Neki dan, bilo je po svim novinama i televizijama, u centru našeg grada, na Poluotoku, u jednom dvorištu predjela Kampo Kaštelo, dok su kopali po dvorištu, radnici su naišli na avionsku bombu iz Drugog svjetskog rata.
U istom dvorištu još stanuje devedesetogodišnja Zadranka koja se još sjeća dana kada je ta ista bomba pala i nije eksplodirala. Za razliku od tisuća drugih koje jesu.
Dogodilo se isto što i svaki put kad netko zagrebe u površinu tri tisuće starih slojeva gradske povijesti.
Mi bismo mogli imati samo svoju, zadarsku kletvu, kad želiš da netko nadrapa: "dabogda morao kopati cijev na Poluotoku". Nema šanse da prođeš bez arheološkog otkrića, liburnskog groba ili bombe iz Drugog svjetskog rata.
Od arheologa i povjesničara se ljudi, pretpostavljam, i uspiju nekako sakriti, ali kad otkriju neeksplodirani avionski projektil od 200 kilograma, naravno da zovu u pomoć. Pirotehničare. Kojih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka.
Baš sam taj dan trebala ići u zgradu Fine, stotinjak metara udaljenu od potencijalno eksplozivnog pronalaska. Otišla sam pet dana kasnije. Što je sigurno - sigurno je. Dosta je meni bilo bombi. Ne želim je niti gledati.
Istog dana učiteljica mog malog odlučila je djecu odvesti na morske orgulje, jer je bio lijep ranoproljetni dan. Orgulje su udaljene isto stotinjak metara. Policija je djecu vratila nazad, i to im je bio puno zanimljiviji i uzbudljiviji događaj nego da su posjetili orgulje.
I tako. Nama to normalno. Da živimo na bombama. Hodamo po njima, gradimo na njima, kopamo vodovodne cijevi kraj njih i mirno spavamo na upaljačima. Takvi smo. Navikli. Bacaju ih po nama još od vremena Križarskih ratova.
I onda se sjetiš kako je ta bomba dospjela u to dvorište. Pa ponovo vrtiš po glavi neke slike. Ružne slike. Pa se ponovo zamisliš....
Sjetim se da vas neću ponovo gnjaviti, da sam već pisala neke postove o strašnim razaranjima mog prelijepog grada, a puno puta spominjala njegovu zadivljujuću snagu, ustvari snagu njegovih ljudi da ga ponovo i ponovo uzdignu iz pepela.
Ožiljci tih davnih rana na tijelu našeg grada još uvijek su vidljivi:
Pa se sjetim čovjeka koji je o tim događajima ostavio najljepše stihove. Zvao se SLAVKO MIKOLČEVIĆ.
I jako mi je žao da mu na ovom mjestu nisam odala počast u trenutku njegove smrti, prije četiri mjeseca.
Činim to sa zakašnjenjem, ali ne s manje poštovanja.
Slavko Mikolčević, - pjesnik najljepših stihova o Zadru
U ranim jutarnjim satima ponedjeljka 1. 12. 2008., u 90-toj je godini umro Slavko Mikolčević, autor jednih od najljepših stihova o Zadru. Rođeni Slavonac, iz Gunjavaca kod Nove Gradiške, u zadarski je kraj, najprije u Preko potom i u Zadar došao po završetku 2. svjetskog rata, po zadatku.
Radio je kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama te odgojitelj u Đačkom domu gdje je dočekao mirovinu.
Zadar, u kojemu je bio jedan od osnivača Matice hrvatske i časopisa 'Zadarska revija', nije napustio ni tada.
Pisao je kozerije, humoreske, putopise, jedan roman, najviše ipak poeziju, objavljenu u četiri zbirke. Prvu, 'Kameni pleteri raspleteni'; objavio je 1951. godine i potom u još tri izdanja pod nazivom 'Srušeni grad'.
Stihovima se obraćao i svojoj Slavoniji pa joj je uz zbirku 'Slavonijo, tužna mati', u ratnom Zadru, uz svijeće u podrumu napisao i 'Slavonijo, što su ti učinili?', a gradu s kojim je ostao do kraja vezan, također u danima Domovinskog rata, 'Vrijeme bez primjera'.
Posljednju zbirku, tiskanu 1996. naslovio je 'Pjev starog fauna'.
Pjesme Slavka Mikolčevića nosile su jedinstvenu ritmiku, samo njegovu, vidljivu i u možda najpoznatijoj, nastalu u susretu s ruševinama Zadra iza 2. svjetskog rata. Po njenu nazivu 'Srušeni grad', kasnije je preimenovana cijela zbirka.
SRUŠENI GRAD
Tko kaže
da grada ovog nesta
ispod neba?
Staro mu kamenje samo
sazvati treba
na stara mjesta
i bit će grad:
kamen do kamena
ulice povijesne
iako tijesne
za naša ramena.
NAD GRADOM PRIGNUT
Dopusti grade,
da suzu i krvi kap
nad tobom kapnem,
da ti šapnem
kako te ranjena
ranjen volim,
nagorjelih ruku molim
malo cvijeća
na stolovima tvojim,
umiranja baz svijeća
kako se bojim.
Dopusti da budan
nad tobom snivam,
rasuto kamenje
u srebru mjesečine
stihom sazivam,
da pjesmu skromnu
o tebi kažem:
šaku praha,
mrlju gara,
trenutak straha
sutrašnjoj djeci
na dlanu pokažem.
Ja sam jedno od te "sutrašnje djece" kojoj je Slavko Mikolčević pokazao taj prah sa svog dlana. Strah mi ipak nije mogao dočarati. Učinili su to neki drugi.
