morsky blog

petak, 30.01.2009.

kako je filipinka stala na branik domovine

Zvrrrrrr, zvrrrrrr, zvrrrrrr....
Zvuči nekako drugačije, nekako uporno, dosadno, nekako... strano.
Nepoznati broj. Inozemni, čak.
"Halo?"
"Halo, Janez ovdje!"
........
Janez? Janez!? Janez? Janez....
Koji Janez, majketi, ne poznan ja ni jednog Janeza!
Ili... čekaj, znan... neman pojma, imala san ja posla s nekoliko Janeza. A koji Hrvat nije? O Hrvaticama da ne govorimo.
Da, da, imali smo nekog posla. Ugodnog posla.
Razni Janezi su mi plaćali. Uslugu.
Uslugu smještaja, ofkors. A šta ste mislili? Sve čisto ko suza. Ja njima vikendicu, oni meni lovu, PDV plaćen, gosti prijavljeni, sve po zakonima Republike Hrvatske.
To je bilo u stara dobra vrimena kad su plaćali dolazak na more. sad su se dositili da to moru izvesti i jeftinije...
A bilo je svakojakih Janeza. Boljih i gorih. Neki su bili brzi, nekima se nije žurilo. Otići. Neki se više nikad nisu javljali, nisu nešto bili zadovoljni, cijenom valjda, jer kvaliteta je neupitna, neki se stalno vraćaju, ne moš ih se rišit, oni bi još.

Ali - koji Janez zove?

I zašto zove Janez?
Odgovor je tajanstven. Nađimo se u hotelu, sve će mi objasniti.
Baš uzbudljivo. Ka u filmu. Ka Bond. Janez Bond.

Budući da je hotel prilično dobar, što da mislin? Pa naravno da me zove na "sastanak na vrhu". Summit. Ma, dobro ajde, nismo mi baš neki vrh naših državica, više onako, baza. Stupovi na kojima društva počivaju. Baren ja jesan. I upravo san ja pozvana da rješavan otvorena pitanja između naše dvi male, smišne državice. Poznata san po širini. Duha.

Prvi problem bija je kako se obući.
Hmmm... Ležerno, sportski, kežjual, otmjeno... ne znan, rijetko iden po državničkin susretima, pa san u dilemi.
Traperice i baš-me-briga majicu neku, bezbrižno neuredno, ko-te-šljivi look? Ne. Definitivno ne, reći će da neozbiljno pristupan problemu. Možda me istužaka tamo po Briselu i tuži pred međunarodnim sudom za relativiziranje ozbiljnih stvari i sprdanje.
Otmjeno? Neku kombinaciju s modne piste, koja izaziva poštovanje pred financijskim mogućnostima hrvackog radništva? Mmne, to bi bilo malo bahato, gledan-te-svisoka izgled nije mi svojstven, bolje ne. Na stranu to što san svugdi po ormaru tražila takvu robu, ali ka da je u zemlju propala. A bila san sigurna da iman tako nešto, negdi bačeno u neki kantun. Ono kad san bila na nekakvoj inauguraciji. Ili maturalnom plesu.
Dakle, visoka moda je otpala s popisa.

Na kraju san se odlučila za pristojni sportski luk. Ključna je rič "sportski" da Janezu diskretno skrenem pažnju da je moja država ipak jedna sportska velesila. Da steknem prednost u startu, to je jako važno. Dobro, nisam bila baš u dresu reprezentacije, sve one kockice bile bi otvorena provokacija.
Nakratko san razmišljala bi li se ogrnula trobojnicom sa šahovnicom, provala san, ali dica su mi rekla da ih je sram da neko ne skuži da san njihova mater. Pa san odustala.
Nabacila san diskrenu šminku, raspustila kosu, i odlučnim korakom u polu-visokoj peti krenula na sastanak sa Janezom.

Dica su me otpratila do lifta sa suzama u očima i pitala da di iden i da ko će njima spremit večeru. "Dico moja, čuvajte mi Hrvacku!" Mater ide u teške pregovore, ko zna oće li se cila vratit. Dico moja mila, nije mi lako, ali neko mora stisnit zube.
U borbu za hrvacke interese neko mora krenit. Piranski zaljev, sveta Gera i Dragonja, to je taman toliko teritorija koliko moja nejaka pleća mogu podnit. Bude li tribalo u boj za Prevlaku, e, s Crnogorcima nek ide neko drugi pregovarat. Ne mogu ja sve. Nisan ja Supermen. Ma, njanci Supervumen.

Kraj prvog dijela.


Morska vila - Daleka Obala

- 11:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 28.01.2009.

Alica u zemlji čudesa

Hm. Nešto se mislin. Ponekad. Rijetko.

Dr. Asim Kurjak oslobođen optužbe za krađu jajnih stanica, nakon što mu je ona za zataškavanje liječničke pogreške i posljedične smrti rodilje, otišla u zastaru. Čovik ima sriće sa sudovima, nema što. Pravna država kod njega je na djelu, za razliku od mog susjeda koji istirava pravdu za nezakoniti otkaz već pet-šest-sedam godina. Al dobro, bar nekome da ide u životu. I pravo je da dr. mr. sc. itd. ima veća prava od običnog ing., o onima ispod tog ranga ne triba ni pričat.
Pravda da je slipa, je, malo morgen. Glumi slipca, stavila onu krpu preko očiju, ali mislin da svaki put poćiri ispod nje. Čisto da vidi ko je to doša da mu ona skroji. Pa nekom skroji armani-veštit a nekome no-nejm krpe sašije. Ili mu ne sašije ništa, nego ga zavlači do besvjesti, ka šta su oni falši krojači zavlačili cara s nevidljivin odijelom.
Ali, nije mi u ušima zazvonila presuda, nego njeno obrazloženje. Uostalom, skroz mi je jasno da čovik ne može bit osuđen na osnovu zakona koji, slučajno, niti ne postoji.
Nego, kaže sutkinja da su "tužiteljice prosječnog obrazovanja, i kao takve podložne utjecaju medija". Drugim ričima, neobrazovane, priproste seljančice, koje ne mogu misliti svojim glavama, nego ko papige ponavljaju ono što su pročitale u Storiju i Gloriji.

Hm.
Meni to malo grubo zvuči.
Ali ja san samo prosječno obrazovana, priprosta žena. Domaćica koja po cili dan lista žutu štampu, dok rašpa nokte, kuva sarmu i broji vlastite jajne stanice.
I, jadnatisan, kad poželin nekoga tužiti, mogu samo susjedu tuku, koja mi odgovara po rangu i (ne)obrazovanju.

Hm.

I sad, ovako priprostoj i prosječnoj, zamislite kako mi je bilo pročitati sljedeći biser u novinama. Ah, ti novinari, svašta i oni čuju i napišu! I serviraju nama, neobrazovanom puku, na uvid. Dakle, pročitah:
Odlukom DSV-a, kćer bivše ministrice pravosuđa Ane Lovrin, gospođica Iva Lovrin, postala sutkinja, izabrana između tri kandidata, dok je zadarski Sud u kojem su sve troje odradili pripravnički staž, preporučio ostala dva (dvoje, dvije, ne znam) kandidata.
Ok. Zasad je sve u redu. DSV je viša instanca od Općinskog ili Županijskog suda, i imaju pravo sami odlučiti o izboru sudaca. I sutkinja.
Isto ka i u gore spomenutoj presudi, sve je dobro do - obrazloženja.
Moran priznati da ima pravo i ex-ministrica kad kaže da njeno dite ne može biti kažnjeno zato što je njeno dite.
Ona znači, traži jednakost. Traži za svoju ćer ista prava ka i za druge.
To je skroz ok.
Ali ona dobiva više od jednakosti. Jer je ona jednakija.
I dobija ovo: "Gospođica ima odlične genske reference za biti dobar sudac."
Geni su posloženi u spiralu. Pa spirala ide dalje, ka i svaka spiralna tvorba, spuštaš se i penješ po njoj. "Kao što i njena majka ima isto tako dobre genetske reference, jer je nećakinja dobrog odvjetnika."
Čak ne niti odličnog, izvrsnog, nego - dobrog.

Hm.
Neću komentirati, jer moj prosječni i poluobrazovani mozak domaćice ne dosiže do Olimpa tako važne državne institucije ka šta je to Državno sudbeno vijeće.
Ali nekako mi se čini da će genetski referentna gospođica u budućnosti donositi mudre odluke ka ona sutkinja iz prvog slučaja.
A mi koji imamo u genetskoj spirali neka druga, prizemna zanimanja i zvanja nikad to nećemo razumiti, pa prema tome nemamo nikakvo pravo o tome govoriti. O nama čiji su preci i rodbina bili obični radnici, ribari, težaci, pomorci i poljoprivrednici, ne triba niti trošiti riči.
Mi bolje da stojimo kuco.

Hm.
Nekako mi se čini da san zadnji put čula za takve izjave kad san u školi učila o predratnoj Njemačkoj u kojoj su napisani nekakvi rasni zakoni koji nisu bili baš naklonjeni ljudima bez arijevskih gena.
Ne znam. Ipak san ja prosječnog obrazovanja i s ništavnim genima, ako izuzmemo jednog popa, ovo malo, sitno pameti me valjda od njegovih gena dopalo, ali raspršilo se to okolo, sol se rasula na puno glava, pa su sve bljutave. A ti geni mi ionako ništa ne koriste, kad do sad nisan postala nadbiskup.
Hm. Možda bi se valjalo potruditi u tom pravcu. Priložiti rodovnik.

E, sad kad san spomenula Hitlerove zakone, misli mi pojurile u suprotnom pravcu.
Pod suprotnim mislin na Židove, naravno.

Evo su nam i Rudanicu došli jezika.
Na dan sjećanja na žrtve holokausta, pala je jedna žrtva slobode govora. Jer o svemu se može govoriti, sa svime na svitu se možeš zajebavati, sve je podložno satiri i podsmjehu, sve možeš kritizirati, ali na kritici Židova ćeš kad-tad polomiti zube.
Nemoš ti na televiziji kojoj je jedan od vlasnika utjecajni Židov (a malo ih je koje nisu, čini mi se), lajati o genocidu koji država Izrael upravo provodi nad Palestincima.
Ne moš na glas reći ono što cili svit misli.

Ako ne razumite, pitajte naše DSV da vam objasni genetske reference potomaka žrtava holokausta i prava koja iz toga proizlaze.

- 11:33 - Komentari (49) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.01.2009.

Velebite vilo, Velebite suzo... da se ne zaboravi: akcija "Maslenica" 22. siječnja 1993.

Photobucket

natopljena krvlju,
suzama i znojem,
prkosna i surova,
blaga puna sjete,

dok su tvoje staze okovane trnjem,
zaspala si djevo kao malo dijete,
čuvaš me ko anđel, mučenice moja,
napajaš mi tijelo s nebeskih visina,
uzmi me u njedra, evo ti se vraćam,
probudi se majko, kraljice planina

Velebite vilo, Velebite suzo,
ljubit ću ti grudi od kamena siva
studene ću vode sa izvora piti
i zaljevat ružu što je drača skriva

Velebite vilo, Velebite suzo,
miluje te nebo tisućama boja
sudbina si naša i prokleta i sveta
Velebite vilo, suzo moja,

odletjeli davno sokolovi tvoji,
molili se za te, vapajem te zvali,
proplakale šume, proplakao kamen,
kad sa svetog brda zavjet smo ti dali,
razdireš mi dušu, ranjenu i prostu,
dosta mi je tuđeg neba i daljina,
bože daj mi snage da ispjevam pjesmu,
tebi vilo moja, kraljice planina,

Velebite vilo, Velebite suzo,
ljubit ću ti grudi od kamena siva,
studene ću vode sa izvora piti
i zaljevat ružu što je drača skriva

Velebite vilo, Velebite suzo,
miluje te nebo tisućama boja,
sudbina si naša i prokleta i sveta
Velebite vilo, suzo moja ...
(Đani Maršan)

Photobucket

Planine su ko i more. Jednako pitome, jednako surove. Opjevane, obožavane, zadivljujuće.
Ali i zastrašujuće moćne. Na što nas povremeno podsjete uzimajući žrtve u ljudskim životima.
Sveti Velebit nije izuzetak, dapače, srazmjerno svojoj veličini i moći, uzeo je najviše života. Od kad je svijeta i vijeka je tako, ali u razdoblju od 1992. do 1995. godine mora da se i sama planina čudila. Mora da je rekla: što to tjera ove ljude da u meni dođu potražiti svoj grob?

Photobucket

Subota, 24. siječnja 2009.g. - misom i molitvom u kapeli svetog Frane u Podpragu obilježena je 16-ta godišnjica akcije Maslenica.

Photobucket

Akciju Maslenica često nazivaju prekretnicom u Domovinskom ratu, prvom pravom, dobro organiziranom akcijom mlade hrvatske vojske, prvom demonstracijom snage naroda koji se brani i slično.
Mi u Zadru smatramo je obranom Grada i Županije.
Nikada nećemo zaboraviti dan kad smo prestali biti "najveći konc-logor na svijetu". Bez struje, vode i odsječeni od ostatka zemlje.
Svima koji su svoje živote dali za to bit ćemo zauvijek zahvalni.
Barem neki od nas.

Photobucket

Photobucket

Klasicistička kapela svetog Frane u Podpragu nalazi se na oko 900 metara nadmorske visine, u području najjužnijeg dijela Velebita, ispod monumentalnih Tulovih greda, na staroj Austro-Ugarskoj cesti (iz polovine 19. st.) probijenoj kroz planinu od Jasenica do Sv. Roka i Lovinca na ličkoj strani.
Iz rata je izašla izranjavana i polusrušena, zar se moglo nešto drugo i očekivati, budući da se nalazila "na vidiku" topova iz okupiranog područja Obrovca.
I ne samo ona, nažalost.

Da nije bilo hrabrih "čuvara Velebita" ne bi danas bilo ni ovakvog pogleda s njegovih obronaka.

Photobucket

Photobucket

Photobucket
(Ova kapelica izgrađena je na oko 1000 metara nadmorske visine, na spomenutoj cesti, u blizini pogibije Damira Tomljenovića Gavrana)

Photobucket
(Na ovim položajima u bespuću Velebita izmjenjivali su se domobrani-boduli, između ostalih i ovi potpisani Lošinjani.)

Na povratku s Velebita, prolazimo kroz selo Kašić, selo u nedođiji dalmatinskog krša, usred kojeg stoji križ od slavonskog hrasta:

Photobucket
("U predvečerje 01.02.1993 u teškim borbama u Kašiću je vojni kamion sa Brođanima uletio u zasjedu u kojoj je pobijeno 17 Brođana.Tu noć ih je poginulo još osam, ukupno 23. Kašić je obranjen, a s njim i Zadar. Događaj je sutradan šokirao Slavonski Brod.")

Photobucket

Update:
Na misi nisu viđeni "viđeniji" Zadrani (samo neki sporadični), niti veliki "hrvatine", oni su imali pametnijeg posla. Naporno su radili na stvaranju imiđa našeg grada kao legla ksenofobije, primitivizma i slijepe osvetoljubivosti.

Photobucket

- 09:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 23.01.2009.

rješenje natječaja

1. Najsmrtonosnija životinja na svitu je... crna mamba? kraljevska kobra? crna udovica? poskok? lav, tigar? morski pas? komodorski zmaj? To su odgovori mog sina, stručnjaka za zmije-otrovnice, njegove omiljene životinje.
Ali ne. Najsmrtonosnija životinja ne svitu je ... ratatata .... KOMARAC! Točnije, komarac malaričar - Anopheles.
Godišnje malarijom zarazi najmanje pola milijarde ljudi, od čega ih umre oko milijun.

Usput, možda ni ovo niste znali:
"Hrvatska je bila zemlja malarije koja je uspješno iskorijenjena prvom polovicom prošlog stoljeća. Zadnji slučaj zabilježen je 1954. godine.
Danas se u Hrvatskoj malarija javlja isključivo kao bolest pomoraca, do desetak slučajeva godišnje. No komarac malaričar i danas cirkulira Hrvatskom. "Stalno kontroliramo međunarodni promet u morskim i zračnim lukama i provodimo potrebne mjere dezinfekcije i drugo", rekao je dr. Aleraj. Dodao je da, osim malarije, vrsta insekta iz roda papatača koji je manji od komarca i bode noću, takozvani nevid, može prenijeti tropsku bolest leischmaniozu. Oni su česti u Dalmaciji, a godišnje od ove bolesti oboli dvoje ljudi."

Jednog od onih desetak pomoraca dobro poznam, nije pomorac nego naftaš i zaradio je malariju dva puta u nepune dvi godine. U Africi. Izvuka se samo zahvaljujući činjenici da je kršan i jak, tipični Dalmatinac.




2. Otočić je GALEŠNJAK, nalazi se između otoka Pašmana i mjesta Turanj, kraj Biograda. Oduvijek je ovakav, ali nije niko primjetio dok nije snimljen za Google Earth.

- 14:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.01.2009.

đekna još nije umrla a kad će ne zna se


A i ja sam još tu... Samo što sam se malo umorila...

Davno je neko reka: svaki blog koji imalo drži do sebe mora povremeno organizirati nagradnu igru.
A ovaj moj morsky.blog.hr trebao bi početi malo držati do sebe.
Pa u tom smislu postavljam pitanje:

1. Znate li koja je najsmrtonosnija životinja na svijetu?


2. Gdje se nalazi ovaj otočić?


Photobucket

Nagrade još nisam smislila...
Možda škraping na prikazanom otočiću za dvije osobe za Valentinovo?

- 15:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.01.2009.

nezdravo zdravstvo

E, kad se počne pisat o zdravstvu, bolnicama, i tome... odnija je vrag šalu.

Ovo će biti in-side priča o bolničkim pretragama jedne do sada relativno zdrave osobe, s kojih se ta osoba upravo vratila i koja se vjerojatno može pozdraviti sa svojim relativno dobrim zdravljem nakon što završi ovaj proces...
Samo da malo sebi dođem.
Sada je jedanaest uri a na svoj dugi put upisivanja po bolničkim pretragama krenula sam jutros u osam. Od osam na dvi kave, bez cigarete.

Gladna sam i nenapušena i očajna i ka da nisan u centru same sebe... nekako necentrirana.
Šta doktori mogu od čovika napraviti, to ne može niko... Hrvacki doktori, mislin.

Nego, o zdravstvu je rič.
A lako je opisat naše zdravstvo.
Bolesno je. Jako, jako bolesno. U terminalnoj fazi bolesti.
Davno su rekli, biće još stari Grci: "Doktore, izliječi sam sebe." Ali ne slušaju oni mudre izreke. Jer su oni najmudriji na svitu.

Prvi prvoga ove godine, osim što je nastupila reforma zdravstva, ja san osjetila jedan novi poriv - da pogledan što se to novo zbiva s našin sustavom zdravstvene zaštite prosječnog stanovništva.
Naravno da mi to nije došlo samo od sebe.
Zabolilo.
Ne baš tako jako da se odmah odlučim pohrliti u ambulantu, ali nakon petnaestak dana uporne i dosadne boli ruke, put pod noge, posjetit doktoricu.
Vidile smo se zadnji put prije godinu dana.
Dobro me izgadila, nisan dobar pacijent, ne dolazin joj često, ne sidin u čekaonici, ne žican uputnice, recepte, ne pitan antibiotike, stvarno san nesavjestan pacijent. Nije mi se dalo objašnjavat joj koliko malo povjerenja iman u njih. I da volin stat u miru. Dok mogu. I da može bit sritna da joj ne visin u čekaonici. Da neman vrimena za to.

Da skratin, poslala me na dvi pretrage u bolnicu.
Izgubila san dvi i po ure samo da se upišen na liste čekanja.

Najprije san išla upisat se za izvadit krv. Nakon deset minuta čekanja u redu, skužila san da svi imaju papirić sa brojen. Ka u banci. A mogu van reći da i naplaćuju ka u banci. To što petnaest posto iz (bruto) plaće dajen za njih, boli ih briga.
Uzela broj. 189. Na ekranu je bija 80.
Aj dobro, baren iman vrimena ić se upisat za snimanje.

Oden tamo di snimaju. Pitan sestru di da se upišen, ona bi objasni. Oden tamo, čekan red jedno po ure. Kad dođen na red ona me pošalje u drugu ambulantu jer da san ja za CT. A na šalteru lipo piše: upisi za CT, MR i MMG.
??
Oden tamo di me poslala. Ne mogu virovat svojin očima. Iljadu ljudi je unutra. Stanen u red. Da bi se nakon nekog vrimena ustanovilo da to uopće nije red za šalter u daljini. Nego ljudi čekaju. Razne stvari. Neko čeka da ga zovu na snimanje, neko čeka da mu daju sliku, a neko čeka... e to ću tek ustanoviti metodom vlastite kože.
Nađen di se čeka za šalter. Čekan. Dođen na red. Sestra uzme uputnicu, stavi je na policu iza sebe i kaže "dalje". Već pomalo iznervirana u mojim očima vidi upitnike, a još bolje vidi da se ne mičen iz reda. "Sad čekajte da vam odrede termin!"
???
Povlačin se nekoliko koraka iza, već pomalo očajna i isfrustrirana tolikim nedostatkom logike. Ali to je moja logika. Oni u zdravstvu imaju neku drugu.
Čekan. Deset-petnaest minuta.
A možda su me već prozvali za izvadit krv?
Probijan se ponovno do onog istog šaltera i odlučno kažem: "Dala sam vam uputnicu da mi odredite termin snimanja i poslali ste me čekati. Molim da mi objasnite što i koga čekam. I koliko."
U očima prezir. Koja je ova tuka! misli ona u sebi, vidim joj u pogledu. Pa kaže, onako lagano razdražljivo: "Čekate inžinjera! Da vam da termin! Još malo!"

Ahaaa. Sad mi sve jasno. Kristalno.
Uskoro stiže inžinjer. Daje mi termin za misec dana. Koji je to zgoditak na lotu, majketi!

Već san izmoždena. Gladna i žedna. krvna slika loša. Da mi je samo zapalit! Ali ne moš u bolnici. Oden kupit novine da razminin šolde za kavomat. Kavomat poide kovanice, da mi - šipak.
Ajme.

Trčin u laboratorij. Taman san na redu. Sve ide ka po špagu. Kako su samo uigrani.
Izvadilo mi krv. Uzelo pedeset kuna.

Veselo iden ća.
Već su me izličili. Ništa me više ne boli.
Samo malo glava...

Koja reforma može ovo popravit, pitan se.

- 10:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.01.2009.

barba Slavko - dobri duh Zadra

Photobucket

"U siječnju ove godine (2007.) u 86. godini napustio nas je profesor Slavko Perović, izuzetan čovjek i jedan od velikana hrvatske pedijatrije, čije će nam djelo ostati u trajnom nasljeđu.

Prof. dr. sc. Slavko Perović rodio se 17. veljače 1921. godine, od roditelja učitelja, u Preku na otoku Ugljanu, gdje je završio i osnovnu školu. U Zagrebu je završio gimnaziju i Medicinski fakultet na kojem je diplomirao 1947. g .
Nakon staža i rada na terenu izabran je za asistenta Klinike za dječje bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu kod čuvenih profesora Ernsta Mayerhofera i Nike Skrivanelija.
Nakon položenog specijalističkog ispita, a na prijedlog tadašnje lokalne uprave dolazi u Zadar 1953. g . Postaje rukovoditelj Dječjeg odjela i Dječjeg dispanzera, gdje je započeo s razvojem suvremene pedijatrijske bolničke i izvanbolničke djelatnosti, omogućivši odgoj pedijatrijskog kadra sve do subspecijalizacije. Tijekom godina razvijaju se u Službi za zdravstvenu zaštitu djece i prvi subspecijalistički odsjeci, najprije za dječju kardiologiju, a onda i za ostala područja, tako da Služba ima sve organizacijske elemente, kao što imaju i Klinike.
U tako stvorenim uvjetima dr. Slavko Perović mogao je nastaviti sa svojim stručnim i znanstvenim uzdizanjem- 1965. g . postaje doktor znanosti, 1966. g . primarijus, l966. g. naslovni docent sveučilišta u Rijeci, 1971. g . redovi član novoosnovane Akademije Zbora liječnika Hrvatske (u dva mandata bio je član njenog predsjedništva, te član njene komisije za stručno uzdizanje), 1974. g . naslovni profesorr sveučilišta u Rijeci, 1977. g . subspecijalist iz gastroenterologije, hepatologije i nutriciologije, 1986. g . redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu, 1986. g . znanstveni savjetnik, a 1993. godine član Senata Akademije Zbora liječnika Hrvatske.
Dr. Slavko Perović je bio dugogodišnji član organizacijskog odbora i redovni predavač na Hrvatskoj proljetnoj pedijatrijskoj školi u Splitu. Organizator je ili sudionik u organizaciji brojnih kongresa i seminara, okruglih stolova, a često nastupa kao referent na kongresima pedijatara. Boravio je na pedijatrijskim klinikama u Engleskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji i Poljskoj. Kao posebno priznanje dr. Slavku Peroviću njegov je izbor za presjedavajućeg sjednice na Svjetskom kongresu pedijatara u Beču 1971.g.
Deset godina bio je predsjednik zadarske podružnice Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ). U to vrijeme zadarska je podružnica proglašena najboljom u Hrvatskoj. Stoga mu je dodijeljena čast da u dva navrata bude član, a onda i podpresjednik glavnog odbora HLZ-a u Zagrebu. Dr. Slavko Perović osnovao je ogranak pedijatrijske sekcije HLZ-a u Zadru, a jedan je od suosnivatelja i aktivnih sudionika tradicionalnih sastanaka pedijatara Dalmacije. Bio je član upravnih tijela Hrvatskog pedijatrijskog društva.
Dr. Slavko Perović veliki dio svojeg rada posvetio je odgoju medicinskih sestara, kao važnoj komponenti uspješnosti ukupnog medicinskog rada.
Jedan je od utemeljiteta zadarskog medicinskog časopisa «Medica Jadertina», te njegov dugogodišnji glavni urednik. Za taj časopis napisao je i najveći broj priloga. Bio je član uredničkog odbora «Liječničkog vjesnika». Do smrti je bio član uređivačkog odbora i aktivni suradnik časopisa «Pediatria Croatica».
Dr. Slavko Perović napisao je preko 160 stručnih i znanstvenih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu, različita poglavlja za udžbenike pedijatrije, recenzije za različite knjige, a bio je urednik i pisac sedam knjiga. U dosta izdanih udžbenika pedijatrije bio je i koautor. U dnevnom i tjednom tisku objavio je brojne osvrte korisne za zdravstveni odgoj pučanstva. Vodio je tečajeve o problematici zdravlja i prehrani djece. Jedan je od osnivača i član upravnih tijela Znanstvene jedinice u Zadru.
Za svoj rad profesor Perović dobio je brojna priznanja i nagrade. Neke od najvažnijih su- 1967. g . nagrada grada Zadra, 1968. g . nagrada grada Zadra Službi pedijatrije kojoj je tada bio voditelj, 1971. g . nagrada Hrvatske akademije medicinskih znanosti „Pavao Čulumović“ za unaprjeđenje medicinske znanosti, 1985. g . počasno članstvo u Hrvatskom liječnikom zboru, 1999. g . nagrada Hrvatskog liječničkog zbora „dr. Ladislav Rakovac» za rad u ovoj organizaciji, te 2000. g . nagrada grada Zadra za životno djelo. Dodijeljene su mu diplome i nagrade različitih udruga (Crvenog križa, dragovoljnih davatelja krvi, za veći broj dragovoljnih davanja) ili sportskih organizacija za zdravstveni rad u njima, jer je bio sportski liječnik nogometnih i košarkaških ekipa. Izabran je za predsjednika «Matice Zadrana».
Dr. Slavko Perović. otišao je 1986. g u mirovinu, ali svoju aktivnost nije smanjio već istim intenzitetom nastavlja radom u zdravstvu (znanstveni rad, publicistička djelatnost, nastava, rad u Hrvatskom liječničkom zboru). Piše dosta radova iz medicinske povijesti Zadra i Hrvatske. Aktivni je društveni djelatnik. Nazoči promocijama knjiga, otvaranjima izložbi, koncertima, večerima poezije, kazališnim predstavama, košarkaškim utakmicama.
Dr. Slavko Perović aktivno se bavio sportom. Bio je prvak Zadra u tenisu 1948.g.
Bio je aktivni suradnik časopisa «Kaljski lumin» i organizator niza literarnih večeri. U raznim časopisima objavljuje svoju poeziju i prozu. Izašla mu je knjiga pjesama. Posebnu ljubav gajio je prema umjetničkoj fotografiji, te je nagrađivan na domaćim i međunarodnim izložbama. Izlagao je na jednoj samostalnoj izložbi u Splitu , te na nekoliko kolektivnih. Kao saksofonist i vilionist svirao je u studentskim danima u zagrebačkim orkestrima lake glazbe.
Bio je odličan pedijatar. Jako je volio djecu i djeca su voljela njega. Roditelji su u njega imali veliko povjerenje. Bio je veliki učitelj. Krasila ga je nevjerojatna radna energija i marljivost. Ništa mu nikada nije bilo teško. Nikad nije podigao glas i nikada nije nikoga ogovarao. Imao je nevjerojatni interes za sve novo u pedijatriji, znanosti i životu općenito. Pod starije dane brzo i uspješno je prihvatio nove tehnologije, kompjuter i mobitel. Imao je dugi i lijepi život u kojem je puno toga napravio i ostavio iza sebe.
Neka mu vječna slava i hvala."


Ovu sam biografiju našla na internetu, na stranici hrcak.srce.hr.
Naslov je posuđen od naslova filma koji će biti prikazan večeras u Zadru.

Barba Slavko bija je više od likara, više od umjetnika, više od zaljubljenika u svoj grad. Barba Slavko bija je dobar čovik koji se cili da Zadru i Zadranima. Bija je jedan od najomiljenijih sugrađana za koga ja znam.
Bija je čovik beskrajne i neiscrpne energije, čovik kojem su nas vodili u bolnicu kad smo bili mali i kojemu smo mi svoju dicu vodili doma dvadeset godina nakon što je umirovljen. Na isti način, s punim povjerenjem. Njegovi savjeti bili su roditeljsko Sveto pismo.
Njemu se išlo kad više nisi zna di bi iša. Bio je jednako blagotvoran po dicu i roditelje.
Napustija nas je prije dvi godine 16. siječnja. Dan prije, na blagdan Svete Štošije, ljudi su ga, ka i svaki dan prije toga, vidili na njegovon omiljenom prevoznom sredstvu - biciklu.
Otiša je, ali ne virujen da nas ne poviri svako malo iz neba. Ne virujen da nije kurijožast što se događa s njegovin voljenim gradom i njegovom dičicom...
On je stvarno dobri duh ovoga grada.

Jednom sam mu vodila svoju malu, nepovjerljiva u neku dugotrajnu terapiju koju su joj prepisali njegovi nasljednici, povela san je da je vidi i da me savjetuje.
Dok smo bili kod njega neko ga je zva na telefon. Priča je par minuta s nekin svojin bodulom, i dok je on govorija ja sam pratila njegov pogled. Gleda je u malu koja se igrala s nekom njegovom knjigom. Vidila sam da gleda njene pokrete, reakcije, "motoriku", kako bi rekli ovi sad pedijatri, da gleda dite, malog čovika, vidilo se da puno vidi i razumi u to malo vrimena, vidila sam u tim blagim staračkim očima ljubav prema toj maloj i prema svoj našoj dici...
Nikad neću zaboraviti taj njegov pogled.

Dobri barba Slavko, fala ti još jednom.

- 07:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 13.01.2009.

martin iz zagreba

Kad si Ivica Kičmanović i dica su ti mali Ivice Kičmanovići. Ili barem jedno. Od dvoje. Ovo drugo je još relativno malo pa ne znaš oće li i on izrasti u malog Ivicu.
Zasada znamo zasigurno da imamo jednu kičmanovićku. Ma, znate što oću time reć. Ne mislin da ide po gradu Zagebu i govori svima "faljen Isus" kako je naučila u svom selu malom, nego oću reć - provincijalka je to.
A najpametnija je na svitu. Zna apsolutno sve. Ne samo integrale i imaginarne brojeve i kombinatoriku i svašta nešto. Imaginarno. Zna baš sve o životu. Skoro da bih u to i povirovala, da s njom nije išla druga kičmanovićka, ćer od frendice, btw ta je rođena u Zagrebu, pa je isto uspila odvest se u Kašinu umisto u Sesvete. Daklem, i ta druga je najpametnija na svitu. Sad, ja znan da na vrhu ne mogu bit dvije, ali moraš in virovati. Da su ONE najpametnije. Da su se nekako smistile dvi na misto jedne. Naj-najpametnije.
ONE znaju kako je to kad se ide u metropolu. U kojoj je zima. Koja je duboko u kontinentu. Za razliku od zavičaja koji grije toplo jadransko more.
One to znaju. A ne mi matere. Mi smo glupe ko kupusi. Pričamo zvizdarije. Plašimo ih pričama za bebe.
ONE znaju kako je na minus pet i manje. To što je mater od ove druge živila i radila i hodala i vozila i smrzavala se po Zagrebu i Zagorju, to nije nikakvo saznanje. ONE znaju.
Mi smo in rekle da će bit jako zima u Zagrebu. Da se tribaju obuć. Obut. Mi smo glupače, trčale u dućane i potrošile ono malo novaca šta nan je ostalo kad smo in uplatile tečajeve za upis na faks (nismo pitale za cijenu, jer će nas najskuplje doć ako nan doma ostanu) na opremu za veliku hladnoću. Koju nisu tile uzet. Jer da je to roba za babe.
Jer će svi po Zagrebu gledat što to one imaju na sebi. Koju demode robu! Koje seljačke materine čizme! Isuse, ljudi bi mogli dobit epidemiju padanja u nesvist od nevjerice.
(Mama, pa što si to kupila, to nije ni za tebe, to je za babe! E bogami jahtaška jaketa od perja je itekako za mene, da vidiš kako je, nikad se nisan bolje zgrijala, dobra je ona i za Dalmaciju, itekako dobra. Za babe, jebenti!)

Dobro sad da više ne pilam, došle su žive i zdrave, smrznute do kosti, što naravno ne garantira da će drugi put poslušat roditeljski savjet.
Samo sam tila reć onim zagrebačkin blogerima koji su sreli dvi blentonice u ljetnim jaketama i proljetnim cipelama, koje se voze u pogrešnom travaju, jer im nismo rekle na kojoj strani ceste da uđu u njega, da ja s tin neman ništa.

Ja san dala sve od sebe.
Al ne moš ti ništa, tvrdoglavo to, onaj moj tovar je mala beba prema jednom tinejđeru. Ici.

- 10:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 09.01.2009.

Zagreb = Hrvatska, again

Dalmatinsko zimsko jutro, jutros u osam:

Photobucket

Zima pokazala zube, a Rusi, ka Rusi, zajebavaju i ucjenjuju. Nisan dovoljno pametna i upućena da procijenim ko je "odgovorniji" za cvokotanje zaleđene Europe (a biće da su nečim to smrzavanje i zaslužili), Rusi ili Ukrajinci, vidin samo da su posljedice akcije "nek se malo smrzavaju da vide što je ruska zima" došle i do naše male smišne zemljice, u ovom slučaju, ni krive ni dužne. Više dužne nego krive.
Sad, ispada da smo mi kolateralna žrtva.
I da ćemo se živi smrznuti. Situacija je već na rubu panike. S televizije me gledaju lica promrzlih Zagrepčana i uspaničenog premijera i svite, iako mi se nekako ne čini da je njima ledeno. Možda samo oko srca.
SS - Smrznuti Sanader obznanija je naciji da je situacija ozbiljna. Ma nemojte mi reć!
Plina ima još malo. Pa nestalo.
Zagreb, Velika Gorica, Sisak, Osijek (i ne znam ko još) griju se na plin. Ako ga nestane, moraće se grijati na struju koja je puno skuplja. Pa će Zagrepčanima, Siščanima i Inima biti veći računi. A moglo bi pofaliti i nama. Što nikako ne bi bilo dobro. Fala, već smo provali i nije nan se nešto svidilo. A računi za struju su nan stalno visoki.

Pa se razmišlja o mjerama štednje.
Pa se razmišlja i da se produže školski paraznici.

E tu me taklo u živac. Meni već dosta dice po kući. Nisu tili ić na skijanje, ka sva normalna dalmatinska dica, lino to, nego mi se samo povlače po kauču. Dosadili. Troše struju, jer oće da in je toplo.

Alo, premijeru moj! I ja valjda živin u zemlji zvanoj Hrvacka.
I ne grijen se na jeftini plin nego na skupu struju. I stalno mi govore da ne mogu tražit plaću ka u istoj firmi u Zagrebu, jer su tamo viši troškovi života. Sad, tu mi se neki računi ne slažu, ali dobro, biće da je tako, kad tako kažu pametniji od mene, provincijalke vulgaris.
I alo premijeru, naša dica bi sad išla u školu, a ne kad opizdi zvizdan u šeston misecu kroz staklene stijene razreda okrenutih na jugo BEZ klime.
Kako nikome nije palo na pamet raspustit dicu iz škole kad temperature odu u visoki plus i ugriju dalmatinski i zagorski i bukovički krš i odatle se vratu nekin čudom u dičje glavice pa umisto slova i brojki oni vide neke zvizdice, i najrađe bi učiteljice potrpali u rakete za na Misec, a oni svi u more i rijeke i potoke i slapove?
Ili kad u Lici i Slavoniji zapade snig dičici do nosa?
Kako se niko u ovoj državi ne može sitit da ne živimo svi na isti način i u istim uvjetima?

A što se tiče štednje na grijanju, preporučan stanovnicima glavnoga nam grada, a i ostalih, da zatvore prozore. Da ne griju ulice Zagreba, jer to in je nemoguća misija. Bolje da griju svoje stanove.
I ne tribaju ići po kući u kratkin rukavima. Nek kupe tople trenerke.

A da mi se purgeri ne ljute na moje kritike, da pokažen da san s njima solidarna, poslala san Veliko dite tamo, obučenu za dalmatinsku zimu, i to onu blažu, tako da se dobro solidarno smrzne. A pošto je ona moje dite, moja krv, to je ka da se ja smrzavan.
Zato san kupila novu toplu jaketu. Malo mi je vruće u njoj, ali preživiću.
Eto in je jučer i snig pa. A ona ima niske kikersice i kožne olstarke.

Već se radujen kako će se veselo vratit doma na ovo zubato sunce. Kako će bit sritna što se vratila u svoj topli zavičaj, svojoj miloj materi. I kako će veselo poć u svoju zagrijanu školu. Ako joj Sanader i Primorac ne pomrse račune.
I meni isto.

Dajte im da idu u školu!
Svoje držite doma, baš me briga.
Znan ja da nisu svi nemajke ka ja.

Photobucket

A kad smo već kod škola, mi u provinciji imamo probleme druge vrste. Grijanje i hlađenje nisu ovdi prioriteti.
Pazite ovo, ovo je vijest iz današnjih novina, virovali ili ne, od 9. siječnja 2009. godine. Dviiljadeidevete!

"U selu Podgradini kod Zadra doslovno je izbila pobuna: mještani su prije nekoliko dana konačno dočekali početak razminiranja njihova sela, a onda je uslijedio šok - razminiranje se obavlja u udaljenoj i napuštenoj uvali Žabokrek, dok se mine još uvijek nalaze u samome mjestu, oko kuća, uključujući i zgradu osnovne škole."

Sićate li se još Domovinskog rata? Onih davnih dana?
Naravno da ne, šta bi o tome mislili, kad svaki dan stižu novi i novi problemi, evo i ovog najnovijeg sa grijanjem.
E pa, u nekin mistima ove zemlje grijanje nije najveći problem. Oni se ionako griju sami, bez toplane, na drva ili kako već. U nekin mistima još se dobro sićaju rata, štoviše, svaki dan misle na njega. Ostala in je uspomena na njega, podmuklo skrivena u zemlji. Na iljade uspomena.

"U školu u Podgradini svaki dan ide 41 dijete od prvog do četvrtog razreda, a učiteljice ne smiju puštati djecu u prostor oko škole. To je naputak ravnatelja Luzarka Novakovića, koji kaže da pošalje školski autobus ako djeca u toplijim danima idu na zrak.

- Autobusom ih odvezemo na mjesta za koja pouzdano znamo da su sigurna od mina, a oko škole ih je previše opasno puštati. Škola je otvorena 1997. godine i uski pojas oko škole je tada pregledan, ali po kartama se točno vidi da je cijelo to područje još vrlo nesigurno pa ne želim riskirati. Nema igranja oko škole - kaže ravnatelj."


E sad vi meni recite, koji problemi, koje zavrzlame, koje siromaštvo, koji vrag može biti preči od ovoga? Od razminiranja dvorišta škole u koju svaki dan ide 41 dite? Što može opravdati igranje životima dice?
Bi li se njihovi roditelji sad tribali brinuti oće li im u ponediljak nakon praznika biti hladno u školi i oće li se prehladiti?


Ovaj post spada u kategoriju: prvo grintanje u 2009. godini

- 08:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.01.2009.

novogodišnja večera za beštije i novogodišnji ribolov (a bilo je nešto i lignjolova - pet komada)

I njima je došla nova godina uz svečanu večeru...

Photobucket

... a prizor kad je stigao Max zbog brzine nisam uspila poslikati... Max je, naravno, beštija koje mačke baš ne vole. Pas.

Photobucket

Ali zato vole tovara. I vole mu krasti hranu, pa bija to i suhi kruh, za koji ne pokazuju nikakav interes dok tovara nema u blizini.
Biće da je to zato što je on njima jednom pogriza one mačje keksiće.

Photobucket

Novogodišnji ribolov bija je... a šta da van kažem, mi zadovoljni. Vrlo.

Photobucket

Ovo je stina okrenuta prema istoku i ona je uvatila prve zrake sunca nove godine. I ove, i prošle, i svake buduće, dok smo mi živi, i posli. Ako je ne betoniraju.

Photobucket

A ovo je prva večer ove friške godine. Prvi obzor obojan mekim bojama sutona. U mojoj glavi spokoj i vira u sutra. Ne mora biti bolje, neka ostane ovako postojano, ka ove zore i zalasci.

Photobucket

I prvi mali vrhunac koji smo krenuli osvojiti...

Photobucket

Nek Bog da zdravlja, osvojiće se i Velebit, a nakon toga... ko zna, možda su ovo početni koraci novoga Stipe Božića.

Photobucket

Ne moraju to biti pravi vrhunci planina. Neka budu vrhovi, makar i mali, bilo čega čega se moja dica uvate u svom životu...
Oni su moji Zavižani. Ma šta Zavižani, oni su moja Aconkagua.

- 09:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 07.01.2009.

novogodišnja pucnjava i vatromet na pustom otoku

Sve je bilo po pravilniku o dočeku Nove godine u rvata. S malim odstupanjima.
Novogodišnja večera - roštilj. I to riblji.

Imali smo i drvce, ali nije bilo baš klasično.

Photobucket

Imali smo brdo petardi. Onih malih, dječjih, ali pucaju ki vrag. Dica se veselila, ja malo u početku prezala, ali nakon jedno deset iljada pucnjeva nisan više registrirala. Niko se nije bunija, nema zavidanih susjeda, ka u gradu, di nan jedan svake godine ima mali kućni infarkt.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

A u ponoć vatromet na mulu.

Photobucket

Foto-sagu o dočeku Nove godine nastavit ću sutra...

- 14:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.01.2009.

prvi post u 2009-oj

Hvala svima koji ste mi poklonili svoje dobre želje, na blogu i mailu, hvala puno, svaka mi puno znači. Puno je to pozitivne energije koje nikad nije previše. Hvala. I ja vama šaljem dobre vibracije. Puno njih.
Zdravi mi i veseli bili, svi vi "moji" blogeri!
Donijela sam puno tipičnih novogodišnjih slika. Večera, dragi prijatelji, vatromet, petarde, vesela djeca... Dobro, nisu baš tipične, jer su s otoka. Ali i tamo je Nova Godina došla po srednjoeuropskom vremenu, točno u ponoć, uz puni stol i šampanjac. Ono, klasika. Ništa spektakularno.
(Ne kao M. i H. koji su je dočekali na Times Squareu. wave pozdrav Velikoj Jabuci!)
Zato vam želim pokloniti nešto što nije tipično u ovo rano doba godine. Ono čega fali.

NOVOGODIŠNJE CVIĆE

Skromno dalmatinsko cviće, nježno, ali u isto vrime čvrsto i izdržljivo, koje dolazi do izražaja u teškim zimskim uvjetima, kad posustane sve ono raskošno, uvozno cviće, sve one fine gospodične koje se razmeću lipotom u proljeće i ljeto. Na muci se poznaju junaci, triba izdržat juga i bure, triba progurat pustu dalmatinsku zimu i dati malo boje onda kad je fali.
Meni poklonjeno, ja poklanjam vama.


Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Sve vam cvalo u novoj godini!

Ovo je za u škrinjicu kod levant:

Photobucket

Update - 13.00
Moj "rad" za danas je završio. Budući da mi je ovo prvi radni dan u godini, ne mogu sad krepat od posla. Triba to polako, postupno, a ne zapet ka sivonja.
Triba se odmorit malo od blagdana...

- 10:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se