morsky blog

četvrtak, 27.11.2008.

dajte nam dobrih vijesti

Dobra vijest br.1

Zadarski jedriličari Pavle Kostov i Petar Cupać, te njihov trener Ivan Bulaja dobitnici su nagrade "Pierre de Coubertin World Fair Play Trophy" za 2008. godinu. Ta se nagrada dodjeljuje sportašu ili ekipi za fair play gestu koja je sportaša ili ekipu mogla koštati pobjede, gubitka bodova ili dobivanja kaznenih bodova, a kako bi pomogli suparnicima.
Oni su, naime, ustupili svoj brod danskoj posadi nakon havarije sa slomljenim jarbolom, i upravo s tom vožnjom na toj jedrilici, Danci su osvojili, ništa manje nego - zlatnu olimpijsku medalju.
I tako postali PRVI i JEDINI hrvatski sportaši s tim prestižnim priznanjem.

Nagrada Pierre de Coubertain World Fair Play Trophy dodjeljuje se od 1964. godine, a prvi dobitnici bili su član talijanske bob posade Eugenio Monti, te švedski jedriličari Lars i Stig Kall. Neki od poznatijih dobitnika nagrade su legendarni bacač koplja Jan Železni, belgijski biciklist Eddy Merckx, tenisači Pete Sampras i Martina Navratilova, nogometaši Sir Bobby Charlton, Dino Zoff i Eusebio, nogometni sudac Markus Merk, te bivši predsjednik Južnoafričke republike Nelson Mandela.


Photobucket

Dobra vijest br. 2

Prometna nezgoda nije postala prometna nesreća zahvaljujući hrabrom mladiću iz Zadra.
Dvojica mladića, vozeći se oko tri po ponoći, automobilom su sletili u more, u zadarskom predjelu "kod Sfinge" (što nije usamljen slučaj na tom dijelu ceste, znam za još par takvih "nezgoda").
Imali su sreću da blizu te "pegulane" okuke stanuje Goran Reljić, hrvatska uzdanica u ultimate fightu, koji je izletio iz kreveta i u donjem rublju skočio u more i izvukao mladiće. Nakon što je razbio staklo na vozilu i mladiće doveo na suho, još je jednom zaronio da provjeri ima li još unesrećenih.
Priču su novinama prenijeli slučajni prolaznici. Reljić ju je potvrdio i skromno komentirao da je samo napravio ono što bi napravio svatko tko bi se našao na mjestu nesreće, i da je njegov otac to isto napravio nekoliko puta.
(To njima dođe ko neki redovni obiteljski posao...)

E pa, ne bi to baš svatko napravio, hrabri Gorane.
Ali novine se ponašaju kao da bi. Kao da je to nešto sasvim normalno. Skoro pa nezanimljivo. Svakodnevno.

Jer ova vijest, kao i ona prva, zauzima zadnju stranicu novina.
Na prvim stranicama nema mjesta za tako dobre priče.
Jer novine prodaju vijesti druge vrste. Svi znamo kakve.
A ja mislim, dokle god ne afirmiramo ovakve vijesti i ovakve ljude, dok ne ističemo u prvi plan ono što vrijedi, neće nam niti biti bolje.

A ja uvijek počinjem čitati novine odostraga. Do prve mi se smješak na licu pretvori u grč.

- 09:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2008.

terapija glazbom

Danas nam je fešta. Opet.
Sretan vam svima Dan moga grada!
(Nadan se da ću ranije doma danas. Ko je vidija radit kad je fešta.)

"Ovo je prva godina u višestoljetnoj postojanosti monumentalne crkve Sv. Krševana da Zadrani svoga sveca zaštitnika, nažalost, neće proslaviti u njegovo crkvi. Naime, ona je u travnju ove godine doživjela teško oštećenje, odnosno urušenje sjevernog dijela svog krovišta." piše današnji Zadarski list.
Nešto se petljalo zadnjih godina oko obnove, očito neuspješno i nedostatno, sada se planira sustavna obnova, za nadati se je da neće trajati sto godina i da će ova, po meni najljepša zadarska crkva uskoro zablistati. (Sv. Krševan je prilično trbušast, ka što se lipo iz slike vidi, ali mu je trbuh kameni pa ne može stezat remen, valjda se onda na njega štednja ne odnosi.)
Dragi sveti Krševane, nek ti je sa srićom!

Photobucket

Još samo jedan zanimljiv detalj o svecu:
"Kada mu je Dioklecijan ponudio visoki položaj, ukoliko se odrekne kršćanske vjere, Krševan je odbio, a car naredio da mu se odrubi glava i tijelo baci u more."
I od tada datiraju sve zadarsko-splitske razmirice i prepucavanja.

A ja baš volin Split.
A naročito njegovu glazbenu scenu.
Ni jedna prilika se ne propušta.
Pogotovo ne u ova teška vrimena, kad me sa svih strana bombardiraju loše vijesti i još gore prognoze, ja bižin u zagrljaj dobrih vibracija.

NENO BELAN & FIUMENS u Arsenalu
Gosti: MASSIMO & BAN
Ocjena. čista petica

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

(Sav prihod od prodanih ulaznice, kao i ranijih godina, namijenjen je zadarskoj bolnici, kupnji uređaja za praćenje vitalnih funkcija novorođenčadi.)

Ovo mi je najbolja pisma nastala ove godine:

- 09:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 21.11.2008.

dječja usta i hrvacka matematika

Trojica ljudi, po zanimanju učenika drugog razreda osnovne škole, s kojima u društvu iman čast svaku drugu sedmicu ić do posla, usput san im, pa me poprate, svako jutro vode zanimljive razgovore. Ja pozorno slušan, kupin zrnca mudrosti.
Obično to bude najpametnije šta ću tog dana čuti.

Lovre: Jesi napisa onaj domaći iz matematike što nan je jučer dala? Jesi vidija kako je teško?
Ante: Jesan, pisa san cilo popodne, nikad završiti.
Šime: A teško ono 67+9, ili 72-6...
Lovre: A je, teško je...
Ante: Užasno...
Šime: A jeste čuli da postoje i brojevi manji od nule?
Ante: Da! Minus jedan, minus dva, minus tri...i sve tako.
Lovre: Ali to nisu pravi brojevi.
Šime: Je, je, postoje ti brojevi!
Ante: Je, rekla je meni sestra, stvarno postoje. Ona ti zna sve iz matematike.
Lovre: Ma kako brojevi mogu biti ispod nule? Nula je ništa...
Ante: To su ti oni brojevi koje moja mama ima na banci!

Eto. I mali ljudi u ovoj zemlji znaju da smo u banani. Ma što u banani, u šleperu banana. U kontejneru banana.
A drIvo tek je sad to dozna. E, Kolumbo naš.
Pa kad je doša do tog mudrog otkrića, molila bi ga da nešto napokon poduzme.
Neka angažira stručnjake za ovu hrvacku matematiku, i neka mi neko od njih objasni kako da "stežem remen" i "racionaliziram potrošnju" u uvjetima tih minus-brojeva.
Biću mu jako zahvalna. Ljudi smo, možemo dogovoriti i kakvu proviziju. U minus-brojevima, naravno.

- 08:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 19.11.2008.

hvala ti Ivo!

Ne znan šta se digla dreka oko krađe Božića ovih dana.
Meni to super. Napokon se neko sitija.
Ja podržavan IvuGrinča sto posto.
I priključujen se akciji "Ukradimo Hrvatima Božić". Jer ga nisu ni zaslužili. Triba in ga ukrasti da bi se oni trgnuli. I krenuli u ponovno otkrivanje njegovog značenja.
Vratimo pravi duh Božića. Ozračje blagdana. A možemo ga vratiti jedino ako ga uništimo ovakvog kakav je sada i počnemo ga graditi ispočetka.

Ka prvo, meni Sanaderova krađa odgovara jer me vraća u djetinjstvo i mladost.
Kad san ja bila mala i mlada, Božić je bija tabu-tema. Država se pravila da ga nema, da ne postoji dan kada katolici slave dolazak Boga među ljude, rođenje kršćanstva i proslavu života.
Dakle, taj dan 24. prosinca, bija je, ka, običan dan. Radilo se, išlo u školu, i činila se finta da kad dođeš doma neš kitit bor, stavit jaslice i poć na ponoćku. I 25. prosinca isto tako. Sve, ka, normalno.
Ne znan kako je bilo taj dan u školi. Uvik san bila bolesna. Misterija, inače nisan bila boležljiva. Ali zajebani su bili ti zimski, ustvari božićni virusi. Bacili bi te pod bor i nisi moga mak.
I to što smo to sve to radili u "tajnosti" davalo je čar tom Badnjaku i Božiću.
Naravno, bili smo jadni naivni i mislili da niko ne zna da ti slaviš Božić, i svaku godinu iznova se čudili kako ona vražja milicija zna da mi idemo na ponoćku i ima ih miljun po gradu, naročito su se zadržavali oko crkava. Bili su jako dobri dečki, pa bi neke otpratili doma. I jako su ih zanimale legitimacije. Tu i tamo, samo sporadično, neko bi dobija malo po kostima.
"Čistoća" je bila vridna, radila prekovremeno, i baš su oko ponoći s 24. na 25. obožavali prat ulice, a one jebene cijevi s vodom pod malo jačin pritiskom bi in ispadale iz ruke i slučajno okupale spontano okupljene grupe građana. Slučajno, pa tako više puta. Iz godine u godinu.
I tako. Imalo je to svojih čari.
A i Katolička Crkva je znala di joj je misto. Što je kasnije zaboravila.
Blogeri u "nekim godinama" znaju o čemu govorin. I oni koji su išli na ponoćku, i oni koji su ih špijali.

A onda je došla nova država i sve izokrenila.
Pa sad imamo što imamo. Imamo više nego smo tražili.
Imamo holivudski Božić. Kojeg slavimo u suvremenim hramovima - trgovačkim centrima.
Nekako sumnjan da je to Isus imao na umu kad se odlučija rodit u onoj štalici i da je to bila ideja i cilj cile priče.

E pa kad to ne znamo sami, dobro da imamo vako pametnog premijera. Toliko dobroga da ga ne zaslužujemo.

Meni dobro ovako. Klinci su vidili na internetu i facebooku da je vrag odnija šalu i da moraju stegnit kajiš, i da od darova niš. Ljuti su i beštimaju sebi u bradu.
A ja samo tiho kažem: Hvala ti Ivo!

Photobucket

- 08:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 18.11.2008.

18. studenog 2008.- zimska razglednica

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Meni danas ledeno u srcu, pa sam se pretjerano obukla.

Iako sam sama sebi obećala da neću pisati o onome o čemu danas svi pričaju, ne mogu da ne spomenem.
VUKOVAR / ŠKABRNJA 1991.

Photobucket
(autor: mado 1975)

- 14:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2008.

ponedjeljni post

Ma, neman ništa pametnoga za reći. Nije da inače iman, ali danas nekako posebno ne znan o čemu bi mlila.
Iden prolistat slike o vikenda.
Da vidimo... Ima tu svašta...

Ima Harija.

Photobucket

Photobucket

U kazalištu lutaka uvik ima dobrih stvari. Ovaj put predobar "Čarobnjak iz Oza".

Photobucket

A ima i jedan novi pasić.

Photobucket

Photobucket

Evo, neka vam se sam predstavi.
"Ja sam mali dvomjesečni maltezer. Filipinka će mi bit kuma na krštenju, a i pričuvat će me tu i tamo, ako me dobro odgoje. Za sad se nisam baš pokazao. Navalio sam joj na nogavicu i cipelu, skoro poparao gaće i ogrebao cipelu.
Mali dečko sam. Lip i šesan.
Ali imam problem. Nemam ime.
Imate li neku dobru ideju?"

Photobucket

- 10:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 14.11.2008.

morsky vam predstavlja

Recimo da je "morsky" jedna dalmatinska konoba. I da ste u nju došli večerati. Dobro pojisti, jer bi ta konoba bila poznata po dobroj, da upotrijebim moderan izraz, mediteranskoj kuhinji. Bila bi to POEZIJA O KUŽINE. Znan, znan, već ste se počeli buniti, već vas čujen, nije to loše, ali ti je, brate, skupo, idemo mi na picu i koka-kolu. Ili na sarajevske čevape prihvatljive cijene i sumnjiva porijekla.
Dobro, samo idite. Ali prije nego mi utečete, sidnite malo, evo častin s domaćom šibenskon crnom bevandom, benkovačkin slanim inćunima, posedarskin pršutom, dugootočkin maslinama...
A za nahranit dušu, evo malo pisme:

Ispod Moga Pramca - Gibonni

A imamo i večer poezije "Morsky vam predstavlja".

VINKO HAJNC -
- pomorac i pjesnik, rođen u Trogiru (danas je Svet' Ivane o moga Trogira, čestitam njegov i njihov dan svin Trogirkama i Trogiranima, naročito Blogo-Trogiru!), živi, radi i stvara u Zadru. Ne znaš je li lipši grad izabra za rodit se ili za živit.
Piše predivne stihove.
Listam njegovu najfriškiju zbirku pjesama "Čuvar oblaka".

MOJE MISLI

Moje su misli
oceanski veslači
s daljinama pričaju
prije
nego do njih stignu

Photobucket

SIDRO

Najdublje more
dvorište je moje
jedno staro sidro
na sredini njega
potonulo je
umrla su putovanja

Nitko ne viče više
svi na palubu nevera je
samo mrtvi san
još se na valovima njiše
dok samotni feral na krmi
sve slabije treperi

Pognut suncem na zalazu
srebroliku zmiju niz pučinu
gledam
i ćutim beskraj
što umire u meni
pokaži se galebe crni
krikni
zemlja nije daleko

Dvorište moje
najdublje je more
sidro mi nije nikad
tako duboko na uzdah palo
ja sapet ispod njega
tugujem za zadnjim suncem
što u noć lagano pada

Photobucket

OPORUKA

Kad umrem
ostavit ću ti Bože
tri kamena

brod
pjesmu
i bol

Bez njih Svijet
bi Ti bio gol

I pusti me bliže sebi
da Ti šapnem

Skini čovjeka
s kuke neba
ne vraćaj mu kazne
iz propalog svijeta

Photobucket

A evo i jedan stih iz prošle zbirke "Utočišta uzdisaja" koji je dobio srebrnu medalju UN-a 2008. među pjesmama 7268 pjesnika svijeta, za univerzalnu poruku svjetskom miru (New York, 17. ožujka 2008.)

Razvijte u sebi
bezbojne zastave duše
jedino će vas one
konačno
izbistriti u ljude
puknut će kristal
u kojem odavno kleči
zarobljen čovjek

(BTW, ovaj sam stih lani, kad sam ga pročitala, zaljepila na svoj ekran.)

I tako.
Pa sad kad ste već ostali, zagrizli malo, gucnili dobrog babića, poslušali dobru pismu i prilipe stihove... pa nije vrag da nećete ostat na večeri!?
Biće pisme još.
Klapa kad počne, pošaljete in koju turu pića, oni se ne gase do jutra.

Što mislite, bi li ja bila dobra ugostiteljka?

Možda i bi. Ali drugo ime mi je pegula.
Kad san kupila dijonice na burzi, otišla cila burza u kukumar.
Kad bi otvorila konobu, šta bi se dogodilo s turizmom? Ne triba biti baš pametan za zaključiti...

- 10:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2008.

jedan brzinski da levant ne grinta


"naimekae. ovaj post stoji tu već tri dana. (levant 13.11.2008. 11:52)"
Ma je. Neman inspiracije.
Ili je iman previše.
Sa svih strana navalila na mene. Inspiracija.
Pa san napisala jedan kilometarski post. Nadrobila u njemu svega i svačega.
Ni jedna društvena tema me nije zaobišla. Oš zdravstvo, oš školstvo, oš socijala, pod socijalom mislim na svih nas nesretnike koji smo se nekad dičili naslovom - "srednji građanski sloj društva", i kao takvi davno izumrli, ustvari nismo umrli nego već godinama životarimo, Bogu-dušu-Bog-je-neće. O onim pederčinama na vlasti da ne govorimo, oni mi svakodnevno serviraju tonu inspiracije za gubljenje vrimena u pisanju kletvi. Potrošila san litre tinte i brdo riči, a za što? Za niš.
Pa san sve to lipo pobrisala.
I otišla zapalit.
Za sada još samo cigaret, dok mi ne pukne film, pa oden zapalit središnjicu stranke, zna se koje, tu mi je u susjedstvu.

Naimekae, ova zabrana pušenja rezultirala je, oćeš-nećeš, smanjenom količinom skurenih cigara, i možda je to dobro po moja pluća, ali definitivno nije po moj mozak. Ima višak kisika, pa radi sto na sat, pa samo drobin pizdarije.

Ali vidin da to nije samo moj problem.
Ljudi uglavnom melju pizdarije. Ja se samo uklapan u svit oko sebe.

.......

Neki dan postariji lik u kafiću kaže: "Neki su dobili Hrvatsku, a šta san ja dobija? U onon jebenom socijalizmu i onoj posranoj Jugi živija san ka čovik, iako san bija običan vozač kamijona. Ima san šoldi ka škalje, a nikon nisan kra. Bilo je dobro i firmi, i meni, ni država se nije bunila. I šta mi je falilo, pitate? Falilo mi je šta nisan moga, kad bi se napija i častija sve u birtiji, šta nisan moga pivat "Vilu Velebita". Ma falilo mi je vraga crnoga, kažen ja vama. Falilo mi je pameti. Jer od "Vile Velebita" i "Ustani bane Jelačiću" se ne živi. Sad ih mogu pivati na sav glas, ali neman s čime piti ni isti, neman šoldi za častiti ikoga pićen, a bogami neman zašto ni piti ni pivati. Jer dok san ja piva, dok san se okrenija, pokralo me. Bemti Vilo i Bane, al ste me lipo zajebali!"

Ustani bane Jelačiću, bemti sve, i vidi kako lipo živimo sad kad IMAMO HRVATSKU.
I šta nam preostaje?
Lajat po kafićima.

A ni to nam više ne daju.

- 12:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.11.2008.

U Kraljevini Ludog Magarca i Mačka Lopova (i ostalih Ludih Beštija)

"aha. ode perilica. aha. sad ćeš morat prat na ruke. (levant 10.11.2008. 09:05)" Perem, levant draga, perem, danima već.
Pa kad mi već kućanski aparati otkazuju poslušnost, odoh tamo di ih niti nema. A kad nešto nemate, npr. perilicu, nemate zašto bit ljuti što to švedsko govno izrađeno u Kini ili Koreji ne radi. Pa perete suđe na ruke bez nervoze i bez da u glavi smišljate o ulaganju diplomatskih nota i ohlađivanju diplomatskih odnosa sa ionako ohlađenom Švedskom.
Pa odoh ja tamo di živin u miru s cilin sviton. A i samom sobom.

Photobucket

Protokol se zna. Prvo se razgleda okoliš. Je li koji cvit procvita, je li koji osušija, kako napreduje 23 ploda limete, koliko je vode došlo u gušternu, je li tovar napravija kakvu štetu...
Za to vrime stvari i spiza ostave se na stolu na taraci.

Photobucket

Desetak minuta kasnije, uočene su promjene u razmještaju kesa i torbi. Neke stvari koje su bile na stolu sad su na podu. Kruh je izvađen iz kese, jedan zalogaj je odgrizen i pljunut. Boca vina na podu. Srića da je plastična.
Neki mudri policijski istražitelj bi brzo zaključija da smo imali upad neovlaštene osobe na posjed. I drsku krađu.
Ali ja nisan mudri policajac. Daleko san ja od njihovog dedukcijskog načina razmišljanja.
Ja se tek kasnije, nakon što san skupila drva za naložit vatru, na kojoj ću speći doneseno meso, dosjetin jadu.
Mesa nema!

Photobucket

I onda se u meni probudi istražitelj. Jer glad je vrag. I majčinske obaveze. Triba familju nahranit. Inače će podivljati.
Odoh tražit lopova. Minuciozno prateći tragove, našla san kesu s meson. Ipak će bit roštilja!

Photobucket

Rekonstrukcija zločina:
Doša je Mačak Lopov. Prvo se bacija na kruh jer je mislija da nema ništa boljega. U momentu kad je odgriza zalogaj kruha, ugleda je rozu mesarsku foliju. Pljunija kruh, zagriza foliju i počeja je vući prema svojoj jazbini. U foliji je bilo nekoliko komada mesa i metar kobasica. Budući da je uvatija za kobasicu, ostalo meso mu se otkačilo i ostalo na putu. Sigurno se mislija vratiti po njega kad kobasice smisti na sigurno.
Ali ja san mu pomrsila lopovske račune. I otela mu meso.
Pa smo tako pravedno podilili. Lopovskom mačku, njegovoj ženi i dici kobasice, nama meso.
Onda me malo zapekla savjest, kako san mačkama uzela pola ručka pa san in usula jedno po kila mačje hrane u zdilicu.

Photobucket

Malo posli čuje se glasno krckanje, žvakanje tih mačjih keksića.
Ali ne. Nisu to mačke. One ne mogu disati od kobasica, leže ispod stabla ko lavovi kad se najedu, lini, pitomi i mirni.
Keksiće je požvaka Tovar.
Jeste kad čuli za tako ludog tovara? Koji jede mačju hranu Kitekat. Koja mu očito negativno djeluje po mozak.
E, ja jesan.
Ali to mu bilo malo. Malo mu bilo i ono kruva šta san mu dala da mu neutralizira ukus za njega neprilične mačje hrane. Noću se vratija i poždera mi sve kumpire i salatu.

Photobucket

Eto, tako je to bilo u našen malon Životinjskom Carstvu.
Na kraju smo upoznali i jednog Malog Pasa, bebu američkog staforda, malog preslatkog, razigranog ljubimca našeg prijatelja koji nas je izliza i izgriza svih redom. Stoički smo to otrpili jer on je u osjetljivoj fazi ranog odgoja u kojoj svi moramo biti dobri prema njemu, da bi ostatak njegovog života on bio dobar prema nama. Prekrasno je to stvorenje koje će se izgleda dobro uklopiti u Ludu Faunu otoka Trećića.
Pogotovo će biti zanimljivo kad skuži tovara i počne ga ganjati. Bjesomučno lajanje na Ludog Magarca bio je omiljeni sport svih njegovih prethodnika.
Ne triban ni naglašavati da njega to nikad nije posebno uzbuđivalo.

Dosad ste već skužili da smo ostali bez hrane.
Pa sam bila prisiljena poslat svoje muške u lov.
Bacili mriže, pa se bacili na lignjolov.

Photobucket

Kako san ponosan! Kako san šporak ka prase.

Photobucket

Evo se na primjeru možete uvjeriti što je to održivi razvoj i ekološka svijest i čuvanje prirodnih resursa. Izlov ograničen na broj članova familje.

Photobucket

Pa sad recite da Jadran nema budućnosti. S ovako savjesnim ribarima.

- 09:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 07.11.2008.

inteligentna rješenja iz Švedske

"Ako ko misli ostavit duvan i alkohol, nek ih ostavi kod mene."

Ovo je moja nova pušiona.

Photobucket

Izbliza. Obratite pažnju na nakrivljenu šalicu kave.

Photobucket

Mislin da ću tužiti firmu. Nije mi osigurala uvjete za pušenje dostojne čovika. Pa bija on i pušač. Još uvik je čovik.
Mislin, bar da mi ćikara može ravno stat, ono, ka normalnom čoviku, ne vako dežbjego. Ka da puno tražin?
Iako san getanin, i ja san dite.

Inače, podržavan novi zakon. Više ću boravit na friškon zraku. Pluća će mi se spasit.
Jedino što mi je krivo u vezi ovog novog "proeuropskog" zakona je to da mi oduzimaju kafiće, Otimaju. I predaju ih nepušačima.
A mi smo prvi došli u kafiće. I nastanili se u njima. I tek onda su došli oni, nepušači. Niko ih nije zva, došli su za nama. I počeli grintat da ih trujemo.
I sad nas potiralo. Prognanike napravilo od nas.
Na što vama to sliči? Meni sliči na agresiju. Aneksiju.

Nije to jedini razlog moje današnje potištenosti.

Zva me majstor za makine za suđe. Popravija je rotor, ali je usput otkrija da je probilo na motor. Tako mi je reka. Nisan se uznemirila. Ne slutin katastrofu, jadna.
Dečko si je da truda ne bi li mi objasnija bespuća zbiljnosti unutrašnjosti moje perilice, a ja ništa nisan razumila. Isključila san se, ka i ona kad se pokvarila. Uključila san se tek na dijelu "... a to će vas doći priko iljade kuna."
Nti sve!
Gospetiblažene, šta je ovo danas?!

Moja perilica "Electolux" stara je tek 4 godine, mažena i pažena, hranjena kvalitetnim deterđentima i solima, i čišćena redovno i temeljito isto tako biranim sredstvima. Imala je beneficirano radno vrime, samo jedanput na dan. Imala je i godišnje odmore i sve državne blagdane, sve po Zakonu o radu. Imala je velikodušnog poslodavca. I što? Jednom joj daš bolovanje, jer se malo priladila, kašljuca malo, viroza neka, a ona ode i umre! Ostavi te naprasno bez radnika, pa se ti misli kako ćeš se organizirati.
A ionako si bija organiziran za pozvizditi. Vječito ti falilo radne snage, mora si sve sam, rintat po cile dane. Vječito razapet.
I onda ti crkne jedan od malobrojnih šljakera.
Nije u redu i gotovo. Zamislite da ja oden na bolovanje i nakon par dana javin u firmu da se ne vraćan. Da iden u bolnicu. Ili na groblje. I da izvoli neko drugi radit moj posal.
Pa, mislim da bi pošizili. Naročito onaj koga bi taj posal dopa. Pa umisto da pročita novine uzduž i popriko da mora radit dva posla, svoj i od one krave koja je išla krepivat.

Pa sad recite! I to je "inteligentno rješenje iz Švedske"! Šta bi bilo da nisu tako pametni?
Benti Švedsku i Šveđane! I ko ih je namirija na me!
A svi jebeni aparati su mi Elektrofakenlux! I sad mogu očekivat da će pokrepat u mukama (mojim) jedan po jedan!?!?
Oni da su inteligentni! Šveđani, pih. Njima se mozak smrza i smanjija na onoj ljutoj zimi. Ne primaju dovoljno sunčevog svitla i topline, pa su ljuti i frustrirani i rade dišpete. Nevaljale aparate šalju u mediteranske zemlje.
Iz čiste ljubomore to rade.
Ja bi ih opalila strogin sankcijama.
Sve švedske žene triba potirat da peru suđe i robu na zaleđenim švedskim rijekama i jezerima, prostiru i suše na hladnom švedskom sjevercu, hranu da drže na snigu, a meso i kolače da peču na vatri.
E. Tako.

- 13:35 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2008.

new president

Ovo stvarno ne sliči na mene, ali jedna me asocijacija progoni od jutros, od kad je definitivno očito da je Amerika dobila novog 44. predsjednika u liku mladog demokrata Afroamerikanca.
Da se razumimo, navijala sam za njega. Baš zdušno.
Ali. Neki crvić svrdla mi po mozgu, ne da mi da se prepustim čistom naslađivanju da će Amerima, napokon i po Božjoj pravdi, vladati potomak Kunta-Kinte.
Ne da mi da se prepustim nadi da dolaze bolja vrimena za ljudski rod.
Čujen neke krive note koje kvare pismu.
I onda sam se sitila.

"Nostradamus je predvidio dva svjetska rata i ubojstvo triju Kennedyja, što se obistinilo.
Isto tako je predvidio presudni Treći svjetski rat koji će se dogoditi u sedmom mjesecu novog tisućljeća napadom na veliki grad. Pretopimo li julijanski u gregorijanski kalendar, to je rujan. A tada je Al-Qaida napala veliki grad New York!"

Tako piše u Wikipediji.
A ja sam se sitila još da sam negdi davno pročitala da je isti taj Nostradamus reka da će taj Treći svjetski rat voditi Crni Hitler!
(Sad, ne znan kako ga je on nazva, nije sigurno ni originalnog Hikija, kojega je isto najavija, imenova. Tako su valjda rekli oni koji su proučavali njegove tekstove.)
Toga san se sitila.

Valjda zato što mi Mr. Black President izgleda previše savršeno da bi bija stvaran i istinit.
Ne znan.
Bojin se povirovat u dobre vijesti i pozitivnu vibru. Toliko san se puta razočarala...

- 13:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2008.

proša je još jedan Dušni dan...

Eto. Obavila. Posal. Onaj koji nije zec. Pa nije ni pobiga.
Sad mogu doć na blog.
Mislin, nije da san kopala kanale, ali isto me izmorilo. Po iljaditi put da ponovin, nije isto natovarit posla jednoj npr. vridnoj Slavonki, Zagorki, da one tamo Međimurce i ne spominjen, a u one iz Metropole da upće ne diran, nije to isto ka reć jednoj Dalmatinki: ovo moraš odradit do ponediljka, reć joj to u četvrtak iza kojeg je predblagdanski petak. Dobro, niko mi to nije reka, ali neke stvari čak i mi ovdi znamo sami...Pa kad te još mater tlači šest dana da je kasno u subotu odnit cviće na grob, a papin grob je btw na škoju, naravno, do subote to mora bit sve uređeno, cviće aranžirano i sviće popaljene, pa toj dotičnoj linoj Dalmošici pukne film i ne da joj se po miljunti put objašnjavat stručnjakinji (ma šta stručnjak, doktor nauka je to) za kompliciranje i padanje u depresiju iz razloga što puše jugo pa će se brod valjati ka tikva, dakle, pukne joj film, pa ode u petak s posla koji se mora napravit do ponediljka... Pa onda ta dotična lina i od južine dotučena Dalmošica mora radit u subotu, na blagdan i praznik, jedina u državi valjda. Pa bude još više dotučena. Ubijena.
Inače, kad već spominjen te svoje napadaje linosti, koji dođu, naravno, onda kad ne triba (jer ima li uopće razdoblja u životu jedne žene, radnice i matere koji bi bili primjereni da se ta ista žena prepusti stanju blažene nirvane i linosti za napravit išta više od okretanja lista dobre knjige, podizanja šalice kave i gašenja čikova? Ako ko zna kad bi to moglo biti neka mi hitno javi na mejl, molim lipo.), kad san to spomenula u prošlon postu, ostala san dužna odgovor @Brodu u boci koji je u svom kratkom pitanju izrazio svoju svekoliku nevjericu u izjavu da san ja, tj. filipinka, moj alter-ego na blogu.hr, da smo nas obadvije - line Dalmatinke.
E, pa ja san ti se, dragi moj @Brode, donedavno pinila kad bi čula izjavu da su Dalmatinci po svojoj prirodi lini. Pusti vicevi na tu temu, bili su mi smišni, ali gorki je bija taj smih. Odmah bi bila spremna na svađu, odmah bi potegla svoje najjače adute i argumente, mukotrpni rad naših predaka, suhoziđe i primoštenske vinograde. Oni će mene zajebavati! A koji oni, pojma nisan imala.
Naravno da bi u takvin prilikama mudro primučala da iman sina koji je od svih ponuđenih sportova odabra ribičiju, a od instrumenata koje mu se nude u muzičkoj školi, on bi svira - triangl (jebate, kako se njega sitija?).
A u bilježnici iz škole donese tekst koji glasi: Školski rad, dalje mu se nije dalo pisat.
To bi primučala, jer ne znan na koga se mali uvrga. Spor ka blato, lin ka oni Dalmatinci iz viceva. To mi je misterija.
I onda mi je moja frendica purgerica zagorsko-slavonskih korjena (uf, koja kombinacija!), skrenula pažnju na detalj da mi Dalmatinci SAMI smišljamo te viceve i SAMI širimo famu o svojoj... hm, kako da se izrazim, nevoljkosti za rad, i da je ona tek preseljenjem u Zadar otkrila tu činjenicu, ali nikako da se uvjeri na nekom živom primjeru. Sve vridno oko nje! Svi rade ko crvi.
Bemti, nije moguće. Mi sami da pljucamo po sebi?!
Pa sam stala i razmislila. Pa san nakon tog razmišljanja ostala malo razočarana i tužna. Mislin, ono, kad ti se neki teoremi, oslonci, sruše, nije to lako podnit bez malo sjete.
Ako Dalmatinci nisu lini, tj. ako ih ne-dalmoši prestanu tako percipirat, a percepcija je puno važnija od stvarnog stanja stvari, ako dakle, budemo stalno objašnjavali da to nije tako, na kraju će i najtvrdoglaviji protivnici povirovat ideji da Dalmatinci nisu lini, štoviše da su najvridniji ljudi na kugli. I šta onda?
Dvi negativne stvari iz toga mogu proizić.
Prvo, nestaće zajebancija i vicevi. A mi južnjaci moremo živit bez puno stvari, ali bez zajebancije bi nam život ipak bija nepodnošljiv.
Drugo, morali bi ispunit očekivanja. Postizat rezultate. Kad si vridan i radišan, od tebe se očekuje stalno više i više.

Znači, bolje nam je ovako. Lini i sritni.
Triba dakle, održavat taj teško stečeni imiđ neradnika. Čuvat ga ka kap vode na dlanu.

Tome u prilog, evo jedan stari vic:

Side Šime i Frane na klupi na rivi (splitskoj valjda) i guštaju u popodnevnoj siesti.
"Šime, nagni malo glavu i virni je li mi pišaprešto odbotunan. Malo mi se piša."
"A nije, Frane moj, zatvoren ti je."
"A dobro, nema veze, pišat ću sutra."

Ne znan šta mi bi da san se vako vridno raspisala.
Došlo mi spontano. Uopće nisan o tome tila pisat.

Nešto san drugo tila reći.
Baš san sritna šta ne živin u Zagrebu. Ili Njujorku. Ili Milanu. Ili ne znan di već, di san sve tila živit kad san bila mala i mlada. Sad ovo nema veze s prethodnom temom dalmatinske l...ležernosti, nego sritna san da ne živin, svatili ste već, u nekon velikon gradu, u nekoj metropoli, megapolisu ili bilo kojen gradu većem od, štajaznan, stoiljada ljudi. Ma i to mi je previše, Split mi je prevelik, ma šta Split, i Zadar mi je izaša prevelik.
Nije da san jučer došla u grad. Rodila san se u njemu. Ali mislin da to nema veze s mjeston rođenja, kad si u duši Ivica Kičmanović. Ili to ima veze s mojim otočkim porjeklom, jer i najveći škoj je malen, omeđen i definiran, ništa na škoju nije predimenzionirano ni raskošno, svega ima taman toliko koliko triba i nimalo više, sve je po miri čovika, a budući da je tamo ljudi malo (ali odabranih) tako je i ta "ljudska mira" mala.

Pa tako, ja nikako da se naviknem na suvremene predimenzionirane prostore i objekte, na super-mega-storove, trgovačke centre, city-centre i city-galerije, avenije, i slične građevine, ma ja se u kući od preko stotinjak kvadrata izgubin, a u super-Konzumu ne mogu nikako nać di stoji pašta ili pašteta, oden po malo kruva i salame, vratin se s kompletnom posteljinom za francuski krevet ili razrjeđivačem za uljanu boju koji mi možebitno jednon zatriba. Kruva i salame se sitin sto metara dalje i ne da mi se vraćat. Pa dica ostanu gladna.
Više niti ne pokušavan kupovati u nekom od stotina dućana u tim "galerijama" i šta-ti-ga-ja-znan-kakvin-sve "centrima" ili nać se s nekim na kavi u jednom od miljun kafića po tim natkrivenim "avenijama". U kino više ne znan ići, benti. Garant ću ući u krivu dvoranu. I pogledat pornić umisto crtanog filma. Aj dobro, svatila bi valjda negdi prid kraj filma, pa bi se primistila.
Da ne duljin, svatili ste šta van je Ivica Kičmanović tija reć.
Vlastiti grad me je prerasa. I to me baš ljuti.
Nekako san sve manja u svojin očima. Sve izgubljenija i nesnalažljivija.

Pa mi je tako promaklo da grad raste ne samo u rodilištu, nego i na gradskom groblju. I naših mrtvih je sve više, iz godine u godinu raste broj polja na koja su se grobnice proširile.
Pa smo ja i mali filipinac lutali gradskim grobljem u potrazi za rođacima i prijateljima i poznanicima.

Photobucket

Neke smo našli brže, neke sporije.
Neke nismo mogli nać uopće. Ka da su se preselili na drugu adresu. Ka da su u zemlju propali.

Photobucket

Nema veze. Baš smo se dobro zabavili gledajući maštovite spomenike, anđelčiće i Majke Božje, uživali u pogledu na more cvića i svića.
Ka neki tulum. Parti na groblju. Samo je švedski stol falija.

Photobucket

A vrime je bilo... više je ličilo na prvi lipnja, nego na drugi studenoga.

A kad san se vratila iz groblja i iz carstva mira i tišine, valjalo se pobrinuti za potribe živućih, pa san otišla u mesnicu. Pa me je mesar skoro posla natrag. Na goblje mislin. Po hitnom postupku. Zamalo me kolpalo.
3 (tri) teleća šnicela, cca. 65 deka, naplatija mi je 67 (šezdesetisedan) kuna.
Pa ti to preživi!

A jesan se ja ovdi razlajala, ka da neman drugog posla u životu... E jesan prava Dalmatinka! Lina za radit, ne za lajat.
A jesan se i umorila...
Iden doma malo ubit oko...

- 11:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se