Evo, i vrijeme se uskladilo s mojim unutarnjim maglama....
Ne volim Uskrs.
Eto, rekla sam.
Mislim na vrijeme Uskrsa. Sam Uskrs kao pojam i kao najveći katolički blagdan i kao simbol nade i kao Isusova pobjeda nad svim zlom ovog svijeta - to bi me, kao vjernika, trebalo ispunjavati pozitivnom energijom i vjerom u život. To u meni živi kao ideja, ideal, nedostižni cilj, i nešto što bih željela osjetiti a ne mogu...
Ali muke Križnog puta i Velikog petka meni su prefriške. Prebrzo se to odvija. Kao i život, uostalom.
Korizma me ispuni teškim i tmurnim mislima. I onda bi trebalo u subotu pritisnuti prekidač i - gotovo. Gotovo s tugom i jadom i čemerom. Uskrs je novi, probuđeni život.
A ne, ne ide to tako lako. Oblaci se ne razilaze tako naglo.
Ne znam, možda samo umišljam, ali već me godinama prate neki nemili događaji u tom periodu. Možda me koju godinu i preskoči, ali čekanje i očekivanje stalno prijeti da će se dogoditi "samoispunjujuće proročanstvo". Znate ono, kad nešto slutiš, očekuješ, piliš po nečemu, evo ga na, sad će... - e pa onda se to i dogodi.
Ne znam kad sam to primijetila. Ne znam kad sam osvijestila tu neku... ne znam, slutnju lošega, nelagodu. Kao da s proljećem izranjaju sve potisnute zimske depresije, boljke i bolesti....
Ne znam...
Nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čeznja tamna
tiha mudrost davna
Spustam ja stare kofere
na perone sudbine
to je miris zrelih godina
moj kaput, baš je težak, najdraža
........................................
I opet taj osjećaj samoće
kad neće nikog mene krene i hoće
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od zelje za usnama tvojim
sav sam ti od ludila, nekako s proljeća
Nekako s proljeća
sjeti mene nepravda
na pobjede, poraze
i sve lažne obzire
(Crvena jabuka & Kemal Monteno)
....................................
Možda sam toga postala svjesna prije par godina kad sam baš na Uskrs shvatila da će moj dragi pape izgubiti borbu s vlastitim umornim srcem.
Nekako su me zapljusnula sjećanja na loše vijesti i događaje. Uskrsne.
Svake godine sve više.....
Sjećam se velike slutnje nadolazećeg zla jednog davnog Uskrsa. Poznati Krvavi Uskrs donio je strašne vijesti i miris rata upravo na vratima od crkve, na izlasku s uskrsne mise... U sjećanju mi je taj prizor ostao trajno zaleđen kadar. Ja, mlada, zaljubljena u malo biće u kolicima, na pragu života, obitelji, sreće... Sjećam se hladnoće vjetra toga sunčanog proljetnog dana. A na Plitvicama snijeg...
Tjeram sve te misli od sebe i uvjeravam se da su loše vijesti raspoređene pravilno kroz godinu, kroz sva četiri godišnje doba...
Ali.
Jedna strašna dijagnoza stigla je baš ovih dana, sasvim slučajno pred Uskrs....
Listam novine.
Nalazim nekoliko poznatih lica na stranici s osmrtnicama i tužnim sjećanjima...
Strašne vijesti o tužnom velikom tjednu u Italiji... Broje se žrtve.
Sjećam se velike trešnje 1979. Mirno uskrsno jutro prekinuto jakim potresom u Dubrovniku i Boki Kotorskoj.
Sjećam se kako se jako zatreslo i kako sam u strahu izletjela iz kreveta. Sjećam se mame koja se danima nije dala odvući od ekrana i kako je samo plakala...
I opet slučajno - Uskrs.
..........................................
Ma, dosta je bilo...
Nakon Velikog Petka doći će Uskrs. Ipak.
Kao i svake godine.
Nakon svake kiše svane sunce.
"Why worry, there should be laughter after the pain
There should be sunshine after rain
These things have always been the same
So why worry now"
(Dire Straits)
04 - WHY WORRY - (Dire Straits)
Da. Ali bluz se nekako ne da iz mene.
A možda je to sve zato što ne volim bojanje jaja i priglupe uskršnje piliće i zečeve i sličnu "ikonografiju"?
Da. Možda samo zato.
Porazbijaću sva jaja, a piliće i kuniće spremiti na gulaš.
