan se iz... neman pojma, negdi iz Sibira, sve je bilo, ništa se ne vidi, ko zna kako vozač vozi... svi u autobusu molu Boga! Oče naš koji jesi....

Siječanj 2010:

Ajme, opet pada snig, ovo je već stvarno previše!

Veljača 2010:

Opet pada ono bijelo govno!

Jutros:
Noćas je napadalo još bijelog govna!
Ja bi domaaaaa!

- 16:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 05.02.2010.

križni put

Završen je natječaj za idejni projekt spomenika tragično poginulim vatrogascima na otoku Kornatu.
Prvonagrađeni rad je onaj arhitekta Nikole Bašića.




- Najčešće se ne zna da kornatski prostor nije prirodni, nego antropološki oblikovan prostor. Kornatski katastar je impresivnih razmjera i na prvi pogled zagonetne svrhovitosti. Doima se kao autentični land-art, ali je ta kornatska suhozidna mreža zapravo monumentalna metafora ljudskog truda, trpljenja i žrtve, ali nadasve neuništive nade, rekao je na početku razgovora Nikola Bašić.

Objašnjavajući samu spomeničku izvedbu, Bašić kaže da bi se na samom mjestu nesreće ugradili suhozidni križevi za šestoricu poginulih vatrogasaca. Točka križišta postavila bi se u dokumentirane koordinate. Znak križa za petoricu vatrogasaca koji su poginuli izvan mjesta nesreće postavio bi se, za razliku od sporadičnog položaja prethodnih, u pravilnu geometrijsku formaciju na sjeveroistočni dio lokaliteta. Križem izvan ove formacije bit će naznačeno mjesto na kojem je zatečen šesti vatrogasac koji je preminuo izvan mjesta nesreće. Tako postavljena spomenička intervencija u prostoru, zapravo je oblikovana kompozicija križnog puta. Križevi megalitskih dimenzija povezuju sva raspršena mjesta stradavanja u memorijalni prostor, svojevrsnu kornatsku nekropolu.

- Kornatska tragedija proizvela je u hrvatskom društvu nezapamćenu socijalnu traumu izazvanu osjećajem nemoći pred nedokučivom i mističnom snagom nepoznatog. Zato držim da je značajno što ovaj spomenički koncept omogućuje široku sudioništvo u njegovoj realizaciji. Pod tim ne podrazumijevamo financijsku pomoć, donacije ili priloge. Radi se o fizičkom obliku sudjelovanja u građenju ukriženih zidova u kojem mogu sudjelovati brojni subjekti, od pojedinaca do grupa, uključujući vatrogasna društva. Time se ostvaruje još jedan cilj, a taj dolazi iz područja zaštite. Nacionalni parkovi, kao što su Kornati, imaju i edukativnu zadaću. Jedna od njih je i čuvanje od zaborava izumirućih zanata, vještina. U ovom slučaju oni su vezani za umijeće građenja kamenih suhozida koji su velikim dijelom urušeni i zapušteni. Pod vodstvom odabrane grupe domicilnih znalaca, svi oni koji žele izraziti pijetet prema vatrogascima mučenicima, sudioništvom u podizanju njihova spomena, promiču se istodobno u brižne čuvare baštine, rekao nam je o svom spomeniku poginulim kornatskim vatrogascima Nikola Bašić.

(Večernji list)



Sinoć je prikazan prilog o ovom natječaju u Pola ure kulture. Kamera je proletila i kroz druge radove, među kojima je bio jedan zaista šokantan. Morbidni uradak prikazuje naturalistički pougljenena tijela razbacana po kamenjaru. Prestrašno! (Čak i za MSU.)
Jutros sam malo surfala i vidim da su komentari na Bašićev rad uglavnom negativni. Nekima smetaju križevi, jer su, kao, jednoznačni u smislu religije. Valjda je trebalo ubaciti i polumjesec i Davidovu zvijezdu, u duhu ekumenizma i trendu tolerancije, da bi "ljudi bez predrasuda", drugim rječima, licemjeri svih boja, bili zadovoljni.
Križ je univerzalni simbol patnje epskih razmjera, a suhozid autohtoni, tradicijski prikaz ljudske muke i teškog truda da bi se živjelo i umiralo na surovom kamenjaru. Bašićev spomenik, prema tome, poštujući univerzalnost i specifičnost, pogađa bit i bitak.
To što Bašić vuče svoje porjeklo iz Murtera, otoka s najjačim i najbliskijim vezama s Arhipelagom, nije naravno, slučajnost. Ne kažem da neki drugi umjetnik, bez takve predispozicije "krvi i tla", nije mogao s jednakom senzibilnošću izraziti tu svojevrsnu dalmatinsku Pietu, ali Bašiću je to utoliko lakše što može preskočiti fazu upoznavanja s terenom i njegovim konotacijama,
To je moje mišljenje.
A zanimaju me i druga, naravno.

Drugo je pitanje - trebaju li nam uopće ikakvi spomenici ili bi najbolji spomenik bio - ISTINA? Pa, ma kakva ona bila.


- 15:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2010.

kud svi turci tud i mali mujo - noć muzeja

Ne znam...
Prethodni komentari na MSU nisu baš najpovoljniji. Po muzej. A posljedično ni po moje fotografije. A radovala sam se ko malo dite....
Ne znam. Možda ja nisam objektivna. Meni je baš kul.
Ne ulazeći u umjetničku vrijednost pojedinih eksponata, moj dojam najnovijeg hrvatskog muzeja je više nego pozitivan. Znatno više.
Ali ja fakat nisam mjerilo. Ja bi muzeje i galerije u svako selo.

Do tada, uživajmo u ovima koje imamo.
Ako ne kad se sami sjetimo, ničim izazvani, onda barem jednom godišnje. U Noći muzeja.




















(Htjela sam naknadno napisati legende ispod slika, ali sam se toliko iznervirala bezuspješnim pokušajima da uđem u editor, da sad kad su me napokon pustili, više nemam volje za pisanje o kulturi, umjetnosti i povijesti. Jer se ne osjećam više nimalo kulturno. Više mi na pamet padaju neke vrlo nekulturne i nepristojne riječi.
Kad jednog dana osnuju Muzej javnog izražavanja putem bloga, facebooka, myspacea i sličnih medija, blog.hr neće biti prikazan u pozitivnom svjetlu, to je sigurno...)

- 00:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se