morsky blog

utorak, 31.03.2009.

o blogo-razmiricama

Još uvijek ne znam je li ispravno da ovo sada pišem...ali imam podršku jedne dobre i pametne blogerice, a meni jedna dovoljna. Skromna sam vam ja.
Skromna možda jesam (usta moja, falite me). I tolerantna, mislim da jesam u razumljivoj mjeri. Nikad se ne pokušavam praviti pametna i biti iznad svega, jer to nisam, ni blizu nisam. Možda to ponekad tako nekome izgleda, ali nije mi to namjera. Da o svemu imam svoje mišljenje i osobni stav, i o nečemu o čemu ne bih možda trebala, i to stoji. Uostalom, valjda smo zato i tu, zato valjda vodimo ove javne intimne dnevnike, da bismo iznosili svoje stavove. Ali da sam u tim stavovima izuzetno "zacementirana", mislim da nije točno. Mislim, možda nisam u pravu. Ali x puta u životu san prihvatila tuđe sugestije i ublažila i prilagodila svoja uvjerenja, neki put i živcirajući samu sebe i u svojim očima postajući povodljiva za tuđim mišljenjem. Ali što mogu kad sam se unaprijed proglasila ne-kompetentnom i ne-najpametnijom...
Sad, možda je od mene izuzetno glupo da o tome razglabam, ali moram priznati da sam i ja, evo nakon ne baš malo vremena koje dijelim sa sličnim "manijacima riječi i slike" na ovom mediju, našla u situaciji da sam pogođena i, ne znam, skoro pa uvrijeđena, jednim komentarom.
Daleko od toga da ne mogu podnijeti drugačije, pa i sasvim suprotno mišljenje od svojega. I daleko od toga da ponekad nisam davala povoda, čak i izazivala ljude drukčijeg "svjetonazora" da mi se suprostave. Dapače, to mi je ponekad i bila skrivena želja i namjera. Da se razvije polemika i lavina suprostavljenih mišljenja.
Rijetko mi se ta želja ispunjavala. Nikad svoje "svađe" nismo razvili do usijanja, uvik bi se "razvodnili" i nekako "pomirili", najčešće pomoću duhovitosti i humora. I to mi je baš nekako po guštu.
Ali nikad još nisam doživila baš bezrazložni "udar". Ako je i bilo kakvog malog udarca, ja sam ga sama isprovocirala.
Nikad ne reci nikad.
Nikad do prvog puta.

Photobucket

A sada dajem vama na uvid i procjenu jesam li u pravu. Jer ni sada ne tvrdim da jesam. Samo je moj doživljaj, moja percepcija takva. Da sam dobila PLJUSKU iz čista mira. Istriskalo me iznenada. Iz zasjede.

Evo. Pisala sam o slapovima Krke. Bila san tamo dosta puta i svaki put ponovo, jednako jako me fascinirala činjenica da je hidroelektrana na Krki proradila na "Teslinu izmjeničnu struju" samo dva dana nakon one na moćnoj Nijagari u super moćnoj i bogatoj Americi (hm, ni ta činjenica danas više možda ne stoji, ali onda je itekako stajala).
Valjda imam pravo biti fascinirana. Pa i ponosna, ako baš hoćete. Iako nemam nikakve zasluge u tome, niti nekog stvarnog razloga za ponos. Ali osjećaji i razum često ne idu ruku pod ruku.

I eto, zaradila sam ovakav komentar:

Ponekad kreneš pisati tekst sa zanimljivim informacijama i lijepim slikama i onda ne znam zašto niti otkuda, najprije moraš krenuti s lamentacijama o tome da ti netko zemlju razvlači po blatu ili kako drugi ne znaju domete naše veličine i civilizacije. Hrvatska je mala zemlja i točka. Nas ima, koliko? Oko 4 milijuna stanovnika? I onda redovno krene hrvatska patnja kako smo mi zapravo veliki i važni samo drugi to ne razumiju. Pri tome naravno, mi sve znamo o X drugih malih zemalja na svijetu ... koliko naša populacija uistinu zna o tehnološkim postignućima drugih da bismo imali pravo drugima osporavati nepoznavanje naše povijesti? Recimo, koliko ih zna kada je i gdje prvi put upotrijebljeno cjepivo protiv velikih boginja, bolesti koja je prepala i nas početkom 70-tih? Nekoga je kod nas briga za političku situaciju u Etiopiji i glad? Svi znamo gdje je Myanmar?... ili su to zemlje koje nemaju civilizacijske tekovine u našem rangu?
Nitko ne osporava pravo na ponos i nacionalni osjećaj, ali jadikovanje tipa "mi smo mali, ali smo veliki" je izgleda postao dio kolektivne svijesti u koju treba ukljjučiti i megalomaniju s osjećajem proganjanja.


Megalomanija s osjećajem proganjanja! Isusati!

Mene i valjda općenito sve nas koji smo imali tu nesreću da se rodimo ka Hrvati, mali, iskompleksiran i megalomanski narod, optužuje se da smo ignoranti kad se radi o drugim narodima. A ja baš suprotno mislim. Da previše informacija imamo i previše vodimo računa o drugima.
Pa, moj sedmogodišnji sin je znao tijek i razvoj pohoda Rusije na Gruziju, i da su to izveli pomoću pobunjene manjine kao svojevremeno Srbija u Hrvatskoj. Ne ponosim se tom činjenicom, ali toliko o informiranosti.
Kada sam ja s malim djetetom devedeset i prve godine dva mjeseca boravila u Italiji, bolno su me pogađala njihova pitanja: A što se to kod vas događa? Vjerski rat, plemenski sukob, što ste vi tamo po vjeri, i još svakakva, najčešće ubitačno glupa pitanja potpuno neinformiranih i poprilično nezainteresiranih Talijana. Nije mi to išlo u glavu, s obzirom da smo bili prvi susjedi. Ali čim sam naišla na prvu osobu koja mi je postavila smisleno pitanje iz kojeg sam razumjela da razumije i ljudski suosjeća, sve im je bilo oprošteno.
I sad se mene proziva za Etiopiju i Myanmar, o kojima znam sto puta više nego je prosječan Talijan devedesetih znao što mu se događa iza plota?

Sad vas molim da pokušate biti iskreni i objektivni i reći mi jesam li preosjetljiva kad me ovo pogađa.

Idem sad ovo objaviti, pa ću viditi hoću li ostaviti.

- 12:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.03.2009.

oli bura oli jugo, dalmatinska zimska tugo

Da nam ne bi bilo monotono, svakih sedam do četrnaest dana promini nam se vrime. Naizmjence se zatvaraju Maslenički most i obustavljaju brodske pruge prema otocima.
Orkanska bura - fortunal o juga.
Uglavnom se "vršni momenti" događaju za vikend. U subotu i nedilju.

Photobucket
(filip brala - zadarski list)

Pa te zatvori u kuću. U četri zida.
U sedandeset kvadrata četri osobe. 17,50 metara kvadratnih po glavi stanovnika.
Ne znan za vas, meni to malo.
Još kad te zarobi s dvoje naporne dice... Dođeš na ideju da osnuješ društvo za zaštitu prava roditelja.
Ako su roditelji, i oni su ljudi.
Nasilje nad njima vrši se suptilno, psihološki.
Najprije te navuču da ih maziš i paziš. I razmaziš. Da se polomiš da bi oni imali sve šta in triba. I više nego in triba. Da in stvoriš topli dom i pozitivno ozračje. I sigurnost. Da in budeš oslonac u svemu, da znaju da ćeš in pomoći kad naiđu na životne pizdarije. Pokušaćeš sve šta možeš. Zvizde s neba skiniti.
Malo po malo, ni ne znaš kako se to dogodilo, oni preuzimaju kontrolu nad svim. Nad tvojin životom.
Okupiraju ti životni prostor.
Kontroliraju daljinske upravljače.
Naređuju, naručuju.
Prite. Pozivaju se na svoja prava.
Samo što ne okrenu telefon i zatraže pravobraniteljicu za dicu.

A ja se pitan di je pravobranitelj za roditelje.

Samo još ne znan kako da nazoven tu vrstu nasilja.
Sve vrste nasilja u zadnje vrime dobivaju ime. Bulling, mobbing, bossing, šefing, koleging, sve vrste, oš po vertikali, oš po horizontali.
Imate li prijedlog za ovo moje?
Nešto ka child-ing? Mulcing?

Toliko su mi došli na vrh glave, da bižin na jedan od najudaljenijih škoja zadarskog arhipelaga.
Ako me jugo pusti...

- 10:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.03.2009.

samo da vas podsjetim...

Znam da znate, ali nije naodmet sjetiti se, svima nama, ponekad, dometa civilizacije u ovoj zemlji koju danas tako vole svi razvlačiti po blatu...
Tako često mi sami zaboravljamo da se imamo čime i ponositi, pa se onda čudimo da i drugi to zaboravljaju. Ili niti ne znaju.

Hidroelektrana Jaruga - danas

Photobucket

Izgleda tako obično. Ali nije, nimalo nije obična.
To je PRVA HIDROELEKTRANA U EVROPI.
ŠIBENIK je prvi u Evropi dobio višefazni izmjenični sustav električne energije. Drugi u svijetu.
Na mjestu prvobitne zgrade hidroelektrane "Jaruga 1", tik ispod Skradinskog buka, na ploči piše ovako:
HE Krka prva je hrvatska hidroelektrana izmjenične struje. Njezini graditelji i investitori bili su Ante Šupuk, šibenski gradonačelnik, njegov sin Marko Šupuk i Vjekoslav plemeniti Meichner. Puštena je u pogon 28. kolovoza 1895. godine, nakon izgradnje dalekovoda i gradske niskonaponske mreže, paljenjem javne rasvjete u Šibeniku. Druga je takva hidroelektrana na svijetu. Prvu je izgradio, po Teslinom patentu, Amerikanac Forbes na rijeci Nijagari. Puštena je u pogon 26. kolovoza 1895., dakle samo dva dana prije hidroelektrane na Krki, ali je grad Buffalo električnu energiju iz te elektrane dobio početkom 1896. godine, kada je izgrađen dalekovod. Hidroelektrana Krka 1895. koristila je snagu od 320 KS, a 1899. ugrađen je još jedan agregat te jeinstalirana snaga bila 640 KS (oko 470 kW,uz najveći protok vode od 3,2m kubna/sec). HE Krka radila je do Prvog svjetskog rata.

Nakon 20 godina neprekinutog rada, sagrađena je nova koja je i danas u funkciji.

Photobucket

Još jedna zanimljivost:
Prva žarulja u Hrvatskoj, među prvima u svijetu, zasjala je na Narodnom trgu u Zadru 1894. godine.

Nismo mi Dalmatinci baš uvijek usporeni i zadnji...
Nismo baš za baciti. Bili.

Photobucket

OVDJE JE ČOVJEK ČUVAJUĆI I ŠTUJUĆI BOŽJE DJELO GRADEĆI PRIJE JEDNOG STOLJEĆA "KRKU" UPISAO SVOJOM RUKOM HRVATSKU U POVIJEST SVIJETA

Pa, mi očito i ne spadamo u Europu.

Dok je naša obala imala javnu rasvjetu na izmjeničnu struju, dok je kod nas već bio u primjeni najgenijalniji čovjekov izum, ako ne najgenijalniji, onda sigurno najkorisniji, dotle su neki drugi pasli travu.
Da, ali su se oni onda polako krenuli uspinjati, a mi...?


Photobucket

- 08:44 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 25.03.2009.

flora i fauna

(Ostala san doma. Malog nešto boli grlo. Ne zna se još je li grlobolja psihosomatskog porijekla, ili ona obična.
Ovo će biti brzinski post. Post vrijedne domaćice i brižne mame. Ae, i ta uloga me ponekad mora zapasti, ne moš uvik bit nemajka.)

Nisu ni visibabe što su nekad bile. U školi sam učila da su to vijesnici proljeća. Ova je uslikana drugi dan ovogodišnjeg proljeća:

Photobucket

Mislim da mi je ovo prvi put u životu da sam vidjela visibabu.

Photobucket

Stablo u zagrljaju "nametnika":

Photobucket

Isprepleteni ljubavnici:

Photobucket

Moj sin je fasciniran zmijama. Sve knjige o životinjama koje imamo doma podrapane su na stranicama koje tekstom i slikom govore o gmizavcima. Prati se raspored emisija na Discoveryju i National Geographicu. Ovladao je zavidnim brojem podataka, ali slabo mu ide "očevid". Ono malo zmija koje smo vidili na domaćem terenu, naših domaćih bjelouški, uspio je viditi tek djelićem oka. Strašno je ljubomoran kad mu sestra priča da sam je, još prije njegovog dolaska na ovaj svijet, vodila na izložbu zmija i da je vidjela i kraljevsku kobru i najopasniju mambu, pa čak i pitona od pet-šest metara...
I eto, napokon smo jednu malu ulovili u stanju mirovanja i imao je vremena dobro je promotriti.
Nije bilo kraja sreći...

Photobucket

A ja sam našla novog frenda.

Photobucket

Obratite pažnju na taj pametni pogled. Samo što ne kaže: "Aj dobro, poziraću ti malo, ali daj požuri, daj malo kruha! Uf, što ste vi dvonožni tovari dosadni..."


(P.S. Moj mali zmijoljubac ne folira, bolestan mi je. Idemo doktorici.cry)

- 08:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.03.2009.

smotana obitelj proslavila "dan vode" na jednoj prekrasnoj rijeci

A di provesti SVJETSKI DAN VODA nego na vodi?
Di drugo nego tamo di "teče i teče, teče jedan slap"? I to kako teče! Bez stajanja. Bez redukcije i recesije. Teče i ne da se smesti. I to ne samo jedan. Masu njih teče.

Photobucket

O značenju tog dana, o važnosti očuvanja vode u suvremenom svitu, sve više bezvodnom, suhom i žednom, rekli su drugi puno. Drugi koji se bolje od mene razumu u ekološke stvari. Ja mučin i radin ono što i koliko mogu. Tuširam se što kraće mogu, dok zube perem vodu isključujem, suđe perem u makini i time (navodno) štedim vodu, na ćer vičen iz petnih žila što se ima prati svaki čas, a na sina moran vikat ne bi li presta škrtariti s vodon, tako nas četiri se uguramo u neki prosjek, a uspijemo nešto malo i uštedit. Što se na računu za vodu ne može primjetiti, tako da neman dokaza crno na bilo. Moraćete mi virovati na rič.
Tako, neću o ekologiji.

Nego ću o prigodnom izletu. Nediljnom, obiteljskom.

Photobucket

Kako nas je bura u subotu fermala da odemo priko velike slane vode, a bila je, da znate, orkanske snage, bura mislin, jer one cici-mici olujne bure nas ne zaustavljaju, tako mi ostadosmo zarobljeni u gradu na samom početku proljeća. Ka tice u gajbi.
U tom nam slučaju nema druge. Valja nama preko vode.
One na kojoj bura ne pravi valove od dva metra. I one na koju se može ići auton.
A i nedilja je osvanila lipa, sunčana, sa nešto manje bure. Šteta stat doma i brisat prašinu ili šumprešivati.

Photobucket

Nego, da van pokušan dočarati kako je filipinska obitelj snalažljiva i nadasve organizirana i učinkovita.
Naročito kad kreće na izlet.
A budući da u toj aktivnosti nismo baš redoviti, nije se ni čuditi malin greškama u koracima. Nije se čuditi šta umisto 70-ak kilometara pređemo stotinjak i više. Pa nadoknadimo jednim izletom sve one nedilje provedene doma. Po kilometraži, mislin.
Jer neko (malo manje lulav) put od točke A do točke B prolazi najkraćin mogućin putem, a neko ide preko točaka X, Y i Z. Neko pravocrtno, a neko više kružno putuje. Pa se obični nediljni izlet pretvori u kružno putovanje.
Ma, nije to uopće loše. Ustvari.
Neš mi ti fore skoknit do slapova Krke! Ali jedno kružno putovanje preko zadarskog, šibenskog i trogirskog zaleđa - e to je već nešto. To je cruising. A vi mislili da za ić na cruising triba ić u agenciju i uplatit putovanje jednin od onih mega-putničkih brodova? A ne. Dosta se ukrcat s nama u auto. U mali putujući cirkus.
Naročito ako želite vidit di je Perković. Ili Gaćeleze.

Photobucket

Dakle, ovakavo je bilo naše krstarenje po Hrvackoj.
Već od pokretanja auta, krenuli smo u krivom pravcu. Od dva moguća izbora za uključenje na autocestu, na kojoj sam ja inzistirala, jer sam svakako želila viditi novi most preko Krke, od dva izlaza, izabrali smo Zadar 1, izbor koji bi bio logičan da smo išli u pravcu Zagreba ili Rijeke, ali za Split je puno praktičniji izlaz iz grada preko Kalmetine pa na Zadar 2.
Zapričali se i zabunili. Svakome se to može dogoditi.
Onda, želeći viditi taj most, nismo skrenuli za Skradin, nego smo produžili i s vražjeg autoputa uspili kidnuti tek u - Perkoviću.
Vidili puno mista koja nikad ne bi vidili. Da nismo vakvi. Šverama nase.
Onda ala nazad do Šibenika.
I onda - bingo. Ulaz Lozovac je osvojen!

Photobucket

Ista priča bila je kad smo se vraćali. Iz Skradina krenuli ravno, umisto livo prema Vodicama. Došli skoro do Benkovca. Mista poznata iz izvještaja s prvih linija fonte za vrime rata. Mjestimično mine. Mista poznata po prezimenima. Ma sve domaće, prisno, a nikad viđeno.
Opet polukružni okret da bi se mora i poznatog okruženja dočepali na magistrali kod skretanja za Murter. Kod gostione Kapela.
Ovo je cesta! A ne onaj autoput kroz nedođiju na koji se ukrcaš i ka da si u vršu uša. Nema izlaza.

Photobucket

Eto tako je izgledalo naše nediljno kružno putovanje po zaleđu.
Nismo mi krivi, ne. Kriva je država. Mala, uska, skučena. Mirno odeš na poludnevni izlet do obližnjeg nacionalnog parka, završiš na drugon kraju države u nekom parku prirode. Oćeš do Oklaja, malo skreneš pogled, izgubiš koncentraciju, osvaneš u Dubrovniku.
Kako li tek Slovencima mora bit zajebano? Odeš na posal, ako nisi skoncentriran već te uapse austrijski, talijanski ili, nedajbože, hrvacki carinici. Pa ti njima objasni zašto nisi uzeja putovnicu.
Ja ću je odsad držati u autu.

Photobucket

O Krki ću van još pričati drugon prilikon. Ne bi ja, ali da mi slike ne propadnu.
A o Krki se ima puno toga lipog reć. Ali ne moš ričima doseć njenu stvarnu lipotu.

- 14:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2009.

malo povijesti i malo poezije

Photobucket

Neki dan, bilo je po svim novinama i televizijama, u centru našeg grada, na Poluotoku, u jednom dvorištu predjela Kampo Kaštelo, dok su kopali po dvorištu, radnici su naišli na avionsku bombu iz Drugog svjetskog rata.Photobucket U istom dvorištu još stanuje devedesetogodišnja Zadranka koja se još sjeća dana kada je ta ista bomba pala i nije eksplodirala. Za razliku od tisuća drugih koje jesu.

Photobucket

Dogodilo se isto što i svaki put kad netko zagrebe u površinu tri tisuće starih slojeva gradske povijesti.
Mi bismo mogli imati samo svoju, zadarsku kletvu, kad želiš da netko nadrapa: "dabogda morao kopati cijev na Poluotoku". Nema šanse da prođeš bez arheološkog otkrića, liburnskog groba ili bombe iz Drugog svjetskog rata.
Od arheologa i povjesničara se ljudi, pretpostavljam, i uspiju nekako sakriti, ali kad otkriju neeksplodirani avionski projektil od 200 kilograma, naravno da zovu u pomoć. Pirotehničare. Kojih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka.
Baš sam taj dan trebala ići u zgradu Fine, stotinjak metara udaljenu od potencijalno eksplozivnog pronalaska. Otišla sam pet dana kasnije. Što je sigurno - sigurno je. Dosta je meni bilo bombi. Ne želim je niti gledati.
Istog dana učiteljica mog malog odlučila je djecu odvesti na morske orgulje, jer je bio lijep ranoproljetni dan. Orgulje su udaljene isto stotinjak metara. Policija je djecu vratila nazad, i to im je bio puno zanimljiviji i uzbudljiviji događaj nego da su posjetili orgulje.

Photobucket

I tako. Nama to normalno. Da živimo na bombama. Hodamo po njima, gradimo na njima, kopamo vodovodne cijevi kraj njih i mirno spavamo na upaljačima. Takvi smo. Navikli. Bacaju ih po nama još od vremena Križarskih ratova.

I onda se sjetiš kako je ta bomba dospjela u to dvorište. Pa ponovo vrtiš po glavi neke slike. Ružne slike. Pa se ponovo zamisliš....

Photobucket

Sjetim se da vas neću ponovo gnjaviti, da sam već pisala neke postove o strašnim razaranjima mog prelijepog grada, a puno puta spominjala njegovu zadivljujuću snagu, ustvari snagu njegovih ljudi da ga ponovo i ponovo uzdignu iz pepela.
Ožiljci tih davnih rana na tijelu našeg grada još uvijek su vidljivi:

Photobucket

Pa se sjetim čovjeka koji je o tim događajima ostavio najljepše stihove. Zvao se SLAVKO MIKOLČEVIĆ.
I jako mi je žao da mu na ovom mjestu nisam odala počast u trenutku njegove smrti, prije četiri mjeseca.
Činim to sa zakašnjenjem, ali ne s manje poštovanja.

Slavko Mikolčević, - pjesnik najljepših stihova o Zadru
U ranim jutarnjim satima ponedjeljka 1. 12. 2008., u 90-toj je godini umro Slavko Mikolčević, autor jednih od najljepših stihova o Zadru. Rođeni Slavonac, iz Gunjavaca kod Nove Gradiške, u zadarski je kraj, najprije u Preko potom i u Zadar došao po završetku 2. svjetskog rata, po zadatku.
Radio je kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama te odgojitelj u Đačkom domu gdje je dočekao mirovinu.
Zadar, u kojemu je bio jedan od osnivača Matice hrvatske i časopisa 'Zadarska revija', nije napustio ni tada.
Pisao je kozerije, humoreske, putopise, jedan roman, najviše ipak poeziju, objavljenu u četiri zbirke. Prvu, 'Kameni pleteri raspleteni'; objavio je 1951. godine i potom u još tri izdanja pod nazivom 'Srušeni grad'.

Stihovima se obraćao i svojoj Slavoniji pa joj je uz zbirku 'Slavonijo, tužna mati', u ratnom Zadru, uz svijeće u podrumu napisao i 'Slavonijo, što su ti učinili?', a gradu s kojim je ostao do kraja vezan, također u danima Domovinskog rata, 'Vrijeme bez primjera'.

Posljednju zbirku, tiskanu 1996. naslovio je 'Pjev starog fauna'.

Pjesme Slavka Mikolčevića nosile su jedinstvenu ritmiku, samo njegovu, vidljivu i u možda najpoznatijoj, nastalu u susretu s ruševinama Zadra iza 2. svjetskog rata. Po njenu nazivu 'Srušeni grad', kasnije je preimenovana cijela zbirka.

SRUŠENI GRAD

Tko kaže

da grada ovog nesta

ispod neba?

Staro mu kamenje samo

sazvati treba

na stara mjesta

i bit će grad:

kamen do kamena

ulice povijesne

iako tijesne

za naša ramena.


Photobucket

NAD GRADOM PRIGNUT

Dopusti grade,
da suzu i krvi kap
nad tobom kapnem,

da ti šapnem
kako te ranjena
ranjen volim,

nagorjelih ruku molim
malo cvijeća
na stolovima tvojim,

umiranja baz svijeća
kako se bojim.

Dopusti da budan
nad tobom snivam,
rasuto kamenje
u srebru mjesečine
stihom sazivam,

da pjesmu skromnu
o tebi kažem:

šaku praha,
mrlju gara,
trenutak straha
sutrašnjoj djeci
na dlanu pokažem.


Ja sam jedno od te "sutrašnje djece" kojoj je Slavko Mikolčević pokazao taj prah sa svog dlana. Strah mi ipak nije mogao dočarati. Učinili su to neki drugi.

- 09:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 17.03.2009.

nedilja sveta

Tamo gdje bijela jedra morem plove,
u večeri plave kad stara zvona zvone,
tamo gdje ljudi nedjeljom na misu uvijek odlaze...

Photobucket

Di je pisma galeba.
Di je zemlja vode žedna.
Di su stabla maslina.
Di su ljudi iste loze.
Di je sveta nedilja...

Photobucket

Poša san na misu od nedije
pa u crikvu doša bokun prije
kleka san da grije mi odriše
pa da ti u čisto srce mi uniđeš



Di je sveta nedilja
Tamo je Dalmacija...

Photobucket

Nemam pojma kako i zašto je sveta nediljna misa postala baš tako specifično dalmatinski pojam. Valjda zato što Dalmatinci najviše u pismama opisuju svoj kraj i svoju tradiciju, pa je tako i nedjeljna misa, kao stari hrvatski običaj, ušla u pisme. Iako to nije uopće posebnost ovoga kraja. Jednako je bilo u svim dijelovima lijepe naše, naročito ruralnim područjima, ali eto, mi još o tome i pivamo. Već sam jedanput, mislim, pisala, o tome da nema pojma ni aktivnosti, imenice ni glagola, u Dalmaciji koji nisu ušli u pisme. Pa je tako uša i kraj radnog tjedna težaka, ribara i radnika koji su teško rintali šest dana i jedva čekali nedilju da se malo operu, urede i obuku u najbolju robu, sidnu u ugodnu sjenu debelih crkvenih zidova koji zimi štite od hladnoće, a ljeti od vrućine. Pomole se i zafale Bogu, a posli mise sidnu na trg i proćakulaju sa svojin mištanima, pofale se i požale, protresu tjedne novosti, i odu na nediljni obid, najbolji i najobilatiji obrok u tjednu.

Photobucket

Kad san bila mala sustavno mi je ugrađivana svijest da je nedilja dan odmora i dan "za poći u crikvu na misu". To je pravilo o kome nemaš što razmišljati, jednostavno ga moraš prihvatiti, jer je Bog reka da tako mora biti. A ko si ti da protusloviš?
Poslušno sam išla i sve čega se sićan iz ranijeg djetinjstva je - mama, meni je dosadnoooo! Onda pomalo usvojiš sve one misne rituale pa se vataš za njih ka za slamke spasa do izlaska. Aha, sad je ova molitva, pa je "Virovanje", pa ona molitva, pa "Oče naš" pa će pričest i - "u ima Oca i Sina i Duha Svetoga" i - zuuum vanka, ostatak nedilje je samo tvoj i Božji. Kasnije živiš od pisme do pisme, između spavaš. Jedno vrime i pivaš u zboru, to nije bilo loše. Onda, još kasnije, počneš slušati čitanje i propovid pa to bude zanimljivo, ali onda je opet beskrajno dugačko do kraja mise. A propovid se kreće u dijapazonu od "sad ću zaspati od dosade" preko "korektno" do "ovo je strašno dobro i zanimljivo", naravno, ovisno o svećeniku i njegovoj vještini, a po mojoj procjeni, u sferu (meni) prihvatljivih spada deset posto svećenika.
I tako prođe neko doba mladosti dok ne dođe "pobunjeničko doba" - e baš neću šta mater kaže, pa dođe vrime preispitivanja sebe i svoje vire, vrime razočaranja, traženja, uspona i padova, kraće rečeno - razmišljanja, a ne a-priori prihvaćanja.
Zaključiš da Bog ne stanuje tamo. To jest, tamo je koliko i svugdi drugo, i njegovo uredovno vrime nije nedilja od 10- 13. Zaključiš i da ti pod Božjom rječju uvale i pokoji politički stav.
A i nedilja je postala nešto sasvim drugo od prvotno zamišljenog dana odmora od teškog fizičkog rada, jedinog tjednog pranja i uređivanja i dotjerivanja, da se dostojnog izgleda stane pred lice Božje.

Ne živimo više ka naši preci. Ne koristimo više svoje mišiće toliko da bi ih šestodnevni napor toliko opteretio da se sedmi dan moramo odmarati ka šta se Bog odmara nakon napornog stvaranja svita. Stvoriti sva ta čuda na ovoj kugli u šest dana, uključujući Adama i Evu, majketi, nije ni čudo da se premorija i sedmi dan samo gleda u to svoje djelo. Biće da je malo i ubija oko, dotle su se Adam i Eva već zakačili oko jabuke i do dan danas se prepiru, a poleti ponekad i pokoja pljuska. A sve zato jer se On odmara i nije pazija. Jer je bila nedilja.

I tako, da ne duljin puno, prošlu nedilju, jednu od korizmenih, bili smo u masliniku. Jer to je jedini dan u sedmici kad smo to mogli.
Usprkos svekolikom otporu starijih generacija.
I usprkos čvrstom stavu kroz koji povremeno proviri crv grižnje savjesti. Jer žilavo je to biće. Taj crv. Sve mu objasniš, kažeš mu da si ti zrela osoba sa čvrsto izgrađenim stavovima, da ti sa Bogom imaš drugačiji odnos nego je ga je imala tvoja nona, ali ne da se on. Donese ti miris djetinjstva i glas neki iz pretpovijesti.

Pa ti crv ispriča ponovo pričicu kojon te nona plašila:
Dvojica naših otočana, na proputovanju Kanadom u aranžmanu poznate putničke agencije "Trbuhom za kruhom", na privremenom radu u bespućima neke tamošnje šume, na poslovima "eksploatacije" drvnog bogatstva, a eksploatiraš ga tako da ga dobro "nasekiraš". Drvosječe.
Šimi se javija onaj isti onaj crvić u glavi, pa kaže on svom kumparu: "A Ive moj, nedilja je sveta danas, a mi radimo. I to ne bilo kako, nego teško radimo." Mogu samo misliti kakav im je posal bija, jer ljestvica težine poslova u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bila je ponešto malo drukčija od današnje.
Ive, vjerojatno mučen istim crvom sumnje odmahne rukom, tješeći njega, ali još više sebe: "Ma vidiš li kolika je ovo šuma Šime, kolika su to stabla, ne može nas Bog u njoj viditi nikako."
Ne zna se daljnji razvoj događaja, ali Ive se na škoj vratija bez jedne noge. Legenda kaže da se kobni udarac sjekirom dogodija jedne nedilje...

I tako. Đabe ti sve tvoje spoznaje, sve tvoje "nadilaženje", đabe ti život koji te tira da preko tjedna moraš radit za plaću, đabe sve kad se javi glasić malog crva ugrađenog u tebe još dok si bija dite iz tradicionalne hrvacke katoličke obitelji.
A ne pomaže ni mater koja bi tila da se masline urede, ali ne nediljon, pogotovo ne korizmenom.

I šta drugo da čovik napravi nego nabere malo šparoga i utješi se ukusnom nediljnom večerom?

Photobucket

- 09:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.03.2009.

dobro vam mirisno jutro!

Na putu do posla dočekalo me iza kantuna - proljeće!

Photobucket

Osjećate li kako miriše?

Photobucket

A ova nam je gospodična neki dan prošetala centrom grada. Na sreću, nakon đira po Relji uspila je zdimiti natrag doma.

Photobucket

Baš je lijep ovaj svijet, ondje lija, ovdje cvijet!
Dobro vam jutro, radni narode Hrvatskog Bloga!

- 08:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.03.2009.

uslikala nlo!

Ne znan kako kod vas, kod nas, na području Sjeverne Dalmacije, epidemija ukazanja. Od subote popodne na našen nebu je prometno ka na frakfurtskom aerodromu.
Ne radi se, naravno, o ukazanju Gospe. Nismo mi Međugorje.

Jučer me zva kolega da mi pokaže sliku na kojoj je nehotice ulovija "neidentificirani leteći objekt" kad je u subotu popodne slika u smjeru zalaska sunca. Dok je na radiju sluša da su u isto vrime ljudi masovno prijavljivali pojavu čudne letjelice, stavlja je slike na komp i - evo ga! Pojavija se.

E sad, malo je čudno, ali meni se jutros isto dogodilo sa slikom od sinoć.

Photobucket

I sad mi je sve jasno. Jasno mi je zašto sam se digla s glavoboljom i križoboljom. Koja gripa, koja viroza!

Photobucket

Ja san žrtva otmice!
Noćas su me pokupili, odveli u brod i na meni radili pokuse. Proučavali me ka kunića, polipili po meni elektrode i ko zna koja još sve čuda, priključili me na monitore, cilu noć zapisivali i crtali, i pred jutro vratili u krevet. Polomljenu i pregaženu. Isproučavanu. Razotkrivenu.
A ključni dokaz je taj šta se ništa ne sićan. Ono ka, spavala cilu noć. Je šipak! Nek to pričaju nekon drugon. Odgledala sam ja dovoljno SF filmova i serija, znan ja kako to ide.

Photobucket

I sad vi meni nađite doktora koji će mi dati bolovanje ka žrtvi otmice vanzemaljaca!
Ta bolest nije još ni blizu da uđe na listu HZZO-a. Lik još nije izmišljen. A HZZO nije na listu uvrstija ni one već davno otkrivene. Neman ja šanse da izvučen par dana u postelji.


"Simonica Gotovac je postala šefica "Farme", što nije nikakvo čudo u zemlji u kojoj je g. Luka Bebić predsjednik parlamenta." (I. Starčević)

A još je manje čudo da su "čudo od države" došli vidit i ekstraterestrijalna bića.
Ali di mene uzet za ogledni primjerak?!

- 08:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 10.03.2009.

a, ništa ....

Prekopala sam sve svoje slike ne bi li me ikoja natjerala da nešto napišem. Ništa. Ni jedna mi ništa nije rekla danas.
Pretražila sam sve zakutke svoje kuće ne bih li se sjetila gdje sam zametnula neku pričicu. Nema.
Čak sam i bajku jednu malu napisala ali nije mi se svidjela pa sam je rasparala.
Ništa. Praznina.
Pa onda samo da vas pozdravim.
Pozdrav svima.

Inače, gripa je pokosila pola moje male smišne firme. Ka po nekoj staroj dobroj navici, moji zadaci su se multiplicirali. bang
Pa sad trčim obaviti nešto u gradu. Na dva mista. U isto vrime.
Kako? A lipo. Transformiraš se u hobotnicu.


Photobucket

mah

- 15:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 06.03.2009.

odbijam biti resurs! nisan željezna rudača ni nafta! nisan i gotovo!

Photobucket

Vidila san ja odavno di ovo vodi.
Kad su počele dolaziti strane firme u Hrvatsku i kupovati sve živo, pa kad si se tija zaposliti u nekoj od tih firmi, tribalo je napisati RESUME ili CURRICULUM VITAE i adresirati ga na Odjel za HUMAN RESOURCES u toj željenoj firmi. I onda, ako ti se posrići, otići na INTERVIEW i biti manji od makovog zrna pred tim facama koje tako vladaju engleskin i latinskin ka da in se ćaća rodija u Londonu ili u staron Rimu.
HUMAN RESOURCES na mom materinjem jeziku znači LJUDSKI RESURSI.
A ja san u školi učila da su resursi... sad, davno je to bilo, definiciju san zaboravila, sićan se samo da su to bile rude, nafta, prirodni plin i takve (s)tvari, pa ću se pomoći definicijom iz Wikipedije:
"Prirodni resursi su supstance, koje se nalaze u prirodi, a koje se smatraju vrijednim u njihovoj relativno nemodificiranoj prirodnoj formi. Za proizvod se smatra prirodni resurs uz primarne aktivnosti prerade, poput ekstrakcije i pročišćavanja. Zbog toga, rudarstvo, vađenje plina, ribarstvo i šumarstvo se smatraju industrijama prirodnih resursa, dok agrikultura to nije."

Tribali smo, dragi ljudi, skužiti odmah što nam se sprema i u što nas žele pretvoriti. U neživu materiju koja radi. U rudu. Koju će oni prerađivati u proizvode koji im trebaju. Koju će taliti u visokim pećima i mučiti na svakojake načine dok se ne pretvori u iskoristiv oblik.
Di su ona vrimena kad smo se nazivali RADNOM SNAGOM! Kako to gordo zvuči - snaga! Sila, moć.
Tribali smo to skužiti davnih dana kad su menađeri za hjuman resorsis, ti neokolonijalisti i izrabljivači novog doba, počeli u konvojima stizati, i tribali smo ih odmah s granice potirat u tri lipe materine odakle su i došli.
Nek idu u Kinu po resurse, Hrvati nisu nikakvi resursi.

U rudu me pretvoriti, krvitiIsusove!

Odbijam biti pirit, magnetit, nafta ili zemni plin! Jednostavno odbijam. Pa nek oni zaposle nekog drugog ko in sliči u naftnu mrlju ili propan-butan. Ja nisan plin, ja san skroz konkretna. Više sličin u zlatnu polugu.

Eto. Nisan resurs.
I točka.

Photobucket

- 08:08 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 04.03.2009.

povratak u budućnost

Ko o čemu, kurba o poštenju, a bodulica o škojima. Ali ovaj put neću ronjat, kako kaže @brod u boci. Ma ustvari, moran malo... čisto malo, za održat svitlu tradiciju.

Photobucket

Jer, boduli su čudna bića. Ka neke podvojene ličnosti. Ka zarobljeni u tuđen tilu. Tili bi dignit sidro, odvezat konope i otplovit do prve sigurne kopnene luke. I tu se ponovo usidrit i ostat u toploj i zaštićenoj luci, u obilju i bogatstvu kontinenta. I kad tamo stignu, ne uspiju se ni nakupit alge ispod pramca, oni opet nezadovoljni. Grintavi. Nešto in fali.
I tako. Po života potroše da pobignu sa škoja. Drugu polovicu pokušavaju mu se vratit. Vječni putnici. Dijaspora. Uvik na privremenom radu i boravku.
Dođu tako neke inventure u životu.
Ja san napravila jednu malu i skužila da je dosta bižanja i izbjegavanja, da se triba škoju vratit. Barem djelomično. Jednom nogom.

A nije da me nisu upozoravali. Da će doć te "nike godine" kad čovik "progleda". Kad mu se ukaže što je ostavija. Od čega je biža.
Nisan virovala.
Pogotovo ne u priču o povratku MASLINI.
Život me odveja tako daleko od te kultne voćke, povratak je izgleda ka nemoguća misija. Gradski trgovi i asfaltirani pločnici - to je moja stvarnost. A ne masline.
Ali.
Bila je istina. Došle su te "nike godine". Došlo je vrime vraćanja.

Photobucket

U mojoj kući na kopnu, bolje reć u mojoj škatuli od stana, ako se dogodi situacija da nema maslinovog ulja, onda je to stvarno situacija. Big trabl. Obustavlja se kuhanje, reducira se ishrana, prelazi se na štrc-brc fast-fud i živi se na rezervi. Samo što ne nastupi štrajk glađu. Čeka se "njegovo veličanstvo" - ne bilo koje i kakvo, nego domaće MASLINOVO ULJE, da se počne isti kako to Bog zapovida.
Cili život iden maslinovo ulje na kredit. Nono, nona, mater, ćaća, i svekrva, uvik se niko drugi pobrinija da ga ne fali. Nijedna banka ne bi me tako dugo kreditirala. Samo najsigurnija od svih banaka, ona domaća, obiteljska. Krvna.
A jesan, nešto malo san brala masline ka mala, ali nikad mi to nije bija drag posal. A nisan bila ni neki gurman, u školu me jedva primili radi premale težine, pa su mi jela začinjena tom sada obožavanom tekućinom bila "dosadna", a skoro i mrska. Jaja pofrigana na maslinovon ulju, fuj. Ja bi bila rađe onog finog, gradskog, rafiniranog ulja. Od soje ili suncokreta. Bez okusa i mirisa. Iz dućana, molin lipo. A ne iz kamenice.
Onda san poodrasla, apetit i ukus mi se popravija, ali u vrime branja maslina, procesa proizvodnje ulja, uvik zauzeta bila. Škola, ispiti, lutanja, ljubav, pa brak, pa posal, dica, stan...
Kad je ćaća pita kako ćemo podilit silna stabla masline, "obiteljsko bogatstvo" (haha), da ko će to nastavit radit, rekla san da meni te zvizdarije ne tribaju. Ja ću svoje ulje zaradit. Intelektualnim radom. Bez naprezanja mišića. Fizički rad je bija za mene teški "out".
Kratka je pamet mladosti, ali je zato samouvjerenost beskrajna.

Photobucket

Dok se jednog jutra ne probudiš zbunjen. Nepotpun.

Svaki kredit moraš jednom počet vraćat. S kamatama.
Dođe ti odjednom, rekli bi naši ljudi, "iz guzice u glavu", da mliko ne raste u tetrapaku, ni kumpiri u vrićici, ni ulje u boci. Da triba nešto pomust, pobrat, posadit, posijati.
Svatiš da je vrime da se vratiš tamo odakle si krenija u svit.
Mislin, ne doslovno. Nisan se rodila ispod masline.

Photobucket

Da više ne "poetiziram" i filozofiram oko jedne tako obične stvari ka šta je dvadesetak zapuštenih stabala masline, reći ću van šta je bilo.
Uvatili smo se posla. Uredili sedam stabala prošli vikend.

Photobucket

Bilo je idilično, osim onog napornog dijela. A naporno je bilo sve osim kad smo se odmarali i marendali kruva i paštete. A ni to nije bilo jednostavno, jer smo nož izgubili po putu a i pukla je ona ručkica na poklopcu od paštete, pa smo morali nešto improvizirati...

Gospon tovar doša nam se javiti, naravno NAKON što smo kilometar uzbrdo doteglili 25 kila gnojiva, pilu štilovku, gorivo, i još neke sitnice. To ga uopće nije zanimalo, samo je doša viditi jesmo li mu donili kakvu poslasticu.
A jesmo. Jer znamo unaprid kako to izgleda. Kad te pogleda onim velikin, pametnim očima i samo što ne izgovori: Ima l' šta kruva, a? Ako si mu doša praznih ruka, ne gine ti sivanje iz očiju i neizgovoreni ukor: tovare jedan neuljudni!

Photobucket

Dakle, dragi moji, još par vikenda i postajem ponosna vlasnica uzornog maslinika.
Maslinika na pustom otoku, na čije plodove (ako ih ikada bude) neće pasti ni jedna jedina čestica smoga ili ispušnih plinova auta, koji raste iz malo zemlje između kamenih stina, koja nikad u povijesti nije zagađena ama baš nikakvim otrovom. Potpuno "netretirana" i "nevina".
Kako će se zvati ulje iz tih maslina, ako ga ikada bude?
Mislin, extra-vergine je kategorija koja mu neće biti ni do kolina. Nije još uopće izmišljena ta kategorija.

Photobucket

- 08:36 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.03.2009.

dan dobrih želja

Budući da danas stenjem pod teretom neodgodivih poslova i ne mogu niti skoknut na net, dobro mi je došla Dordorina "štafeta". Hvala Dordora!
Pa eto, došla sam i ja na red da mi ubacujete darove u škrinjicu. Sad, kad već imam tu jednu priliku, stavila san van bokun škrinje, može dosta u nju stati. Pa dajte, bar pokrijte dno.

Photobucket

A ja vama poklanjam malo cvića od mendule:


Photobucket

A sutra ću van pričat kakav mi je bija vikend i zašto me danas boli svaki mišić i svaka košćica u tilu.

- 11:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se