morsky blog

srijeda, 27.05.2009.

samo bi me loto spasija

E, mislin da san bar miljun puta naglasila da san prava, originalna ilitiga autentična i autohtona Dalmatinka. Po porjeklu, rođenju i "habitusu". I po načinu života. I pri tom ne moran naglašavati kakav život pod tim podrazumijevam. Lagodan i ležeran život, naravno. Ono, tejk-it-izi život.
Da bi život bija lagodan i ležeran triba ga živit punim plućima, polupunin takujinom i naravno radeći malo, minimalno. Tek toliko da rečeš da radiš. I da time zarađuješ dovoljno da sebi priskrbiš taj ležeran stil života.
Tako san ja to zamislila.
Tako san razumila misto na koje me Bog stavija.
Pa da je sa mnom ima neki drugi plan stavija bi me na neko drugo misto, valjda. U Njemačku, naprimjer, ili štajaznan, u Švedsku. Ili bi me stvorija nekin lumenom, posla me da studiran u Americi, na Harvard ili Princeton ili štajaznan, pa da onda obavljan neki svemirski važan posal, da svit ne može bez mene i da zarađujen brdo lovušine, koja mi ionako ne bi tribala jer je ne bi imala kad trošiti.
Valjda bi tako bilo.
A budući da me stavija ovdi, ja san sebe zamislila u drukčijen filmu.
Film ide ovako otprilike:

Photobucket

Ispod ove palme san ja u kupaćem kostimu, naravno. Na ležaljci. Je, je, tu sam, samo se ne vidin:

Photobucket

Ne tražin puno. Kulise filma iman, lokacija besplatna, iman i glumce, režija je moja, samo mi tribaju mala financijska sredstva da ga produciran. Ništa više.
Sredstva i vrime. Vrime je ključna rič. Za skromna sredstva bi se još i snašla.
Ali ne. Ni to malo mi se ne da.

Umisto da me se posla oslobodi, da mi se osigura logistika da ja mogu u miru stvarat svoj art-film, remek-djelo bi to ispalo, ne, meni se umisto toga udvostučuje posal. Ma što udvostručuje, multiplicira se. Drugima se čak smješka otkaz i blaženi nerad da bi ja još više radila.
Zakopalo me u poslu. Godišnji odmor daleka je budućnost mjerena u godinama, a i s vikendima se mogu pozdraviti. Ni blog neće bit pošteđen. Ajde, to i nije neka velika šteta po svit, ali možda je po moje psihičko zdravlje.
Moja budućnost ne izgleda ni malo blistavo.
Nije mi baš jasno kako se to dogodilo.
Mora da je došlo do neke zabune.
Događa se to, nije to neko čudo. Administracija i birokracija znaju prouzročiti takve zabune i tako zapetljati niti da to niko normalan ne može posli raspetljati. Valjda ni dragi Bog nije pošteđen birokratske mašinerije i njihovih labirinata.
Je li mene Bog napravija Skandinavkom a da ja to ne znan? Jesan li se zato rodila onako plava? Njemica možda? Ili radišna Kineskinja san tribala bit? Ne, ne, to ne, neman kose oči... Jesu li me službenici poslali na krivo misto boravka, sa potpuno krivin opison radnog mista? Curriculum vitae zaminili, pobrkali podatke?

Ili mi to On želi samo pokazati kakav je život PRIJE nego dobiješ 19 miljuna kuna na lotu?
Biće da je to...
Ma, sigurno.

Je, je, kupila san tiket o lota.
A morala san. Jer ja van svaku večer uredno, prije nego zaspen, molin Boga da mi providi zgoditak na lotu, pa da rišin sve ove dosadne probleme oko sebe i da mogu više leć u tu ležaljku na plaži koja me čeka. Mora da san više i Njemu dosadila jer mi je doša u san i malo nervozno reka: "Pa uplati više taj listić, ćimavico jedna!"
I ja otišla i uplatila, šta ću drugo.

- 12:05 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.05.2009.

mlada maslinarka moljce lovila ili kako su me masline usrićile

Hehehe .... nit san mlada, a bogami ni maslinarka, ali to vi ne morate znati. Ne morete vi po slovima znati kad san se ja rodila, niti koliko se stručno bavin poljoprivrednin radovima, jer ovako sakrivena s ove strane svog ekrana, mogu izmišljati do mile volje...
Zato, vi me imate zamišljati ka lipu, zgodnu, mladu, pametnu i sposobnu. I gotovo. Nećemo više o tome.
I naravno, ima da mislite kako znan ama baš sve o maslini, uzgoju i proizvodnji vrhunskog maslinovog ulja.
Sve san to dobila rođenjem, ofkors. S materinin mlikon.

Kad sam na sebe preuzela brigu za relikvia relikvijarum maslinika mojih predaka, čiji je broj stabala na puno različitih lokacija na nekoliko škoja, u slavnim danima iznosio oko 700, mislila san kako me zajebalo kad me dopalo svega dvadesetak. Srića da iman ono malo muža i ono malo njegovih. Maslina.
A ne, zajebalo me šta me dopalo išta.

Jer nisu van masline samo idila.
Mislin, meni su donedavno bile. Prava idila.
Sidiš doma, nemaš pojma ni di su ti te nike masline, priko sedan gora i priko sedan mora, ali kad triba začinit ručak uljen samo posegneš za zlatnon bocon.
A je, gledala san ih povremeno kroz objektiv aparata. Ka zanimljiv i fotogeničan motiv. I nešto malo brala, a sve bi stalu u jednu vrićicu iz interšpara. Aj, dobro, možda tri.

Photobucket

I onda me nešto počelo vući. Ka magnet. Nisan se ni snašla, a našla san se u knjigama, časopisima, na internetu, po forumima, u savjetima stručnjaka, u poljoprivrednim butigama i apotekama, u Pevecu...
I krenula u avanturu koja se zove: pokušaj obnove malog maslinika na nedostupnoj otočnoj lokaciji. Ono, maslinik je ka iz Biblije.
Akcija ima sve nepovoljne predispozicije: zapuštenost, nedostupnost motornim vozilom, nemogućnost navodnjavanja, sorta, doduše autohtona i kvalitetna, ali nasitnijeg ploda (drobnica, jedna od nekoliko priznatih autohtonih hrvatskih sorti) koji zovu i sitnica, naravno, ne bi mene ništa krupno ni dopalo, itd, itd ....
Dimenziju vrimena i prostora da ne spominjen. Bolje reć - nedostatka vrimena, budući da san zaposlena (još uvik!), i udaljenosti prostora, jer se dida odlučija rodit u bodulskoj pripizdini....
Ali, "mladu" udarnicu ništa od toga nije pokolebalo. Još.
Teglila se pješke uzbrdo i motorna pila, i "hrana" u obliku gnojiva, jedno sto kila na leđima, i kosilica i prskalica....

E, upravo taj vrag od prskalice će me dotući.
Tribali ste me vidit prošli vikend kako teglin 10 litara uzbrdo. Nedostajalo radne snage, a ja tvrdoglava ko tovar i nestrpljiva, pa san morala sama.
Solidarna sa ženskon ekspedicijon na najviši vrh ovog svita... (CURE, SVAKA ČAST!)
U mislima san se pritila onima koji bi me pitali koliko cijenim litru ulja i koji bi onda grintali da je skupo, da smo mi dalmatinci pohlepni i nezasitni... bilo je tu i kojekakvih grubih riči, ali nećemo sad o tome. Cijenu van neću ni spominjat. Da se ne zgrozite.
Tako mi se bilo lakše penjat.

Jer.
Svaki vrag napada na masline.
Svakojake boleštine i svakojaki nametnici.
Ukratko, maslinu triba štititi od: bolesti - raka masline, od gljivičnih oboljenja čađavice i paunovog oka, od nametnika: lisnih ušiju, gubave uši, crne maslinove uši, maslinove muhe, buhe, moljca, potkornjaša, svrdlaša, i .... više ih ne znan, što ne znači da ne postoje. Slon masline, ili majmun masline, naprimjer. Ili magarac masline, koji gušta isti mlade, male, tek posađene masline.

Nakon bitke protiv paunovog oka prije misec dana, krenulo se u lov na moljca.
I evo san ga ulovila - fotoaparaton:


Photobucket

Ovo je tek prva generacija. Od tri u jednoj sezoni. Pas in mater.

A ovako izgleda zdravi pupoljak cvita masline neposredno pred otvaranje, ovako san naumila da izgleda baš svaka grančica. Sad će se vidit ko je tvrdoglaviji, ja ili moljac:

Photobucket

Ali sad san ja na mukama.
Ako ne koristin sva suvremena zaštitna sredstva, požderaće mi masline. A ako ih koristin, oće li moje ulje biti savršeno ekološko, ekstradjevičansko?

- 12:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 20.05.2009.

još malo slika dok smislin šta ću sa sobon...

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Uspila san smislit samo da van ispričan nešto o svon prijatelju Šimi.
Šime je prošlu nediju obuka veštit i posli mise, koju je uglavnon prokunja pa nije uspija čut šta je velečasni reka, koga da zaokruži na lokalnim izborima, poša glasovati. Glasa je za HDZ jer mu je tako naredilla žena, jer da je njihov kandidat nju u bolnici priglediva, ono, jelte, ka od majke, i ima je nježnu ruku. A i dvoje dice joj je pomoga rodit. Jest da su ispali pravi farabuti, al isto mu se ima zafalit. A i nježna ruka nešto znači. Žene ih dugo pamte. Pa vrate, kad-tad.
I tako Šime glasova po svijesti i savjesti. Ženinoj. Ka svaki pravi čovik.
Usput je glasova za hrpu dogradonačelnika, sve odreda likari po struci.
A je, malo se Šime i zabrinija, jer šta će i di će kad se razboli, ima bit da su nan u bolnici ostale radit samo medicinske sestre, ali kad je malo bolje razmislija, svatija je da to i nije tako loše. Bolnica bez doktora uopće nije loša ideja. Nema doktora - nema ni pacijenata. Svi zdravi.
A i grad nan originalan. Doktorsko Poglavarstvo. Općinski konzilij.

I tako je Šime ispunija svoju građansku dužnost.
Onda je skužija da nema duvana.
"Mala, daj mi jedan Ronhill."
"Evo izvolite, barba."
Dobija Šime cigarete s osmrtnicom na kutiji. Čita: "Pušenje uzrokuje impotenciju". Mrtav-hladan vraća maloj kutiju i kaže: "Daj mi one za rak."

Šime je taj dan bio pred dva potpuno jednaka izbora.
Od dva loša izaberi boljeg.

- 08:12 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.05.2009.

terapija tišinom i cvićem

U petak je šušur u inače prilično bučnoj Dalmaciji dosega takvu nepodnošljivu razinu da to normalan čovik, koji se nije uprizorija ni na kakvon plakatu niti se metnija ni na kakvu listu za bit u kakvon vijeću mudraca, običan mali čovik ka ja, to više nije moga podnit. Pritilo je živčanin slomom i performansom jednog izluđenog birača na srid gradskog trga. Ali to u onon cirkusu niko ne bi ni primjetija, pa ni to ne bi imalo nekog smisla.
Maturanti u ludijadi oboružani zviždaljkama, studenti u prosvjedu, stranke u predizbornoj ofenzivi, bolje reć agresiji, vlakić s natpisom "Idemo dalje" ili tako nešto pun dičurlije u vožnji gradon, zbunjeni predsezonski turisti u šetnji sa vodičima koji se nadglasavaju s muzikom iz stranačkih zvučnika, svađe po firmi, sve je to stvorilo toliko decibela da mi nije preostalo ništa drugo nego pobići iz grada da bi spasila uši. I mozak. Glavon bez obzira, priko vode do slobode.
Tišine, tišina mi triba!
Ne čujen više vlastite misli.

Umorna od velikih riči i još većih obećanja, pažnju sam usmjerila na minijaturu.
Skromno je lipo, zar ne?


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 12:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 13.05.2009.

lamentacije jedne grintave i mrzovoljne mame

Genaracija današnjih maturanata djeca su, ispričavam se, mladi su to ljudi, rođeni 1990/1991. godine. U osvit ili već u punom jeku agresije na Hrvatsku. U mirisu paljevine, u zadahu rata. Rođeni upravo kad i njihova domovina.
Rođeni, svi zajedno, i oni i Hrvatska, u teškim porođajnim mukama, a prvi zvuk koji su začuli, bio je zvuk sirena za uzbunu i eksplozija.
Nimalo gostoljubivo nije ih dočekao ovaj svijet. Ustvari, dočekao ih je kao neželjenu djecu.
Prohodali su u podrumu umjesto u parku. Tata je bio neki čudan lik u uniformi. Prijatelj moje kćeri s kojim dijeli klupu od prvog osnovne nije tatu ni upoznao. Poginuo je prije nego je mali počeo razlikovati likove oko sebe.
Pjesmice koje su prve sricali bile su koračnice i domoljubne tužbalice.

Bili su naši cvjetići na zgarištu. Nada. Naša bolja budućnost.
Mislili smo: samo da ih sačuvamo i obranimo od ovog zla, samo da ovo prođe. Sve će biti dobro.
..................................................................

Danas su maturanti.
Izlaze iz klupa i kreću. U život. "Odrasli" život ili točnije rečeno, stvarni život.
Izlaze... i što ugledaju? Što vide kad otvore prozor i pogledaju prema obzoru tog života? Vide čudne neke prizore.
Blokirana sveučilišta, studenti u štrajku, nastavnici i profesori u obustavi nastave, roditelji u banani.
Nastavnici im štrajkaju u zadnjem tjednu nastave za maturante pa ne mogu ispravit ocjene, koju tricu pretvorit u četvorku, radom ili nekim lukavstvom, učenjem ili moljakanjem, nije važno.
Fakulteti su blokirani i u kaosu, ne znaju hoće li moći normalno pristupat prijemnim ispitima.
Ako ih i polože ne znaju hoće li biti ispod famozne crte do koje se studira "uz potporu Ministarstva". A crta, kao nekom čarolijom, svaki semestar bjesomučno bježi prema gore.
Onda, ako budu ispod crte, ne znaju hoće li im roditelji moći plaćati školarinu. Hoće li roditelji uopće raditi, hoće li primati plaću, kako će s tzv. prosječnom hrvatskom plaćom pokrivati troškove studiranja, koji se drastično penju odlaskom na studij u drugi grad? A ne žele svi studirati ono što ima u njihovom gradu ili okolici, jer ponuda nedavno sklepanih silnih Sveučilišta diljem države nije još tako bogata kao ona u tri-četiri najstarija i najveća.
Hoće li moći dobiti kakvu stipendiju od, naprimjer grada ili općine, ako im roditelji nisu članovi - zna se? Hoće li je dobiti od Ministarstva obrane zato što su im očevi sudionici Domovinskog rata? Hoće, ako im roditelji zarađuju manje od 1.990,00 kuna po glavi člana obitelji. A kako s tih 1.990,00 kuna uopće hraniti djecu, bez školovanja, to se nitko ne pita.

Eto, u takav život i takvu hrvatsku stvarnost vraća se moja maturantica jutros s maturalnog plesa.
....................................................................

I dalje se traži ministar. Di si ministre, imamo ti nešto reć! poručuju plakati. Ali on ne gleda plakate. Čita stručne knjige. Iz forenzike. Tamo ne piše ništa o pobuni studenata.
Ministar Primorac jučer se oglasio. Ali ne da kaže nešto o situaciji na sveučilištima i o "Hrvatskoj zemlji znanja u kojoj studenti rade sranja". Jer su lijeni, bogati neradnici. Izmanipulirani i smušeni. Ne, to mu je valjda ispod časti. Čeka da se ispušu. Da ih uhvati s bocom i cigaretom u hodniku fakulteta.
Nego nam saopći radosnu vijest da će svoj školskoj djeci kupiti besplatne udžbenike koje ćemo po završetku godine baciti u kontejner. Baš mu hvala, ionako ih nemam gdje držati.
Za te udžbenike godišnje će plaćati 440 milijuna kuna. Kojih nema. Ali će ih nekako izmađijati.
Nećemo sad pričati o kvaliteti tih udžbenika i njihovoj stvarnoj vrijednosti koja je sigurno više od upola manja od prodajne. Nakladnici štede na papiru i ljepilu, netko im sve ovo vrijeme od dvadeset godina to odobrava i omogućuje, jer ionako su sve te knjige za jednokratnu upotrebu. Nema šanse da se koriste dvije godine za redom, o naslijeđivanju knjiga kroz nekoliko generacija učenika kao što je bilo nekad da i ne govorimo. Ako nekim nadnaravnim čudom knjiga i ostane cijela za mlađu sestru, njezin nastavnik ionako, povučen za rukav od drugog trgovca knjigama, traži neku drugu knjigu. Kćer moje prijateljice koja ima brata samo jednu školsku godinu ispred sebe, nikad, ali nikad, nije iskoristila ni jednu, ali baš ni jednu njegovu školsku knjigu. Niti vjeronauk. Valjda aktualiziraju katekizme svake godine.
(Priča o udžbenicima samo je jedno od poglavlja u super-debeloj knjižurini "Sve hrvatske pljačke stoljeća".)

Studenti su izračunali da treba oko 390 milijuna kuna godišnje za pokriti sve školarine redovnih studenata.
Nema.
Za udžbenike ima 440.

Nagradno pitanje je: koliko je ministar imao iz matematike?

"Ministre di si? Iman ti nešto za reć."
Imam dvoje djece, ministre. Da bi mi jednom kupio knjige, dugom trebam platiti studiranje. Knjige će me doć koliko? 200-300-400 kuna. A godina, npr. na medicini 9000 kuna.
E, pa ja ne prihvaćam ponudu.
Ja sam imala peticu iz matematike u školi.

Slijedeći korak je da mi nametnu (Sofijin) izbor: da mogu školovati samo jedno dijete. Drugo da dam u Sjemenište ili vojsku.
Ako i oni nemaju školarine.
.....................................................................

Ae, mrzovoljna sam nešto danas.
Nije to zato što sam ušla jutros u sobu moje princeze očekujući da ću je nasmijanu dići iz dječjeg krevetića i presvući joj pelene.
A nje nema.
Nije se još vratila s maturalnog plesa.

Bemti, pa kad je to prije prošlo?!
Kako ja nisam primijetila da ne jede više čokolino?
Kud li je prije iz ciciban šlapica uletila u štikle?

I zašto je život izaša ovako zajeban? Zašto je sve u kaosu?
Zašto se sve raspada?

A oni plešu i lumpaju cilu noć....
E, jadna naša dico.

Photobucket

- 13:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2009.

pogled prema Velebitu

Malo, nekad ribarsko i pomorsko mjesto u Podvelebitskom kanalu:

Photobucket

Iz njega se pruža prekrasan pogled na veličanstvenu Planinu.
Čitav južni Velebit vidi se kao na dlanu. Od Velike i Male Paklenice do Svetog brda i Tulovih greda.

Photobucket

Do sada je vjerojatno samo kolega @Broduboci shvatio o kojem se mjestu radi.

Photobucket

Vinjerac, prekrasno malo mjesto smješteno na poluotoku, jedina sigurna luka na jugozapadnoj strani velebitskog kanala, potpuno zaboravljena kao brodska postaja, otkada je 1964. godine ukinuta redovna pruga Rijeka - Obrovac na kojoj je prometovao MB "Tuzla", kojeg se sjećaju samo još neki od nas matuzalema (mislim, ne sjećam se Tuzle iz 1964., vozila je ona još dugo kasnije na drugim prugama).
Područje čitavog kanala poznato je po dobrim ribarskim "poštama" i brojnim ribarima, profesionalcima i amaterima, ali nažalost i po čudnim i nadasve neprihvaljivim načinom ribolova koji se razvio u zadnjih, ne znam, tridesetak godina, a to je ribolov - eksplozivom, nepoznat na drugim ribolovnim područjima. Ne kažem da moji boduli nemaju svoje načine "konačnog istrebljenja" ribljeg fonda, ali ovakve drastične metode ne postoje u mojem dijelu zavičaja.
Pitam se gdje je kraj našem "nikad nam dosta" stavu prema prirodi i "resursima" koji su nam na raspolaganju.
Napomena: duboko se ispričavam svim poštenim ribarima, koji su sigurno u većini, ovako izdvojen detalj postaje poanta, najupečatiljiviji dio, što mi nije bila namjera. Možda preuveličavam, ali znam za nekoliko primjera, doduše nisu Vinjerčani. A i nekoliko je previše.

Ali pustimo sad to i bacimo još jedan pogled na ovaj biser smješten na tako klimatski negostoljubivom terenu. Biser rođen iz daha moćnog Velebita.
Ovdje se rađa poznata velebitska bura, a Vinjerac joj je, čini mi se, prvi na udaru.

Photobucket

Malo mjesto ima začuđujuće veliki broj propalih objekata, nekadašnjih ljepotica dalmatinske ruralne arhitekture, a današnjih ruševina. Ustvari, za onoga koji poznaje ovdašnje prilike, to uopće nije začuđujuće. Razlozi su mi poznati, samo malo iznenađuje količina.

Photobucket

Poznavajući dobre, stare navade hrvatskog puka, dalmatinskog nadasve, i njihovu vjekovnu sklonost da odlaze iz rodnog kraja i skitaju se po svijetu i traže sebi lakši život, lakši od surovog dalmatinskog krša, i bure, i mora i poznatog "života sa sedam kora", mogu sa priličnom sigurnošću pretpostaviti da se radi o kućama koje danas broje čitave čete nasljednika od kojih je polovica rasuta po bijelom svijetu.

Photobucket

Amerike obadvije, Australija, Novi Zeland - ovo je rezultat dugog razdoblja iseljavanja Dalmacije.
Ti čudni likovi, ni Hrvati ni Amerikanci ili što već, ne mogu se nikako odlučiti što će s djedovinom, vratit se većina neće nikada, prodat ili nedajBože pokloniti rođacima koji žive u Dalmaciji ne žele ni u ludilu, a naše blago propada.
Stare kamene kuće čekaju svoje razmetne sinove da se vrate doma. Najčešće uzalud.

Photobucket

Možda ipak dolaze bolja vremena, možda se nešto dogodi u njihovim i našim glavama, možda se pomaknemo prema naprijed.
Jer moglo bi izgledati ovako:

Photobucket


Ako vas put nanese u ove krajeve, kad prijeđete Maslenički most, skrenite na prvu cestu desno i posjetite Vinjerac.
Bit ćete bogatiji za još jedan prekrasan prizor
.

Photobucket

I još jedan pogled na Kraljicu planina:

Photobucket

- 11:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 09.05.2009.

imamo ručak!

Zadarska riva danas, maloprije:

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Niman vrimena za pisat. Trčin pokupit ulov, medalju, divovske špariće, i spremit ručak.

- 11:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.05.2009.

Ante nicht Darinka

- 15:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2009.

zagonetka

Pogodite šta danas ima za ručak kod mene?

Photobucket

Up date:
@Čiovka pogodila. Žena pozna dalmatinsku tradicijsku gastronomiju.
Dodilit ću joj lentu i odličje vitezice o suhe hobotnice.

Jelo se zove: suhi moli na bakalara
Način pripreme:
Moli ili oslići izvade se iz mriža i pririžu po filu. Malo se posolu i pritisnu onda obise da se sušu na buri.
Nakon par dana skuvaju se na brudet ili bianko.

Oslić je u rodu s bakalarom, a budući da je naš, domaći, friški, oću reć provjerenog porjekla i kvalitete, ovako osušen i pripremljen bakalara se ne srami. Naprotiv.

- 10:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 05.05.2009.

kako smo Dalmaciju počeli pretvarati u engleski travnjak - Dalmatiashire

Podnaslov : da nam živi živi STIHL!

Photobucket

Idilična slika čovika koji ležerno vozi kosilicu po travnjaku ispred kuće i iza sebe ostavlja meku zelenu površinu, cili život predstavlja prizor čežnje za mene, Dalmatinku odraslu na kršu. Travnjak, zelenu travu doma moga, green, green grass of home, mogla san samo sanjati ili gledati na slikama i televiziji, u engleskin serijama o mostruoznin ubojstvima u idiličnom pejzažu engleske provincije. Di je zelena trava mjestimično pošpricana crvenom krvlju.
Trava mog djetinjstva na otoku visoka je do pasa i kad zagaziš u nju, zagazija si u nepoznati teritorij i nikad ne znaš oš li propast između dvi stine ili upast u draču i doma poć cili krvav i izgreban i poparan, pa dobit još batine od matere jer si poša lutat po bespuću u robi o nedilje. Odatle potiče izraz "Terra incognita".

Photobucket

Malo-pomalo, moda travnjaka oko kuće počela je zahvaćat i moj zaostali zavičaj. Mislin na moj kopneni zavičaj, ne otočni. Sve je više travnatih površina i okućnica ka iz časopisa, ali ja i dalje mogu samo zavidno gledati u razno-razne modele kosilica parkirane na travnjacima ponosnih vlasnika. Ponekad dođen u napast da uđen u jednu od tih kuća i pitan đir s kosilicon, ponudin besplatnu uslugu košnje samo da osjetin kako je to biti ponosni vlasnik travnjaka i pripadajuće kosilice.

Photobucket

E, zato na svitu postoju pametni inžinjeri. Da ispune želje nas iz divljih kamenjarskih krajeva da te iste krajeve malo pripitomimo. Pa su tako Stihlove pametne glavice izmislile kosilice za zahtjevne terene.

Photobucket

Moji muški raspametili se od oduševljenja. Onaj mlađi cili dan proučava upustva i čita naglas starijemu koji je počeja nevoljko, ali kad se uputija, više ga nismo mogli zaustaviti. Ka da mu je raketa u guzici. Morala san trčati za njin i objašnjavati da narušava prirodnu ravnotežu dalmatinskog otočnog krajolika i da ne može od Dalmacije napravit Englesku, jer nam onda neće Englezi dolazit ka turisti. Šta će ljudi doć gledati i plaćati za pogled na ono šta imaju doma?

Photobucket

Svojin nevelikin tilon morala san stati na branik vrtla svoga jer taj vrag od kosilice bi sve pobrija, i od mog simpatično razbarušenog vrta nedefiniranog stila napravija njegovani i ušminkani engleski travnjak dok si reka keks. Samlija bi mi cviće u kompost i napravija veću štetu nego gosti Slovaci koji su mislili da se može zalivat s moren.
Prvi dan bila san u stavu stand-by i obranila cviće, ali drugi me ulovija na spavanju, i krenija u pet ujutro, dok san ja u dubokon snu sanjala razne modele kosilica, u maslinik i tamo kosija po svom nahođenju, bez kvocanja.

Photobucket

Eto, tako smo se mi uskladili sa novin trendovima i u skladu s novin Zakonom o golfu počeli pretvarat malu Dalmaciju u veliki golf teren.
Počeli smo s otocima koji će bit pomoćna igrališta.

Photobucket

Slike ka i obično ne prate tekst, jer se aparat pokvarija baš kad je tribalo poslikat rezultate akcije "Pokosimo Dalmaciju".
Mali dio vidi se samo na slici masline.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 11:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se