morsky blog

petak, 31.07.2009.

mali prizori iz svakodnevnog života

Ima tako nekih dana... kad se malo bolje zagledaš u život oko sebe, skužiš da nisi jedini koji si malo prolupa. Da ceston lutaju likovi izgubljeniji od tebe i da se još imaš čemu nasmijati.
Ima dana kad ti se otvori prid očima u kojen teatru apsurda se krećeš... I da bi teško opsta da ga nema.
Ima trenutaka kad gledaš svit nekin drugin oćalima, s kojima bolje vidiš detalje, bistrije uočavaš. Ono, ima si one za daleko vidit, pa ti promicale male stvari u blizini.
Ima dana kad bi krepa da se nečemu ne nasmiješ.

Veseli Raspjevani Trknuti Poštar se vratija. Opet raznosi poštu u mom kvartu. Bosonog, zavrnute nogavice, kežjual raskopčna košulja, moderna rasčupana frizura. Par mu dasaka fali na inventuri u glavi, nisu mu svi doma, njanci u susjedstvu, ali to ništa ne smeta u njegovon poslu. Dapače. On je najbolji poštar kojeg poznan. A poznan ih tri. Jel ti jednon donija pismo, taj te više ne zaboravlja. Neće taj ka oni iz cityexpressa baciti račun u portun kad se ne slaže nešto s adreson i adresiranom osobom. A ne. Taj će te naći makar ti na pismo napisali "onaj, onaj, ne mogu se sitit kako se zove, onaj mali Franin, unuk od Šiminog brata iz Galovca, jedan od dva brata blizanca, stoji blizu servisa od gorenja".
Često mi par riči s njin, ili samo pogled na taj antuntunovski lik popravi usrani dan.
A usrani dani zaredali ka hažeov nagibni vlag po klizavoj pruzi. Nikako stat, majketi.
Ozarila san se jučer kad san ga ugledala. Sunce mi zasijalo. Jest da mi sunca priko glave, ali tako se reče.
Dok san se vukla priko dvorišta ka crknuta mačka na užarenon limenom krovu, on je staja na zvizdanu s pismon u rukama i pismon na usnama - piva na sav glas! A piva lipo, samo ga je malo grubo čut. Piva on: "Gdje je nestao čovjek, gdje se sakrio?!" Piva, ma šta piva, piva ka onaj Joso neki dan na Forumu.
Jebate, izmunjesaju ga oni šta se svako malo seljakaju. Manitaju ka muhe bez glave, s kraja na kraj grada. Svakih deset-petnest godina, hop, presele na novu adresu. A grad izaša velik, ne moš ih više pratit.
I zato Poštar piva "Gdje je nestao čovjek?"
(A stvarno, a di je nestao Bare? Uapsilo ga? O jebote...)

Istoga dana još mi je jedan usputni prizor popravija rapoloženje.
Stoji lik isprid table s osmrtnicama i proučava ih. Duboko koncentrirano isčitava svaku rič. Drugi mu dolazi ususret, zaustavi se kraj njega i javlja mu se. Ovaj prvi se okrene i kaže, onako usput, mrtav-ladan: "A ti si to, a baš gledan jesi ti ovo na osmrtnici. Baš čitan ovu rodbinu, jesu li to tvoji."
Isto tako mrtav-ladan, ovaj drugi kaže: "A ne, nisan to ja."
"Ae, vidin" kaže i onda doda, valjda se sitija u zadnji čas: "Ae, baš dobro. Da nisi." I lipo svak na svoju bandu, ležerno i mirno. Bez uzbuđenja.

Ae, nisu ni meni meni baš svi doma. (Pa i nisu, sama san, gospoda ukućani ljetuju u malon mistu kraj mora.) Ni u susjedstvu.
Trkeljan, a moran trčat na brod. Opet ću zakasnit, ka i prošli vikend.
Sutra mi gosti idu ća. Iden in reć: Danke Doičland!

- 17:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 28.07.2009.

mala šetnja zadarskim muzejima - part 1.- MAS

Kad sam ljuta ili tužna, ili oboje i još ponešto, našlo bi se trenutno još negativnih emocija, ipak&glede&unatoč, najbolje je da - umuknem. Jer omakne mi se svašta. A nekako slutim da bi mi se sad omaklo i više od svašta. Presvašta.
Pa onda bolje da pišem nešto u revijalnom tonu, kao npr, kulturne teme. Naravno, u Hrvatskoj ni kultura ne znači odmak i bijeg od politike-kurve i njenih oktopusnolikih pipaka, ali ipak... ipak je to najveća hladovina u koju trenutno mogu stati da me ne sprži ultravioletno zračenje autodestruktivnih bijesova i nemoći.
Dakle, o kulturi na djelu je riječ. Kulturi "in situ", bolje reći. Jer, tu sam, doma. Na mjestu.
Mislila sam, samo za vas, a malo i za moga sina - vjernog materinog pratioca u zgubidanskim aktivnostima, a i za sebe, naravno, nisam ja ni sebe na putu našla, prošetati kroz nekoliko atraktivnih zadarskih muzeja. Ne mislim atraktivnih samih po sebi, ili zato što su zadarski, jer izuzev SICU, stalne izložbe crkvene umjetnosti, ili, još bolji je neslužbeni lokalni naziv "Zlato i srebro Zadra i Nina" koja je jedinstvena u Hrvatskoj, sve su to prilično konvencionalni i dosta konzervativni postavi uobičajenih zbirki lokalne arheološke i umjetničke baštine. Ali za mene je svaka povijesna baština itekako atraktivna.
To je ionako sve što ja trenutno sebi mogu priuštiti u smislu nekakvih tercijarnih životnih potreba. Obilazak domaćih "atrakcija".

MUZEJ ANTIČKOG STAKLA

Krećem od najmlađeg zadarskog muzeja. Mislim, najmlađeg po nastanku. Po građi nikako nije najmlađi, moglo bi se reći da je brat Arheološkom muzeju.
Ili, suvremenim ekonomskim rječnikom, jer i kultura je neka vrsta ekonomske kategorije - robe i usluge, MAS je tvrtka-kćer zadarskog Arheološkog muzeja. Njegov odjel, ustvari.

Photobucket

Već sam pisala o smještaju tog muzeja i kratkoj genezi njegovog nastanka - lani. Nastanka u smislu političke odluke, provedbe i izvedbe.
Budući da sam smatrala da je rekonstrukcija i nadogradnja palače u koju je smješten, a i sama njegova namjena, u najmanju ruku dvojbena i kontroverzna, prenerazilo me odsustvo bilo kakve javne rasprave i demokratskog dijaloga i sukoba mišljenja u tom smislu. Prekapala sam novine u potrazi za mišljenjem nekog mjerodavnog o smislu i estetici tog projekta, o odnosu njegove cijene sa ciljevima koji se žele postići, i sl. Naravno da činjenica da je uložen znatan novac (35 milijuna kuna - službeni podatak) svih nas hrvatskih građana, u tom smislu ništa nije značila. Jer mi više očito odavno nismo građani nego kmetovi, i nemamo što misliti, a kamoli raspravljati, o mudrim potezima naših ministara, pa tako ni o potezima "široke ruke" recentnog ministra kulture. Oni su mudri i dobri sami po sebi, svaka njihova odluka, a pogotovo njihov "dar" lokalnoj zajednici prihvaća se bez pitanja i zanovjetanja.
Ali naravno da ljudi od struke nisu šutjeli, nego, kako to već biva na brdovitom Balkanu, nitko nije želio ili se nije usudio prenijeti njihove riječi ako one nisu papagajski hvalile vizionarski potez ministra Biškupića da velikodušno upuca silne novce u ovaj projekt. Dok se daje, bolje je šutjeti i uzimati. Bolje uzeti što ti ne treba nego ne dobiti ništa.
Ja mislim da bi bolje bilo dobiti nešto što ti treba, ali dobro, neću zanovijetati. Jer da meni netko sad pokloni, ne znam, avion, bilo bi valjda nezahvalno i vrlo bezobrazno od mene reći da mi ne treba, da ne putujem nigdje, da nemam ni vremena ni novca za letenje po svijetu, a za kerozin još i manje. Nego - uzmi i drži ga u hangaru, nema veze što bi ti puno, puno više trebao novi auto. Ili obični mali kaić.
Kad je sve bilo gotovo, kad je otklonjena svaka opasnost od ometanja, tek su onda novine, i to neke lijeve, prenijele i misli onih koje se trebalo pitati na početku cijele priče, zadarskih mjerodavnih kulturnjaka. Profesora emeritusa, uglednih arheologa i povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, njih, doduše, nekolicina, ali ipak je to moćna gomilica, koja ima što za reći o toj temi. Ipak su tu doma. Ne, oni nisu dobili mjesta za svoje mišljenje u našem javnom prostoru, jer jednostavno više nisu u trendu. Same njihove godine valjda, pored iskustva i znanja, nose sa sobom i anakronizam.
Ma dobro, na stranu sad i oni, i ja i slični, na stranu što zadarski postojeći muzejski i galerijski prostor vapi za obnovom i proširenjem i osuvremenjem, na stranu svi gnjavatori koji sad pilaju po temi je li ili nije takav muzej jedinstven u svijetu (mislim da ima jedan u Muranu, ali on nije samo antički, a kažu stručnjaci da je njegova antička zbirka ustvari odnesena s područja Zadra) kako se moglo čuti prilikom otvorenja, na stranu je li građa, tj. količina staklenih predmeta iz antike nađenih na području zadarske županije dovoljna za odvojeni muzej pored živog i zdravog Arheološkog muzeja, je li investicija opravdana, na stranu sve to - mi IMAMO NOVI MUZEJ. Htjeli, ne htjeli, imamo ga i sad treba zaboraviti sve prijepore i priznati stvarnost - on je stvarno impresivan!
Unutrašnjost onog (za mene) izvana ružnog i nakaradnog kubusa nakalemljenog na lijepu i stručno obnovljenu palaču Cosmacendi, stvarno je savršen primjer suvremenog muzejskog prostora. Primjereno uređenog, podređenog izlošcima, funkcionalno osmišljenog, savršeno osvjetljenog i potpuno u funkciji pravilne prezentacije zanimljive građe. Čiste i jednostavne linije, ravne i svjetle površine, stvorili su savršeno okružanje za izlaganje malih dragocjenih posuda, čarobnih oblika i boja, stvorenih vještim rukama drevnih majstora staklarskog zanata.
Ono što izvana izgleda kao "šaka u oko", iznutra to isto oko miluje.
Ne bi valjda valjalo da sve valja....

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Još je jedna posebnost ovog muzeja za mene zadivljujuća. Uređena je puhaonica stakla u kojoj se u suvremenoj peći na struju simuliraju uvjeti drevne rimske radionice za izradu staklenih predmeta. Staklo se puše i oblikuje pred vašim očima, možete biti svjedoci fascinantnog umjetničkog procesa. Majstor koji sada puše "uvezen" je iz Zagorja, zanat je "ispekao" u poznatoj tvornici kristala u Rogaškoj Slatini (Slovenija).
Nadam se da će otvoriti radionicu i za znatiželjnike, pa imam šanse i ja da puhnem i napravim "antičku" bočicu.
Tamo se izrađuju i suveniri koji se mogu kupiti u muzeju. Prodaje se i atraktivni stakleni nakit.
Ne ovaj, ovaj je originalan:

Photobucket

A ovim je pincetama neka antička žena čupala obrve, a u stalenim dozama držala kreme i balzame. O tempora, o mores...:

Photobucket

Sve u svemu, imate moju srdačnu preporuku: nikako ne propustiti!
Ako dođete u Zadar, posjetite MuzejAntičkogStakla, nećete biti razočarani.
A ovo nije moja zadnja preporuka. Bit će toga još. Budete li mene slušali, nećete tek tako lako napustiti Zadar.

Photobucket

Photobucket

- 19:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 22.07.2009.

Hamlet Joso u Mrduši Donjoj

Ups. Tipfeler. Pomišalo mi se. Dvi informacije napravile mi kašu u glavi berlavoj. Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj večeras u Obrovcu, a koncert slavnog Josea Carrerasa na zadarskom Forumu.
Naslov triba bit:
PROSLAVLJENI JOSE CARRERAS PJEVA ZADRANIMA NA FORUMU!

"Onda... je li ideš?"...
... pita mene snobovska susjeda maloprije, dok san sidila na zidiću u dvorištu sa kesicon od KZMa - 200 kuna i plakala. Ma dobro nisan plakala, to je ona iz knjige plakala na obali rijeke, ali mogla san.
Znan da gospođa susjeda ne misli na Hamleta znakovito uprizorenog u Obrovcu, prizvizdini donjoj u odnosu na turističku meku kako moj grad predstavljaju u zadnje vrime. Znan da misli na glazbeni događaj godine u kulturno nadasve naprednom i propulzivnom (ta mi je rič nekako in, pa san je ubacila nek se nađe) Zadru.
A znan ja i zašto me pita. Da bi ja pitala nju, pa da mi ona ispriča kako joj je sin nabavija kartu u prvon redu.
Ma je, doći ću posli, kažen ja.
Prešutila, naravno, da kartu neman. Lija lukava.

Photobucket

Baš san se spremala otić uzet pet-šest karata po 400 kuna, kad san čula na radiju da se na koncertu ne smi koristit mobitele, kamere ni foto-aparate, ni pušit na cilon Poluotoku.
Pa ću ostat doma.
Šta ću ić tamo a da ne smin opalit sliku pa van stavit na blog odmah u ponoć, još frišku?
Ka da nisan ni bila.

Photobucket

Ovo san pisala sinoć.

Ali san onda ipak pošla povirit. Kurijožasta san, šta ću.
Jer kad mi je reklo s televizije da će mi uzet još jedan harač iz plaće, i da ću postat najizrabljivaniji radnik po državi mu miloj na kugli zemaljskoj, ako ne brojimo one u Kini i Africi, ali njih ne brojin u radnike nego u robove, morala san ić tražit utjehu u pjevu mediteranskog slavuja, i bacit oko na društvenu kremu, više namaz nego kremu, i na sve dalmatinske snobove, za koje nekako sumnjam da su preplatnici i redovni posjetitelji Glazbenih večeri u Donatu. Da se malo otresen crnih misli. Di'š bolje utjehe od glazbe. Makar i "ozbiljne".
Samo jednom Joso piva na Forumu.
To se ne propušta, bez obzira jel voliš operne arije ili su ti draži turbo-folk-narodnjaci.
Propuštaju samo pušioničari. Ka ja, naprimjer.

Photobucket

Tribine na Forumu, pozornica isprid svete Marije (koju je ta ista pozornica zaklonila, umisto da ju je iskoristila ka središnji dio), garderoba u Samostanu benediktinki, pomoćne prostorije u Arheološkom muzeju.
A mi sirotinja izvan žice. Ili u žici, zavisi odakle se gleda.
Ali nadali smo se da se bar zvuk ne može zarobiti i da će i nas dopasti bar nekoliko božanskih nota. Pogotovo kad smo vidili postrojenje ozvučenja, moćnu mašineriju koju je slavni tenor dofura. Neki su sili na taracu u Starigradu-Paklenica, digli noge na stol, natočili pivo i čekali koncert. Toliko je to moćno izgledalo.
Šipak. Kapitalisti su se dositili kako će nas muktaroše i škrtavce koji ne želimo dat pišljivih dvista, trista il četristo kuna ostavit u tišini. Nema kuna, nema pisme. Ne znan kako su to izveli, ali oko posvećenog teritorija ka da se uzdiza zid od blindiranog stakla, vanka - tajac.
Jedino se kod Stupa sramote nešto malo čulo, ali tamo nisan tila. Nekako mi znakovito zvučalo. Neću, brate, baš na stup sramote. Nisan ja najgora. Ima i gorih.
Sidili smo u kafiću dvadeset metara udaljenom od stražnjeg dila pozornice i sve šta san čula bilo je trkeljanje debelog pripitog Austrijanca.

Photobucket

Eto, tako van je bilo. Ostali ste uskraćeni za stučnu kritiku.
Ka da ste gluhonijemog poslali po izvještaj s koncerta. Em nisan ništa čula, em se ne razumin u arije.
Ali mogu van napamet reći da je Jose bija fenomenalan. Orkestar HRT-a također, a o dirigentima i gostima, neka Celine, da ne govorimo.
Otpiva je i "Kalelargu" s domaćom klapom "Kadena", ali ni to nisan čula.
A nisan čula ni koliko je košta taj koncert i je li se isplatija. Ili su poglavari podilili međusobno mukte karte i počastili se. Zaslužili su.

Ali san čula da Grad Zadar ima ogromnu RUPU U PRORAČUNU. I da će mi uvesti prirez. I da nemaju da mi pomognu kupiti knjige. I da nema šanse da dobijen stipendiju za studiranje. I svašta drugoga san čula, lipše od lipšega. I da ništa od regresa i božićnice.
I da će mi se plaća smanjit. Pedeve povećat. Kruh i mliko poskupit, knjige također, ljekovi isto.
Ali ću mostom moć putovat priko Pelješca u Dubrovnik. Pa kad Dubrovnik ugosti Carrerasa ili nekog sličnog, mogu otić tamo bez da prelazin priko druge države.
Ma baš dobro.

Photobucket

Za grintavce ka šta san ja, grad Zadar priredija je, na kraju koncerta, za utjehu onima koji ga nisu gledali i slušali, još jednu malu demonstraciju kako znaju ispucati našu lovu u zrak. Vatromet.
Nek se puk veseli.

Photobucket

Ma, bolje bi bilo da san išla gledati Hamleta. Makar i u Mrdušu Donju.
Barem bi nešto čula.

- 21:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 18.07.2009.

opet o vrimenu...

....ne o vrimenu koje prolazi ka stampedo, ne o vrimenu kojeg nikad dosta, ne o vrimenu koje ponekad moramo "ubijati" raznin zanimacijama kojima se bavimo da nan brže prođe, ne o vrimenu koje sa sobon odnosi sve, i tugu i sriću, ne o onom vrimenu kojega je nekima tako malo preostalo...
Ma ne, ne u ton filozofskom smislu, ne može se to od mene očekivati, jer kad bi ja počela filozofirati to pas s maslon ne bi moga pokusati.
Ne, rič je naravno o vrimenu u smislu meteorološkog izvještaja s područja Sjeverne Dalmacije, najčešćem pojmu iz mojih guglarija, najbržin putem do mog bloga, kako vidin. (Dobro, nađe se tu i drugih pojmova, pa i bisera poput "legalizacija objekta" koji sad vidin sa strane i sve se smijen od uva do uva kako je taj koji je tražija kako će legalizirat objekt naša kod mene brdo korisnih savjeta u tom smislu....)
Dakle, o vrimenu san tila.
Sinoć san nakon dužeg vrimena povirila u Dnevnik hrvacke nam javne televizije. Bolje da nisam.
Tamo sve po starom. Vijesti o lopužama, kukavicama, bezveznjacima i lažovima koji su nas doveli na pomisao da živimo u najgoroj zemlji na svitu, u najgoroj mogućoj stvarnosti, u paklu s potencijalom raja na zemlji, radi kojih nam je svaka druga misao u glavi "jadan onaj ko je glavu izgubija za ovu zemlju jadnu", pogotovo nama, ljudima u srednjim godinama, koji se sićamo vrimena brojnih drugih (propuštenih i popušenih) mogućnosti, to NISU vijesti na našoj dalekovidnici. Ne, to se pretvorilo u puko nabrajanje nepodopština, tupo ponavljanje bez zaključaka i komentara, jer jedini komentar koji bi se uz to moga reć ne smi se izgovoriti na javnom mediju. Nešto ka "jebainpasmater, dainjeba" i slično ne bi baš prošlo. Bilo bi prenepristojno.
Ali zato oni imaju druge zanimljive vijesti.
Udarna vijest sinoćnjeg Dnevnika, dana 17-og, miseca srpnja, lita gospodnjega dviidevetoga, bila je da je u Dalmaciji - VRUĆE.
Jebate, čudo! Lani u ovo doba ložili smo grijalice, hukali u prste i nosili bunde od polarne lisice.
Naročito dramatična situacija jučer, 17. 07, bila je na krajnjem jugu Dalmacije, u Dubrovniku.
Dalo snimku grada, pardon, Grada, i onih par luđaka šta obilaze zidine u podne. Opizdija ih zvizdan u glavu pa, onako skuvani i jadni, plaču u kamere kako in je vruće. Našli neke iz Teksasa kojima je isto pasji vruće. Glede i unatoč navici na surovu teksašku klimu. Zaboravili su doduše reći da doma imaju klima-uređaj, ne od lani ka mi u Dalmaciji, nego od prije svog rođenja, pa i ne znaju kakvo in je vanka vrime.
(Taj dalmatinski zvizdan tako jako pomuti tintaru, da ona ostane smantana cilu godinu. Cili život, ustvari. Sad van je valjda jasno zašto smo mi vako na svoju ruku ljudi. Nismo mi krivi.)
E, da ne bi Hrvati odmahnili rukon i rekli "baš me briga kako je dalmošima, nek skaču u more", slijedi mozaik reporterskih dojava iz drugih krajeva lipe naše, također pogođenih nepogodon zvanom - sredina lita. Nesnosne vrućine haraju cilon Hrvatskom! Drugin ričima, nagrabusili ste, dragi Hrvati. E, da, znamo.
Pred zabezeknuton hrvatskom javnošću prostire se dramatična slika Varaždina na plus triestipet na osunčanoj strani glavnog gradskog trga, također oko podne, i jedan uspuhani prolaznik kojemu je, zamislite, strašno vruće.
Nakon toga, ako se još niste uvjerili da su reporteri Hrvatske Televizije nasnimali i iskomentirali brdo "vrućeg" i senzacionalno zanimljivog materijala, mogli smo vidjeti i dokaz da ne pričaju prazne priče.
U Italiji se sastala grupica znana pod imenom G-8 ili G-ne znan koji broj (to G znači što? svašta mi pada na pamet...) koja se već jedno triest godina dogovara o prestanku emitiranja štetnih plinova u atmosferu i prestanku zagrijavanja te iste jadne atmosfere, a dok se oni dogovaraju, po svita in umire prid očima, ne od štetnih plinova, nego od obične gladi i žeđi i davno pobijeđenih bolesti. Nebitan podatak za njihove velevažne sastanke. I za naš dnevnik, a i za mene, ja sad pričan o vrućini, skrenila san s teme.
Ovaj put je tema sigurno bila duboka financijska kriza koja potresa svit, zapadni svit ofkors, jer u Africi se sigurno ne uzbuđuju pitanjima o propasti banaka i automobilske industrije. Oni krizu niti ne osjećaju. Blago in se.
Sa margine samita, a to je i bila tema ovog priloga, poručili su nan da oni neće dozvoliti da se temperatura i dalje penje. Ili tako nešto. U svakon slučaju, ja nisan skužila kako oni to misle napraviti, ali nema veze, neman zašto sumnjati da je stvar rišena.
Sve lipo u ton tonu, urednici Dnevnika vratili su nas na početak. Neki lik iz ekrana, naučnik valjda, objasnija je da se najdramatičnije promjene klime upravo odvijaju na Mediteranu i jugozapadnom Balkanu.
Jebate, pa Dalmacija spada u obadva ta zemljopisna pojma! Ajmemeni, dupla nevolja.
Samo je još falila ona jebena biometeorološka prognoza, da nan kaže da nan nema spasa, da svi srčani bolesnici i oni s bolestima cirkulacije odu lipo doma leći i umrit u miru, jer in ionako nema pomoći. A mi ostali koji mislimo da još ne spadamo u tu kategoriju, da se ne uzbuđujemo šta ćemo sutra zaraditi melanom kad u podne odemo od kuće do butige jer nam, jebiga baš onda, fali muškatni orašćić za pašticadu. Štaš se nervirat za nešto šta ti ne gine. Samo još oboliš uglavu.
Jedini spas, jedina mala mogućnost da se izvučemo pogibelji, je kupiti klimu, piti galon vode dnevno i nabaviti najskuplju kremu protiv sunca sa zaštitnim faktorom miljun, marku proizvoda bi van rekla, ali ne smin reklamirati.
(A da možda proizvođači tih neophodnih proizvoda ne plaćaju likove poput onoga iz Dnevnika da nam pričaju priče za laku noć? Ne znan, samo se pitan, ovako samo u zagradama....)

Photobucket

I eto. Taman kad san zaključila da mi se loše piše i da možda ipak neću preživit ove nenormalne vrućine za ovo doba godine, stiže spas s neba. Smilova se Bog bidnoj napaćenoj Dalmaciji i posla zeru kiše i bure. Ili je to ipak isposlova G-8?
Ali ne možemo se radovati trenutnom osvježenju, kad nam naši prognostičari kažu da nas slijedeći tjedan očekuju još veće vrućine. Jadnitismo. Nenaviknuti.
Jebatga, Australci su ovu zimu imali temperature priko četrdeset. Ako se dobro sićan, 44 je bilo u vrime kad su harali oni strašni požari. (Ne daj Bože nama onako, nama bi izginuli svi vatrogasci koje imamo.) Nisu svi svisnuli, neki su i preživili.
E, ali oni nisu gledali Dnevnik HTV-a.
Da jesu, bi se sami samopoubijali da skrate sebi muke.

Iden sad zvati Edija Škovrlja da dođe s menom u ponediljak kad se u tri buden vraćala s posla i da, ka šta ja napravin svaki vrući litnji dan, popipa južni zid crkve Sv. Šime. Neka slobodno donese termometar, samo neka pazi da ima dovoljno stupnjeva. Barem sto. Izmirićemo sigurno sedamdeset.
Onda neka mene u kameru pita šta mislin.
Pa ću mu reći da je isto bilo i 21. 7. 1963. i 19. 7. 1968. i tako dalje, i tako dalje.
Pa lito je, sredina lita je, bogamu.
Šta će biti nego pasje vrućine?!

- 13:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.07.2009.

Zagreb, Hrvatska

Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, kako to već biva.

Photobucket

Ako ništa bar sam se navozila u svim prevoznim sredstvima, kojih sam inače željna. Dozvizdila su mi ova dva -tri koja su mi inače na raspolaganju: auto, razna plovila i najčešće - moje dvi noge.
Za promjenu, vozila san se u vlaku. E, to van je meni pravi hepening. Vlak!
Najprije sam pomislila da sam zalutala u Japan, kad mi reklo da je vlak kreće u 12.31. Triestjedan, ej! A šta su se razvili ovi u metropoli, majketi! Moj (tj. Jadrolinijin) trajekt ide "oko deset, ako dođe". Ko je naumija sa škoja vatat neki avijon, ima šanse stić jedino ako pri ukrcaju posumnjaju da je u avijonu bomba pa ga rastave u sastavne dijelove. Kad stave zadnju vidu na njeno misto i zavidaju krilo nazad, moj Šime dotrči zadihan ravno s trajekta koji je zakasnija samo par uri. Zanemarivo. Nekad smo nadobudno pisali proteste i zvali novinare, mahali avionskim kartama i propuštenim letovima, poslovima i šoldima, al - uzalud van trud, svirači. Ka da protestiraš šta je nenadano počela nevera. Odustali smo, više se ne nerviramo. Prihvatili vozni (ne)red ka normalan.
Ali u Hrvatskoj i njenoj metropoli japanske manire. Dođen u 12.25, kupin kartu za 12.31, sve to ka po špagu, brzo, švicarski precizno.
I onda čekan do 12.43. Sve u nevjerici, oden pitat, strah me da ne zakasnin, u centru grada moran bit do dva. A grad velik. Nije to ko kod mene doma, ja se dižen u sedan manje kvarat za bit na poslu u sedan.
Službenica HŽ-a odrešitog glasa i strogih manira, primjerenih važnosti službe, sa urođenom sposobnošću skeniranja provincijskih bezveznjakinja, i dalje je japanski učinkovita i švicarski precizna.
Gospođo - kaže prezirno - propustili ste onoga u 12.31. Sada morate čekati do 12.50!
Moj sat pokaziva je 12.25 kad san kupovala karte, ali dobro, očito da ga nisan uskladila s trećin znakon geofizičkog zavoda. Upravo sam tila ponizno pitati koliko sekundi i desetinki, kad sam ugledala vlak koji je dolazija na peron. 12.46. Hm. Tu priča o hrvatskoj švicarskoj točnosti i hrvatskoj japanskoj željeznici pada u vodu. Ili je zakasnija ili je uranija.
Nisam imala vrimena da joj oden preporučiti da kupi novi sat. U Benkovcu na pazaru, svakog desetog u misecu. Nema šta nema.

Photobucket

Dobro. Vlak smo apsolvirali. Sad se tribalo u tramvaju izguštati.
Ala, divote! Ma, onaj Bandić i njegov holding su zakon. To se zove praktičnost. Nema više karte u trafici, nema onih aparata šta ih poništavaju, nema neugodnjaka nama dalmošima s kontrolorima (znate, kod nas u pripizdini nema tramvaja, pa mi ne znamo kupit kartu... ma ne, nije da se švercamo!).
Sad je sve tak jednostavno. Uzmeš mobitel, udaviš nekog putnika da ti objasni kako to ide i - bingo! Karta kupljena. Uzelo ti samo deset kuna a moš se vozat do besvjesti. Uru i po se moš vozit. Točno koliko ti triba do mog škoja, a te gušte i pogled na modru pučinu platiš 18 kunina. Dica isto.
Moš i preć u autobus kad više nema tramvaja, na Črnomercu se ukrcaš na bus i voziš se, voziš, voziš... sve za onih istih deset kuna. I zaboraviš da si platija. Na drugoj strani je isto, na okretištu na Dupcu. Provjerila san.
Ja san plaćala svako malo. Baš mi bija gušt slat sms-ove. U dva dana plaću potrošila. I naravno da mi se na zadnjoj vožnji ugasija mobitel. Umra. Kakve san jebene sriće u zadnje vrime, čekala san kad će me ulovit kontrolor bez karte. A bila san u takvon filmu da sam upravo to priželjkivala. Da dođe kontrolor i da ga natiran da mi nađe punjač za nokiju, onaj tanji, da bi dokazala da u mobitelu iman kartu. Pasmater.
Ali nije me uvatija.
Napisaću protestno pismo Bandiću. Pa di su ti kontrolori kad ti tribaju?! Da se malo svađaš. Da se malo rasteretiš od frustracije? Mislin stvarno. A proračun vapi za parama koje oni tako olako propuštaju. Ispred nosa im se prošetavaju bez karte.
Pa naravno da je državna kasa prazna. S takvin gradskim službenicima.

Toliko o zagrebačkom gradskom prometu. E, još samo da pohvalim onu tetu šta ti sa zvučnika lipo kaže na kojoj si stanici i koja je sljedeća. I još sve to lipo piše na displeju. Ne moš se izgubiti sve da oćeš. Ni da si gluv ni mutav. Ni dalmatinac.

Pa se onda lipo iskrcaš na nekoj stanici prije Španskog (ineida wave), i lipo te dočeka jedna zagrebačka blogerica, donese ti kišobran da ne pokisneš, odvede te u nove avanture...

Nastavak slijedi...

Photobucket

U slijedećem nastavku pročitajte:
Kako je filipinka odvezena na nepoznatu lokaciju, negdje u blizini turbulentne hrvatsko-slovenske državne granice, na blind-date sa skupinom blogerica, koje su vjerojatno bile tajne agentice nepoznate obavještajne službe, i koje su iz nje izvlačile povjerljive podatke o... ma ne smin van reć, da me ne pojede noć.
Blogerice-tajne agentice uvjerene su da neman pojma di san bila, da su tragovi do spomenute lokacije zauvijek zameteni. Ali ja sam prepoznala jedan objekt kraj kojeg smo prošli i po njemu bi se lako orjentirala. Prošli smo uz Vrapče.
A do njega svaka šuša može lako doć.
U kolima hitne pomoći.
One će mene preveslati!

- 23:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 07.07.2009.

sprovod i Jadrolinija

Nećete virovati kako smo mi boduli ludi ljudi. Ka kupusi.
U ovu gluvu uru, kad je sav pošten svid u dubokon snu, mi dolazimo doma sa - sprovoda.
Umra nan je barba iz Amerike. Mislin, vratija se on iz San Pedra ima triest godina, ali uvik je osta "barba iz Amerike".
Nećaci mu priredili lipi sprovod. Otimali se ko će više potegnit. Ostavit bolji dojam. Na udovicu bez dice.
Dobro, nećemo sad u detalje. Samo nek ostane zabilježeno da smo ja i moj muž jučer sve izorganizirali. Vijence, osmrtnice, lijes s izrezbarenom posljednjom večerom, to je posljednji hit u pogrebnoj modi.
Sve uspili organizirat osin Jadrolinije.
Jebe se Jadroliniji da po škojima ima još živih koji ponekad i umru. I da ih triba pokopat. A na sprovod bi doša i tkogod i s kopna.
Dobro, kaže naš najveći ugledni brodar iz Rijeke. Ali nemamo dovoljno brodova. Kvare se, znate. Pa su nam brzobrodsku liniju zaminili trajektnom. Trajektno pristanište u susidnom mistu. Autobus ima, ali sliči na onaj iz "Ko to tamo peva".
Mi se i dalje ne damo odgovoriti od nauma da čovika pokopamo u rodnom mistu.
Jadrolinija čini nadljudske napore da nam osigura prevoz.
Krećemo ka munje u tri ure. Stižemo munjevito u pet i po.
Sprovod u šest.
Povratak u deset. Ponili za zameziti. Nakusali se pršuta. Iznapijali. Počastili tri ostala putnika i posadu.
U neku uru, posli se ispostavilo da je bilo tek ponoć i po, istiralo nas vanka. izašli i u čudu gledamo... Di smo mi to? Jesmo u Rijeci, Splitu, Braču, Lošinju?
Ne, mi smo u Zadru svome. Iskrcalo nas na carini. Nije doša brod iz Ankone, valjda sad u recesiji ide rijeđe, biće jednon misečno, pa misto na carini slobodno.
A carina u božjumater daleko. Blizu orgulja.
Pitan onog čovika šta veže cimu da jel moga di dalje stati, ionako smo svi pješaci, a on kaže da šta nismo rekli, poveli bi nas u Gaženicu, pa ako je ko iz Biograda, čas posla do doma. Pješke.
I tako, evo mene doma sa sprovoda.
Hard day night.
Iden leći.
Sutra iden u Zagreb.

Ako se dugo ne pojavin, znači da se nismo uspili upisati ni na jedan fakultet u Hrvatskoj, pa smo pošli dalje tražit. Ma, do Nordkapa će mater princezi tražit ono šta ona oće!

- 01:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 03.07.2009.

telegramska kartolina

Budući da štovano blog-pučanstvo zanima, tj. DJ pita kako je bilo u Splitu, a ja po običaju neman vrimena, trčin na trajekt u tri i po, evo Splita samo u telegramu.
U Splitu sve na svon mistu, provjerila san. Sveti Duje, Peristil, riva, ništa se nije maklo, sve je tamo di triba bit. I kako triba bit.
Split, šarmantan i lip ka i uvik, pun šušura i šarenila.

Photobucket

Svako put kad san "u Split" sitin se da je to grad koji je nasta ka - vikendica. Malo megalomanska, ali ipak samo vikenica. Kućica za odmor jednoga, ustvari jedinoga cara koji je iz čista mira odstupija s dužnosti cara u Rimu.
Ostavija Rim da se gomba sa svojim problemima, a on otiša na sunčanje, kupanje i ostale blagodati. Pa, nije bija blesav, ne.
Pitanje je je li se pojavija prid Senatom i preda svoj carski mandat uz suvislo objašnjenje? Je li reka da je bolestan, da mu je dopizdilo stalno ratovanje sa barbarima, da mu žena stalno kvoca šta ga nema doma? Ili se samo pokupija ka pizda, uzeja luft-madrac i suncobran i - isparija?

Photobucket

Novoga Dioklecijana nisan srela na rivi ni na Peristilu. A baš san ga tila pitat koliko je uri. Žurilo mi se na faks, zadnji dan je bija, do podne je tribalo pridat papire.
Ja, naime ne mogu nosit sat jer iman alergiju na nikal, metal prisutan u svin jeftinin satovima. Zadnji mi je kupija muž za Božić, prodavačica se klela životon da nema nikla. Pa zna žena da nikakav nikal nije stavila unutra.
A bila san uvjerena da ću ga srest u Splitu...
Pa neće valjda poć u samostan ili među urođenike na Novu Gvineju?
Šta mu ne bi bilo najbolje među vlastitim, domaćim urođenicima - Dalmatincima? Oni novogvinejci će ga možda i skuvat i pojist, a nama se to ipak gadi....

Photobucket

A je, tražila san jednu adresu jednu dobru uru, jer niko ne zna pripoznat po imenu ulice di bi to moglo bit. Ka i kod mene doma. Nikako da naučimo ulice. Kad te neko pita di je pošta, skroz normalan odgovor je: odma kod socijalnoga. Pa se ti misli di je socijalno.
To van je blizu trafostanice, reklo meni. Aha, sad mi je sve jasno. Iden u Krško.
Pa san se vrtila okolo, nikako pogodit.
I onda san ugledala čovika iz mog kraja, zemu moga. Pitala njega, jel on zna. Aj Grgure moj, reci mi ti, ovi me šalju od đardina do Prime, od pazara do Zvončaca, vozaju me ka češku turistkinju.

Photobucket

Naravno da Grgur zna, već dugo živi u Splitu.
Ispalo je da je tražena zgrada par sto metara iza njegove škine.

Uspila san pogledati i izložbu litografija Marca Chagalla.
Mojša Zaharavič Šahałam, znan kao Marc Chagall (Vitebsk, Bjelorusija 7. srpnja 1887. - Saint-Paul-de-Vence, 29. ožujka 1985.), bjeloruski slikar židovskog podrijekla.

Photobucket

Sad stvarno moran bižat ća. Pobići će mi brod....


Primakka, jesi se ovo počela vježbat u orezivanju maslina?
Nije loše, nije ...


Photobucket

Čiovka, evo san ti zamahala prema Čiovu, ne vidiš me od pljuska. wave

Photobucket

(Ma lažen ustvari, ovo je malo prije Marine.)

- 12:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2009.

kako se on-line upisati na faks: sidneš na autobusnu liniju i nosiš dokumente

Dosad san izbezumljeno hodala po svom gradu i kad bi me neko zaustavija i pita: Je li s vama, ženo, sve u redu, triba li šta pomoć, izgledate malo... trknuto?, ja bi samo rekla: Ja san mama buduće potencijalne studentice, u fazi smo priprema za prijemne ispite.
To je bilo dovoljno da me skuže. Nakon trenutka spoznaje slijedi samo sažalni pogled pun razumijevanja i bespomoćno slijeganje ramenima. Ono, ma ne može tebi niko pomoć.
Ima još par sličnih likova po gradu, pripoznajemo se i iz daljine.
Satrani roditelji budućih brucoša (ako), a sadašnjih maturanata, matere i ćaće isto tako satrane dice.
Hodamo okolo ka duhovi, s podočnjacima do kolina, praznih đepova, i glavni đir nan je razmjena informacija o potrebnim dokumentima, rokovima predaje papira, prijava na razredbene ispite, potrebnim bodovima i postocima i izgledima o prolasku. Popili bi i kavu zajedno ali nemamo više ni kinte pa se skupljamo nasumično na ulici.
Pričamo svoje jade svima koji nas oće slušat.
Ali čini mi se da svi nekuda žure kad svate u kojem smo filmu. Pogotovo oni šta imaju malu dicu i čini in se da oni još dugo neće bit u sličnoj kaši.
I da mi pričamo zvizdarije, da to nije nikakav kumst poslat dite na studije.
Hahaha, već uživan kako ću ih uskoro pripoznavat na ulici.

Sutra iden sablažnjavat ljude po Splitu.
Valjda će i Splićani imat razumijevanja i skužit da nisan manita nego samo tako izgledan. Privremeno.
Nadan se u podne popit kavu negdi na rivi.
Pušin ronhil i pijen veliki makjato.
Ako ko oće financijski poduprti projekt hrvacke zemlje znanja, može i platit.

- 23:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se