http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/80971/Default.aspx
Evo san u Slobodnoj vidila članak koji me bacija u afan. Kaže neki šibenski lik da se spremaju u rat protiv nas Zadrana svin raspoloživin sredstvima, jer da mi njih želimo okupirati i da in se sprema sudbina ka i godine 1991. Da ih želimo satrat, uništit i pomesti s lica Dalmacije, pretvorit ih u zadnju selendru, a mi se pritvorit u dalmatinski Zagreb iz kojeg ćemo s njima upravljati i manipulirati. Nije Šibenčanima problem ništa drugo, nije in problem nakaradna državna uprava, povampireni političari koji su zaboravili da bi tribali služit narodu a ne obrnuto, nije im problem sveopći lopovluk i izokrenut moral, sveprisutno siromaštvo na svin planovima, naročito onon duhovnom, nije im to bed, jedini im je problem šta ih Zadar oće porobit i krenut na njih armadom, i šta in se ponavlja, kako kaže taj šibenski gospodin, 1941. i 1991. godina. Ma ništa manje!
A kako se ja jako dobro sićan šta ih je snašlo devedeset prve (četrdesetprve ipak ne), i budući da je Šibenik grad kojeg baš volin, ničin izazvana, evo san se ja unaprid svrstala na njihovu stranu. To naravski automacki znači da san domaći izdajica, takozvani kvisling. A tomu se nikad nisan nadala postati. Prije san mislila da ću se nekin čudon jednoga jutra probuditi ka neurokirurg ili slavni fizičar - istraživač svemirskih prostranstava, nego izdajica roda svoga. Ali eto, svakakve čudne stvari se događaju. I ka šta kaže Đejms Bond nulanula sedan; nikad ne reci nikad!
I tako, u tom novom izdajničkom duhu, odma san se dovatila telefona i ponudila se mojin prijateljima Šibenčanima na raspolaganje ka domaći izdajica, da ću in dojavljivat sve šta moji poduzimaju protiv njih, obavijestit ih kad i di ćemo ih bombardirati, kad će sići u skloništa, kad bude tribalo bižat u pravcu Knina, ili se pritajit na Zlarinu ili Prviću. Kad će krenit avijacija, a kad silna zadarska ratna mornarica na njih. Nije se s mojima igrati, jaki su to igrači.
Jer ja pamtin ka slon. Pamtin dobro kako in je bilo u ono grubo vrime kasnog lita devedeset prve, a i kasnijih miseci i godina san znala bacit oko na njih, iako mi je prvenstveno bilo sačuvat vlastitu guzicu, jer ni meni baš u to vrime nisu cvitale ruže. Nisan baš brojila koliko je projektila eksplodiralo u mom dvoru, a koliko ih je palo oko moje male santule u Šibeniku, izgubila san bila i račun ko vodi u štetama na spomenicima, jer se nisan mogla odlučit je li veća šteta kad avioni spizde raketu u svetu Stošiju i sveti Donat ili meni najlipšu katedralu u ciloj Hrvackoj, onu sv. Jakova kod mojih susjeda. I svaka buža na svin spomenicima nikako me jednako bolila, aj da sad buden malo patetična. Mislin, to je bilo samo u početku, to kad san vodila računa o kamenju posloženom u crkve i zgrade, posli mi nekako bilo važnije sačuvat glavu berlavu na ramenima nego vodit računa o lipoti naša dva dalmatinska grada.
Sićan se nekih ratnih dana kada bi dobili dnevnu porciju od nekoliko stotina granata po kapi i onda, ako smo imali sriće da je bilo struje (koje, btw nije bilo oko šest miseci u komadu jer su četnici prekinuli dalekovod na okupiranom šibenskom teritoriju, posli samo povremeno po tri-četri dana u tjednu), sidneš pogledati dnevnik i čekaš dramatičan izvještaj iz vlastitog dvorišta, a dobiješ reportažu Ante Granika o mirnom danu u Šibeniku, sićan se njegove desetminutne lirske poeme o nekon pasu u portunu, a mi jedva živi. I tako danima.
I nikad nisan za to krivila Šibenik ni Granika, dapače, jedva san čekala šta će on reći, nego naše nesposobne novinare koji nisu bili u stanju posložit dvi smislene rečenice i tri slike, čast izuzecima. To što nisan imala struje ni vode nisu bili krivi Šibenčani, nego četnici.
Nisan brojila ni crtala recke ko je gore ili bolje proša. Bojin se da smo oboje šporko pasali, kako bi reka moj pokojni pape.
Ali znan sigurno da su oni gore prošli posli rata.
Uništena industrija, uništena radna mista, struktura stanovništva poremećena, okolica poharana, ljudi u teškom posttraumatskom stresnom poremećaju, i sve šta iza rata već sleduje po glavi stanovnika.... ali čekaj malo, čekaj malo, pa zar je to šibenska ili zadarska eksluziva? Više od polovice Slavonije bilo bi sritno da ih je snašla naša sudbina, pa i trostruko gora, i ona bi još bila daleko bolja od njihove.
Al ajmo reć da smo startali iz sličnih pozicija.
I sad smo došli do toga da sve šta smo napravili u sjevernoj Dalmaciji, kojoj je Zadar centar, tili mi to ili ne tili, već po svojoj veličini i položaju, sve smo to "dobili" nauštrb Šibenika, mi smo prosperirali na njihovoj grbači i na njihovom unazađivanju.
Pa upizdumaterinu, kad moran reć. Kako ja to nisan primijetila do sad? Ne bi ja bila prosperirala da san znala da to plaća moj susjed. Aa, a ne, stala bi u mistu i ne bi bila profiter na šibenskim špalama.
Došli smo do toga da u Šibeniku tribaju osnivat intelektualni krug, zbijati redove da bi se obranili od nas, velikozadrana. U, majketi.
Ja sam malozadranka, neko ostane zabilježeno, za svaki slučaj.
POTPREDSJEDNIK ‘ŠIBENSKOG INTELEKTUALNOG KRUGA’, UPIRE PRSTOM U ‘GLAVNOG KRIVCA’ ZA PROPAST GRADA pod šubićevcem
GULIN: Moj Šibenik je na udaru velikozadarske agresije
Od koga je Šibenik ugrožen?
- Od zadarskog političkog lobija i velikozadarskih pretenzija prema Šibeniku. Šibenik je 1991. godine bio izložen velikosrpskoj, a sada je velikozadarskoj agresiji. Njihove pretenzije prema nama datiraju još od 1993. godine, kada su htjeli da Šibenik nema županiju nego da bude pod Zadrom, i to je javno izgovorio prvi zadarski župan Šime Prtenjača. Pri krojenju županijskih mapa pokušali su prisvojiti Kornate, ali je protiv toga ustao šibenski zastupnik u Saboru Jozo Topić.
Mislio je da je u pitanju greška. Tada je još bio rat i znali su se cijeniti šibenski doprinosi i zasluge, pa se nitko nije usudio takav udarac zadati Šibeniku. E, onda se krenulo malo usporenije, ali suptilnije. Najprije je 1999. ukinuta 16. izborna jedinica koju je Šibensko-kninska županija samostalno činila, te je cijelo šibensko-kninsko područje utrpano zajedno s Likom u 9. izbornu jedinicu.
To je bio pokušaj ambicioznih i agresivnih Zadrana da stvore novi regionalni centar, sjeverna Dalmacija plus Lika. I ta izborna jedinica, surogat nove regije, egzistira i sada. S druge strane, tu su ogromni imputi novca u Zadar, više nego u dvadeset drugih gradova zajedno.
Ma, ajmo malo to proanalizirati.
Prvo - Knin
Ma šta su ti Šibenčani obolili od amnezije? Knina su su se sitili, majketi, a zaboravili kako je skovana Zadarsko-kninska županija! Sve smo slavili šta smo dobili Knin, više nego kad je oslobođen u Oluji, kako da ne. Pa Knin su nan uvalili da ne bi Šibensko-Kninska županija postala dio Srbije, s obzirom na sastav stanovništva. Bija je to samo politički manevar, o kojen sad možemo misliti ovo ili ono, ali u onin okolnostima ima je razloga i opravdanja. Možda i nije, ne znan, ali tako je bilo. Nas niko ništa nije pita.
Drugo, Kornate bolje da mi ne spominju. Jedva smo isčupali Telašćicu, pola Dugog Otoka i par sjevernokornatskih škoja od velikošibenske agresije, da upotrijebim Gulinov rječnik. Do Paga su tili zapasati, majketi.
("Krajem 19. stoljeca, zadarska vlastela kao dotadašnji vlasnici kornatskog kopna - zbog nove agrarne politike u Dalmaciji - nije više bila u stanju plaćati poreze i namete, pa su sve Kornatske otoke prodali. Godine 1885. Murterini su kupili otok Žut, a 1896. zajedno s Betinjanima i Zaglavcima i otok Kornat sa svim pripadajućim otocima. Stanovnici otoka Murtera tako su postali vlasnici preko 90 % kornatskog kopna. Saljani su i dalje vodili brigu isključivo o moru s obzirom na tradicionalno i pisano pravo na ribolov koju su imali kroz čitavu povijest otočja.")
Ako želimo bacit bokun mriža kraj svoje zemlje u Kornatima, ili jednostavno uć u NP Kornati, moramo po dozvolu u Murter ili Šibenik.
Pa što? Neš mi ti daljine. Da živin u američkon velegradu, bija bi to odlazak u drugi kvart...
Treće - aktualni tretman Šibenika od aktualnog ministra s najdebljon keson
Ma, nekako čisto sumnjan da je cilj ministra Kalmete spizditi Šibenik i tamo ukidati radna mista u Pošti, kako tvrdi Gulin. Čini mi se da on ima veće brige na pameti. Puno veće.
Gospodinu Gulinu za utjehu mogla bi doći do podataka koliko ljudi na zadarskon području svaki dan ostaje bez posla.
Koliko je firmi uništeno ratom, lopovlukom i pohlepom.
Kako smo u istoj kaši, i Zadar i Šibenik i svi ostali.
Ali ipak nekako mislim da smo svi sami sebi krivi i zaslužni za sve što nas snađe. Susjed nema ništa s tin.
(P.S. u nedostatku fotografija Šibenika, stavila san ove jučer nastale u šibenskoj županiji.)
E, još nečeg san se sitila.
Kaže Gulin da su se, ta udruga intelektualaca-križara, tili nazvat "Juraj Dalmatinac", ali nisu.
Valjda su se na vrime sitili da se Juraj rodija u Zadru. A umra u Šibeniku. Pa to nije bilo baš prilično ime za njih.
Jer od svih Zadrana koji in uzimaju (prosperitet), oni se site jedinog koji in je nešto da. I to nešto - neprocjenjivo. Ka da je ima master-kard.
