morsky blog

nedjelja, 29.11.2009.

Šibenik vs. Zadar i obrnuto (!?!?!)

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/80971/Default.aspx

Photobucket

Evo san u Slobodnoj vidila članak koji me bacija u afan. Kaže neki šibenski lik da se spremaju u rat protiv nas Zadrana svin raspoloživin sredstvima, jer da mi njih želimo okupirati i da in se sprema sudbina ka i godine 1991. Da ih želimo satrat, uništit i pomesti s lica Dalmacije, pretvorit ih u zadnju selendru, a mi se pritvorit u dalmatinski Zagreb iz kojeg ćemo s njima upravljati i manipulirati. Nije Šibenčanima problem ništa drugo, nije in problem nakaradna državna uprava, povampireni političari koji su zaboravili da bi tribali služit narodu a ne obrnuto, nije im problem sveopći lopovluk i izokrenut moral, sveprisutno siromaštvo na svin planovima, naročito onon duhovnom, nije im to bed, jedini im je problem šta ih Zadar oće porobit i krenut na njih armadom, i šta in se ponavlja, kako kaže taj šibenski gospodin, 1941. i 1991. godina. Ma ništa manje!
A kako se ja jako dobro sićan šta ih je snašlo devedeset prve (četrdesetprve ipak ne), i budući da je Šibenik grad kojeg baš volin, ničin izazvana, evo san se ja unaprid svrstala na njihovu stranu. To naravski automacki znači da san domaći izdajica, takozvani kvisling. A tomu se nikad nisan nadala postati. Prije san mislila da ću se nekin čudon jednoga jutra probuditi ka neurokirurg ili slavni fizičar - istraživač svemirskih prostranstava, nego izdajica roda svoga. Ali eto, svakakve čudne stvari se događaju. I ka šta kaže Đejms Bond nulanula sedan; nikad ne reci nikad!
I tako, u tom novom izdajničkom duhu, odma san se dovatila telefona i ponudila se mojin prijateljima Šibenčanima na raspolaganje ka domaći izdajica, da ću in dojavljivat sve šta moji poduzimaju protiv njih, obavijestit ih kad i di ćemo ih bombardirati, kad će sići u skloništa, kad bude tribalo bižat u pravcu Knina, ili se pritajit na Zlarinu ili Prviću. Kad će krenit avijacija, a kad silna zadarska ratna mornarica na njih. Nije se s mojima igrati, jaki su to igrači.
Jer ja pamtin ka slon. Pamtin dobro kako in je bilo u ono grubo vrime kasnog lita devedeset prve, a i kasnijih miseci i godina san znala bacit oko na njih, iako mi je prvenstveno bilo sačuvat vlastitu guzicu, jer ni meni baš u to vrime nisu cvitale ruže. Nisan baš brojila koliko je projektila eksplodiralo u mom dvoru, a koliko ih je palo oko moje male santule u Šibeniku, izgubila san bila i račun ko vodi u štetama na spomenicima, jer se nisan mogla odlučit je li veća šteta kad avioni spizde raketu u svetu Stošiju i sveti Donat ili meni najlipšu katedralu u ciloj Hrvackoj, onu sv. Jakova kod mojih susjeda. I svaka buža na svin spomenicima nikako me jednako bolila, aj da sad buden malo patetična. Mislin, to je bilo samo u početku, to kad san vodila računa o kamenju posloženom u crkve i zgrade, posli mi nekako bilo važnije sačuvat glavu berlavu na ramenima nego vodit računa o lipoti naša dva dalmatinska grada.
Sićan se nekih ratnih dana kada bi dobili dnevnu porciju od nekoliko stotina granata po kapi i onda, ako smo imali sriće da je bilo struje (koje, btw nije bilo oko šest miseci u komadu jer su četnici prekinuli dalekovod na okupiranom šibenskom teritoriju, posli samo povremeno po tri-četri dana u tjednu), sidneš pogledati dnevnik i čekaš dramatičan izvještaj iz vlastitog dvorišta, a dobiješ reportažu Ante Granika o mirnom danu u Šibeniku, sićan se njegove desetminutne lirske poeme o nekon pasu u portunu, a mi jedva živi. I tako danima.
I nikad nisan za to krivila Šibenik ni Granika, dapače, jedva san čekala šta će on reći, nego naše nesposobne novinare koji nisu bili u stanju posložit dvi smislene rečenice i tri slike, čast izuzecima. To što nisan imala struje ni vode nisu bili krivi Šibenčani, nego četnici.

Photobucket

Nisan brojila ni crtala recke ko je gore ili bolje proša. Bojin se da smo oboje šporko pasali, kako bi reka moj pokojni pape.
Ali znan sigurno da su oni gore prošli posli rata.
Uništena industrija, uništena radna mista, struktura stanovništva poremećena, okolica poharana, ljudi u teškom posttraumatskom stresnom poremećaju, i sve šta iza rata već sleduje po glavi stanovnika.... ali čekaj malo, čekaj malo, pa zar je to šibenska ili zadarska eksluziva? Više od polovice Slavonije bilo bi sritno da ih je snašla naša sudbina, pa i trostruko gora, i ona bi još bila daleko bolja od njihove.
Al ajmo reć da smo startali iz sličnih pozicija.

I sad smo došli do toga da sve šta smo napravili u sjevernoj Dalmaciji, kojoj je Zadar centar, tili mi to ili ne tili, već po svojoj veličini i položaju, sve smo to "dobili" nauštrb Šibenika, mi smo prosperirali na njihovoj grbači i na njihovom unazađivanju.
Pa upizdumaterinu, kad moran reć. Kako ja to nisan primijetila do sad? Ne bi ja bila prosperirala da san znala da to plaća moj susjed. Aa, a ne, stala bi u mistu i ne bi bila profiter na šibenskim špalama.
Došli smo do toga da u Šibeniku tribaju osnivat intelektualni krug, zbijati redove da bi se obranili od nas, velikozadrana. U, majketi.
Ja sam malozadranka, neko ostane zabilježeno, za svaki slučaj.

POTPREDSJEDNIK ‘ŠIBENSKOG INTELEKTUALNOG KRUGA’, UPIRE PRSTOM U ‘GLAVNOG KRIVCA’ ZA PROPAST GRADA pod šubićevcem

GULIN: Moj Šibenik je na udaru velikozadarske agresije

Od koga je Šibenik ugrožen?

- Od zadarskog političkog lobija i velikozadarskih pretenzija prema Šibeniku. Šibenik je 1991. godine bio izložen velikosrpskoj, a sada je velikozadarskoj agresiji. Njihove pretenzije prema nama datiraju još od 1993. godine, kada su htjeli da Šibenik nema županiju nego da bude pod Zadrom, i to je javno izgovorio prvi zadarski župan Šime Prtenjača. Pri krojenju županijskih mapa pokušali su prisvojiti Kornate, ali je protiv toga ustao šibenski zastupnik u Saboru Jozo Topić.

Mislio je da je u pitanju greška. Tada je još bio rat i znali su se cijeniti šibenski doprinosi i zasluge, pa se nitko nije usudio takav udarac zadati Šibeniku. E, onda se krenulo malo usporenije, ali suptilnije. Najprije je 1999. ukinuta 16. izborna jedinica koju je Šibensko-kninska županija samostalno činila, te je cijelo šibensko-kninsko područje utrpano zajedno s Likom u 9. izbornu jedinicu.

To je bio pokušaj ambicioznih i agresivnih Zadrana da stvore novi regionalni centar, sjeverna Dalmacija plus Lika. I ta izborna jedinica, surogat nove regije, egzistira i sada. S druge strane, tu su ogromni imputi novca u Zadar, više nego u dvadeset drugih gradova zajedno.


Ma, ajmo malo to proanalizirati.
Prvo - Knin
Ma šta su ti Šibenčani obolili od amnezije? Knina su su se sitili, majketi, a zaboravili kako je skovana Zadarsko-kninska županija! Sve smo slavili šta smo dobili Knin, više nego kad je oslobođen u Oluji, kako da ne. Pa Knin su nan uvalili da ne bi Šibensko-Kninska županija postala dio Srbije, s obzirom na sastav stanovništva. Bija je to samo politički manevar, o kojen sad možemo misliti ovo ili ono, ali u onin okolnostima ima je razloga i opravdanja. Možda i nije, ne znan, ali tako je bilo. Nas niko ništa nije pita.

Drugo, Kornate bolje da mi ne spominju. Jedva smo isčupali Telašćicu, pola Dugog Otoka i par sjevernokornatskih škoja od velikošibenske agresije, da upotrijebim Gulinov rječnik. Do Paga su tili zapasati, majketi.
("Krajem 19. stoljeca, zadarska vlastela kao dotadašnji vlasnici kornatskog kopna - zbog nove agrarne politike u Dalmaciji - nije više bila u stanju plaćati poreze i namete, pa su sve Kornatske otoke prodali. Godine 1885. Murterini su kupili otok Žut, a 1896. zajedno s Betinjanima i Zaglavcima i otok Kornat sa svim pripadajućim otocima. Stanovnici otoka Murtera tako su postali vlasnici preko 90 % kornatskog kopna. Saljani su i dalje vodili brigu isključivo o moru s obzirom na tradicionalno i pisano pravo na ribolov koju su imali kroz čitavu povijest otočja.")
Ako želimo bacit bokun mriža kraj svoje zemlje u Kornatima, ili jednostavno uć u NP Kornati, moramo po dozvolu u Murter ili Šibenik.
Pa što? Neš mi ti daljine. Da živin u američkon velegradu, bija bi to odlazak u drugi kvart...

Treće - aktualni tretman Šibenika od aktualnog ministra s najdebljon keson
Ma, nekako čisto sumnjan da je cilj ministra Kalmete spizditi Šibenik i tamo ukidati radna mista u Pošti, kako tvrdi Gulin. Čini mi se da on ima veće brige na pameti. Puno veće.
Gospodinu Gulinu za utjehu mogla bi doći do podataka koliko ljudi na zadarskon području svaki dan ostaje bez posla.
Koliko je firmi uništeno ratom, lopovlukom i pohlepom.
Kako smo u istoj kaši, i Zadar i Šibenik i svi ostali.

Photobucket

Ali ipak nekako mislim da smo svi sami sebi krivi i zaslužni za sve što nas snađe. Susjed nema ništa s tin.

(P.S. u nedostatku fotografija Šibenika, stavila san ove jučer nastale u šibenskoj županiji.)

Photobucket


E, još nečeg san se sitila.
Kaže Gulin da su se, ta udruga intelektualaca-križara, tili nazvat "Juraj Dalmatinac", ali nisu.
Valjda su se na vrime sitili da se Juraj rodija u Zadru. A umra u Šibeniku. Pa to nije bilo baš prilično ime za njih.
Jer od svih Zadrana koji in uzimaju (prosperitet), oni se site jedinog koji in je nešto da. I to nešto - neprocjenjivo. Ka da je ima master-kard.


Photobucket

- 22:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 25.11.2009.

xx-ta godišnjica

Puno me godina trpi, i fala mu na tomu.
Nije to lako, znan. Nisan neka premija, ni miljunski loto, znan.
Ali držin se svoje riči ka pijan plota. Tovareći tvrdoglavo.
U dobru i zlu.

Photobucket

Ne tribaju mi pokloni. Ne triba mi cviće. Ni ogrlice ni prsteni.
Ja san obasuta boljin poklonima.

Moj veliki naučenjak nosi petice s fakulteta.

Photobucket

Moj mali smušenjak večeras ima svoj prvi mali koncert.

Photobucket

Jedino bi munjeni i zločesti ljudi mogli tražiti nešto više...
Nama dosta.
Fala Ti.




Kampanel moje ljubavi - Hari Rončević

- 12:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 24.11.2009.

sretan ti rođendan, voljeni grade

Ovaj post je od preklani, postupak je čuveni copy-paste, podsjetnik na moju poslovičnu dalmatinsku lijenost, ali prilika je ista, pa ne bih ovo nazvala lijenošću nego racionalnim korištenjem mentalnih resursa.


Gradovi uglavnom imaju po jednog sveca zaštitnika, ali grad Zadar, valjda zbog svoje izuzetno teške povijesti i pokušaja njegovih stanovnika da preko zagovora više "posrednika" ishoduju kod Boga spas i zaštitu za svoj grad, ima ih čak četiri.
Tko zna kako bi tijek povijesti tekao, koje bi pogibelji snašle Zadar da nije bilo Svete Stošije, Svetog Šime, Svetog Krševana i Svetog Zoila.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

SVETI KRŠEVAN glavni je zaštitnik grada, na dan toga sveca slavi se i Dan grada Zadra.
Kao lik viteza u oklopu na konju nalazi se na grbu i zastavi grada te na više spomenika i građevina u gradu (Kopnena vrata, Morska vrata, Vijećnica...)

Photobucket

Crkva Sv Krševana jedan je od najljepših spomenika romaničke arhitekture u Hrvatskoj, a njegove relikvije se nalaze u postavi Stalne izložbe crkvene umjetnosti, jednog od, po mom mišljenju, najboljih muzeja u državi, o kojem se uspješno, već dugo godina, brinu časne sestre benediktinke iz Samostana Sv. Marije.

Photobucket

Krševan (lat. Krisogono), akvilejski mučenik iz IV. stoljeća, istaknuo se u doba progona crkve od cara Dioklecijana svojom beskompromisnom vjerom u Isusa Krista. Po predaji, pogubljen je najvjerotnije 24. studenog.
Crkva je posvećena 1175. godine od prvog zadarskog nadbiskuppa Lampridija (biskupija je daleko starija, spominje se već 530. i 533. godine).

Crkva je trobrodna bazilika jednostavnog pročelja i bogato ukrašenog apsidijalnog dijela. Pripadala je muškom benediktiskom samostanu.

Photobucket

(Slike su arhivske, crkva sv. Krševana već je neko vrijeme u skelama, podvrgnuta, nadam se, ovaj put, sveobuhvatnoj i kvalitetnoj obnovi.- nadodano danas, 24. studenog 2009.)

Današnj sat povijesti je gotov, odite sada na veliki odmor.
Moj radni dan završava danas u 13.00 h. Pa blagdan je, ko je vidija radit, slaviti triba.

Još samo jedan jesenji điran za dar slavljeniku:



Photobucket


- 10:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2009.

povratak sa zimskog ljetovanja

Photobucket
Znate li vi uopće, imate li blagog pojma kako je to biti četri i po dana sam samcijat na pustom otoku?!
Photobucket
Bez igdi ikoga svoga, jedan jedincati susjed kilometar dalje? Znate li kako je to kad morate pričat s ticama, mačkama i tovarima jer nema ljudskog glasa nigdi u blizini?
Photobucket
Smrači se u četri i po, a struje ima za jedno uru vrimena. I onda ostaneš osvitljen šterikama...
Photobucket
Bez punjača za mobitel, bez zvuka telefona tri cila dana, osin ono malo od susjeda?
Photobucket
Bez posla i obaveza, pobrat malo maslina i pročitat tri knjige?
Jel znate, a?!?
Ne znate? Ne?
Photobucket
E pa reći ću van ja....
ODLIČNO!!!
Photobucket
Aj dobro, ne znan jel bi bilo tako dobro na dulje staze, ali u umjerenim količinama je dobro. I zdravo. Po mozak.

- 13:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2009.

ma još san živa i zdrava, a neman ni gripu

Pokušala sam danas jedno dvaestipet puta doći do svog editora. Ka, svog. Mog. Ka ono, pošla uć u svoj stan, sa svojin ključen.
Ali ne moš. Nema majci. Ne otvara se. Kaže - kriva adresa. Majketi, ka da san poludila pa ušla u krivu zgradu i uporno otključavan tuđi stan.
A baš san bila pomislila, iden se oglasit da me ne ukinu. Nije da bi bila velika šteta po naciju, ali bila bi šteta po ... ne znan, nešto.
Kad ono, blog.hr zaključio da sam podlegla novom virusu H1N1, valjda. Ili da sam u panici odselila na neko misto koje nema internet, na Jabuku valjda. Ako ga već i tamo nisu instalirali. Ili da san krenila u predsjeničku kampanju i vodin svoj mali cirkus sa sobon po zemlji. Ili već nešto što me drži dalje od tipkovnice.
E pa nisan. Nisan nešto od velikih riči, sva san zbrčkana, ubija me valjda ovaj višak stambenih kvadrata, ne znan koji mi je vrag, ali ipak san još tu. Alajv end kiking.
Gripi nisan podlegla, možda malo strahu od gripe, ali to je zasad sve. Mislim da je najučinkovitija terapija - ne gledati televiziju punu zbunjenih ministara, uspaničenih likara i pretrpanih čekaonica.
A bila san i u apoteci opskbit se vitaminima.
Jutros smo skoro svirepo zatukli jednoga kolegu zbog sumnje da je izvor zaraze s novon gripom. Već smo smislili plan da ga ubijemo i sakrijemo u spremištu za metle, kad, u zadnji čas i slabašnin glasom čovik ustao u obranu svog životnog integriteta. Samo se malo usvinjijo - alkoholom!

Kako su došla tako teška vrimena, kad ne znaš oćeš li dočekati sutrašnji dan (doduše, to nije ništa novo, ne znaš nikada), onda moraš i isti ka da ti je zadnje u životu. U tom fatalističkom duhu, ovako izgledaju moji ručkovi u zadnje vrime:

Photobucket

Preventivna terapija pojačanim unosom omega3 masnih kiselina i ostalih ukusnih vitamina, minerala i svega ostaloga šta čini zadovoljnim nepce i želudac. Nezadovoljstvo može nastupiti samo naknadnim stajanjem na vagu, ali tu nekorisnu napravu ja jednostavno ne posjedujem, i - mirna Bosna.
Jedino šta ću morat minjat garderobu za par konfekcijskih brojeva, ali to je potpuno nebitna i neizvjesna činjenica u ovim kataklizmičnim vrimenima.

.....

Iden sad ća. Dosta mi je svega.
Na godišnji. U masline.

Ostavljan malo slika nabacanih bez veze. Refužo.
Možda su to zadnje. A možda i ne. Nikad se ne zna.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 23:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2009.

Ivica i Marica u Maksimiru

Uvik san se čudila kako su bajke ustvari okrutne priče. Skoro pa horori. Vukovi žderu male curice, zmajevi rigaju vatru totalno neselektivno ka da je ispred njih kraljevski grad Knin, kraljevi i kraljice su u pravilu bezdušni diktatori, maćehe su mučitelji dostojni srednjovijekovnih inkvizitora i dr. Mengelea, toliko zlostavljaju, psihički i fizički, svoje pastorke, a nikako da im socijalci ili policajci zakucaju na vrata, eventualno neki zalutali princ dobaulja i napravi pičvajz, ali sve u svemu, najgore prolaze dica.
Vrhunac je priča o Ivici i Marici.
Kad san bila mlada naivna majčica, misila san da je to najokrutnija priča ikad ispričana. Da te vlastiti roditelji ostave u šumi jer su sirotinja!
E pa, sad pomalo počinjen kužiti koje okolnosti su natirale mamu i tatu da se riše svoje dičice.
Bilo je to vrime recesije.

Bezdušni roditelji Ivice i Marice poveli su svoju dicu ka fol u branje drva, gljiva, šparoga, čega li već. U duboku, mračnu šumu.
To je bila samo skuža, naravno. Pravi podmukli cilj njihovog šumskog izleta bija je rješenje vlastitog socijalnog statusa. Došla su teška vrimena, ponestalo hrane i - nametnulo se sasvim logično rješenje. Dice se triba rišit i naisti se ka ljudi.
Ujedno je rješeno i stambeno pitanje, manjak kvadrata, a i zdravstveni profit je ostvaren, zna se koliko dica pogubno utječu na psiho-somatsko stanje organizma.

Toliko sam puta svojoj dici ispričala tu poučnu priču, da mi se njezin poučak uvukao u podsvijest i s prvim znacima recesije i krize, izronija je iz podsvijesti i nametnuo se ka neminovno i najelegantnije rješenje.

I tako, jednog lipog sunčanog listopadskog dana, pođosmo mi u duboku, mračnu šumu zvanu Maksimir.
Jer tamo je, dico moja, zoološki vrt. Biće zabavno i poučno.
Dica naivno popušila priču i veselo krenula u šumu.
Bez kamenčića u žepovima.
Znan jer sam provjerila.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Uočili smo i jednu novu vrstu:

Photobucket

Evo, nakon napornog obilaska svih onih brojnih beštija, smistila san ih napokon di in je misto.
Freedom, at last!


Photobucket

Na putu prema Maksimiru, u tramvaju, sreli smo još jedne roditelje, poznanike, u istom obiteljskom sastavu. Mater, ćaća, dice komada dva, jedna studentica-brucošica i jedan živahan mulac.
Idu, ka, u zoološki. Gledat beštije.
Ha, ha, nek to pričaju nekom drugom.
Znam ja šta je na stvari.
Vanka su izašli sami. No kids.

- 14:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.11.2009.

Marko Polo među maslinama

Jesen. Vrime o mladoga vina i o branja maslina.
Nigdi nikoga. Neki po poljima, neki u konobama. Kušivaju.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Jesen u Dalmaciji.
Već sam stvarno dosadna s uvik istin slikama i frazama. More, kaić, škoji, kamik, divlji cvitak, maslina...
A šta ću, kad je tako... sve je isto ka i lani.
Ma ni ovi njorci šta se šepire tu po po portu nisu ništa novo. I galeb je onaj isti od lani.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ali ipak... nije sve tako sivo.
Znamo se mi pobrinuti da nam ne bude dosadno. Da skratimo kratke jesenske dane i duge zimske noći.
Domišljati smo mi morski ljudi. Dovitljivi kako doskočiti jednoličnosti.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Kad završi turistička sezona, kad nam odu i zadnji gosti, kad zatvorimo sve one puste apartmane, sobe, bungalove i kolibe, terase, konobe, i kad odnesemo ležaljke s plaža, kad prežvačemo sve litnje dogodovštine i dobro ih izogovaramo, pa nam i to dosadi i počnemo opet brojit dane do njihovog povratka, kad nam ponestane zanimljivosti, mi -
samo malo skrenemo s kursa.
I dobijemo novu temu. Otvore se nove vizure.
Novi beskonačni razgovori uz novo vino po konobama.

Photobucket

Evo drugovi i drugarice, da bi vi imali jednu takvu novu vizuru, samo za vas, kroz gudure i klisure probila san se do jednog malog Veloga vrha od 88 metara nadmorske visine. Jedva.
Da bi van se otvorili novi vidici na dugu i svitlu hrvacku pomorsku tradiciju. Maksimalno uvećanje.
Ma znan da ste vidili na televiziji ka i ja, ali ovo je na moje oči.

Photobucket

Spašavanje Marka Pola ne teče glatko kako se mislilo. Ne znan kako su očekivali da tri remorkera-komarca isčupaju grdosiju od 1.400 tona.
Pa su zvali Nizozemce, da su oni ka stručnjaci u tin stvarima. Ali ja ne virujen da šta Hrvat nasuče, neki tamo Evropljanin može dovest u plovno stanje. Pa makar njegovo iskustvo sezalo sve do Vikinga (ups, to su Norvežani, ali dobro, sve je to tamo blizu...).
Ideja ima svakojakih.
Da miniraju stine koje su se zabile u trup jadnoga Marka.
Usput će čoviku na Situ napraviti porat. Blagolimu je! A šta se nije kraj moje kuće zabija, majkomoja! Ma da mi je u tinel uša, ne bi žalila.
I sad, vizavi toga miniranja, čula san da sve šta ima bokun broda ili kaića u županiji otišlo u Peveca kupit kakav alat za tuć stine. Jer su u stinama prstaci, koje inače ne smimo dirat. Jer su zaštićeni i ne smiju se služit u restoranima. Pa ako ih oćete kusat morate poć u susjednu državu, u Neum. Pa dobijete zabranjene hrvacke prstace na legalan način.
Gostioničari već sickaju luk i petrosimul za buzaru.

Šalu na stranu, nije dobro kad ono što pripada moru završi na kopnu.
S tin bi se složija i ovaj jadni mušun, sigurno.

Photobucket

Ali kad je već tako, ne triba sad plakat. Triba iskoristit situaciju.
Pa kad kažu da će izvlačenje Marka Pola koštat više nego on sam, zašto ne kupit ulaznicu za doček Nove godine na njemu, čujen da će uskoro u prodaju. Po simboličnoj cijeni i za humanitarne svrhe.
Neki predlažu da u njemu lipo otvoru kažin.
Ali mislim da sadašnje zalihe plave nafte ne bi zadovoljile ni četvrtinu potreba zainteresiranih vlasnika brodova i brodica.

Meni bi bilo najdraže da ga poklonu meni i da ja u njemu napravim svoju kuću. To je san svih mojih snova. Zamišljala san doduše puno manji trajekt, ali kad je već ovoliki, neću odbit. Nisan izbirljiva.
Kakva bi to kuća bila!
Brala bi masline iz prove vlastite kuće.
Samo me malo brine šta ću s onih 18 auta usrid dnevnog boravka. Smetaće mi. Kad buden usisavala.

- 09:54 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se